 |
| Vrijeme je za lov u mutnom |
Nema ništa od toploga rujna, Miholjskoga ljeta, ili kako god već tko zvao
ovo doba. Umjesto toga, kiša lijeva na Dalmaciju, na gorski dio Hrvatske, pa se
stječe dojam da je sve otišlo k vragu, uključujući i vrijeme. K vragu je
svakako otišla hrvatska ekonomija, a s njom i negdanje vjerovanje kako će to
postati mala Švicarska. Dobro se sjećam riječi mog kolege s fakulteta, inače
rođenog Splićanina, dok još nije bila na pomolu raspadnuta Jugoslavija: „Kad bi
se Hrvatska nekako osamostalila, za kratko vrijeme postala bi mala Švicarska.
Imamo more, planine, ravnicu, vrijedne ljude, brojno iseljeništvo, samo ne
možemo sami odlučivati kud idu novci. Kad bi to mogli...“ Sad bih ga volio čuti
što misli o ovoj ideji.
Kad već Hrvatska ide k vragu, nije na odmet pogledati u susjednu Srbiju, u
kojoj također žive Hrvati. Preciznije ću reći: živimo mi, Hrvati. Čini se da i
mi idemo k vragu, možda samo malo sporije, jer smo odvojeni od matice, pa nas
događanja zatiču sa stanovitim zakašnjenjem. Tko živi ovdje, u Srbiji, znat će
o čemu govorim. Ovaj post je naslovljen na sve ostale.
Ponovit ću tezu, za koju bih mogao čak ustvrditi da je činjenica, kako su
Hrvati i Srbi dva susjedna neprijateljska naroda. Posljednji rat je samo to i
dokazao. Ipak, mora se živjeti, a dio tog života jest i činjenica da u svakoj
državi živi ona druga manjina. Srbi su u Hrvatskoj radili zločine, rušili ju i
ni danas je mnogi neće priznati kao svoju domovinu, dočim Hrvati u Srbiji nisu
radili ništa, osim vjerno služili, uključujući u tu službu i aktivno vojno
angažiranje protiv svoga naroda. Dakle, nije nam uloga bila slična ni u jednom
jedinom segmentu. Iako smo bili vjerni, odnosno lojalni, državi Srbiji, ona nas
je protjerivala. Na razne načine. Najčešće otpuštanjem s posla, prijetnjama
ubojstvom, te uistinu pravim ubojstvima. Vjerujem da je mnogima poznato da je
25 Hrvata ubijeno radi poticanja „dragovoljnog“ iseljavanja sa svojih
pradjedovskih temelja. To se sve događalo u vrijeme za koje Srbi tvrde da nisu
bili u ratu, a naročito da u Srbiji nije bilo rata. U to vrijeme, današnja
srpska vlast imala je najznačajniju ulogu u rješavanju hrvatskog pitanja u
Srijemu, iz koga je protjerano nekoliko tisuća Hrvata. Namjerno nisam rekao precizniju
cifru (premda je ona poznata), da mi ne bi netko zamjerio kako prebrojavam
žrtve radi usporedbe s drugima. Sve da je protjeran i samo jedan Hrvat, to bi
za mene bio zločin. Neposredno pred ovaj egzodus iz Srijema, u Subotici je
osnovana politička partija, koja je trebala zastupati interese hrvatske
zajednice, a koja je imala i svoje podružnice u Srijemu. Jedna od snažnijih
bila je ona u Slankamenu, tada većinskom hrvatskom mjestu. Ovo sam naglasio
radi korištenja u nastavku. U prvom sazivu srpske skupštine, hrvatski je
zastupnik bio Antun Skenderović, koji je hrabro iznosio primjedbe tijekom
zasjedanja i skoro svaki puta bio počašćen povicima“ustašo“ kao i beskrupuloznim dobacivanjem. Nakon
rata, u vojvođanskoj skupštini, upamtio sam trenutak kad je za govornicu izašao
Bela Tonković i pokazao prijeratni plakat tiskovine koja se zvala Hrvatska
riječ, a koja je upravo tih dana bila ponovno obnovljena.
Svijetli trenutci.
Antun Skenderović i Bela Tonković.
Ubrzo nakon toga, Srbija je još jednom vojno
poražena, te je Milošević i njegova ekipa morao s vlasti, a uskoro i u Haag.
