Srijem okupan siječanjskim suncem

Dugo nisam pisao. Nije da se nije imalo što, ali namjerno sam napravio dulju stanku, kako bih se malo odmaknuo od dnevno-političkih događanja. Mogao sam svakoga dana komentirati srpske i hrvatske političare, ekonomsku krizu i sportske rezultate, ali već mi se polako gadi i samo promatranje istih. Neki su me prijatelji, redoviti čitatelji CroSirmiuma, upozorili na činjenicu da ne pišem redovito otkako su na vlasti Šešeljevi radikali. Kao, nije zgodno. Mogao bih imati neugodnosti. Kao da bilo tko od njih čita što piše jedan jedini Hrvat u Srbiji, pa makar to bilo i na Internetu. Odmah ću odgovoriti: ne bojim se, ali teško pronalazim riječi kojima se ovo stanje može opisati.

Nedavno sam susreo dobrog poznanika, mog Srijemca, danas stanovnika Hrvatske. Nismo se vidjeli dvadeset i dvije godine. Ipak, prepoznali smo se. Riječ po riječ, doznao sam čime se bavi, kako mu je obitelj, djeca,... On je vesele naravi, pa sumornu hrvatsku zbilju pokušava zataškati. Okreće na zajebanciju, na vic. Ja, opet, ne želim ga opteretiti vlastitim problemima, pa više pričamo o drugima, nego o sebi. No, neizbježno dotičemo politiku. Tuga i čemer mjere se na tone, dok sumiramo  rezultate nove hrvatske države. Od početnog ushićenja, do totalnog razočarenja. Ima, veli , dvoje djece, sina i kćer, odlični su studenti, poslušna i dobra djeca. Ima li za njih mjesta u Hrvatskoj, kad se broj nezaposlenih mjeri stotinama tisuća? Šutimo neko vrijeme. Ne želim ga uvjeravati da je sve bolje od života u Srbiji. Zatim se dotičemo zajedničkih uspomena, napokon se osmjehujemo, a onda se rastajemo i možda se vidimo nakon dvadeset godina, ako budemo do tada živi.

Nekako tih dana, oko Nove godine, susreo sam još jednoga poznanika, također iz Hrvatske, i također odseljenoga Srijemca. Žali se na lošu situaciju u Lijepoj našoj i veli da se planira vratiti. Očekujem objašnjenje i dobivam ga.

-        -  Znaš, ne vole me susjedi. Vele da sam četnik i zašto sam uopće dolazio u Hrvatsku? A to samo zato što mi je žena Srpkinja i zbog mog imena. Odlučio sam kupiti kuću i imanje u Srijemu i vratiti se.

Poznam ga dobro. Dok je bio u Srijemu, nije se držao Hrvatom, te ga nitko iz njegove vlastite zajednice nije smatrao svojim. No, kad je krenulo fašističko ludilo, svi su vrlo dobro znali što je, pa je imao velikih problema. Jest, obukao je četničku uniformu kako bi zadovoljio ženinu obitelj i vlastite svjetonazore, ali su ga svejedno htjeli ubiti. Tako je postao prinudni Hrvat, zgrabio svoju lijepu ženicu i odselio u okolicu grada kojega je netom opsjedao sa svojom JNA postrojbom. Žena, naravno, nikada nije prihvatila da se udala za Hrvata, te je održavala veze samo sa susjedama Srpkinjama, što je samo još više provociralo ostale susjede. Imao sam priliku susresti se s njima ovdje, u Srbiji. Ništa oni nisu prihvatili od hrvatskog: misle, govore i rade po srpski. Ja mislim i pišem na hrvatskom, ali govorim tvrdi beogradski sleng. Živim u Beogradu, susjedi su unajvećma Srbi, pa što bih trebao? Neki puta mi se omakne pa izgovorim nešto na hrvatskom, jednostavno me povuče. Sjećam se da se upotrijebio riječ „tisuća“. Sugovornik me zaprepašteno pogledao. Htio sam reći, da se svaki čovjek mora prilagoditi okruženju, te da nije dobro znatno štrčati iznad ostalih. Osobito ako se radi o srpsko-hrvatskom okruženju.

I tako, moj poznanik mi priznaje kako redovito čita CroSirmium, ali nije siguran tko je autor. Čini mu se da to nije potpisani autor. A meni se čini da nema niti jednoga autora iz Srijema koji se usudi bilo što javno izreći, pa makar to bilo i u (relativnoj) anonimnosti Interneta. Opća šutnja zavladala je ovim prostorom, ali nas to ne smeta da proslavljamo duple blagdane. Sreća što su Srbi tvrdoglavi, pa ne žele slaviti Božić s ostatkom svijeta, tako da imamo privilegij otić kod prijatelja na pečenje kad smo već sve svoje proslavili. I to još najmanje tri puta u deset dana. Samo još da pronađem dobroga Kineza, pa da slavlje produžim do konca veljače.

Bit će tema, vrućih, dragi moj prijatelju, pa nemoj tek tako odustajati od CroSirmiuma. Neka ti to bude kopča sa rodnim krajem i dao Bog da se ne susrećemo samo na sprovodima ili na groblju. Uzgred, imaš lijepu i pametnu djecu. Moji su se njima oduševili. Osobito moj sin. Veli kako ti je kćer prava ljepotica, uz to je još i pametna plavuša. No, pokopala ga je spoznaja da je starija od njega. Što ćeš? Uvijek su najbolje cure odlazile s drugim dečkima, tako se bar kaže, ne? Lijep pozdrav svima koji me čitaju i barem jednom tjedno skoče na ovu stranicu u nadi da ću nešto novo napisati. Budem, budem.