Miolje i druge priče

Tisak u državi koja štuje Dražu Mihajlovića

Da se razumijemo: nemam nikakvih simpatija za Antu Pavelića i njegov režim, stoga obavještavam sve koji me prozivaju zbog toga da su na krivom putu. Zašto ne poštujem Pavelića? Zbog krivih poteza tijekom rata i zbog toga što je pobjegao ne podijelivši sudbinu sa svojim narodom. Točka. Ali, vjerujem u to da je NDH bila hrvatska država, da su ju moji pređi prihvatili kao svoju domovinu, te da je i većina hrvatskoga naroda jedva dočekala svoju, nezavisnu Hrvatsku. Nije NDH, kako Srbi i neki Hrvati vele, zločinačka tvorevina sa Jasenovcem u prvom planu, nego nešto mnogo plemenitije.

Zašto ovakav uvod? Zato što ću u prvom dijelu braniti Marija Vrselju, mladića iz Srijemske Mitrovice, koji se već mjesec dana nalazi u žiži srpske javnosti zbog svog „ustaštva“, odnosno neonacizma. Mediji u Srbiji iskopali su da je ovaj mladić sudjelovao na fašističkom skupu Nacionalnog stroja (srpska fašistička organizacija), ali mu se to (skoro) ne zamjera. Zamjera mu se to što je, kao član Hrvatskog nacionalnog vijeća, otišao na Bleiburg i ondje (navodno) odao počast žrtvama, te u Mitrovici na nekom tulumu pjevao ustaške pjesme (spominje se Thompson). U medijima se pojavljuju naslovi tipa „Četnički ustaša“ i slični, sukladno politici koja je oduvijek u Srbiji prisutna, napose danas kad ju vode oni koji su aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu u razaranju Hrvatske i Hrvata. Dakle, ništa novoga. No, sada se poteglo za „slučajem Vrselja“, budući su sve izgledniji izbori u Srbiji, kojim bi se novi vožd osigurao za još jedan mandat, a kud ćeš bolje promidžbe od pronalaženja ustaških zmija u vlastitoj državi. Još jednu stranu treba spomenuti u ovoj priči, a to je – hrvatska. HNV nije reagirao skoro nikako (znači i DSHV, budući je to jedno te isto), jer imaju izbore u stranci. Tako je ostavljen prostor za sotoniziranje Hrvata, preko Vrselje. A Mario, vjerojatno u prevelikom domoljublju, malo se zaigrao, te je najvjerojatnije na svoju ruku donosio neke odluke koje nije smio. Ja ga osobno ne osuđujem zbog posjeta Bleiburgu, jer je poznato da je ondje bilo i Srijemaca, ali još više je ubijenih Srijemaca u samome Srijemu, pa i u Vrseljinoj Mitrovici, tako da odavanje počasti mrtvima samo po sebi ne može biti grijeh. Jest, ali da nisu Hrvati, odnosno (u srpskoj verziji) ustaše. Mariov grijeh je što nije imao ovlasti od strane HNV-a za taj javni čin, a još je veći grijeh Kuntića i ekipe što nisu odmah reagirali, pa do ovoga ne bi ni došlo. Ovaj medijski linč Vrselje samo je pokušaj završnog zakucavanja čavla u lijes hrvatske zajednice u Srbiji, budući se uporno pokušava dokazati da Hrvata ovdje i nema, nego da su to neki Bunjevci, Šokci, Sremci i slično. Oni koji se ne deklariraju kao takovi mogu se smatrati ustašama. Prema toj podjeli, autor ovih redaka također je ustaša i nimalo mi ne smeta. Osobno jako volim hrvatsku glazbu, slušam ju redovito, kako novu, tako i staru. Od starih volim "Ustani bane", a to je jedna od "ustaških" pjesama, iako ni ban, ni ta pjesma nemaju nikakve veze s ustašama, a još manje sa Srbima. No, što reći o narodu koji misli da bi se papa trebao ispričavati zbog "zločina nad Srbima", kao i to da aktualnog hrvatskog premijera Milanovića također nazivaju ustašom, dok istodobno rehabilitiraju četnički pokret i Dražu Mihajlovića, fašističkog suradnika u II. svjetskom ratu.

