Ima se za godišnji

Mjesto u kojem nema šajkača ni šubara

Druga je polovica srpnja, pravo vrijeme za odlazak iz Srbije, države koja nema more, ali ima agenciju za istraživanje pomorskih nesreća u kojoj sjede, ništa ne rade i primaju plaće zaslužni rođaci političara na vlasti. Doduše, samo privremeni, na dva tjedna, ali ipak je veliko olakšanje za čitavu obitelj. Pomalo sam se plašio da ne susretnem četničkoga vojvodu Tomu, ali on je ipak samo jedan dan boravio u Dubrovniku. Nije bio ni blizu Zadra, kamo ću izjutra krenuti. Svake je godine isto: djeca predlažu destinaciju, mi prebrojavamo novce i onda donosimo odluku većinom glasova, s tim da je moja riječ posljednja. Hoću reći, samo potvrđujem ono što je ¾ obitelji već odlučilo. Djeca su pokušavala putovati u Grčku, Tursku, Crnu Goru, ali se na koncu sve završilo konstatacijom da nigdje nema Hrvatske. Odnosno, da budem precizniji – Dalmacije. Ma, mogu svi novinari svijeta govoriti kako je Hrvatska skupa, kako su domaćini neljubazni, kako nema pješčanih plaža za malu djecu – mi ljetujemo baš u Hrvatskoj. Ne u inat, nego unatoč mnogim negativnostima kojima je Hrvatska opterećena. Za hrvatsku obitelj „iz regije“ odlazak ne ljetovanje u Hrvatsku ima nekoliko dimenzija. Prva je što je hrvatsko more najljepše, druga je što se ondje osjećamo sigurno i lijepo, treće što je ondje malo Srba budući oni ne žele ostavljati svoj novac ustašama (tako većina razmišlja), četvrto jer ondje imamo puno rodbine i prijatelja koje pokušavamo posjetiti u dva tjedna godišnjega odmora. Kad već mnogi mogu rabiti inačice poput „bivša SFRJ“, „republika srpska“, Istra i slične, onda bih ja rekao da na godišnji krećem iz bivše NDH. To je povijesna činjenica, a i neki moji članovi obitelji su bili aktivni dužnosnici u toj državi. Doduše, svi su zbog toga platili glavom, ali svejedno – imaju nasljednike.

Dakle, sada znate da sam od sutra na godišnjem odmoru u Hrvatskoj. Za mene će to biti, kao i uvijek, veliko punjenje baterija i ispunjenje roditeljske dužnosti da svojoj djeci ponudim sretno djetinjstvo i mladost. Teško je, vjerujte. Neće biti fotki s ovog ljetovanja, jer su prijašnja iskustva veoma bolna, naravno pri povratku u Srbiju. Uostalom, treba samo pogledati većinu srpskih foruma na kojima Srbi iznose svoje mišljenje o ljetovanju u Hrvatskoj, pa će sve biti jasnije. Ipak, pristajem biti ustaša i ljetovati na „njhovom moru“.

Folklorni običaji u Srijemu

Večer prije odlaska odlučio sam provesti kod prijatelja u Slankamenu. Dan je prošao bez kiše, već nas je uhvatila „putna groznica“, pa nije bilo teško odvesti se dunavskom magistralom do ovog lijepog i živopisnog mjesta. Povod za poziv bila je manifestacija koju organizira lokalni KUD, a koja ima naziv „Dani breskve“ koja se organizira već nekoliko godina. Pomislio sam da je to još samo jedna „ijada“ poput mnogih, ali sam se prevario. To je,  zapravo, politička manifestacija pod krinkom predstavljanja folklornog stvaralaštva i druženja mladih. Ovoga puta, vele, imali su goste iz inozemstva, iz Rumunjske, a ostatak gostiju bio je iz „srpskih zemalja“. Domaćin veli kako su im dolazili KUD-ovi iz Baranje i Republike srpske, te iz južnijijh dijelova Srbije. Sve same srpske zemlje. Za nekoga tko je odrastao u Srijemu, držim da sam vrlo dobro čak odlično upoznat s tradicijom ovoga podneblja. Ipak, gledajući i slušajući što su sve domaćini i gosti pokazali, nikada ne bih pogodio gdje se nalazim, budući je čak i domaći KUD prikazao plesove od svuda, samo ne iz Srijema. Više je sličilo nekom skupu onih koji su došli u osmoj ofenzivi. Što je najtragičnije, u lokalnom KUD-u aktivno sudjeluju i hrvatska djeca, koja moraju nositi šajkače i šubare, pjevati isključivo srpske pjesme, te putovati isključivo u „srpske zemlje“. Organizator se dodatno narugao domaćim Hrvatima time što je ugostio udrugu iz Tavankuta (kao Bunjevce, dakako, ne kao Hrvate), kao da Hrvata u Slankamenu i Srijemu nema. Vjerovatno i nema, mora se priznati, jer da ih ima, onda svakako ne bi pristali na ovako sraman nastup. Tim prije što u Slankamenu postoji kulturna udruga stara 112 godina, koja je prije desetak godina (nezasluženo) dobila prestižnu nagradu „Najselo“ što ju dodjeljuje Hrvatska matica iseljenika. I tako, dok promatramo kako hrvatski dječaci veselo plešu u šajkačama, ocjenjujemo umjetnički doseg priredbe. Vrlo kratka ocjena bila bi slijedeća: Srbi su postigli cilj napravivši od Slankamena krajiško-vlašku oazu u kojoj su zakopani i najmanji tragovi hrvatskog postojanja. Na žalost, u tome su aktivno sudjelovali i lokalni Hrvati, uz potporu DSHV-a, svjesno se odričući svojeg nacionalnog dostojanstva pristajanjem na kolektivnu asimilaciju. Žalosno je za nas koji znamo što je ovo mjesto značilo u ne tako davnoj prošlosti. Nakon službenoga dijela priredbe, uslijedio je nastavak „pod šatrom“ i tek se ondje vidjela prava nakana organizatora.

Fala Bogu, danas putujem prema hrvatskome moru, ostavljajući iza sebe Srijem, šajkače i šubare, te se predajem slušanju klapa i Miše Kovača. Odlazim u mjesta u kojima nema golišavih srpskih cajki i drčnih đilkoša koji svoje nacionalno opredjeljenje stavljaju iznad svih ostalih.