26 studenoga 2010

Mirko i Slavko

Pripadam onoj generaciji rođenoj desetljeće nakon WW2 koja je odrastala uz ratne filmove i bivala indoktrinirana komunističkom demagogijom strahovladajuće manjine. Bombardirali su nas filmovima o Titovoj revoluciji, o nepobjedivosti njegovih boraca, ali prije svega o „domaćim izdajicama“ i „fašističkim slugama“. Iz tog doba upamtio sam jedan vic koji je (tajno) kružio Srijemom.

- Ivo, možeš li nam reći tko su bili partizani? – upita učiteljica prvašića.

- Mogu. To su bili naši osloboditelji, borci protiv fašizma, komunisti. – spremno će Ivo.

- A tko su bili ustaše? – uslijedio je novo pitanje.

- Ustaše su bili moj tata, striko, ujak, susjed Ante, susjed Pero...

Nije samo jugoslavenska kinematografija uzveličala heroje WW2, nego su to činili i mnogi glasoviti svjetski sineasti. No, svima je zajedničko jedno: Nijemci (rjeđe Talijani ili Japanci) predstavljani su kao bezdušne zvjeri koje su radile zločine koje svijet do tada nije vidio. Nije bilo niti jednoga filma u kojem ta zvjerska nota njemačkog časnika ili vojnika nije potencirana do praga izdržljivosti. Tek koncem 90-ih pojavilo se nekoliko filmova u kojima se pojavljuje i poneki „pošteni“ Nijemac, ali rijetko. Fašistička Njemačka, osvajač Europe, genocidni egzekutor, zasluženo je postavljena na pijedestal zla. Nema razumnog čovjeka koji ne bi potvrdio kako je Hitler za sobom poveo milijune sunarodnjaka u okupaciju i potčinjavanje mnogih naroda. Nije bilo šanse da se neki njemački političar pojavi u nekoj od zemalja pobjednica i ondje zavapi za relativiziranjem zločina tijekom rata. Okupacija je, apriori, nasilni čin začinjen zločinima.

U hrvatskom slučaju sve je naglavačke.

Predsjednik okupatorske države dolazi u službeni posjet državi koja je bila okupirana i otvoreno niječe okupatorsku ulogu, nazivajući okupaciju Hrvatske incidentom i ružnom epizodom u odnosima dvaju naroda. Ide i dalje. Posjećuje krajeve u kojima je hrvatska krv liptila, susreće se sa sunarodnjacima od kojih su mnogi izravno sudjelovali na strani okupatora! I sve to u trenutku dok se najveći srpski ratni zločinci slobodno šeću po Srbiji, obožavani od tisuća istomišljenika.

Konac djelo krasi!

Susreće se srpski predsjednik s gospodarstvenicima i izgovara skoro bogohulnu rečenicu u kojoj veli kako je ovo samo jedna faza procesa koji je nezaustavljiv, ali će predstavljati novu stranicu u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa. Nije se mogao sjetiti inačice za bratstvo-jedinstvo. No, ima nas koje sjećanje još dobro služi. Naime, na početku uspostavljanja „dobrih međudržavnih odnosa“, jedna je delegacija hrvatskih gospodarstvenika došla u Srbiju negdje 2003. godine, prije ubojstva Đinđića. Hrvatska zajednica u Srbiji imala je neku bijedu od zastupničkog tijela, ali u njemu su formalno sjedili i osobe zadužene za gospodrarstvo. Jedan od njih bio je pozvan na taj prvi susret u Veleposlanstvu RH u Beogradu. Nakon uvodnih formalnih govora, taj je gospodin podravio nazočne i izrekao notorne činjenice o proganjanju Hrvata u Srbiji, te izrazio nadu kako će se mnoge nepravde učinjene naspram hrvatskih djelatnika u Srbiji čim prije ispraviti. Bio je oštro opomenut od strane hrvatske diplomacije zbog navodnog „nacionalističkog naboja“ u svom izlaganju.

A čovjek je samo izrekao ono što nitko ne želi čuti. Srbi su zatirali sve što je hrvatsko u Srbiji, znajući da će obespravljeni Hrvat, nakon što je ostao bez posla i bilo kakve šanse za novim radnim mjestom, napustiti svoj zavičaj i na taj način osigurati radno mjesto Srbinu. To se događalo u stotinama slučajeva, poglavito u državnoj službi. Kad to netko javno izgovori, napadnu ga hrvatski političari i gospodarstvenici, jer im kvari „povoljnu investicijsku klimu“.

Sva bijeda hrvatske politike vidjela se za Tadićeva posjeta Hrvatskoj. Nije u Tadićevoj sviti bilo hrvatskih političkih prvaka iz Srbije, a scenografija je sličila nekoć veličanstvenim Titovim dolascima s putovanja po nesvrstanome svijetu. Hrvatski predsjednik tijekom cijeloga posjeta imao je pokajnički naklon naspram gosta, koji se, nasuprot Ivi, ponašao kao osloboditelj, pomiritelj i izbavitelj. Ozarena lica uspaljenih Srba u Gračacu samo su stavila točku na epizodu koja se vjerojatno neće još dugo nazivati Domovinskim ratom. Vjerujem da je braniteljima bilo mučno, ali njima je odavna već pozlilo čim su morali prihvatiti činjenicu da im na okupirani teritorij, kao slavodobitnik, dolazi predsjednik okupatorske države! Uzaludno je bilo i pismo koje su protjerani Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata uputili hrvatskom predsjedniku u nadi da će se zauzeti da se njihova kolektivna i osobna tragedija barem nazove pravim imenom. Ivo i Boris su novi Mirko i Slavko, samo se čeka tko će ih prvi staviti u strip ili na film. Pretpostavljam, TV Pink. Dakako, Boris bi mogao biti Mirko.

Nije hrvatski narod izrodio redatelja koji bi smio napraviti film poput Neretve, Sutjeske ili Užičke republike, te zato mladi Hrvati neće imati svoje junake poput onih koje su glumili Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović ili Boris Dvornik. Znate li zašto? Zato što se Srbi ne smiju predstaviti kao bradati fašistički okupatori, nego kao ugledna, prefinjena gospoda aristokratskih manira.

Mislite o tome!

2 komentara:

Pero Panonski kaže...

Pa kad je Josipovicu lepi Bora tako sexy i sav je uzbudjen kad dolazi da ne moze misliti o nicem drugome.

Opet dobra stara "ko nas bre zavadi" ...

Anonimno kaže...

Slobodu si vecno, zakrzljala raso,
Cek`o da donesu tudji bajoneti,
Po gorama svojim tudja stada pas`o,
jer dostojno ne znas za slobodu mreti.