Milanović u Beogradu - izravni prijenos

Oduševljeni Beograđani čekaju Zokija

5:30     Zvoni budilica na mobitelu. I to ne samo jedna, nego četiri. Cijela obitelj sinoć je namjestila buđenje, da ako neka baterija zataji, slučajno ne zakasnimo pripremiti se za veliki dan. Danas nam u posjet dolazi najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik vlade Republike Hrvatske, Zoran Milanović.

6:00     Jedva sam dočekao svoj red na kupaonicu. Brijem se temeljito, kao nekoć u JNA, tražim neko od znamenja bivše države, jer znam da to voljeni premijer iznimno poštuje. Djeca vele da mogu otić do najbliže trafike kupiti kokardu, no nisam imao vremena objašnjavati da zvijezda i kokarda nisu istu, kad o tome već uče u školi. Da je isto, naravno.

6:10     Žena je otišla kod frizera. Morala se naručiti još prije dva dana, čim smo pročitali u Blicu da će voljeni premijer danas doći. Velika je gužva, ne samo kod frizera, nego i u auto-praonicama. Sva sreća što u Zemunu ne pada snijeg, te ćemo moći stajati pokraj auto-ceste, u veselom špaliru što se je nekada u vrijeme naših djedova zvao „topli zec“.

7:10     Već smo svi živčani, kad se pred vratima pojavi moja supruga, s friškom frizurom i ode se odjenuti. Djeca su već otišla čekati ispred škole, gdje će po njih doći autobusi i odvesti ih na doček hrvatskog premijera.

7:30     Ispred sjedišta Srpske radikalne stranke i Socijalističke partije Srbije vrlo je živo. Dijele se transparenti s porukama dobrodošlice, te kape s istim takvim porukama. Bilo je besplatno, te smo uzeli dvadeset komada. Jedan stari gospodin, zapravo drug s partizanskom kapom na glavi, dodao mi je kroz prozor auta veliku hrvatsku zastavu.

7:45     Jedva se probijamo kroz veliku gužvu do zračne luke, no ne možemo bliže od silnoga mnoštva, te smo prinuđeni parkirati dva kilometra dalje. Osiguranje nam dijeli nekoliko sendviča i sokova, te nas usmjerava pokraj auto-ceste, kojom će za nekih dva sata proći u otvorenom Titovom Mercedesu najveći sin naših naroda i narodnosti, u pratnji svoga domaćina, još većeg sina istih tih naroda, da se ne ponavljam.

8:00     Raspakirali smo sendviče i u hip pojeli. Sreća pa je žena ponijela par kobasica, koje smo ostavili za poslije. Dolaze i susjedi, Hrvati i Srbi, mašu transparentima i zastavama. Ovakav koloplet srpsko-hrvatskih barjaka nije viđen još iz vremena Domovinskog rata. Opće šarenilo resi razdraganu masu: slike generala Gotovine, Zorane oženi me, Još Hrvatska ni propala, Zovi samo zovi,... Neki su sa sobom ponijeli i pijetlove, ne znam zašto, pa ih svako malo bacaju u vis, a ovi kukuriču...

8:30     Susjed me zove iz Beograda. Veli da je ispred veleposlanstva velika gužva, te da stalno pristižu Hrvati iz svih dijelova Srbije. Vidio je četvoricu u odijelima, prepoznao je Kuntića, Bačića, Žigmanova, Groznicu, nervozno šeću ispred veleposlanstva, dok im okupljena masa radosno kliče. Dvojica zastupnika iz Sombora i Srijemske Mitrovice nisu se još uspjeli probiti. U pripravnosti su kola hitne pomoći, budući narod polako počinje padati u delirijum izvikujući razne pozdravne parole i mašući barjacima.Pita me je li Zoran prošao pokraj nas, a ja mu velim da još nije, ali da mi se čini, po reakcijama policije, da će uskoro.

8:45     Kolona vozila, paradno, kreće se od zračne luke prema Zemunu. Uzbuđeni smo, pa mi žena dodaje pljosku radi umirenja. Na drugoj strani auto-ceste, poveća skupina Krajišnika već je započela neku strašnu pjesmu u kojoj jedni druge nadglasavaju, a pokraj njih stoji parkiran traktor, suvenir iz Oluje. Djeca mašu zastavicama, bacaju se kape uvis, sve ori od povika „Zoki, Zoki“. Povremeno netko vikne „Ivice“, na što ovaj odmah započne pjevati neku Halidovu pjesmu.

