Moj Dan Pobjede

Početak i kraj, alfa i omega, Pobjeda i Poraz

Kad živite u Srbiji, pa još ako niste Srbin, ili (još preciznije) ako ste Hrvat, onda imate stanoviti problem s identitetom. Srbija je svjesna da na njezinom teritoriju ima Slovaka, Rumuna, Ukrajinaca, ali njihov broj je malen i zadovoljni su time što mogu njegovati svoje folklorne običaje. Doživljava ih se kao ikebanu, dekoraciju monolitnog srpskog društva. S Mađarima je već drukčije, budući ih je najviše, ali oni žive na kompaktnom teritoriju na sjeveru, te im se dopušta da osim folklora imaju i poneka politička obilježja, da ne velim lokalnu vlast. S Hrvatima i Albancima je posve druga priča. Oni se u Srbiji doživljavaju kao neprijatelji, ali privremeno naseljeni na teritoriju što se danas zove Srbija. Albanci se kod Srba kotiraju kao neobrazovani i skoro necivilizirani i često su bili predmetom podsmjeha, sve dok nisu izborili vlastitu samostalnost u obliku države Kosovo. Sad ih gotovo i nema u Srbiji, osim u jednom dijelu (poput Mađara) u preševskoj dolini,  na također kompaktnom teritoriju. Hrvati se također doživljavaju kao neprijatelji i to daleko opasniji od Albanaca. Najprije zbog vjere, jer su svi katolici apriori neprijatelji Srbima, bili oni pravoslavci ili ne, a onda zbog povijesnih razilaženja koja su često dovodila do toga da ova dva naroda budu na suprotnim stranama. Hrvati za sebe vele da su dio zapadnog svijeta, dok Srbi drže za sebe da su dio istočnog, zapravo ruskog civilizacijskog kruga. Povjesničari će bolje znati kad su sve ova dva naroda ratovala jedan protiv drugoga, ali dovoljno je samo se prisjetiti ratova u XX. stoljeću u kojima su bili izravno suprotstavljeni.

Zbog svega gore navedenog, očito je da Hrvati i Srbi moraju imati različite praznike, pa tako i dan pobjede. Srbi imaju više razloga za slavlje, budući su bili na strani pobjednika u dva svjetska rata i iz oba ova sukoba izvukli maksimalnu korist. Dobili su državu u kojoj su hegemono vladali, u kojoj su bili povlašteni i iz koje su sustavno izbacivali sve protivnike (zašto ne reći i neprijatelje) namećući drugima svoje svjetonazore i kulturne obrasce. Ovo se prije svega odnosilo na Hrvate, budući su bili drugi po brojnosti u toj srpskoj državi, a i Srbi su smatrali da Hrvati trebaju biti građani drugoga reda zbog činjenice da su kao poraženi ušli u sastav srpske države. Zato Srbi slave svoje mitske praznike iz srednjega vijeka, ali i ove novije u slavu pobjede u svjetskim ratovima. Jedino je čudno što se na pobjedničku stranu guraju četnici i partizani, a svima je dobro poznato da su bili na suprotnim stranama. I sad, dolazimo do Hrvata. Zaboravimo na čas srednji vijek i pogledajmo unazad sto godina. Raspala se Austrougarska, nismo uspjeli napraviti državu zbog volje svjetskih sila, te smo prihvatili kao manje zlo ulazak u srpsku monarhiju. To svakako nije bilo manje zlo, ali nećemo sad o tome. Nova prilika ukazala se tijekom drugog rata, kad smo privremeno imali vlastitu državu, ne baš nezavisnu kakvom smo ju zvali, ali ipak hrvatsku, no i ona je imala nesreću da nestane poslije rata. Dakle, nikako da dođemo do nekog datuma koji bi za nas značio pobjedu. Jedini, ali zaista jedini trenutak kad smo ponovno dobili šansu za stvaranjem vlastite države bio je rušenje Berlinskog zida i propast jednog sustava koji je cijelu istočnu Europu držao u mraku četrdeset godina. I ta je šansa iskorištena. Naravno, Srbi su imali pravo biti nezadovoljni razvojem situacije. Pa, tko bi normalan pristao izgubiti 70 posto teritorija, a još uz to omogućio Hrvatima da ostvare pravo na državu? Uz to ide i gubitak prihoda, privilegija,... Oslonivši se na brutalnu silu, Srbi su vjerovali da će to riješiti kao i u prethodna dva puta. I malo im je falilo! Okupirali su onoliko koliko su mogli, ne previše i koliko su htjeli, ali ipak dovoljno da u nekoj drugoj političkoj krizi  završe započeto: stvaranje Srbije bez jugoslavenskih značajki u kojoj nema Hrvata i Bošnjaka, ali u kojoj se nalaze i Osijek, i Đakovo, i Split, i Dubrovnik, i Sarajevo,... Okupirali su veliki dio hrvatskog teritorija i na njemu proveli poznatu taktiku: pobiti, prognati, zapaliti, porušiti. Prema danas dostupnim podacima, s tog je područja nestalo skoro pola milijuna Hrvata! A onda se dogodila Oluja.