Prošlost koju Srbi žele izbrisati

Dojmu da Hrvata u Srbiji nema pridonose i sami Hrvati. Ja ću sada govoriti samo o Srijemu, u kome su nekoć u velikom broju živjeli Hrvati, bez podjela na već spomenute skupine, a danas su suočeni s totalnom (samo)asimilacijom i u konačnici – nestajanjem. Mnogo je primjera koji govore ovome u prilog, ali fokusirat ću se na ono što dobro poznam i gdje sam izravni svjedok. Na samome početku raspada Jugoslavije, srpska je vlast imala plan protjerati srijemske Hrvate. Brojna su svjedočenja malobrojnih Hrvata koji su radili u ponekim državnim službama, premda se to od njih sakrivalo, a i vrlo brzo su otpušteni s posla, pa nisu mogli imati cjeloviti uvid. No, svi se slažu da je plan postojao, pa tako s pravom tvrdim da se radilo o organiziranom državnom teroru. Prema riječima Milana Cindrića, člana zavičajne udruge Kukujevčana u Hrvatskoj, policija je imala zadaću protjerati Hrvate iz dva izrazito hrvatska mjesta u Srijemu, Slankamena i Kukujevaca, te da će na taj način „riješiti problem“. Tako se i dogodilo .Ovdje možete pročitati cijeli tekst. A evo rezultata tog državnog terora.

Bio je blagdan Svetog Mihovila Arkanđela, istodobno kirbaj u Slankamenu. Prije rata, to je bila velika svetkovina, kad su u Slankamen dolazili rođaci i prijatelji iz cijeloga Srijema, ali i šire, tako da je mjesna crkva bila premala za primiti toliki broj gostiju. Sam ugođaj je bio prekrasan: licitari, luna-park, brojni svećenici na misi, ples u Hrvatskom domu. Nakon što je iz Slankamena odselila većina Hrvata, slika se mijenja, pa je još jedino crkva držala do njega, rekao bih po službenoj dužnosti. Danas sam ponovno bio gost kod jednog prijatelja Hrvata u Slankamenu. Držim da ću biti objektivan u ovom kratkom prikazu. Prijatelj je pripremio sve. Sve? Na stolu je viski, pelinkovac, vrhunsko vino i pivo, te bogata trpeza uz pečenje, brojne salate i priloge, te torte i kolače. Prebogato! Supruga je otišla na misu, dok je snaha još pripremala suđe i čaše, budući je Srpkinja, te je Mihovil uopće ne zanima. Otišli smo i nas dvojica. Crkva je renovirana, ima novu fasadu, a unutrašnjost je savršena. Prekrasni cvjetni aranžmani, urešen oltar – kao u kakvoj katedrali. Budući je radni dan, nije bila prevelika posjećenost, ali upada u oči malen broj mladeži. Moj domaćin veli: „Nedjeljom bude redovito dvadesetak žena i dva do tri muškarca. Djece nema. Nemamo ni redoviti zbor. Za Miolje i Božić napravimo paradu i vjerujemo kako smo još uvijek živi, a zapravo već sutradan shvatimo da smo mrtvi. I to se ponavlja dva do tri puta godišnje.“ Posve drukčiju sliku imam od prije rata, ali i od prije desetak godina, dok je bio mladi župnik Dinko. Pitam domaćina je li moguće da se u ovih desetak godina stanje toliko pogoršalo? On veli: „Pa da, došao je novi župnik, neambiciozan, samozadovoljan, te je razjurio i ono malo života u župi. Netom obnovljeni Hrvatski dom rasturili su udbaši, pa nije čudo što se naši dečki i cure sve više udaljavaju. U većini se sklapaju mješoviti brakovi, a to je siguran put ka asimilaciji i nestajanju. Eto, prije su nam na Miolje dolazili iz hrvatskog veleposlanstva, biskup i brojni svećenici, a danas nema ni biskupa, ni hrvatske diplomacije. Dijelom smo i sami krivi, ali puno toga je bilo u igri i možda je ovako i moralo biti.“ Slika o Slankamenu je sumorna. Prolazimo pokraj sablasno praznog Hrvatskog doma, po kišnom i tmurnom danu. Sjedamo za bogato pripremljeni stol na komu svega ima i previše. A onda pristižu gosti. Ljube se s domaćinom tri puta, pozdravljaju ga sa „Srećna slava, domaćine“, a on ih uljudno smješta za stol. Nakon bogatog ručka, red pića, red priče, pa među ostalim i o politici. Dakle, definitivno, Srbi i Hrvati imaju po svim pitanjima posve suprotna mišljenja. Jedino što ovdje Hrvati ne smiju svoje mišljenje iznositi javno, jer automatski ulaze u sukob s većinom, a to za svečanim ručkom baš i nije potrebno. Zato sjedim i šutim, skupa s domaćinom, klimamo glavom i pokušavamo govoriti samo o jabukama i ljubičicama. Priča o cijenama jabuka, o izvozu u Rusiju, o aktualnim poljoprivrednim radovima, jedine su teme na „meniju“. Mihovil Arkanđel, kirbaj,..., bilo što drugo – ne postoji.

