Uvjetna posudba države

Politika je jedna od najvažnijih ljudskih djelatnosti i volio bih da mi neko dokaže da sam u krivu, premda nisam političar niti to kanim postati. Svaka čast znanstvenicima, liječnicima i umjetnicima. Ono po čemu pamtimo historijske epohe zasluga je - političara. Oni su ustrojavali države, započinjali i završavali ratove, stvarali uvjete za boljitak i propast pojedinih društava, a običnom puku ostavljali jedino da viče "hura" ili "ua", kako je već odgovaralo trenutku.

U tu je priču, naravno, vrlo upleten i mali hrvatski narod i njegov ponovni pokušaj za uspostavljanjem vlastite države. Sa zakašnjenjem od sto i više godina, imamo vlastitu državu, međunarodno priznatu, suverenu,... bla, bla, bla,... A što to, u biti, znači za običnog čovjeka? Nacionalna država znači, prije svega, zaštita političkog i svakog drugog nacionalnog identiteta, čime se postaje (skoro) jednakopravni čimbenik u svjetu. Nacija koja nema vlastitu državu ne može svoja prava ostvarivati u okvirima bilo koje međunarodne organizacije, ma koliko se one trudile rješavati statusna, ekonomska, kulturna i sva druga pitanja od značaja za dotičnu naciju. Ne može, jer su države nositelji političkog suvereniteta. Dakle, politika jest najvažnija ljudska djelatnost i stoga nije teško zaključiti kako je svaka nacija dužna odnjegovati političku elitu, ukoliko želi prosperitet i visoko mjesto na civilizacijskoj ljestvici.

Naravno da me najviše interesira kako je ustrojena hrvatska država i kakvi su njezini političari. Nije točno da svaka nacionalna država ima vlast kakvu zaslužuje, bilo da se radi o demokratskoj ili autokratskoj državi. Često nisu u suglasju želje i potrebe nacije s aktualnim vodstvom, a upravo to je slučaj, po mom skromnom mišljenju, u današnjoj Hrvatskoj. Dobro, i u mnogim drugim državama, ali to je već njihov problem. Dat ću si malo slobode za raščlambu želja, potreba i mogućnosti u XX. stoljeću. Velika, dobro ustrojena država poput Austrougarske, raspala se sama od sebe. Nije bio nužan niti I. svjetski rat. Ona je već bila dobrano načeta mnogim unutarnjim nesuglasicama. Narodi koji su tvorili K&K monarhijju imali su želju za samostalnošću, upravo na način opisan u prvom odlomku: ustrojstvom vlastite nacionalne države. Tu su njihovu želju artikulirali političari, pretvarajući je u zbilju. Ne i Hrvati! Kao da nismo imali primjer Jelačića i njegove odlučne borbe za svoj rod, naši su političari odabrali "lakše" rješenje: staroga gospodara zamijenili su novim. Narednih dvadesetak godina imali smo prilike vidjeti kako srpski hegemonizam nastoji preustrojiti cijeli prostor nazvan Jugoslavija (prihvatljiviji naziv za "Srbija"). Hrvatski političari, pače i oni koji su bili protiv "srljanja u maglu", grabili su svoj dio kolača, ali ne radi boljitka hrvatske nacije, nego radi vlastitog probitka. Rezultat toga je, primjerice, ljetna rezidencija srpskoga kralja u Splitu (!!). Posljedice su još gore: srpski se politički utjecaj proširio na one oblasti u kojima su Srbi bili tek izbjeglice od turskoga zuluma!

Dvadeset i tri godine pod srpskim kraljem bile su dovoljne (Isuse Bože, kako vrijeme leti!) da Hrvati otkriju toplu vodu: treba nam vlastita država. Kad je već nismo mogli napraviti nakon raspada K&K monarhije, ajmo sad. I tako je nastala NDH.

Ne bih dalje elaborirao tezu o Hrvatskoj između 1941. i 1945. godine. Ponovit ću samo ono što sam i prije napisao: svoj poraz u ratu Hrvati su pošteno platili teritorijem i tisućama života. Jednako tako su prošli i Nijemci, hrvatski saveznici. Danas bismo rekli kako je to bila neminovna pravda. Četrdeset i pet godina Hrvati su morali trpjeti radi "zadovoljenja pravde", u novoj tamnici istoga imena - Jugoslavija. Napokon, i bez svjetskoga rata (ali uz ekstremno važan događaj rušenja Berlinskoga zida i propasti SSSR-a), Hrvatima se ponovno ukazala šansa za uspostavu nacionalne države. Ovoga puta smo uspjeli. Republika Hrvatska je članica UN-a, najvažnije međunarodne organizacije, iz čijeg članstva izviru i sva druga prava u svijetu.

Što smo očekivali od RH? Nemojmo zabijati glavu u pijesak: htjeli smo isto što i (neki) naši pređi 1918. i 1941. godine - vlastitu hrvatsku državu. Ništa više, ali i - ništa manje. Političari su imali zadaću ustrojiti tu državu prema suvremenim načelima i držim da su unajvećma u tome uspjeli. RH se naslonila na pozitivne trendove zapadnih demokracija. Izvukli smo se sa Balkana, otrgnuli se od srpske autokratije i hegemonije, te pobjegli od sindroma "vječite ustaške krivnje".

Hrvatski su političari, na žalost, ponovno napravili kardinalne pogreške! Umjesto raskida s prijašnjim sustavom, općom lustracijom, te ugledanjem na pozitivne primjere u istočnoj Europi, Hrvati su ostavili stare komunističke kadrove da upravljaju novom nekomunističkom državom! To se danas pokazalo kao najveća pogreška, a njezinu cijenu još nismo dokučili.

Jedno je sigurno: najveći su gubitnici oni koji su ovu Hrvatsku i stvorili, njezini branitelji, počev od generala koji leže u Haagu (jeste li čuli da je netko od generala pobjedničke vojske SAD optužen za prekomjerno granatiranje Hiroshime?), pa do mladih, obrazovanih Hrvata, koji su ljepšu budućnost (umjesto u svojoj državi) potražili u inozemstvu. Ova hrvatska država počiva na apsurdu: jedni su pobijedili i za nju se izborili, a gubitnici njome vladaju! Na žalost - neuspješno! No, jedino što trebaju znati sadašnji vladari Hrvatske jest da su ovu zemlju, najljepšu na svijetu, posudili od novih generacija Hrvata pod samo jednim uvjetom: da ju učine istinskom zemljom Hrvata, uglednu i poštovanu u cijelome svijetu. Nije im dana Hrvatska da ju pljačkaju i prodaju dio po dio, kao što su nekoć prodali Srijem i Boku, pa ako toga nisu svjesni, potrebno ih je na to čim prije podsjetiti.

Vladari Hrvatske više nemaju pravo na pogreške, niti na ispravljanje istih, a niti mi Hrvati imamo vremena za neku novu priliku uspostave normalne države. Poglavito nitko nema pravo ponovno nas uvući u nekakvu zajednicu balkanskih naroda, pod bilo kakvom izlikom. Posuđeno treba žurno vratiti generacijama koje nemaju pričuvnu domovinu.