Milošević je otišao s vlasti, ali njegova ideja (koja i nije njegova) ostala je
živjeti u Srbiji, samo je privremeno zatomljena nakon teških poraza. U tom
svjetlu, dolazi do formalnog uspostavljanja diplomatskih veza Hrvatske i
Srbije, pa su se stvorili uvjeti i za utemeljenje Hrvatskog nacionalnog vijeća,
krovne institucije Hrvata u Srbiji, koja je trebala skrbiti o očuvanju
nacionalnog identiteta. Godina je 2002. Dok su bili u tijeku pregovori oko
osnutka HNV-a, politički vrh u Subotici ljuljao se od potresa. Mi u Srijemu,
raseljeni, izmučeni i ekonomski uništeni, samo smo mogli promatrati (s
gađenjem, doduše) što rade naši sunarodnjaci na sjeveru Bačke. Svaki iole
angažirani Hrvat dobijao je „promidžbeni materijal“ iz Subotice, u kojem se
objašnjavalo zašto treba smijeniti Belu Tonkovića i još neke iz vodstva DSHV-a,
uz predočenje dokaza o bankovnim računima u inozemstvu i mnoge druge
neprovjerljive gluposti. Iste godine, prva organizirana manifestacija u
postradalom Srijemu, bila je upravo u Slankamenu, iz koga je do tog trenutka
iselilo više od polovice Hrvata. Nekoliko Hrvata uspjelo je pravno
formalizirati kulturnu udrugu koja je u kontinuitetu djelovala sto godina, te
ozakoniti njezino daljnje djelovanje pod hrvatskim imenom, te organizirala
proslavu stote obljetnice. Proslavi je nazočila hrvatska diplomacija, ali nitko
od srpskih vlasti, možda i zato što je ispred zgrade Hrvatskog doma bio
organiziran četnički dernek. Ipak, to je bio onaj trenutak za koji volim reći „prijesudni“
koji je otvorio oči Hrvatima da se ne trebaju bojati, da se mora krenuti dalje,
da se mora njegovati vlastiti jezik i kultura, jer bi sve drugo vodilo u
propast i nestajanje. Koncem te iste godine, konstituiran je prvi saziv HNV-a i
izašao je prvi broj Hrvatske riječi.
Od tog trenutka, Kuntić i ljudi oko njega preuzimaju sve konce u svoje ruke,
provode politiku koja je dovela do toga da danas predsjednik Srbije daruje
udžbenike Bunjevcima, na bunjevačkom jeziku, pisane ćiriličnim pismom, a da je
hrvatska zajednica jedna od rijetkih koja neće izravno birati svoje zastupnike.
Hrvatska riječ postala je partijsko glasilo, a Petar Kuntić sjedio u
skupštinskoj klupi izabran na listi Tadićeva DS-a. Na tom mjestu ostat će
upamćen kao zastupnik koji je stalno šutio i glasovao onako kako je DS
zapovijedio. Jednom prilikom, javio mi prijatelj: „Ej, uključi TV. Onaj naš
govori!!“ I točno je tako i bilo. Zastupnik Kuntić govorio je o nekoj poljoprivrednoj
temi, ako sam dobro zapamtio.
Nekima se čini kako samo pljujem po aktualnim dužnosnicima, bez argumenata.
No, mnogima nije poznato kako je prvi sastav HNV-a nasilno mijenjan, kako su se
nemilosrdno Kuntićevi ljudi obračunavali s angažiranim, ali neposlušnim pojedincima,
sve dok nisu preuzeli sva mjesta s kojih se komotno može gledati na dolje.
Očiti primjer je već spomenuti Slankamen, primjer Feniksa, uskrsnuća, kako već
hoćete, u kome je izvršeno uklanjanje neposlušnih, a u kojem danas više nema
hrvatske udruge niti bilo kakvog znaka organiziranog djelovanja Hrvata. To nije
jedini zločin, ali je dobar dokaz da pljuvanje nije samo sebi bilo cilj.
Kuntićevim ljudima cilj je bio uhljebljenje, bez mogućnosti dovođenja u pitanje
kompetentnosti, pa su tako razni Jurakići postajali urednici na televiziji, a u
profesionalnim institucijama se zapošljavalo po rođačkim linijama. Meni je
dovoljno da pogledam sastav upravnog odbora Hrvatske riječi, pa da shvatim kako
ne pljujem onoliko koliko bi trebalo.