Slavimo Dan Pobjede, imamo i zašto

Nije jedino Oluja pridonijela srpskom vojnom porazu, ali se ona uzima kao središnje mjesto u hrvatskoj pobjedi. Zbrisan je srpski vojni stroj, oslobođen okupirani teritorij i stvoreni uvjeti za završetak rata. Vjerovatno svi već znaju da je vojna operacija naglo zaustavljena pred Banja Lukom, inače bi svakako čitava srpska soldateska pobjegla preko Drine, naseljavajući Srijem, Banat i Bačku novim kolonistima i istjerujući nesrbe s tih područja. Tako bi se dobila kompaktna Srbija s nekih osam milijuna Srba, stotinjak tisuća Mađara na sjeveru, nekoliko tisuća srpskih Bunjevaca i beznačajnom srpskom manjinom u BiH i Hrvatskoj. No, ta je akcija hrvatske vojske zaustavljena, mnogi vele od strane SAD. Bilo kako bilo, dobili smo Pobjedu, pisano velikim početnim slovom. Posve je logično da slavimo Dan pobjede kao što slavimo rođendan, jer smo toga dana uistinu rođeni. Nema naroda bez vlastite države, to najbolje znaju Cigani, čija je brojnost velika, ali su skrajnuti iz svih društvenih zbivanja i tretira ih se kao nižerezredne. Napokon imamo državu i mnoge su stvari postavljene na svoje mjesto. Hrvatska je postala članicom EU i ma što mislili o ovoj uniji u njoj se nalaze države koje pripadaju modernoj civilizaciji, pa čak i one koje su do skora bile rigidne komunističke despotije poput Bugarske ili Rumunjske. Hrvatska je stala pod NATO kišobran i to s pravom, jer nismo bogati da bismo se pravili neutralnima, a nismo ni glupi da budemo na istočnoj strani kamo ne pripadamo. I zato slavimo svoj Dan pobjede.

Hrvatski Dan pobjede nije i srpski dan pobjede, jer su Srbi na taj dan poraženi! I to je nama Hrvatima jasno. Ne razumijem zašto Srbima nije jasno, kad i oni slave svoje dane pobjede onda kad za to imaju razloga, pa eto i ovih dana slave početak I. svjeskog rata, svakog 9.svibnja slave Dan pobjede u II. svjetskom ratu, ali svakako ne mogu slaviti pobjedu nad Hrvatima i Albancima, kad su te ratove izgubili. No, još je čudnije što Srbi glasno negoduju zato što Hrvati slave svoju pobjedu. Zar bi Nijemci trebali prigovarati Englezima ili Rusima zbog veličanstvenih vojnih parada u čast pobjede nad njima?

Uz Dan Pobjede

Svake godine ljetujem u Hrvatskoj, jer mi je na hrvatskom moru najljepše, jer imam mnogo prijatelja koje tom prilikom posjetim i jer je ogromna razlika između Grčke i Hrvatske. Odlazim odmarati na MOJE more koje neizmjerno volim! Možete misliti što moji susjedi misle, a često i govore, kad se vratim s godišnjeg. Uvijek sam na moru u ovo doba, napose 5.kolovoza, ali prvi puta sam odlučio otići na mjesto pobjede, u Knin. Ne, neću ići u Čavoglave, premda bih volio i to vidjeti, ali doživio sam u Kninu ono što svaki Hrvat treba doživjeti: ushićenje povijesnim trenutkom. Ne treba držati dugačke govore, ne treba koristiti ovaj dan u političke svrhe, treba samo uživati u trenutku, u osjećaju da smo pobijedili, da smo pobjednici! U Zemunu sam gubitnik, cijeloga života sam pripadnik poraženog naroda, ustaša, „vatikanac“, te kao takav ne mogu slaviti srpske pobjede.  Ne mogu slaviti ni hrvatsku pobjedu, osim u krugu obitelji, jer nema niti jedne hrvatske udruge koja bi se usudila tako nešto napraviti. One ne smiju organizirati niti promatranje sportskih događaja u kojima sudjeluju hrvatski sportaši, a kamoli nešto na najvišoj razini poput Dana pobjede. Zato sam jučer bio u Splitu, a danas u Kninu, proslavljati pobjedu, pokraj svih policijskih žbirova, srpskih i hrvatskih. Baš mi je bilo lijepo!

