19 rujna 2010

Franjo iz Beograda

Kad se u mom kraju za nekoga veli da je „ljevak“, to ne znači da se pretežito koristi lijevom rukom (ili nogom), nego da ima specifične i često ekstremne svjetonazore i navike koje često naginju ka gluposti. U svijetu su odavna postavljeni standardi glede tehnološkog razvitka, pa tako skoro da ne možemo predvidjeti koja će naprava zamijeniti klasični PC ili mobitel, a uvjet za to su visoka naobrazba i skupa znanstvena istraživanja. Već danas se u EU postavlja minimalni uvjet za stabilnost neke države članice 40-postotni udio visoko obrazovanih osoba u posmatranom društvu. Ako to usporedimo sa hrvatskih 15 ili srpskih tragičnih 6,5, onda postaje jasno otkuda toliki zaostatak u napredovanju k obećanom i priželjkivanom blagostanju. Ovdje se misli na one koji nisu samo prošli kroz školu, nego i škola kroz njih. Moglo bi se, čak, reći da kod nas vladaju ljevaci s početka ovoga posta.

Dežurni kritičari (bolje reći kritizeri, a još bolje pljuvači) svega hrvatskog (od države, naroda pa dalje) redovito svoje kolumne napune ustaškim zločinima, uvriježenom hrvatskom genocidnošću i ksenofobijom, te antisrpskom histerijom među hrvatskim prostim pukom, dok se na drugoj strani veliča beogradska otvorenost, srdačnost i gotovo perverzna tolerantnost naspram sviju, osobito naspram Hrvata. Pri tome su pretpostavljene činjenice da Srba u Hrvatskoj ima oduvijek, a da Hrvata u Srbiji gotovo i nema. Onda se dogodi fašistički izljev u Beogradu, pa svi dušobrižnici i hrvatski kritizeri zašute neko vrijeme, dok se stvari ne slegnu, e da ne bi slučajno kritizirali tolerantni srpski narod.

Zabrinuti Beograđanin, otac maloljetnog sinčića, izjavljuje u medijima slijedeće: „Zaprepastio sam se kad sam čuo kako moj sin koristi riječi 'tjedan', 'velebna palača', Zekoslav Mrkva' i ostale. Još sam više bio zgranut kad sam pronašao izvor tog jezika: crtići koje je moj sin kupovao u najbližoj trafici sinkronizirani na hrvatski!“ Ovo me čudi, tim prije što se u Srbiji sustavno niječe postojanje bilo kog drugog jezika osim srpskoga, te se i za hrvatski jezik veli kako je to samo izvedenica srpskoga. Ako je tako, onda ne treba čuditi što neko dijete govori na tom jeziku koji je, dakle, samo jedna od srpskih inačica.

Zaista, veliki razlog za brigu o odgoju djece u toleratnoj sredini kakva je beogradska.

Prije samo nekoliko dana, srpski ministar prosvjete, Miloševićev „povratnik“ Žarko Obradović, izjavljuje slijedeće: „Cilj našega obrazovnog sustava jest da proizvodi dobre stručnjake, ali i dobre Srbe!“

Nisam čuo niti jednu reakciju s bilo koje strane.

„Kad bi mladi Hrvati znali tko su bili ustaše, nikad ne bi otišli na Thompsonov koncert, oblačili crne odore i vikali 'za dom spremni'“, izjavio je počasni građanin Osijeka, redatelj Branko Lustig. Vjerojatno je proslavljeni redatelj zaboravio reći i drugu rečenicu: „Kad bi mladi Hrvati znali tko su bili srpski fašisti koji su sa kokardama i zvijezdama na kapama ubijali Hrvate i rušili Hrvatsku, nikad ne bi veličali Tita i Dražu i partizansko-četnički pokret, niti bi slušali turbo-folk glazbu, ako je to uopće glazba!“

Nema Jelene, Miljenka, Borisa,... Da nisu odselili nekamo gdje nema novina i interneta?

