Vulgarno utjerivanje srpstva

Sljedbenici Svetoga Save na djelu

Kad je polovicom XX. stoljeća „na ovim prostorima“ (mrzim ovu odvratnu inačicu) zavladao Tito, napravio je nekoliko poteza kako bi osigurao svoju totalitarnu vlast. Eliminirao je sve potencijalne političke protivnike, često ubojstvima, oduzeo imovinu bogatima, spustio s brda i planina u ravnicu i gradove siromašni svijet i proglasio sebe kraljem bezbožnoga kraljevstva. Nije zabranio tradicijske vjerske institucije, poput SPC ili RKC, ali one nisu imale utjecaja u društvu i uopće nisu bile nazočne u medijima na bilo koji način. Kod Srba to nije ništa mijenjalo, budući oni SPC i ne doživljavaju kao vjersku instituciju, a kod Hrvata je bitno promijenilo odnos naspram crkve. Praktični i iskreni vjernici ni pod koju cijenu nisu se odricali vjere, iako to nije bilo uputno sa stajališta egzistencije, ali su u tome ustrajali. Tako su održali zadovoljavajuću razinu njegovanja vjerskih osjećaja kod mladeži, koja je imala i svoja krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja u mjeri u kojoj se to u pojedinim sredinama moglo. U Srijemu, primjerice, gradovi su bitno zaostajali za seoskim sredinama,  u kojima su se očuvali stari običaji i čak ponegdje i unaprijedili. Naravno da se nije mogao dobiti slobodan dan za Božić, ali na polnoćku se išlo masovno. Dobro se sjećam tih Titovih polnoćki u Zemunu, u jedinoj preostaloj župi, kad je crkva bila prepuna svijeta (među kojima, dakako, velik broj udbaša), a cijeli prostor oko crkve premalen da primi sve vjernike i znatiželjnike među kojima je najveći broj bio Srba tradicionalista. Hrvati su znali da ne mogu napredovati u službi ako nisu slijepi Titovi sljedbenici (što je značilo odreći se svoga hrvatstva u cjelini i postati Jugoslavenom), tako da su svjesno sebe osudili na takav tretman, ne odričući se vjere svojih pređih. Cijena takve odluke bila je visoka. U to doba, pravoslavni Srbi (oni koji su prije Tita bili praktični vjernici) napravili su značajnu transformaciju, tako da su dopodne bili Titovi poslušnici, a navečer odlazili jedni k drugima na krsnu slavu i potajno pjevali četničke pjesme. Dakako, ako bi udba nekoga odlučila eliminirati, njegovanje pravoslavlja bio je jedan od bitnih elemenata. Ipak, Zemun je granica srednje Europe i Balkana, razvijene civilizacije i nerazvijenog ruralnog područja, tako da je bilo moguće da gradonačelnik Beograda (Branko Pešić, stari Zemunac), proslavlja sve pravoslavne blagdane isključivo u svojoj obitelji i da za to znaju svi kolege komunisti, a ne rade mu probleme zbog toga. Jednako tako i moja je obitelj, koja je također stara zemunska (već sam pisao o tome, ali ću ponoviti: dulje od 300 godina smo ovdje), proslavljala naše katoličke blagdane, a jedina razlika naspram Pešićevih je bila u tome što nitko iz obitelji nije mogao postati gradonačelnikom. Nezgodno je, budući je Zemun do skora bio u NDH.

Odvikavanje od vjere Tito je držao temeljnim ciljem, samo zarad svoje vladavine i stvaranja ateističke, komunističke elite. Nije mali broj bio onih koji su prijavljivali svoje susjede i rođake kako su „primali popa u kuću“, a onda je njihova sudbina bila u rukama političkih komesara.

Na žalost, danas moram konstatirati da smo onda proslavljali naše blagdane u svoj dubini vjere i skoro fanatičnoj odanosti vlastitom narodu, samo da ne bismo postali prodane duše i oni u koje će generacije upirati prstom kao u izdajnike ili otpadnike. Jer, nismo mi naslijedili svoje hrvastvo od naših očeva i majki, nego smo ga posudili od svoje djece.

Kako je danas u Zemunu?

