Nesretne seobe

Srpska vojska, negdje oko 5. kolovoza

Kad živite u Srijemu, na razmeđi civilizacija, onda teško možete objasniti nekomu Skandinavcu promjene u demografskoj slici u samo nekoliko stotina godina. Pretjerujem: u manje od stotinu godina. Kao da se radi o velikom dućanu u kome se smjenjuju kupci, ovisno o godišnjem dobu ili turističkoj sezoni, ili promjenom cijena kod konkurencije. Ovaj prelijepi dio planeta, omeđen Savom, Dunavom, Bosutom, s Fruškom Gorom koju zovemo i planinom (premda njezin najviši vrh jedva prelazi 500 m) naseljavaju Hrvati praktički od samog dolaska u ove krajeve. Neću otići daleko u povijest, nego samo u onaj dio iz koga želim izvući poantu ovoga teksta, kojeg želim objaviti neposredno prije Dana pobjede (ja ovdje dodajem „nad fašizmom“). Dakle, konac XVII. stoljeća, Hrvati su već starosjedioci u Srijemu i čine brojnu skupinu, skupa s Nijemcima i Madžarima. U tom trenutku, iz krajeva preko Save, iz Turske, u Austrougarsku masovno bježe Srbi i traže azil u Austrougarskoj monarhiji. Velika i uređena država radi slijedeće: prima Srbe, daje im prostor za život, poljoprivredno zemljište za proizvodnju hrane i mogućnost razvitka u svakom pogledu. Masovni egzodus Srba doveo je do toga da u Srijemu imate (smišljeno) naizmjenično raspoređena mjesta sa hrvatskim, srpskim, njemačkim ili slovačkim stanovništvom. Tako su vlasti u monarhiji htjeli riješiti problem regionalne premoći određenog naroda, kako bi se preduprijedili neki njihovi budući zahtjevi za teritorijalnom autonomijom ili nečim većim. Tako je Monarhija kanila držati ih na oku i upotrijebiti za obranu jugoistočne granice od Turaka, ali i za lakše vladanje, jer su ti narodi bili jedni drugima korektiv. Dakle, dođoše Srbi u Srijem, ali i dalje, u Slavoniju, sve do Madžarske, do Svetoga Andrije. Istodobno, bježe Srbi iz Bosne u Liku, Dalmaciju i ostale granične krajeve, pod sličnim uvjetima. Dugo im je trebalo da se prilagode novoj sredini, a onda su se počeli razvijati po ugledu na svoje susjede u svakom pogledu, od odijevanja do njegovanja kulturnih vrednota, dok su se najpametniji od njih školovali u Pragu ili Beču. Tesla. Sad skraćujem. Država koja ih je primila, dopustila im je izgradnju crkvi, kulturnih objekata, te javno njegovanje vlastitog identiteta, dočim su Srbi bili u obavezi poštivati sve zakone K&K monarhije, osobito plaćanje poreza i služenje vojske. U jednom trenutku, dobili su svoju kulturnu autonomiju u obliku Srpske Vojvodine, što se odnosilo na područje Srijema, Bačke, Banata i Baranje, a što nikada nije predstavljalo važan čimbenik u državi. Srbi su to dobili radi „njegovanja i očuvanja nacionalnog identiteta“ i K&K monarhija je to tako i prihvatila. Civilizirano.

Hoćete epilog? Iako malobrojniji narod od katoličkog življa na ovom prostoru, nakon I. svjetskog rata Srbi priključuju ovaj dio poražene K&K monarhije novostvorenoj Kraljevini Srbiji, te tako od Hrvata, Nijemaca, Madžara i ostalih prave nacionalne manjine, premda su katolici bili u dvotrećinskoj većini. Idemo dalje. Nakon II. svjetskog rata, Srbi čiste Srijem od (poraženih) Nijemaca, a dobrim dijelom i od (poraženih) Hrvata. Čišćenje teritorija završava se nakon posljednjeg rata, kad je Srijem praktički ostao bez Hrvata, što ubijanjem, protjerivanjem ili nasilnim asimiliranjem. To je konstanta srpske politike već stotinu godina. To je upravo ono što nije napravila K&K monarhija, prihvaćajući Srbe i dajući im sva posebna nacionalna prava. Sve suprotno rade Srbi, još od vremena Garašanina od sredine XIX. stoljeća, kad su zacrtani osnovni ciljevi srpske politike, a oni se jednim imenom zovu Velika Srbija i u kojem se inzistira na teritoriju na kom žive samo Srbi.