Hrvatski su vaterpolisti postali i europski prvaci, a samo nekoliko dana nakon završetka natjecanja u Zagrebu, ponajbolji vaterpolist svijeta, Vanja Udovičić, potpisuje za zagrebačku Mladost. U Beogradu – šok i nevjerica. Ne zbog toga što mlada zvijezda nije potpisala za neki srpski klub (Partizan), nego zato što se otkrilo da je Vanja zapravo Franjo i – Hrvat. Vanjin otac, Davor, lijepo je i pristojno objasnio kako u vrijeme kad je Vanja rođen nije bilo poželjno u Beogradu zvati se Franjo, te je to razlog za promjenu imena. Na najslušanijoj srpskoj radijskoj postaji, voditeljka izjavljuje doslovce: „Sigurno ste čuli kako je Vanja Udovičić potpisao za zagrebačku Mladost. Zaprepaštena sam! Ne samo njegovim odlaskom u Zagreb, nego što je Vanjino kršteno ime – Franjo! No, o tome ćemo poslije...“ Dodao bih ovome i priču mog prijatelja i susjeda Ante od prije nekoliko godina. Šetajući sa suprugom centrom Beograda, morao ju je opomenuti da ga ne zove po imenu, jer bi se svaki puta barem petero prolaznika okrenulo k njemu. Na koncu je pristala oslovljavati ga s "Aco"!

Dakle, srpska mitomanska javnost znade kako u Zagrebu oduvijek žive Srbi (možda i prije Hrvata ili ameba), ali također „znade“ da u Beogradu i Srbiji žive samo Srbi i neke egzotične grupe poput Roma, ali Hrvati u Beogradu... Nečuveno! Još ponajbolji sportaš!

Ne mogu opisati moje ushićenje Vanjinim „priznanjem“. Ponosan sam na njega iz svih razloga, a osobito zbog toga što nije zanijekao svoje podrijetlo.

Ostanimo kod „sporta“. Nakon košarkaške utakmice u kojoj je Turska svladala Srbiju u dramatičnoj završnici, bilo je proslave u Novom Pazaru. Dečki su nosili turske zastave i uzvikivali „Ovo je Turska“, dakle očito su navijali za pobjedničku momčad. Srpski su mediji užasnuti! Otkuda netko u Srbiji (dakle, Srbin) može navijati za protivničku reprezentaciju? Pri tome, nitko se ne pita otkuda na srpskim stadionima navijači iz Banja Luke, Knina, Like, Dalmacije,... a takvi su transparenti najveći. Na jednome je čak pisala i agresivna politička poruka 'dogodine u Kninu'. Moram reći da uvijek navijam za Hrvatsku, pače i kad igra protiv Srbije, odnosno – upravo tada! Ali sam uvijek spreman čestitati protivniku (pa i Srbiji) kad nas pobijedi. Zar nisu Srbi u Njemačkoj navijali za Srbiju kad je pobijedila na zadnjem svjetskom prvenstvu? Uzgred, na plivalištu pokraj Save vijorile su srpske zastave, među kojima je bilo i četničkih, istih onih pod kojima su fašističke srpske horde nasrtale na Vukovar.

Vlast ljevaka na svom je vrhuncu, a njihova rehabilitacija u Hrvatskoj samo je dokaz kako glupost ne zastarjeva. Posljednji pjev Jelene, Miljenka, Borisa i inih ljevačkih medijskih prvaka zanimljiv je za povjesničare, političke analitičare, ali i za psihijatre. Nadam se da će zaključci promatranja ići na dobrobit čovječanstva. Dok ljevaci privode kraju svoj posljednji marš, nastupajući ravno u provaliju, čestitam Vanji Udovičiću i njegovoj obitelji i želim osvajanje mnogih odličja u Mladosti i bilo kojem klubu u kojoj bude igrao u karijeri, pa zvao se on i Partizan.

1 komentar:

Anonimno kaže...

Ej amateri, dodali ste naknadno kompjuterski natpis Zemun na zastavi!! Mozete da sisate!