Preskočit ću ono tragično razdoblje 90-ih. Danas se u Srbiji proslavlja Sveti Sava, osnivač SPC (Srbi vele i države Srbije), na način koji vrijeđa sve osjećaje pripadnika ostalih naroda koji ovdje žive. Da bih ovo plastično pokazao, evo kako izgleda svečana akademija u osnovnoj školi koju pohađa moje dijete.

Direktor škole: Pomaže Bog, braćo Srbi i sestre Srpkinje. Danas Srbi proslavljaju svog sveca, osnivača srpske države i crkve, onom kome možemo zahvaliti što smo ostali Srbi i što imamo svoj srpski jezik i srpsko pismo. Srpska djeca uče u školama na srpskom jeziku, njeguju srpsku kulturu i srpske običaje, a u srpskim školama nema većega događaja od proslave Svetoga Save...

Zbor: pjevaju Svetosavsku himnu („uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi“)

Djevojčica iz VII. razreda recitira: „Sveti Sava Srbe voli i za njih se Bogu moli...“

Zbor: pjevaju neku pjesmu o Srbadiji.

Zatim su još nekoliko (stotina) puta djeca recititirala ili čitala neke uradke u kojima je svaka druga riječ Srbija, Srpstvo, Srbadija, srpski, pop je nešto bajao, svi su se krstili nekoliko desetaka puta po tri, a naravno da je u svakoj učionici reprodukcija freske na kojoj je prikazan Sveti Sava.

Na kraju, roditelji su krenuli kućama, a iz školske fiskulturne dvorane odjekivale su riječi narodne pjesme:

                        Srbin šuti, dok se ne naljuti,

                        Srbin šuti dok se ne naljuti.

                        Za Srbiju uvijek spreman da se bije,

                        još Srbina nitko pobijedio nije!

Zatim se nastavnici i ugledni članovi školskog odbora prihvate krkanja na bogato urešenom stolu.

Moje dijete je, u nižim razredima, moralo sudjelovati u ovom vulgarnom utjerivanju srpstva. Danas više ne želi, ali je to vrlo primjećeno i dato na znanje i nama roditeljima. Ovo je samo primjer kako se u Srbiji brutalno narušavaju vjerska i nacionalna osjećanja stanovnika koji nisu Srbi i to od najranije dobi. Nije pogrešno napraviti usporedbu s nacističkim njemačkim režimom, koji je proglašavao goticu za službeno pismo, te proglašavao čitave narode za nižu rasu. Ovakva proslava „školske slave“ gadi se svakom normalnom čovjeku, osim fašistoidnim Srbima koji  vjeruju da se na taj način brani narod i država. Jedino u čemu su Srbi uspješni jest da na taj način stvaraju neprijatelje među pripadnicima naroda koji skupa s njima žive, pri tome zaboravljajući da je „prostor“ iznad Beograda stoljećima pripadao svima nama koji nismo Srbi. Zaboravljaju da smo upravo mi prihvatali Srbe koji su bježali od turskoga zuluma, davali im životni prostor i priliku da zarade za kruh, ne vrijeđajući njihove vjerske i narodne običaje, što se najbolje vidi po velebnim pravoslavnim hramovima diljem Srijema, a izgrađenih unajvećma u vrijeme KundK monarhije. Zaboravljaju da su manastiri na „srpskoj svetoj gori“ Fruškoj gori zapravo izgrađeni na temeljima nekadašnjih pavlinskih samostana. Puno toga svjesno i bezobrazno zaboravljaju, kao da nisu izvukli nikakve pouke iz vlastitih loših iskustava u protekla dva desetljeća. Članstvo u EU neće pomoći da se Srbija civilizira, jer poduzima ili je poduzimala upravo suprotne korake na Kosovu, jugu Srbije, ali i u Vojvodini. Da sam zloban, rekao bih da to netko namjerno radi kako bi Srbija postala uistinu pravoslavna džamahirija, ali u granicama iz XIX. stoljeća.

Kuntić progovorio!

