Nisam konzervativac! Dapače, moji se svjetonazori nalaze u umjetničkoj sferi, dakle veoma su slobodoumni, pače i kad je u pitanju moderna politička misao. Da nije bilo tako ogavnih iskustava tijekom raspada bivše države, vjerojatno nikada ne bih napisao niti jedno slovo o politici, svjetskoj ekonomiji, EU,... No, dok topovi gruvaju - muze zašute, pa je tako bilo i sa mnom. Volim pripovijedati u prispodobama, a još više volim kroz konkretne primjere navesti čitatelja ili slušatelja da sam donese zaključak. Uspijevam u tome, premda neki puta znam izazvati žestoke reakcije onih koji se prepoznaju u mojim pripovijestima. Po zlu, dakako. I uvijek se pitam: kako se ti moralni čistunci ne prepoznaju u latino-američkim serijama, pa prosvjeduju kod pisaca scenarija?
Ponovno ću nešto o školi.
Školovanje mladeži mora ići ispred vremena u kojemu ti mladi žive, a nikako usporedo ili, ne daj Bože, otraga. Dok sam pohađao gimnaziju (u Titovo doba), nije bilo PC-ja niti Interneta i sve je znanje bilo isključivo u knjigama. Knjige su se stoga morale čitati i iz njih učiti. Može izgledati staromodno, ali to me je natjeralo na autentični način učenja, bez prevelikih mogućnosti provjere vlastitoga znanja uspoređivanjem s kolegama u, primjerice, Americi. Ali, naučio sam programirati u nekoliko jezika, znao sam riješiti nekakav matematički model, pa makar se svi programi i podaci pohranjivali na kartonske kartice i magnetne trake (dečki i cure, to su vam osamdesete). Neki moji prijatelji naučili su raditi na tokarskom stroju, pa su znali napraviti vijke, osovine, a tko nije htio studirati, imao je dovoljno znanja za jednostavne poslove u okvirima svoje struke.
Danas iz srednje škole izlaze generacije nesposobnih mladih ljudi, koji su jedino naučili kako se preko "bubice" dobije petica. Na studij se upisuju djeca bogatih roditelja, koji obično kupe diplomu. Neki na početku, neki na kraju studija, ali svejedno: sa faksa izlaze kao nesposobni. Na državnim fakultetima vlada brutalna korupcija, a na privatnim treba samo platiti i već imaš diplomu u džepu. I titulu na pločici ulaznih vrata. I onda imamo situaciju da nesposobni liječnici trebaju liječiti, nesposobni arhitekte trebaju projektirati nebodere, a filozofa, psihologa i politologa ima na tisuće.
A sve ide k vragu, kako vidimo!
Poznam jednoga mladića koji je 1993. godine za 70 tisuća njemačkih maraka kupio liječničku diplomu, svjestan svog neznanja, ali željan onoga Dr. ispred imena i privatne ordinacije. I danas radi u vlastitoj poliklinici, ima visoki položaj u društvu, a kod njega rade liječnici koji su zbilja studirali medicinu, ali nemaju novaca za ispunjavanje (ženskih!) želja. Kad se nađemo na kavi, otvaramo umjetničke teme. Nikada zdravstvene! Ne pada mi na pamet spočitavati dečku kako je njegovo Dr. ispred imena samo farsa. Neka živi s tim.
Poznam i jednoga koji je bio najgori učenik u osnovnoj, završio najgoru zemunsku srednju školu (automehaničarsku), a danas si je na ulaznim vratima postavio Dr. Bog zna (a i ja) kako je do toga došlo. No, on je imao cilj napraviti političku karijeru, a za to je vrlo važno imati akademsku titulu. Ovisi komu je važno.
Imam jako dobrog susjeda, a on ima kćer. Završila ekonomiju s odličnim ocjenama. Jako volim komunicirati s mladim, pametnim ljudima, pa tako i s njom. Prije neki dan radosno me izvjestila kako ide na interview u zastupništvo neke strane kompanije u Beogradu. Pripremala se temeljito. Onda je došla k meni i rekla: "Ma, sve sam smislila što ću reći o kamatnim stopama, o burzi, o globalnoj ekonomiji i recesiji, kad ono... U povjerenstvu sjedi pet osoba. Pitaju me kad sam bila u kazalištu, što mislim o nekom filmu, kakav dojam na mene ostavlja Dalaj Lama... A onda mi kažu da sve to ponovim na engleskom. Ništa o ekonomiji!" Zamislio sam se i sjetio što je moja kćer upravo učila u četvrtom razredu osnovne škole. Učila je o ustašama i kako su oni bili jako zločesti. I uz to su išle i vrlo slikovite prezentacije (vidi fotku).
Nemaju sreće nove generacije. Doduše, uvijek im je na raspolaganju copy/paste operacija, samo to nije kreativno i ne može napraviti most, niti izliječiti bolesnika, niti voditi državu... Ali, zato će naučiti kako je neprijatelj uvijek budan, kako remeti njihov mir, kako se treba bojati svega drukčijeg,...
Prevedite ovo na situaciju u Hrvatskoj. Skoro da je isto, barem koliko je meni poznato. Jedina razlika je što je Hrvatskoj na zapadu EU, a Srbiji - BiH!
Učite djecu da poštivaju one civilizacijske vrijednosti za koje se ne mora plaćati novcima diploma, ugled i mjesto u društvu i stol u prestižnim restoranima. I pločica na ulaznim vratima. Zato je logična nova inačica narodne poslovice slijedeća: "Od kolijevke, pa do groba, najljepše je . u kolijevci!"
Nema komentara:
Objavi komentar