Noa nije na vrijeme obaviješten

Katastrofa biblijskih razmjera

„Kišilo je kao da sva voda svijeta pada na ovu napaćenu zemlju. Do jučer sam mislio da ću ostati u svom domu, a sada sam posve siguran da moram bježati. Sila je to kojoj se ne mogu oduprijeti, a ipak mi je važnije spasiti obitelj. Napuštamo kuću, nadamo se ne zadugo, a vratit ćemo se čim sve ovo prođe. Svako, pa i ovo zlo, jednom mora proći na ovaj ili onaj način, samo je pitanje: što ćemo zateći kad se budemo vratili? Hoće li kuća ostati čitava? Hoće li ostati nešto od blaga? Odlazimo, ali ćemo se vratiti. Dom je, ipak, dom.“

Ovo je izvadak iz pisma jednog prognanika iz Hrvatske, napisano potkraj 1991. godine.

Isti tekst mogao je napisati nesretni stanovnik Obrenovca, u svibnju 2014. godine, samo na srpskom.

Što sve nije snašlo Srbe? Najprije su živjeli u velikoj državi, doduše koju je utemeljio Hrvat, ali svejedno – ona je bila u biti Velika Srbija, država u kojoj je živjela većina Srba, a budući su bili najbrojniji, to im je davalo stanovite privilegije u državnoj upravi. Lijepo je bilo živjeti u Obrenovcu, Šapcu, Čačku, Vranju,...  Dečki i cure sa sela došli su u gradove, zaposlili se u industrijskim tvrtkama, koristili sve radničke benefite, a još su mogli nakon posla uhraniti gdjekoju svinju ili pile. Plaće su bile redovite, putovnica je bila cijenjena, a moglo se ljetovati na Jadranu od Umaga do Ulcinja, te zimovati u Sloveniji. Ozbiljnija poduzeća imala su svoja odmarališta na obali i na planinama, a školovanje je bilo besplatno. Većina je vozila auto, kragujevački, ruski, češki, a tek poneko je vozio Golfa. Kosovo je bilo većinsko albansko, ali su Srbi šefovali, dočim je Vojvodina bila jedva većinska srpska, ali su opet Srbi šefovali. I u takvoj državi Srbi su se osjećali ugroženo.

Na koncu, uvijek traktor

Nastavak priče je poznat. Etničko čišćenje, prema Memorandumu, rat u kome su Srbi trebali pobijediti, ali onda je uslijedio težak poraz. I to nije bio kraj. Nisu Srbi izvukli nikakvu pouku iz tog katastrofalnog poraza, samo su stisnuli zube i razočarano naselili Beograd i Srijem. Ako im je za utjehu, to je područje praktički ostalo bez Hrvata i Albanaca. Samo su tri godine prošle do nove ratne epizode na Kosovu, koja se završila tragično, bombardiranjem države, ljudskim žrtvama i razaranjem infrastrukture. Država je kapitulirala. Ali, ni to nije bilo dovoljno da se razumije stvarnost, nego je sva krivnja prebačena na neuspješnog vožda Miloševića. Zatim se sva sila obrušila na posvemašnje posrbljivanje ionako srpske Vojvodine, pa se tako za Novi Sad ne može reći da je multi-kulti grad, tolerantna sredina, nego sjedište najekstremnije srpske desnice. Ništa se nije naučilo iz nedavnih poraza. No, ideja da se promijeni crna slika o Srbima započela je presvlačenjem u europski dres dojučerašnjih ratnih saveznika, radikala i socijalista, te deklarativnim odricanjem od ratnih ciljeva. Doduše, vjerujem da su to napravili s figom u džepu Armanijeva odijela. Tek što su sjeli na tron, zadesila ih je najveća moguća katastrofa u obliku poplave "biblijskih razmjera", što je poharala Srbiju ispod Save. I ponovno gledamo iste slike: ljudi bježe iz svojih domova, uplašeni za vlastite živote, a u kuće im ulazi vodena stihija i uništava sve što su stekli generacijama prije. Ovoga puta nije se radilo o ratnim dejstvima, ali rezultat je skoro isti. Jedina razlika je u tome što se ovo ne događa stotinama kilometara daleko, nego tu, kod kuće. Tisuće dragovoljaca pohrlilo je u pomoć ugroženoj braći, ali prava razmjera ove prirodne nesreće biti će vidljiva tek kada sunce obasja poplavljene i srušene kuće i mostove, razrušene ceste i uništene njive. Sirotinja će ponovno platiti punu cijenu svog golog opstanka, a ponovno neće vidjeti što je tomu uzrok.

Doista, velika, velika nesreća, i to baš u godini u kojoj je apsolutni vladar Srbije obećao bolji život svima već od 2016. godine. Sad to nikako ne može ispuniti, jer mora krpati ceste, praviti nove mostove, kreditirati izgradnju kuća i sjetvu poljoprivrednih kultura. Može se reći da je ova velika nesreća zapravo bio dar s Neba srpskome vladaru. Ne, nisam zlonamjeran niti zlurad. Samo konstatiram da Srbi imaju veliki problem koji neće biti moguće riješiti vlastitim snagama. A solidarna pomoć, ma od koga dolazila, na koncu košta. Cijenu još nije moguće ustanoviti, ali će biti vrlo, vrlo visoka.

Nemam nikakvoga zaključka. Samo sam usporedio dvije priče iz dvije susjedne države, sa istim protagonistima, jer mi se učinilo da bi netko mogao pravilno prosuditi u svezi događanja nakon ovih poplava. Možda netko napokon shvati kamo treba krenuti i koja politika bi mogla ovu i ovakvu Srbiju postaviti na mjesto koje zaslužuje. Ako ljudski izazvani porazi nisu bili dovoljni za nacionalnu katarzu, onda ovaj Božji bi svakako trebao biti, tim prije što je nesrećom zahvaćena i Republika Srpska, zamjenski teritorij za Kosovo.