Danas, o blagdanu Svetog Vinka, u srpskoj skupštini dogodilo se veliko čudo. Zastupnik sa liste DS-a, koji sebe doživljava kao jedinog hrvatskog zastupnika u istoj skupštini, napokon je progovorio. U tijeku je bila rasprava o zakonu o poticajima u poljoprivredi, kad smo imali prigodu čuti Kuntića. Budući nisam poljoprivrednik, a i ne slušam diskusije iz skupštine, ni danas nisam uključivao TV. Nekoliko prijatelja mi dojavilo, kao da se radi o slijetanju na Mars: "Ej, prebaci na PTC2. Nećeš vjerovati, govori Kuntić!" Eto, htio sam ovu radost podijeliti s vama, redovitim posjetiteljima CroSirmium-a.
Nisam siguran je li Sv.Vinko utjecao na zastupnika Kuntića, ili su se dogodile ključne promjene kod samoga zastupnika, tek vidjet ćemo što nam donosi naredno zasjedanje. Možda nekad progovori i o položaju Hrvata u Srbiji, ako ne prije, a ono kad nas budu nazivali raznim pogrdnim imenima. Onda bi se tek mogao nazvati hrvatskim, a ne poljoprivrednim zastupnikom.

Novosadističke metode utjerivanja srpstva

Samo postavljam link na tekst o kome ima smisla razmišljati.

Milanović u Beogradu - izravni prijenos

Oduševljeni Beograđani čekaju Zokija

5:30     Zvoni budilica na mobitelu. I to ne samo jedna, nego četiri. Cijela obitelj sinoć je namjestila buđenje, da ako neka baterija zataji, slučajno ne zakasnimo pripremiti se za veliki dan. Danas nam u posjet dolazi najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik vlade Republike Hrvatske, Zoran Milanović.

6:00     Jedva sam dočekao svoj red na kupaonicu. Brijem se temeljito, kao nekoć u JNA, tražim neko od znamenja bivše države, jer znam da to voljeni premijer iznimno poštuje. Djeca vele da mogu otić do najbliže trafike kupiti kokardu, no nisam imao vremena objašnjavati da zvijezda i kokarda nisu istu, kad o tome već uče u školi. Da je isto, naravno.

6:10     Žena je otišla kod frizera. Morala se naručiti još prije dva dana, čim smo pročitali u Blicu da će voljeni premijer danas doći. Velika je gužva, ne samo kod frizera, nego i u auto-praonicama. Sva sreća što u Zemunu ne pada snijeg, te ćemo moći stajati pokraj auto-ceste, u veselom špaliru što se je nekada u vrijeme naših djedova zvao „topli zec“.

7:10     Već smo svi živčani, kad se pred vratima pojavi moja supruga, s friškom frizurom i ode se odjenuti. Djeca su već otišla čekati ispred škole, gdje će po njih doći autobusi i odvesti ih na doček hrvatskog premijera.

7:30     Ispred sjedišta Srpske radikalne stranke i Socijalističke partije Srbije vrlo je živo. Dijele se transparenti s porukama dobrodošlice, te kape s istim takvim porukama. Bilo je besplatno, te smo uzeli dvadeset komada. Jedan stari gospodin, zapravo drug s partizanskom kapom na glavi, dodao mi je kroz prozor auta veliku hrvatsku zastavu.

7:45     Jedva se probijamo kroz veliku gužvu do zračne luke, no ne možemo bliže od silnoga mnoštva, te smo prinuđeni parkirati dva kilometra dalje. Osiguranje nam dijeli nekoliko sendviča i sokova, te nas usmjerava pokraj auto-ceste, kojom će za nekih dva sata proći u otvorenom Titovom Mercedesu najveći sin naših naroda i narodnosti, u pratnji svoga domaćina, još većeg sina istih tih naroda, da se ne ponavljam.

8:00     Raspakirali smo sendviče i u hip pojeli. Sreća pa je žena ponijela par kobasica, koje smo ostavili za poslije. Dolaze i susjedi, Hrvati i Srbi, mašu transparentima i zastavama. Ovakav koloplet srpsko-hrvatskih barjaka nije viđen još iz vremena Domovinskog rata. Opće šarenilo resi razdraganu masu: slike generala Gotovine, Zorane oženi me, Još Hrvatska ni propala, Zovi samo zovi,... Neki su sa sobom ponijeli i pijetlove, ne znam zašto, pa ih svako malo bacaju u vis, a ovi kukuriču...

