Jok ašik dušmani, ama taman čorba- komšija!

Dva mjeseca unazad, posjetio sam prijatelja u večernjim satima, kaneći provesti ugodno veče u razgovoru i gdjekojoj čašici. Dok smo sjedili u primaćoj sobi, iz susjedne je prostorije dolazio zvuk televizijskog prijamnika, na koji nisam obraćao pažnju do trenutka kad mi je to počelo smetati u sastavljanju smislenih rečenica. Naime, supruga mog prijatelja toliko je pojačala ton, da je gotovo postalo neprijatno. No, nije samo glasnoća bila smetnja, nego jezik kojim su govorili glumci.

Turski.

Ubrzo završava večernja epizoda i supruga nam se pridružuje, ispričavajući se kako nije mogla prije skuhati kavu, jer ne može propustiti tursku seriju "1001 noć", koju još popularno zovu i Šeherezada po glavnom liku. Upitah je li može slušati ovaj tvrdi jezik, nakon onih lepršavih latino-sapunica, na što će ona: "Ma, kako ne! Pa, ima tu puno riječi koje i mi koristimo u svakodnevnoj konverzaciji!"

Nekoliko dana poslije i moja je supruga započela s redovitim gledanjem Šeherezade. Ja ne gledam, ali slušam. Doista, višestoljetna vladavina Turaka Balkanom morala je ostaviti dubokog traga. Na genetskom kodu (poglavito kod Srba) to je posve očito, ali i u običajima, jeziku, kuhinji,...

Jest, lijepa je to promjena ne gledati sisate ljepotice, nego konzervativne turske gospođe, kao i prekrasne krajolike Istanbula, te sam odlučio povremeno pogledati neku od epizoda. Jučer me pozvao onaj prijatelj s početka ovoga posta i priopćio svoju odluku da više nikada ne pogleda Šeherezadu. Došao je do spoznaje kako je to samo jedan od oblika specijalnoga rata protiv Srba i ropstva u koje će Srbija neminovno biti uvučena nakon što Turska dobije pravo restauracije dijela Otomanskoga carstva!

Eto, čuo sam jedno mišljenje u nizu ksenofobičnih što ih je srpska intelektualna elita plasirala od pojave Memoranduma. Ipak, za slučaj da mi zatreba, počet ću s osnovnim tečajem turskoga. Za početak, dobro je slušati Šeherezadu. Da nam uđe u uho!