Hrvatska ima more?

Ako bih trebao nekome neobrazovanom Amerikancu (stereotip o nedostatku njihove opće kulture) pojasniti što se podrazumijeva pod pojmom "Mediteran", nikako ga ne bih smio uputiti na srpske izvore. Premda se teško mogu krivotvoriti zemljopisne činjenice, uvjerio sam se da je i to moguće. Srpski dnevni list Politika objavio je naputke kako putovati osobnim vozilom na more, uz auto-kartu i puno korisnih informacija glede potrebitih viza, međunarodnih dozvola i k tomu slično. Puno je toga stanovniku Srbije potrebno da bi uopće krenuo put mora. No, auto-karta prikazuje Grčku, Crnu Goru, Bugarsku i Tursku. Nešto nedostaje? Dakako - Hrvatska. A u uvodu "priručnika" lijepo piše "kako na more?". E, sad bi taj priglupi Amerikanac pomislio da Hrvatska nema more, što bi ga iznenadilo budući je čuo najmanje za Dubrovnik. Očita je bila namjera autora ovoga priručnika da ignorira Hrvatsku kao turističku destinaciju, iako je puno lakše doći autom do hrvatskog, nego do bilo kog drugog mora. Ne trebaju vize, domicilni jezik je dobro poznat, postoji veliki broj građana koji su u doba SFRJ naprosto hrlili na to isto more, cijene su (poglavito) prihvatljive i na razini konkurencije,... Pa, što je onda bio problem staviti na tu kartu i Hrvatsku?

Evo odgovora, zasnovanog na vlastitom istraživanju kod mojih susjeda. Pokušat ću kategorizirati 

pojedine skupine, kako bi pojasnio turističke prohtjeve u Srba.

1. Osobe starije dobi (iznad 60 godina). Dobro su upamtili zlatne godine Titove Jugoslavije: dobiješ plaću i regres za godišnji, sjedneš obitelj u auto, odvezeš se do Makarske s punim autom razne hrane, kupaš se i sunčaš do dva tjedna, vratiš se doma i - čeka te plaća. Za njih je to bilo "naše more" i teško mogu izgovoriti "hrvatsko", ma koliko sjećanja bila lijepa. Da ne spomenem vojna i odmarališta raznih srpskih poduzeća. Njihova djeca pamte ljetovanja u Hrvatskoj, ali od 1991. godine nisu imali prilike ondje i otići iz više raloga (ekonomskih, političkih,...).
2. Osobe srednje dobi (oko 40 godina). Pamte da su kao teenageri odlazili na Hvar, kako su putovali s rancem na leđima Dioklecijanom do Splita, pa onda duž cijele obale. Neki su bili aktivni sudionici rata protiv Hrvatske i oni ju preziru iz samo jednog razloga: što više nije njihova. Oni koji nisu po Hrvatskoj pucali imaju želju za ljetovanjem, ali dovoljno su iskusni da znaju kako odlazak u Zadar, Dubrovnik ili Split sa srpskim autom nije baš dobra odluka, budući su još svježa sjećanja na krvave dane Domovinskoga rata. Neki osjećaju krivnju (čak ne ni svoju), neki grižnju savjesti, ali veći dio se ne osjeća sigurnim zbog toga što je to more nekad bilo njihovo, a danas nije. Znatiželja je velika, pa se raspituju kod prijatelja koji su bili na hrvatskom moru. Najčešće čuju samo lijepe stvari, u koje često ne žele povjerovati, ali onda i neku ružnu koja ih automatski opredijeli za neku drugu destinaciju. Jer, mogu ti ogrebati ili polupati auto u Grčkoj, ali to nema istu težinu kao kad ti se to dogodi u Hrvatskoj. Djeca osoba iz ove skupine nisu nikada bili u Hrvatskoj i o njoj znaju samo kao o neprijateljskoj susjednoj državi koja je pobila ili protjerala milijun Srba i u kojoj, ako doznaju da si Srbin, možeš imati gadne posljedice. Rezultat obrazovnog sustava.
3. Osobe mlađe dobi (do 30 godina). Zbog lošeg materijalnog stanja biraju odredište prema dubini džepa i preporukama turističkih agencija i prijatelja. Dakako, odlučuju se za sve drugo osim za Hrvatsku, jer im to nema tko preporučiti komu bi mogli povjerovati.
4. Vrlo mlade osobe (oko 20 godina). Ako uopće i mogu otići samostalno na more, odlaze na istok, budući o Hrvatskoj imaju vrlo loše predodžbe. Izuzimaju se rijetki koji su bili na sportskim natjecanjima ili sličnim događajima, pa se uvjerili u ljepotu hrvatskog mora. Takvi su upoznali i mnoge prijatelje u Hrvatskoj i nemaju predrasuda glede rata i zajedničkih uspomena iz bivše države. Ovo je najmanja skupina.