8:30     Susjed me zove iz Beograda. Veli da je ispred veleposlanstva velika gužva, te da stalno pristižu Hrvati iz svih dijelova Srbije. Vidio je četvoricu u odijelima, prepoznao je Kuntića, Bačića, Žigmanova, Groznicu, nervozno šeću ispred veleposlanstva, dok im okupljena masa radosno kliče. Dvojica zastupnika iz Sombora i Srijemske Mitrovice nisu se još uspjeli probiti. U pripravnosti su kola hitne pomoći, budući narod polako počinje padati u delirijum izvikujući razne pozdravne parole i mašući barjacima.Pita me je li Zoran prošao pokraj nas, a ja mu velim da još nije, ali da mi se čini, po reakcijama policije, da će uskoro.

8:45     Kolona vozila, paradno, kreće se od zračne luke prema Zemunu. Uzbuđeni smo, pa mi žena dodaje pljosku radi umirenja. Na drugoj strani auto-ceste, poveća skupina Krajišnika već je započela neku strašnu pjesmu u kojoj jedni druge nadglasavaju, a pokraj njih stoji parkiran traktor, suvenir iz Oluje. Djeca mašu zastavicama, bacaju se kape uvis, sve ori od povika „Zoki, Zoki“. Povremeno netko vikne „Ivice“, na što ovaj odmah započne pjevati neku Halidovu pjesmu.

8:47     Čim je kolona prošla, žurimo do auta kako bi što prije stigli u Hrvatski kulturni centar u Zemunu. Svi trube, a policija jedva rješava prometni kolaps. Cijeli je Zemun okićen crveno-bijelim kockicama, a središnjom ulicom protegla se golema procesija koju predvodi patrijarh SPC Irinej i srijemski biskup Đuro. Dok se vozimo brzinom puža, javlja mi se susjed: „Da vidiš koja ludnica ispred veleposlanstva! Ljudi bacaju cvijeće, plišane medvjediće, dvojica obučeni kao Prle i Tihi predaju Zokiju štafetu, doleti i poneki grudnjak...“

Svatko bi htio biti bliže Zokiju

9:30     U zadnji čas stižemo ispred HKC u Zemunu. Ispred svečano urešenog ulaza, stoji zemunski gradonačelnik i predsjednik HKC-a sa suprugama, a veliki mješoviti zbor spremno čeka dolazak najmilijeg gosta. Kad se ovaj napokon pojavio, zbor je zagrmio „Po šumama i gorama“, a dvojica premijera su zastali i skupa sa zborom i okupljenim mnoštvom otpjevali svih osam kitica. Zatim se Zoki obratio narodu, no nisam najbolje čuo, jer su ga stalno prekidali ovacijama. Policija je jedva zadržavala silno mnoštvo koje se tiskalo ispred HKC-a u želji da što bolje vidi Zokija.

10:00   Zoki izlazi iz HKC Zemun i odlazi u Veleposlanstvo radi susreta sa političkim vodstvom Hrvata u Srbiji i hrvatskom diplomacijom. Zovem susjeda da mi prepriča što se događa: „Evo ga stiže! Tisuće kapa i šajkača poletjelo je u zrak. Ovo treba doživjeti. Sad mi nije žao umrijeti!“ Pomalo zavidim susjedu.

Cijeli Beograd na ulicama maše hrvatskim putovnicama

10:20   Otišli smo ispred HKC Zemun do palate Srbija, gdje će biti službeni razgovori dvojice premijera. Ondje je još veće mnoštvo. Kad su auti s premijerima pristigli, svi su počeli mahati hrvatskim putovnicama. Toliko putovnica na jednom mjestu nisam vidio u svom životu. Prepoznao sam mnoge ugledne kulturne djelatnike, poput Lepe Brene, Lepe Seke, Lepog Caneta, ali i poduzetnike poput Aždaje, Tigra, Budale, Majmuna i ostalih. Zatim smo se vratili doma.