8:47     Čim je kolona prošla, žurimo do auta kako bi što prije stigli u Hrvatski kulturni centar u Zemunu. Svi trube, a policija jedva rješava prometni kolaps. Cijeli je Zemun okićen crveno-bijelim kockicama, a središnjom ulicom protegla se golema procesija koju predvodi patrijarh SPC Irinej i srijemski biskup Đuro. Dok se vozimo brzinom puža, javlja mi se susjed: „Da vidiš koja ludnica ispred veleposlanstva! Ljudi bacaju cvijeće, plišane medvjediće, dvojica obučeni kao Prle i Tihi predaju Zokiju štafetu, doleti i poneki grudnjak...“

Svatko bi htio biti bliže Zokiju

9:30     U zadnji čas stižemo ispred HKC u Zemunu. Ispred svečano urešenog ulaza, stoji zemunski gradonačelnik i predsjednik HKC-a sa suprugama, a veliki mješoviti zbor spremno čeka dolazak najmilijeg gosta. Kad se ovaj napokon pojavio, zbor je zagrmio „Po šumama i gorama“, a dvojica premijera su zastali i skupa sa zborom i okupljenim mnoštvom otpjevali svih osam kitica. Zatim se Zoki obratio narodu, no nisam najbolje čuo, jer su ga stalno prekidali ovacijama. Policija je jedva zadržavala silno mnoštvo koje se tiskalo ispred HKC-a u želji da što bolje vidi Zokija.

10:00   Zoki izlazi iz HKC Zemun i odlazi u Veleposlanstvo radi susreta sa političkim vodstvom Hrvata u Srbiji i hrvatskom diplomacijom. Zovem susjeda da mi prepriča što se događa: „Evo ga stiže! Tisuće kapa i šajkača poletjelo je u zrak. Ovo treba doživjeti. Sad mi nije žao umrijeti!“ Pomalo zavidim susjedu.

Cijeli Beograd na ulicama maše hrvatskim putovnicama

10:20   Otišli smo ispred HKC Zemun do palate Srbija, gdje će biti službeni razgovori dvojice premijera. Ondje je još veće mnoštvo. Kad su auti s premijerima pristigli, svi su počeli mahati hrvatskim putovnicama. Toliko putovnica na jednom mjestu nisam vidio u svom životu. Prepoznao sam mnoge ugledne kulturne djelatnike, poput Lepe Brene, Lepe Seke, Lepog Caneta, ali i poduzetnike poput Aždaje, Tigra, Budale, Majmuna i ostalih. Zatim smo se vratili doma.

12:00   Gledamo prve vijesti. Razgovori su započeli, osmjesi su na licima, a novinara ima toliko da u skupinama po 50 ulaze u svečanu dvoranu kako bi fotkali Zokija i Ivicu. U jednom trenutku, iza sporednih vrata pojavio se vojvoda Tomo, ali su ga brzo sklonili. Međutim, u susjednom salonu novinarima nisu uspjeli pobjeći ni vojvoda Tomo, a ni njegov kum vojvoda Vojo, koga su specijalno za ovu prigodu pustili iz Haaga. Njih dvojica su veselo ćaskali i čekali na red da se ipak uslikaju s hrvatskim premijerom. Novinarima je uspjelo snimiti kad je jednom od njih dvojice ispala zahrđala kašika na pod, ali ju je osiguranje brzo spremilo u kantu za smeće.

13:00   Budući je neradni dan, imamo bolji ručak. Ipak,  ne odvajamo se od TV-a. Gledamo izvješće i u jednom trenutku vidimo sebe ispred HKC-a. Oduševljeni smo. Žena me pita kako se zove novi zemunski gradonačelnik, inače Ličanin.

-Do skora se zvao Mane Kurcina.-velim ja

-Baš mu je nezgodno – žalosno će žena.

-Ali, promijenio je ime!

-Aha, a kako se sada zove?

-Dane!

17:00   Malo sam odspavao, ali žena je pratila TV. Ivica je odveo Zokija na Kalemegdan, da skupa gledaju zalazak sunca u Srijemu. Već naviknut na inozemne goste, Ivica pojašnjava: „Ovo je Kalemegdan...Kale, znači, brdo,...ovdje su poglavito bili Turci. Ovo ispod je, znači, Miljacka. A na drugoj strani je NDH, znači, isto Hrvatska samo u vrijeme dok je premijer bio Pavelić,...“. Dalje nije bilo prijenosa, jer su otišli nekamo jesti. I pjevati.