Gubitnici bez trunke morala

Pogled na teritorij bivše K und K ili  NDH

Burni tjedan upravo je svršio, a da nisam uspio propratiti sve što ga je obilježilo. Dakako, za mnoge su bili važni izbori u Srbiji, ali ne i za ovdašnje Hrvate. Mi se nemamo čemu nadati još od prvih višestranačnih izbora, a tomu je već 24 godine, budući smo zaboravljeni, ignorirani i otpisani od svih  i ove smo izbore doživjeli ravnodušno, u onoj mjeri u kojoj čovjek može zatomiti u sebi ono iskonsko da je ljudsko biće koje želi ostvariti puninu svog života. Za izbore su, očito, bili zainteresirani samo oni Hrvati koji su sjedili u srpskim naslonjačima i dobivali apanažu od srpske države, a takvih je vrlo malo. Ovdje je već bilo riječi o povijesti hrvatsko-srpskih odnosa nakon rata, ali nije zgoreg ukratko se podsjetiti. Kad nas već nije mogla sve pobiti, asimilirati i protjerati, Srbija je morala 2002. godine priznati da na svom teritoriju postoji skupina ljudi koji se zovu i jesu Hrvati, te nam "dala" status nacionalne manjine. Već naredne godine, Hrvatska i Srbija potpisuju međudržavni sporazum o recipročnoj zaštiti manjina, ali se Srbija do danas nije pridržavala toga sporazuma. Rezultat se vidi: u Hrvatskoj ima Srba na svim razinama vlasti i više nego što je tim sporazumom predviđeno, dočim u Srbiji o tome nema ni govora. No, na sve je to pristala vrhuška jedine registrirane stranke sa hrvatskim predznakom, DSHV, koja je baš u tom trenutku dobila novo vodstvo. Naime, osnivač  i predsjednik stranke Bela Tonković u toj je mjeri sotoniziran, da su svi ugledniji Hrvati dobivali „izvješća“  o njegovim financijskim makinacijama, izvodima s računa u inozemnim bankama, te gadosti raznih fela, samo da bi se opravdalo njegovo političko smaknuće. A taj Bela Tonković je, kad god je bio u prigodi, govorio hrvatskim jezikom o problemima hrvatske zajednice, podizao panel sa naslovnicom nekoć zabranjene „Hrvatske riječi“ u sred novosadske skupštine i otvarao pitanja za koja u tom trenutku nitko u Srbiji nije htio niti čuti.

I sâm sam povjerovao u neke od tvrdnji ondašnjih pučista, jer nisam imao dovoljno informacija. Naime, dok smo mi Hrvati u Srijemu bježali pred srpskim fašistima, doslovno spašavali žive glave, u Subotici nije prestajala borba za prevlast u novim okolnostima. Na čelo DSHV-a došao je klan koji je u prvi plan izbacio Petra Kuntića, a onda i obitelj Bačić, te još neke uglednike iz subotičkog političkog miljea. Njihovo mi je djelovanje tek danas potpuno jasno: htjeli su iskoristiti za sebe osobno privilegij bavljenja politikom. Gdje god se pojavila neka oporbena misao, gušena je istoga trena, a osobe koje su ju promicale uklanjane su s javne scene brutalno, na silu i bez trunke kajanja. Mnogi sudionici ponovnog buđenja hrvatske zajednice u Srijemu, ali i ne samo u Srijemu, danas su zaboravljeni i njihovu javnu djelovanju postavljene su nepremostive zapreke. Dulje od deset godina Kuntić  & Co. jedini su vidljivi zastupnici hrvatske manjine u Srbiji, ali ne izravno, nego kao priljepak Demokratske stranke, za čije je vladavine hrvatski korpus u Bačkoj dobio Bunjevce kao legitimnu manjinu. Sad, što mnogi Bunjevci (čija je matična država Srbija) imaju hrvatske putovnice, to nije Kuntićeva briga. Nije ga bila briga ni to što su Hrvati godinama plaćali vize za ulazak u Hrvatsku, što su nas hrvatski dužnosnici zaobilazili u širokom luku kao da smo kužni ili usrani i što je jedino Subotica slovila za „hrvatski teritorij“. Kuntić je mirno i skrušeno sjedio u srpskoj skupštini, šutio, pritiskao gumbe prema želji Borisa Tadića, pače i onda kad su radikali govorili o nama kao ustašama. Kuntiću je uspjelo od zalizanoga automehaničara napraviti „uglednog“ političara, ali samo radi vlastita probitka, novčane satisfakcije i šutljivog hrvatstva. Ako se taj prepozna, neka šuti. Nitko osim mene ne zna o komu se radi. Dakle, dok je KGB-klan imao privilegij zastupanja Hrvata u Srbiji, potonuli smo još dublje nego za vrijeme Miloševića, dočim su u Hrvatskoj Pupovčevi Srbi uzletjeli na neviđene visine.