12:00   Gledamo prve vijesti. Razgovori su započeli, osmjesi su na licima, a novinara ima toliko da u skupinama po 50 ulaze u svečanu dvoranu kako bi fotkali Zokija i Ivicu. U jednom trenutku, iza sporednih vrata pojavio se vojvoda Tomo, ali su ga brzo sklonili. Međutim, u susjednom salonu novinarima nisu uspjeli pobjeći ni vojvoda Tomo, a ni njegov kum vojvoda Vojo, koga su specijalno za ovu prigodu pustili iz Haaga. Njih dvojica su veselo ćaskali i čekali na red da se ipak uslikaju s hrvatskim premijerom. Novinarima je uspjelo snimiti kad je jednom od njih dvojice ispala zahrđala kašika na pod, ali ju je osiguranje brzo spremilo u kantu za smeće.

13:00   Budući je neradni dan, imamo bolji ručak. Ipak,  ne odvajamo se od TV-a. Gledamo izvješće i u jednom trenutku vidimo sebe ispred HKC-a. Oduševljeni smo. Žena me pita kako se zove novi zemunski gradonačelnik, inače Ličanin.

-Do skora se zvao Mane Kurcina.-velim ja

-Baš mu je nezgodno – žalosno će žena.

-Ali, promijenio je ime!

-Aha, a kako se sada zove?

-Dane!

17:00   Malo sam odspavao, ali žena je pratila TV. Ivica je odveo Zokija na Kalemegdan, da skupa gledaju zalazak sunca u Srijemu. Već naviknut na inozemne goste, Ivica pojašnjava: „Ovo je Kalemegdan...Kale, znači, brdo,...ovdje su poglavito bili Turci. Ovo ispod je, znači, Miljacka. A na drugoj strani je NDH, znači, isto Hrvatska samo u vrijeme dok je premijer bio Pavelić,...“. Dalje nije bilo prijenosa, jer su otišli nekamo jesti. I pjevati.

Tko je, zapravo, pobjednik?

Pobjednik, na drugoj strani je Zemun

Nije mi lako ni sjetiti se kroz što sam prolazio tijekom posljednjih dvadeset i više godina. Ni ne treba stalno gledati u prošlost, još manje treba živjeti u njoj i od nje, ali još je veći grijeh zaboraviti. Ne želim se podsjećati ružnih stvari, ali potezi aktualnih političara jednostavno me nukaju na to. Posljednja pljuska stiže iz Zagreba, u obliku službenoga posjeta predsjednika Hrvatske vlade Milanovića Beogradu, kome će domaćin biti Ivica Dačić, aktualni predsjednik srpske vlade i ministar policije.

Ovo bi bilo posve normalno, kad bi se radilo o „normalnim“ uvjetima za suradnju dvije susjedne države koje su krvavo ratovale, pa se pomirile i krenule putem suradnje i mira. Prije toga, trebalo se dogoditi svođenje računa, kao što je Njemačka morala napraviti nakon WW2, a to se nije i nikada neće dogoditi. Nemojte mi samo reći „nikad ne reci nikad“, budući u srpskom slučaju to zasigurno vrijedi. Nikada, ali nikada Srbi neće priznati da su bili agresori u Hrvatskoj nad Hrvatima, niti da su se mogla izbjeći razaranja Vukovara i ostalih gradova u Hrvatskoj, te ubojstva i protjerivanja tisuća Hrvata iz svojih domova na početku agresije. Nikada, ali nikada Srbi neće priznati da su sustavno terorizirali Hrvate u Srijemu, koji su u najvećem broju morali odseliti iz svojih domova, premda su na tom području starosjedioci već nekoliko stoljeća. Nikada, ali nikada Srbi neće priznati kako je preostali hrvatski živalj u Srbiji (Vojvodini, Beogradu) nesrazmjerno zastupljen u državnim službama u odnosu na Srbe u Hrvatskoj. Kad se to sve zna, a sve činjenice to potvrđuju, ne vidim niti jedan razlog od državne važnosti za posjet hrvatskog predsjednika vlade Beogradu. On vjerojatno vidi, čim dolazi.

