Velika pobjeda SPC

Antifašistička koalicija

Svibanj, mjesec pomiješanih osjećaja za nas Hrvate, ove će godine biti upamćen  kao mjesec velike pobjede Srpske pravoslavne crkve. Nikako drukčije ne treba tumačiti odluku srpskoga suda da se poništi presuda iz 1946. godine, nakon koje je strijeljan četnički đeneral Mihajlović. Mnogo sam o tome čitao, ali vjerodostojna svjedočanstva za mene su jedina istinita i u ovom slučaju relevantna. A njih sam čuo od mojih susjeda, od pijanih tetaka, na večerama kod zemunskih starosjedilaca i od netom doseljenih susjeda iz raznih dijelova Srbije. Kad sve to zbrojim, uz moje obrazovanje koje se događalo u Titovoj Jugoslaviji, želim izreći svoj sud o četnicima.

Sama bit srpske politike jest stvaranje velike srpske države koja izlazi na more, a u kojoj nema mjesta za druge nacije, osobito ne za Hrvate. To je i zapisano u Dražinim pismima poslanim svojim vojvodama na samom početku II. svjetskog rata. To je politika s konca XIX. stoljeća, u vrijeme uklanjanja dinastije Obrenović, dok je Srbija bila država manje nego što je danas Kosovo, primjerice. Ta težnja da se teritorij i uprava prošire na štetu Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), utkana je u biološko tkivo srpskog naroda, podkrijepljivana izmišljenim mitovima i legendama, uz obavezno krivotvorenje vlastite povijesti. Nema danas niti jednoga Srbina koji neće povjerovati da Srbi nikada nisu izgubili niti jedan rat, te da su nezasluženo na samom dnu kulturne Europe. U to vjeruju svi, napose mlade generacije koje u školi uče ovako: „Nakon okupacije od strane Njemačke, najprije su ustanak podigli srpski partizani, pod vodstvom Komunističke partije, ali odmah za njima protiv Njemaca su ustali i srpski četnici, tako da su zajedno oslobodili zemlju od okupatora!“ Ovako doslovno piše u udžbenicima.

A evo što o tome svjedoče neki Srbi s kojima sam imao prilike otvoreno razgovarati.

Okolica Požarevca, potkraj prosinca 1941. godine. U kuću uglednog profesora, koji nije pomagao četnike, upada skupina četnika i ubija mu cijelu obitelj, skupa s djecom. Ovo se događalo diljem toga kraja, a moj sugovornik ogorčeno napominje da su neki od tih ubojica nakon rata „prešli“ u partizane, te imali velike mirovine kao „prvoborci“.

Zemun je uvijek bio za nekoliko kopalja ispred Beograda, unajvećma zato što je pripadao zapadnoj civilizaciji, te su u njega bježali bogati Srbi kako bi pobjegli od turskoga zuluma i srpske zaostalosti. Većina tih Srba njegovali su kult Velike Srbije, prije svega zbog utjecaja SPC koja je i onda kao i danas bila politička organizacija. Ne sporim njezinu zaslugu za očuvanje srpskog kulturnog identiteta, ali to se događalo u KundK monarhiji. Sve iza toga bilo je na štetu svih ostalih, a ponajviše Hrvata. Da su Hrvati htjeli, Srijem i cijela NDH mogli su ostati bez ijednoga Srbina. Bio je rat, nije bilo CNN-a, pa su dakle mogućnosti bile prevelike. Ipak, to se nije dogodilo, čak su se mnogi Srbi sklanjali u Zemun kako bi izbjegli njemački i srpski (Nedićev) teror. O tome svjedoči i poznati srpski karikaturist Predrag Koraksić čija je obitelj u ustaškom Zemunu spasila glavu. I nije jedini za koga znam.

SPC je dočekala kraj rata na gubitničkoj strani. Istina, sirovi Titovi partizani radili su svakakva zlodjela naspram srpskih svećenika, ali je SPC preživjela zahvaljujući Titovoj ideji da preko nje kontrolira građansku Srbiju i četničku dijasporu u Americi. Nikad SPC nije krila da čeka dan osvete! Sve što se događalo nakon Titove smrti, događalo se u režiji SPC, vjerovali ili ne, pa čak i ova besmislena sudska odluka. Memorandum SANU 1986. godine, VIII. sjednica 1987. godine, „jogurt revolucija“ 1988. godine, okupacija Hrvatske i BiH 1991. godine... Sve su to specijaliteti SPC-kuhinje. NIje čudo što je SPC najprofitabilinja „tvrtka“ u Srbiji, nakon NIS-a i EPS-a (nafta i struja). Sad, nije se uspjela napraviti Velika Srbija, ovdje se vjeruje zbog lošeg odabira vožda (Miloševića) i kritičnog trenutka za Rusiju, ali se od toga cilja ne odustaje.

Samo jedna od karika u tom lancu do „pobjede“ jest i rehabilitacija četničkog pokreta i Draže Mihajlovića. Mlaka, skoro nikakva reakcija iz svijeta, samo će dati krila srpskoj političkoj i svakoj drugoj eliti da pohrli u nove pobjede. Sad svakome u Hrvatskoj treba biti jasno tko živi iza njezine istočne granice, ali i unutar Hrvatske. To je, na žalost, neprijateljska skupina fašističke provinijencije. Uzalud su izmišljanja ustaških zmija, kad toga u Hrvatskoj nema niti u folklornom obliku, a kamoli organizacijski.

Zaključujem. Ovo je doista velika pobjeda SPC. I to baš oko Dana pobjede. Nije li znakovito da jedna „upečatljivo antifašistička država“ nema niti jedan državni praznik na tu temu? To sve govori.

Ima duhovitih Srba, pa od ovoga prave sprdnju. No, fašizam u svojoj biti nije niti će ikada biti za potcijenjivanje. Osobito ako ima svoje uporište u već objavljenim planovima, poput onih Draže Mihajlovića.