I, što sad imamo? Uzurpatorko vodstvo HNV-a nastoji sačuvati ono što je „teškom
mukom“ stečeno. Uzalud smo se upisivali u specijalni popis Hrvata (kao da već
nismo na specijalnom popisu), kad Kuntićevi ljudi koriste svu raspoloživu
infrastrukturu da na elektorskoj skupštini ne dopuste iznenađenje. A iznenađenje je najavio Dr. Tomislav Stantić,
liječnik, uz još nekoliko suradnika, koji je ponudio posve drukčiji koncept
organiziranja Hrvata u cijeloj Srbiji. Ja sam odlučio podržati njega i njegovu
listu, ako uopće budem bio u prilici, jer prikupljanje potpisa nije jednostavan
niti jeftin posao, osobito ako nemaš financijsku potporu bilo koje države.
Mislim da je ovakav DSHV pod Kuntićem, Bačićem i Groznicom zauvijek mrtav, te
da se od mrtvaca ne može ništa očekivati. A još uvijek postoji respektabilan
broj Hrvata kojima nije svejedno kako će živjeti oni i njihova djeca.
Ne treba zanemariti ni utjecaj hrvatske diplomacije. Na samom početku
uspostave veza između dvije države, bio sam na jednom sastanku u veleposlanstvu
kao gospodarstvenik i angažirani Hrvat koji to ničim nije nijekao. Predstavljali
smo se veleposlaniku i njegovim savjetnicima. Pojavio se i jedan koga nisam
poznavao koji je izgovorio doslovce ovo: „Moji prethodnici su rekli čime se
bave i što proizvode, a ja živim od prodaje pameti!“ Pogledali smo čovjeka.
Htio je reći da ništa ne proizvodi. Od tog doba prošlo je dvanaest godina, a on
i dalje prodaje pamet. I uživa apsolutno povjerenje DSHV-a i hrvatske
diplomacije! Ne znam koliko mu je ostalo za prodati, ali po rezultatima koje je
ostvario čini se da su resursi odavna presušili. Na drugom sastanku, došlo je
do susreta predstavnika hrvatskih tvrtki i srpskih gospodarstvenika, među
kojima je bilo i Hrvata. Jedan od njih spomenuo je kako su Hrvati često bili u
nemilosti glede zapošljavanja, da su otpuštani s posla, te da bi to trebalo
svakako ispraviti na taj način da bi se napravila inventura raspoloživih
Hrvata, a hrvatske tvrtke bi mogle konzultirati taj popis kod zapošljavanja.
Ovaj je prijedlog prešućen. Na neformalnom dijelu sastanka, čuo sam od djelatnika veleposlanstva da nije
trebalo to niti spominjati, jer da je u delegaciji gospodarstvenika iz RH bilo
više od polovice Srba! Jedan od hrvatskih gospodarstvenika mi je, u privatnom
razgovoru rekao i ovo: „Zar vi mislite da bih ja prije uposlio Hrvata? Meni
ovdje treba Srbin, koji neće imati problema kakvih biste vi mogli imati!“
I tako, rujan polako protiče, ne kao one strašno nabujale rijeke po
Hrvatskoj, a mi čekamo 26. listopada kako bi provjerili je li moguće da se
ništa ne može mirno mijenjati, pa makar to bilo i HNV. Iskustvo mi govori da
nema političke volje u Hrvatskoj da se ovdje bilo što mijenja, pa će po toj
logici Petar Kuntić i dalje biti dobro uhljebljen, a uz njega i svi njegovi „suradnici“
i prodavači pameti. Bez političke volje Zagreba, nema promjena među Hrvatima u
Srbiji, to je pravilo broj jedan. Ne želim obeshrabriti Dr. Stantića, ali šanse
mu trenutno nisu velike. Nije još toliko moćan da može nekažnjeno ukrasti
računalo, da može oklafravati ljude kod najviših dužnosnika obje države, da
može krivotvoriti službene podatke u HNV-u, da može uposliti nezaposlenog
tokara u upravnom odboru profesionalne nakladničke institucije, da može sjediti
na kanabeu svakog srpskog predsjednika i izgovarati one glasovite rečenice kako
su Hrvati u Srbiji prezadovoljni svojim položajem, da može čitavo jedno mjesto
u cijelosti ugasiti, da može prikupiti skoro četiri tisuće potpisa za elektore koji će poslušno podići ruku u korist svoje propasti.
Tko bi se dragovoljno odrekao ovakvih božanskih moći?
Nema komentara:
Objavi komentar