Odmah mi pada na pamet usporedba. Zamislite da je, nakon WW2, Hitlerov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, preživjeo, postao Bundeskanzler, te primio u posjet francusku ili poljsku delegaciju radi pregovora o međusobnoj suradnji! Protuprirodni blud!

U kakvu Srbiju dolazi Milanović?

U državu u kojoj je predsjednik aktivni sudionik Domovinskog rata kao član fašističke Srpske radikalne stranke, nositelj titule četnički vojvoda i komične titule „vojvoda od zahrđale kašike“ (njegov kum i politički uzor, Šešelj, javno je promovirao metodu za ubijanje Hrvata bez municije, zahrđalom kašikom, od koje neprijatelj dobije sepsu).

U državu u kojoj je predsjednik vlade (pogrešno nazvan premijer) također član Miloševićeva režima i koji svoja politička uvjerenja nije nimalo promijenio, osim kad je u pitanju vlast pod svaku cijenu.

U državu u kojoj danas živi 1% Hrvata, a jedino u skupštini imaju jednoga zastupnika (i to izabranog s Tadićeve liste, nikako ne zbog toga što je Hrvat) i niti jednoga u vladi.

U državu koja je potpisala međudržavni sporazum s Hrvatskom o recipročnoj zastupljenosti manjina u državnim tijelima, a tog se sporazuma pridržava (čak i pretjeruje!) jedino Hrvatska.

U državu u kojoj ministar pravde javno baca u smeće vodu proizvedenu u Hrvatskoj.

U državu u kojoj slobodno djeluju fašističke udruge (premda se tako ne zovu). Posljednji primjer: spaljena je zastava Vojvodine u centru Novog Sada, a bivši gradonačelnik istoga grada nazvan je ustašom. Članovi pokreta (stranke u vlasti) Dveri promoviraju Veliku Srbiju, očišćenu od nacionalnih manjina, prije svih Hrvata.

Ima toga još, ali zaustavit ću se na ovome.

U najavi Milanovićeva posjeta Srbiji, prema protokolu, predviđen je i susret s „predstavnicima hrvatske zajednice“. Budući je i Sanader dolazio prije svoga pada i susreo se s „predstavnicima hrvatske zajednice“, to bi mogao biti nagovještaj nastavka Milanovićeva političkog djelovanja. O ovome ću svakako pisati, kad se Milanović vrati u Zagreb.

Hrvatski narod u Srbiji imao bi puno toga za reći Milanoviću, kad bi to imalo bilo kakvoga utjecaja. No, moram priznati da iz njegovih usta još nisam čuo da je ikada spomenuo tu zaboravljenu skupinu ljudi, što samo znači da će jedini predmet razgovora ići onim tijekom kako bude zahtijevao Milorad Pupovac, a to znači i Savo Štrbac. Tako je uvijek bilo, tako će biti i sada. Jer, jedino su srpska prava u Hrvatskoj temeljno ugrožena, dočim su Hrvati u Srbiji (prema mnogim mišljenjima) privilegirani ili čak imaju prijesudan utjecaj na kreiranje srpske politike, te se nemaju na što ni požaliti.

Žalostan sam što će sutra hrvatski narod ponovno biti osramoćen.

Proljeće i druge bajke

Noćna mora za Dveri

Možda ovoga teksta ne bi bilo, jer ono o čemu govori predmet je diskusija već skoro trideset godina, da glavni akteri nove (stare) politike nisu na vlasti u Srbiji, što znači da mogu donositi odluke na državnoj razini. Političko krilo SPC, pod imenom Dveri srpske, dosljedni su nasljednici načertanijske, memorandumske, a u zadnje vrijeme i platformske Srbije, drugim riječima ideje koja u svojoj biti ima nasilje i fašizam.Ako netko u XXI. stoljeću zastupa četničku ideologiju etnički čiste države u kojoj se nalaze Osijek, Zadar, Split i Sarajevo, onda je to čist fašizam, ali ostavit ću to teoretičarima. Oni svejedno imaju pune ruke posla.