Znam da ovo čitate, gospodo iz DSHV-a, ali svaka javna osoba (pogotovu političari) podložni su i javnoj kritici, pa morate istrpjeti. Barem dok vas se ne riješimo, a taj dan je blizu. Ja živim u Zemunu, dakle Beogradu, i puno toga više vidim i čujem. Trudio sam se pronaći barem jednu dobru stvar koju je KGB-klan napravio za sve nas, Hrvate u Srbiji, ali – nisam uspio. Jest, napravili ste novinsku kuću (na krilima Bele Tonkovića), imate Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i očajnu emisiju na vojvođanskoj televiziji. Ali, hrvatska se riječ ne čuje u medijima, pače i kad se političari moraju očitovati o nekim temama! To što vi govorite u Subotici, u Beogradu se ne čuje.  A u ovoj državi sve se događa u Beogradu! Vi ste, gospodo KGB, provincijalizirali hrvatsku zajednicu i  sveli je na (podijeljenu) Dužijancu, neumorno tamburanje i očajni televizijski program nevidljiv u najvećem dijelu Srbije. To su rezultati koje ste postigli. Ali, štete ima još više, samo što želim skratiti ovaj tekst, pa ću vas poštedjeti njihovog nabrajanja. Jedino što bi trebali pametno napraviti u ovom trenutku jest – trenutna ostavka vodstva stranke, počev od Kuntića, pa redom. Možda bi mlađi dečki imali veća mu.. za vođenje hrvatske stranke, ako ništa drugo barem su obrazovaniji u svakom pogledu od sadašnjih vlastodržaca. Propali ste na izborima – mičite se, ako imate morala.

Bijedno mi zvuči Kuntićevo objašnjenje u jednom interview-u za hrvatski medij zašto se više ne angažiraju u Beogradu, ugledajući se na Srbe u Zagrebu. Kuntićevo poređenje Subotice i Srijema duboko me je uvrijedilo, kao srijemskog Hrvata i kao mislećeg čovjeka.  On je ustvrdio kako nema uvjeta za veće angažiranje beogradskih Hrvata, jer ih se na posebni birački popis prijavilo tek oko stotinu, za razliku od subotičkih 15 tisuća. Ja sam jedan od tih stotinu koji je, skupa sa ženom i sinom, otišao prijaviti se na „hrvatsku listu“, kako bih mogao izravno birati svog zastupnika. Moj glas u sred Beograda vrijedi tisuću puta više od glasa u Subotici! Znate zašto? Zato što je za ovaj čin u Beogradu potrebno imati velika muda! A to KGB nikada nije htio prihvatiti. Na koncu, što se dogodilo? Nije bilo dovoljno Hrvata za glasovanje! Usprkos subtotičkih  15 tisuća.  Sve je propalo, a za to su isključivi krivci politički predstavnici, dakle KGB. Zauzvrat, oni postavljaju u upravni odbor Hrvatske riječi osobu iz Srijema kojoj je glavna referenca sudjelovanje u Domovinskom ratu na srpskoj strani i pripadnost jednoj također gubitničkoj srpskoj partiji! Takvu pljusku nismo očekivali, pa čak i od KGB-a.

Malo toga je gore spomenuto. Ali je i to dovoljno da se Kuntić-Groznica-Bačić klan povuče i ostavi mjesto za druge, sposobnije i prije svega moralnije Hrvate. Ma, nije vrag da ne znaju drukčije skrbiti za svoje obitelji, nego se baviti politikom na ovakav sramotan način?

Beograd, ožujka 2014. Poruka Europi!

Dok se sudi u Haagu, nitko iz hrvatske zajednice u Srbiji ne komentira. A na neke tvrdnje bi morali reagirati. Umjesto toga, na službenoj stranici DSHV-a samo besmislena priopćenja. U beogradskom tisku – ništa. Savo Štrbac &Co. ne šute. Ako nas optužuju da smo genocidni, da smo nasljednici fašističke NDH, te da kao takvi moramo snositi posljedice, onda se s pravom treba upitati: ako je današnja RH nasljednica NDH, zašto joj se ne vrati njezin državni teritorij? Samo slijepci ne vide da Srbi prave šaradu od pregovora s EU, jer im je to trenutačno jedina nada da će (u drugoj konstelaciji političkih snaga) ostvariti cilj o Velikoj Srbiji u kojoj će živjeti samo Srbi. To je bilo očito na košarkaškoj utakmici u kojoj su se sastali Crvena zvezda i ukrajinski Budiveljnik. Toliku količinu šovinizma i fašizma nisam vidio još od vremena Miloševićevih mitinga istine 90-ih godina. Dečki iz Ukrajine vjerovatno su bili šokirani tolikom količinom  mržnje, da ne spominjem otvorenu potporu ruskoj okupaciji dijela njihove države. To raspoloženje kod Srba nije prestalo i neće.

Toliko toga se događa, toliko je potrebno  da Hrvati u Srbiji opstanu kao narod, da je besmisleno uopće i spominjati nekakvog Kuntića. Ipak, on je taj koji treba stati pred zrcalo, prihvatiti vlastitu odgovornost, te podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i povući se iz političkog života. To je sve što od njega očekujem. Sve drugo sam već vidio. Jedino u što vjerujem da će u Hrvatskoj doći do promjene vlasti, a onda će i hrvatska diplomacija djelovati puno bolje od dosadašnje. To bi za nas Hrvate u Srijemu bio jedini spas. Ako nas do tada na ovom prostoru uopće bude i bilo.