Ovo je htjela napraviti srpska politika. Protjerati Hrvate, a ovi što ostanu bit će Srbi katoličke vjere. To  je posvuda u Srijemu vidljivo, a posebice u Slankamenu, u kom je hrvatski identitet bio nježno i brižno njegovan, pod vrlo visokom cijenom. Ostalo je svega nekoliko Hrvata, povezani su s crkvom u kojoj se ništa ne događa, a za ostatak puka može se reći da su (kvazi) katolici, ali Hrvati svakako nisu. Sad će mnogi skočiti, ali dokazi su na stolu, jer nemaju niti jedno hrvatsko obilježje: jezik, kulturu, običaje. Svatko znade počastiti goste prasetinom i vinom, ali ne zna (ne smije, ne želi, svejedno) zapjevati neku hrvatsku pjesmu, otplesati neki hrvatski ples ili na bilo koji način njegovati hrvatski jezik. Čak i slankamenski župnik sa oltara, u više navrata, progovara srpskim jezikom! O zatvorenom Hrvatskom domu da i ne govorim. Zaključak: ono što je srpska policija radila devedesetih na uništavanju Slankamena i Kukujevaca, urodilo je plodom. U Slankamenu više Hrvata nema! Malo čudi što je prije nekoliko godina ovo isto mjesto dobilo prestižnu nagradu Najselo, koju dodjeljuje HMI za „iznimni doprinos njegovanju hrvatske kulture“. Vjerujem da bi sad netko u HMI trebao crvenjeti. A trebaju crvenjeti i hrvatski politički prvaci, prije svega oni iz DSHV-a, uobraženi Subotičani, koji su prije desetak godina svjesnom diverzijom pomogli nestajanju Hrvata. Nisam ih vidio na misi (osim jednoga čije ime nisam zapamtio), a tako su bili redoviti kad su davali potporu onima koji su ugasili Hrvatski dom! Posao je obavljen, sad se mogu baviti izborima za vlastite dužnosnike. A mogu se baviti i nesretnim Vrseljom. Sad se prave kao da ga ne poznaju, kao da se radi o nekakvom uljezu, a ne osobi kojoj su ukazali povjerenje da vodi odjel za mladež u HNV-u. No, to su već oprobane metode Kuntićeve ekipe, koji imaju i jedan moto: ako treba i preko mrtvih, samo da se dobro uhljebimo!

Popili smo dosta vina. Ima fantastičnih vina u Slankamenu, više nego ikada, prije svega zahvaljujući „novim“ Slankamencima koji su prepoznali idealnu poziciju ovog podunavskog mjesta. Ovoga puta pili smo trogodišnji Pinot Noir, ali me domaćin „natjerao“ da probam jedno prekrasno bijelo vino, kupažu nekoliko sorti. Nemam riječi kojima bih opisao tu ljepotu! Ovim prikazom kraljevske kapljice završavam  tužnu priču iz Slankamena, kako reče Edo Španović, ratni slankamenski župnik (i zasigurno budući srijemski biskup) „stupa slave koje više nema“. Ostat će mi u sjećanju onaj stari, hrvatski Slankamen, te nekoliko Hrvata iz ovog, propalog Slankamena, prije svih vrlo angažiranog zvonara u crkvi (koji uređuje Facebook stranicu župe), te jedne djevojke i nekoliko žena koje tako veličanstveno uređuju unutrašnjost crkve. Sve ostalo, s tugom u srcu, valja čim prije zaboraviti.