Jedan od udarnih pesnica rečene stranke, Boško Obradović, nekako pred Hrvatsku novu godinu (nadam se da smijem upotrijebiti ovu složenicu, budući postoji i Srpska nova godina), u Master centru u Novom Sadu održao je govor na tribini posvećenoj novoj srpskoj političkoj misli u novom stoljeću. Kako već rekoh, ovo ne bi bilo vrijedno spomena, da nemamo povijesnog iskustva ne samo u hrvatsko-srpskim odnosima, nego i dalje. Sjetimo se samo Hitlerovih minhenskih tirada i kamo je sve to završilo. Čovjek je predstavio vjerojatno politički plan države Srbije na prostoru koga on i njegovi istomišljenici nazivaju srpskim, s posebnim naglaskom na Vojvodini. Obradović veli kako je u tijeku formuliranje i operacionaliziranje zahtjeva za potpunim ukidanjem autonomne pokrajine Vojvodine, jer bi se tako (po njemu) spriječilo daljnje smanjivanje Srbije. On u svome izlaganju otvoreno naziva dijelove susjednih država srpskim zemljama, što je potvrda gore izrečene konstatacije kako se radi o nastavku četničke ideologije od prije stopedeset godina, dok su Srbi još bili pod Turcima.

Obradović najavljuje srpsko proljeće u kome neće biti „jogurt-revolucije“, nego velike pobune protiv autonomaša i separatista u severnoj Srbiji. „Došlo je vrijeme integralne srspke politike, u kojoj nema Šumadinaca, Bosanaca, Vojvođana, Hercegovaca, već postoje samo – Srbi., riječi su Boška Obradovića u Novom Sadu, glasovitoj multi-kulti europskoj Vojvodini u kojoj u sreći i veselju žive pripadnici dvadesetak nacija. Na koncu, predstavljena je i jasna geostrateška vizija: „Srbi će XXI. stoljeće završiti ne u EU, ne u Turskoj uniji, ne u Velikoj Nemačkoj ili Vatikanskoj uniji, nego u – Srpskoj uniji.“

Posebno mjesto namijenio je Hrvatima.

„Potrebno je poraziti hrvatsku i svaku drugu kulturnu politiku u Beogradu i u srpskim institucijama kulture, usvojiti smisao vlastite duhovne baštine, nacionalnih primjera i moralnih orijentira.“

Ovako zbori osoba koja predstavlja aktualnu vlast u Srbiji. I na tome se sve završava. Ili – počinje?

Jesu li svi teroristi isti?

Da ne bude zabune: nikako ne podržavam bilo kakvo nasilje, niti terorizam, niti bih ikada primjenio nasilne metode radi provođenja nekih mojih namisli.

Ovo sam morao napisati na početku posta, budući mi je već dosta komentara da zagovaram (ili čak izazivam!) nasilje.

Ali, ne mogu šutke promatrati jedan događaj koji se u Srbiji tako žestoko doživljava. Naime, za one koji ne poznaju dovoljno zemljopis, malo pojašnjenje. Na jugu Srbije postoji jedna oblast koju čine tri općine s većinskim albanskim življem. Jednako kao i na  Kosovu i ondje je bilo tenzija, srpsko-albanskog sukoba, te ozbiljnih oružanih okršaja. U centru Preševa, općinske vlasti dale su postaviti spomen-obilježje žrtvama takozvane vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca i on stoji već mjesecima na tom mjestu. To se, dakako, protivi svim zakonima države u kojoj se Preševo nalazi, a to je Srbija, pa nitko normalan ne može osporiti želju države Srbije da taj spomenik ukloni. Čudno je jedino to što je uopće taj spomenik i postavljen, kako se može vidjeti, uz narodno veselje sa ustavom zabranjenim znakovljem, zastavama Republike Albanije.

U zapadnom susjedstvu Srbije, u Hrvatskoj, u jednoj općini u kojoj također živi manjina koja je terorističkim akcijama ugrožavala ustavni poredak države Hrvatske, već nekoliko godina stoje spomenici teroristima, za promjenu - Srbima. Njihovo postavljanje nikada, niti jednom riječju, nije osporio bilo tko iz državnoga vrha Srbije.

Prosudite sami: može li Srbija dobiti potporu za akciju uklanjanja spomenika u Preševu, ako ne osuđuje postavljanje spomenika u Borovu Selu i slične provokativne akcije u Vukovaru?