30 kolovoza 2009

Jednostrana pomirba ili - bezćutni oprost

OK, bilo je očito da je s Titom umrla i Jugoslavija. Umrla je ona i prije, samo što to nismo znali mi, "običan" puk, nego samo odabrani među kojima su najspremniji bili srpski akademici, tvorci glasovitog Memoranduma. Kako provesti u djelo odrednice Memoranduma, kad unutar države koja je trebala nastati na porušenim temeljima lažnog bratstva-jedinstva žive i neki drugi narodi osim Srba, prije svih Hrvati? Odgovor je uslijedio s Miloševićem. Iako je sve poznato, premda Srbi tule jednu istu priču (i sami svjesni kako nije točna), ponovit ću kako bih sebi posvijetlio neke spoznaje. Jugoslaviju su napravila tri konstitutivna naroda: Hrvati, Srbi i Slovenci. Dakle, Hrvat je bio "konstitutivan" i na Bledu, i u Ohridu. I u Beogradu, dakako. Država se raspada, međunarodna zajednica priznaje administrativne granice za državne (odnosno za crte po kojima će se država raspasti), suverenitet unutar granica prebacuje na narode, ali samo Srbi ne prihvaćaju to pravilo. Zašto? Pa, iz istog razloga kao i puno puta prije: zbog silne želje za hegemonijom, zbog vjekovnog sna o Velikoj Srbiji, zato što su nebeski narod,... Slovenija ima novi Ustav, Hrvatska ima novi Ustav,... Srbi "puštaju" Slovence, ali ne i Hrvate. Razlog: izbrisani su iz novog hrvatskog ustava, odnosno nisu više konstitutivni narod u Hrvatskoj.

JNA organizira balvan-revoluciju, u Beogradu se vrši priprema za "konačni obračun" s ustašama, a to završava protjerivanjem hrvatskog stanovništva s područja buduće Velike Srbije. Sličnost sa stvaranjem Velikog Reicha je namjerna i očita. Srpsko stanovništvo u velikom broju uzima oružje i sudjeluje u ratu protiv svoje države Hrvatske, pri tome uživa obilatu pomoć Srba iz Srbije. Nakon prvotnog oduševljenja, dolazi konačni poraz i bijeg od zaslužene kazne koja slijedi svakome tko izgubi rat u kome je bio agresor.

U Srbiji žive Hrvati, također konstitutivni narod Jugoslavije. Srbi donose svoj Ustav u kome nema Hrvata, ali oni ne pucaju po Srbiji, nego ju prihvaćaju kao političku realnost. No, i pokraj toga, nad njima se vrši fizičko i svako drugo nasilje, na koje oni ne uzvraćaju kako bi se obranili, nego su primorani pobjeći sa svojih vjekovnih temelja. Najviše su stradali Hrvati u Srijemu.
Na RTS-u je sinoć bila reportaža o povratku Srba u zadarsko zaleđe. Onih Srba iz gornje priče, koji su uzeli oružje u ruke kako bi presudili Hrvatima zato što su se drznuli izići iz Jugoslavije. Pet godina se rade zločini na okupiranom području međunarodno priznate države! Znaju Zadrani kako je to izgledalo. Škabrnju da i ne spominjem. Poražena strana, kapitulirala u ratu kojeg je sama započela, sad hoće rješiti statusna i sva druga pitanja KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO! Kao da su jednoga dana napustili svoje kuće, otišli na ljetovanje u Vrnjačku Banju, a kad su se htjeli vratiti, država im oduzela i posao, i kuće i zemljište. Tako je zvučala izjava Slobodana Uzelca, dopredsjednika hrvatske vlade.
Pomirba, suživot, EU - sve su to riječi koje se rabe nekoliko godina s ciljem pomirbe Hrvata i Srba. Ali, očito je da jedino Hrvati povlače poteze koji idu u tom smjeru, amnestirajući stotine i tisuće Srba od odgovornosti za zločine pod krinkom "pravne države". Tito je, podsjetimo se, svoje političke protivnike u najvećem broju pobio nakon pobjede (ne tijekom rata, u oružanim borbama, već po završetku, u miru!), a zatim ih je konstantno ubijao, tamničio ili progonio skoro do svoje smrti. Protjerao je SVE NIJEMCE, bez obzira na sudjelovanje u WW2, one koji su slučajno htjeli ostati nemilosrdno pobio, oduzeo svu njihovu imovinu i dodijelio svojim zaslužnim pristašama. Isto je učinio s Hrvatima koji nisu bili uz njega. Nisam čuo od Titovih obožavatelja ovakvu usporedbu WW2 i Domovinskog rata, premda se može (i treba) napraviti.