Moram riječ-dvije o samoj proslavi, barem koliko sam mogao vidjeti. Bog je dao lijepo vrijeme, nakon svih nepogoda tijekom srpnja, te sam uživao u suncu. Rekoh, bio sam okružen prijateljima, dakle osjećao sam se ugodno, ali smo morali komentirati ono što smo vidjeli. Dojmljivo, nema što, brojne zastave, dečki u odorama, devetnaest golubica, ali i politički vrh. Spikerica predstavlja pojedinačno visoke uzvanike, brzo, očito predmnijevajući što će se dogoditi kod najave, a očekivano je izviždana hrvatska vlada i njezin predsjednik. Moji prijatelji iz Zadra komentiraju: „Vidi, Ante, ovo je smiješno i žalosno. Najveću počast imaju oni koji su od početka bili protiv stvaranja Hrvatske, koji i danas imaju ogromne rezerve prema Hrvatskoj i koji nastoje na svaki način obezvrijediti ono što je napravljeno u Oluji!“ Na to uzima riječ predstavnik branitelja, posebno zahvaljuje pokojnom predsjedniku Tuđmanu i dobiva ogroman pljesak i ovacije. U nastavku je bio vrlo oštar i konkretan, što je naišlo na odobravanje mojih prijatelja i rekao bih svih nazočnih. Jednako tako, Milanović je bio izviždan, pokušao se izvući i čak afirmativno spomenuti Tuđmana, ali nije uspio. Okupljeni puk mu očito ne prašta za sve loše poteze koje je njegova vlada povukla, a čini se osobito to što je Domovinski rat i predsjednika Tuđmana često znao bacati u blato. Ništa bolje nije prošao ni Ivo Josipović, čovjek koji je za polaganja prisege izbjegao reći Hrvatska, namjerno. Oko mene su pljuštale psovke, zatim domoljubne pjesme i najgore uvrijede na račun predsjednika koji je mirno izrekao što je pripremio. Na koncu, doživio je katastrofalne izljeve gnijeva i povike „Vukovar, Vukovar“. Ona Hrvatska, koja danas slavi Dan pobjede, svakako nije Hrvatska koju predstavljaju Milanović i Josipović, u to sam se danas definitivno uvjerio. Ne može se stajati u Kninu 5.kolovoza,  prije toga slaviti zvijezdu petokraku na četničkom derneku u Liki, a da to nitko ne skuži. Oluja je počistila i zvijezdu i kokardu, simbole pod kojima je srpska vojska radila zločine nad Hrvatima i to niti jedan hrvatski dužnosnik ne smije zaboraviti. To je središnja slika koju sam ponio sa ove proslave. Zasigurno ne bi bilo ovako oštre reakcije nazočnih, da se u Hrvatskoj dobro živi, da nema toliko nezaposlenih. Onda bi se visokim dužnosnicima povjerovalo da je detuđmanizacija bila nužna. Pobijedili smo, nema što, ali tek nam predstoji bitka slična Oluji koja će otpuhati političare i smutnike tipa Milanovića ili Sanadera. Bez te Oluje, čini se, neće biti cjelovite slobode za Hrvate i Hrvatsku.

Ostao sam u Kninu još neko vrijeme, pokušao ući na misu, ali je gužva bila prevelika, tako da smo na koncu završili u birtiji. Vrijeme se ponovno počelo mijenjati, te sam se vratio u Zadar i dok ovo pišem razmišljam o svom prvom sudjelovanju u proslavi Dana Pobjede, na kojoj nije bilo Ante Gotovine, sinonima pobjede, kultne osobe u hrvatskoj povijesti. Nisam povjerovao u njegovu ispriku da nema vremena, budući ima puno posla u tvrtki. On, jednostavno, ne smije doći u Knin. Ako je to cijena slobode, onda o njemu nemam više tako visoko mišljenje kao do sada.

Još samo koji dan i vraćam se u Srbiju i ulazim u ulogu gubitnika. Ponovno ću potražiti sklonište u obitelji i vlastitome domu i slušati priče o tome kako su se kolege provele na moru u Grčkoj i Turskoj. Ako ikako bude moguće, volio bih da svakoga 5.kolovoza budem u Hrvatskoj, i to baš u Kninu, jer – prelijepo je biti pobjednikom!