Svi Sveti u Srijemu

Počivaj u miru, dragi prijatelju

Već godinama dočekujem blagdan Svih Svetih s posebnim žarom, ne zbog značenja samoga blagdana, nego zbog sveukupnog ozračja tih jesenskih dana. Srijem je uistinu prelijepo mjesto za život (osobito ovaj vinski u kome ja živim), sva je prilika da bi svatko poželio živjeti ovdje, da nije samo jedne male začkoljice, a ta je – država je pogrešna. No, ne bih sad ponovno lamentirao nad sudbinom kletom, jer  je isuviše suza isplakano zbog malo prije rečenoga podatka. Svi Sveti postaju kultni blagdan Srijemaca, budući se toga dana (htjeli ne htjeli) moraju prisjetiti svojih pređih, svojih korjena, svojih bivših susjeda, ali i smutne zbilje u kojoj se od šume ne vidi drveće. Posvuda u srijemskim hrvatskim mjestima dolazi do susretanja sunarodnika sa svih strana. Domaći Hrvati, već dobrano isprebijani i asimilirani, dočekuju Hrvate iz Hrvatske, Canade, Njemačke, Austrije, koji su imali tu sreću (ili „sreću“) da napuste svoj zavičaj i samo u rijetkim prigodama ga se prisjete ili posjete. Domaći drže da je trebalo ostati na svom pragu, a odseljeni – da je ludost živjeti u državi koja do tebe drži kao do lanjskog snijega. Nadalje, domaći su već navikli na geto, na položaj poput kršćana u rimsko doba prije Konstantina, a odseljeni glume slobodu koju su stekli samim napuštanjem vlastitih imanja i zavičaja.

Kakva tragedija.

Bio sam u posjetu jednom prijatelju koji je prije dvadeset godina odselio u Hrvatsku pod pritiskom Miloševićeve crne ruke. Srdačan je to bio susret, nabijen emocijama, no unatoč uvjeravanjima kako je napokon slobodan i ostvaren kao čovjek, primjetio sam mrvicu jala. Pače ne ni mrvicu – cijelu grudu. U kuću mu je stupio susjed. Moj je prijatelj zavapio: „Čuj, nemojmo pred njim razgovarati. Moj je susjed Srbin, pa ne bih htio... razumiješ?“

Naravno da razumijem. Gdje god da Hrvat živi, treba se štimati kad se pojavi neki Srbin.

Nekoliko sati kasnije upitam prijatelja: „Čuj, trebamo li se posuti govnima po glavi? Jesmo li toliko inferiorni da se toliko trebamo ponižavati?“ Samo sliježe ramenima.

Eto, u takvom ozračju dočekujem Svi Svete, planiram otić na očev grob, te na još desetak grobova mojih pređih, znajući da ću susresti bivše i sadašnje susjede, potpuno suprotnih svjetonazora, povezanih samo jednom poveznicom: nekoć su se svi zvali Hrvatima. I ne samo zvali, nego i doista bili Hrvati. U takvom ozračju dočekao sam vijest o smrti  jednog „novinara“, kojega oplakuje cijela Srbija (a koliko vidim i šire), te jednog odvjetnika čije bih riječi rado potpisao. Za ovim prvim nikada suzu ne bih pustio, jer je bio istinska šovinistička svinja. Za ovim drugim iskreno mi je žao. Ne znam ima li još jedne takve osobe u srpskom javnom korpusu koji bi  mogao izgovoriti ono što je izgovarao Srđa Popović. Nek mu je laka crna zemlja. Kad u petak na Svi Svete budem palio svijeće, jedna će biti za Srđu.

Prije neki dan, srpski premijer Dačić potiče Srbe da izađu na lokalne izbore na Kosovu i veli ovako: "Ako nas ne bude bilo dovoljno na izborima, neće nas biti ni u vlasti, a to je siguran kraj za srpsku zajednicu na Kosovu." Iste metode primjenio je Dačić (zapravo njegov učitelj Miloševič) u Srijemu. Pobio i protjerao taman toliko Hrvata da ih nema na izborima, dakle ni u vlasti. To je trebao biti kraj Hrvata u Srijemu. Hoće li tako i biti pokazat će narednih dvadeset godina, što je minimalni period da se pokaže nazočnost i organiziranost neke zajednice na stanovitom prostoru. Jednako važi i za kosovske Srbe. Samo što me za njih apsolutno nije briga.