I tako, pomirba je u tijeku, Zadar može mirno zaboraviti da su ga tukli, te napraviti još i spomendan u ime pomirbe, nešto poput fešte hrvatsko-srpskog jedinstva. Ako bih bio do kraja sarkastičan, trebalo bi dopustiti povratnicima da povremeno opale neku granatu po Zadru. U ime pomirbe, dakako. I, kako se čini, još se Zadrani moraju ispričati svojim "komšijama" s brda! Ako već tako "mora biti" zbog inozemnih pritisaka, zašto se ne uspostave jedinstveni kriteriji, pa neka i u Srbiji bude dopredsjednik vlade Hrvat, neka ih bude nekoliko stotina u državnoj administraciji, pa neka imaju svoje medije i plaćeno obrazovanje na hrvatskom jeziku, neka država financira otkrivanje masovnih grobnica i podizanje spomenika postradalim Hrvatima. Neka hrvatski novinari i intelektualci iz Beograda bez smetnje, svakoga dana, pljuju po Srbiji u hrvatskim medijima. Držim da bi se vrlo iznenadili koliko bi reciprocitet u ostvarivanju jednakih prava pokazao u kakvom su političkom okruženju Hrvati živjeli bezmalo sto godina. Ali, to se, naravno, neće dogoditi.

3 komentara:

Anonimno kaže...

Opet nemogu ne ostavit komentar. Dragi gospodine, ponosim se što sam Hrvat upravo radi intelektualaca kao što ste vi. Vi znate što je Zadar i mislim da nama nije potrebna državna pomoć RH u odnosu na to koliko je potrebna ljudima koji žive doma, a tako se ne osjećaju. Treba stvarat veze među ljudima tako da ne ostane sve samo na riječima. Veliki pozdrav. Bog i Hrvati

Anonimno kaže...

Jako mi se sviđa ova istinita priča, iako je tužna ali ukazuje na licemjerje međunarodne zajednice koja hravtsku vladu pritišće da primi natrag svoje srpske pobunjnenike koji se vraćaju bez ikakve grižnje savjesti i kajanja, a nerijetko se i bahato ponašaju jer su svjesni da se trenutno nalaze pod specijalnom zaštitom, ali da se ne bi varali da će privilegije koje imaju trajati beskonačno; osnovni privilegij koji imaju je da su svi oni koji su se digli s oružjem u ruci protiv hrvatske države, pomilovani. S druge strani, Hrvati u Srbiji nisu digli oružanu pobunu protiv Srbije ali su drakonski kažnjeni. Sad vidimo da je svijet nenormalan jer oni koji su bili dobrio su kažnjeni, a oni koji su bili zli su nagrađeni. Kako će onda sutra biti sreće i mira?
Slobodan Uzelac je problem jer je potpredsjednik vlade RH, a sudjelovao je na proslavi četničkog ustanka u Srbu koji su komunisti nakon Drugog svjetskog rata ukrali četnicima i slavili pod krinkom antifašizma u bivšoj Jugoslaciji pokolje nad hrvatskim civilima,a sada srpska stranka u Hrvatskoj, SDSS, opet na mala vrata vraća proslavu ovog četničko-partizanskog derneka; SDSS predložio da se u Srbu opet obnovi komunistički spomenik četničkom fašisitčkom ustanku koji su organizirali talijanski fašisti! Ministarstvo kulture RH se odmah prihvatilo posla organizacije obnove spomenika kojim se pod krinkom antifašizma slave četnički pokolji.
K tome potpredsjednik vlade Slobodan Uzelac spada u boljševičku frakciju SKH koja se nakon Karađorđeva 1971. obračunvala s pro-hrvatski orijentiranim ljudima. Ne znam je li u Srbiji potpredsjednik srpske vlade sudjelujena proslavama gdje se slave pokolji nad srpskim stanovništvom? Ne treba zaboravit spomenut predsjedniku Hrvatske narodne stranke - Liberalni demokrati, Vesnu Pusić, koja je u Srbu, 26.7.2009. rekla pred okupljenim partizanskim ratnim veteranima i četničkim simpatizerim: "Drugovi i drugarice, bitke još nisu završene!". To me podsjeća na Miloševićev govor na Gazimestanu. Stranka od saborske zastupnice Pusić inače je članica Liberalne internacionale. Mislim da je lakše biti Hrvat u Srbiji nego Hrvat u Hrvatskoj.

Pero Panonski kaže...

Znajuci Zadrane, nece oni tako lako zaboraviti sto se dogadjalo. Nekako imaju najjacu memoriju po pitanju rata.

Ko nas, bre, zavadi?