Generalno, Srbi se opredijeljuju za odlazak u Istru i (vjerovali ili ne) uopće je ne doživljavaju kao Hrvatsku. Kažu da ondje ljudi nisu šovinisti i srbomrsci, te da se osjećaju ugodno. Neki se opredjeljuju i za odlazak južnije, ali sam od jednoga čuo kako je za svo vrijeme boravka na Dugom Otoku (o kome govori sve najljepše) koristio isključivo engleski jezik! Navodno su neki njegovi poznanici imali neugodnosti kad su progovorili srpskim. Nadalje, postoji manja skupina ekstremnih bogatuna koji vrlo rado odlaze na hrvatsko more i koji nikada nemaju problema sa sigurnošću. 

Dapače, puni su hvale za uslugu, klimu,... 

Na koncu, moram spomenuti i Hrvate iz Srbije.

Većina Hrvata koje poznam niti ne pomišljaju otići na more na neko drugo mjesto, osim u Hrvatsku. Za njih je to ne samo ljetovanje, nego "povratak" u Domovinu, posjet starim prijateljima i rodbini, njegovanje osjećaja pripadnosti,... Ma, puno toga. Oni ne žale ostaviti svoje novce u Hrvatskoj i sigurno su skupina najzadovoljnija nakon povratka s odmora, koja tolerira i propuste hrvatskih  turističkih djelatnika.

Ajmo sad nešto reć i o vlastitim iskustvima. Moja obitelj, ako nije bila u Hrvatskoj - nije niti bila na moru! Takvi smo! Sve nam je ondje lijepo: more, sunce, ljudi, pjesma (pisma), lokalni govor, odore policajaca,... Imamo puno prijatelja od Dubrovnika do Rovinja, ne stignemo ih sve posjetiti, ali imamo osjećaj da smo - među svojima. Naravno, razgovaramo i o politici i obično se slažemo u bitnim odrednicama, jer drukčije ne bismo ni mogli biti prijatelji. Dvije stvari nam pokvare odmor: cajke i auto. Vjerovali ili ne, kod nas se u kući ne slušaju cajke, pače ni najmlađa kćer koja se "truje" preko televizije. Onda nam se dogodi da u sred Splita, kroz otvoren prozor bijesnog BMW-a, čujemo taj odvratni zvuk turbo-folka (nepravilno je reći "srpskoga", budući je većina numera ukradena s Bliskog istoka, Turske ili Grčke), tako da ne možemo slušati primjerice Mišu Kovača sa CD-a. Zatim, dok čekamo zeleno na semaforu, iz istoga BMW-a čujem komentar na naše registracijske oznake: "Alo, Srbine!" Ostanemo potpuno zbunjeni količinom gluposti i primitivizma u samo nekoliko sekundi. Raspravu o tome tko je u ovom slučaju veći "srbin" ostavljam za drugi puta. Jednom prilikom sam vidio reklamu za nastup srpske folk-zvijezde u jednom od noćnih klubova. Uspio sam prošetati prije "nastupa" i pogledati parking. Zgadilo mi se! Više nikada to neću napraviti. Kvari mi odmor i sliku moje prelijepe Domovine.

Dok pišem ovaj post, razmišljam o Fahretinom koncertu u Zagrebu. Ne sumnjam da će dvorana biti puna, da će se pjevati "Živjela Jugoslavija", "Ja sam Jugoslovenka" i "Čačak, Čačak". Među posjetiteljima bit će sigurno i onih koji će ovoga ljeta pokazivati srednji prst nama koji sjedimo u autima sa srpskim registracijama, koji dolazimo potrošiti svoj novac u Hrvatskoj od koga se ti isti posjetitelji Fahretinog koncerta liječe, školuju,... Imam prijedlog. Treba samo promijeniti jedno slovo u nazivu dvorane, tako da na njoj piše "Zagrebačka Brena", pa neka u njoj pjevaju i Baja Mali Knindža, Mile Kitić, Sinan Sakić, Bora Čorba,...

Vidimo se za deset godina!

Na koncu, evo naputka kako prepoznati srpskoga turista: nosi kabanicu i sunčane naočale - radi zaštite od bljeska i oluje!