Zaključiti nije teško: Srbi su bili azilanti, bježali su od Turaka, od teškog života, a onda su domaćinu oduzeli teritorij na koji ih je velikodušno primio.

Danas gledamo stotine tisuća bliskoistočnih azilanata, koji bježe u Europu. Vidite li bilo kakvu sličnost sa Srbima?

Kako sam već rekao, ovo su dani pred najvažniji dan u novijoj hrvatskoj povijesti, Dan pobjede (nad fašizmom). Za ne vjerovati je da se u Hrvatskoj ovaj dan javno osporava, da se dopušta hrvatskim neprijateljima da pljuju po njemu nekažnjeno. To nije demokracija, to je nepostojanje države. Srbi imaju velikog razloga za likovanje povodom toga, što neskriveno i čine. Podijeljena javnost Hrvatske, odustajanje pozvanih delegacija od sudjelovanja u mimohodu, neslaganje Vlade i Predsjednice, sve su argumenti koji dovode u pitanje opravdanost proslave „Oluje“. Još kad dodamo k tomu da Srbi taj dan imaju Dan žalosti, koji bi se prije mogao nazvati „Dan kad smijete mrziti Hrvate“, onda je srpski učinak stopostotan. Jedino još svi gledaju u taj nesretni Knin i licitiraju koliko bi moglo ove godine doći  posjetitelja. Ako ih bude malo, eto razloga za slavlje. Ako ih bude puno, eto dokaza da je Hrvatska podijeljena na ustaše i partizane. Jedno je sigurno: Srbi žele minimizirati hrvatsku pobjedu, a u prvi plan staviti svoj poraz i to kao nevine skupine miroljubivih ljudi. Nemojte se iznenaditi ako im to, kroz neku godinu i uspije. Hrvatska se deklarira kao katolička država, ali na terenu se to ne vidi.

Čestitka iz Zemuna, svim Hrvatima diljem svijeta

Srijemski Hrvati, ono malo što je od nas ostalo, i dalje odlazimo hodočastiti Majci Božjoj Sniježnoj na Tekije pokraj Petrovaradina i to baš 5. kolovoza! Traje to već dosta dugo, od 1716. godine, kad je kršćanska vojska pobijedila Turke na tom mjestu, oslobodila Beograd i potjerala Turke daleko na jug. I sad što? Trebali bi Turci staviti veto na ovu proslavu, budući je tad pobijeno nekoliko desetata tisuća Turaka, a svi ostali protjerani do Niša?! Ne smijemo slaviti brilijantnu pobjedu kojom smo oslobodili vlastitu državu od okupatora? Još primjera? Smiju li Rusi slaviti Dan pobjede nad fašizmom, jer su stotine tisuća Nijemaca pobili na kraju rata za odmazdu? Mogu li Nijemci staviti veto na tu proslavu?

Razmislite, poštovani čitatelji, prije nego odlučite hoćete li ovaj dan biti ponosni ili ne. Razmislite i o azilantima. Sve smo to već,  kako sam ovdje napisao, već doživjeli. Ili nismo, kako se uzme. Ipak, želim čestitati svim Hrvatima praznik koji pada 5. kolovoza, jer sam na strani onih koji drže da je to bila istinska pobjeda. Ja ću slaviti na svoj način taj dan, u krugu obitelji i prijatelja, tajno, ali i svečano, jer je moj pra-pradjed sudjelovao kao pripadnik austrijske vojske u bitci kod Petrovaradina i od tog doba nikada nismo selili na drugo mjesto. Ovdje smo u Srijemu odakle šaljemo pozdrave i čestitke svim Hrvatima diljem svijeta. Oni svjesni će razumjeti što znači biti za Dom spreman.