Praznici "Ovoga Prostora"

Kako Rusi vide Ovaj Prostor u budućnosti

Danas je najteže profesorima povijesti. Oni, naime, znaju što su povijesne činjenice, ali moraju predavati svojim slušateljima samo politički kvalificirane i odobrene od strane vrhunskih autoriteta. Tako se na Ovim Prostorima, kako vole reći politički korektni analitičari, jedan isti događaj  interpretira na najmanje dva potpuno suprotstavljena načina, od kojih je jedan obavezno srpski. Tako je Aleksandar Makedonski po narodnosti Makedonac prema makedonskim uvjerenjima, dok Grci to ne žele niti čuti. Ako Grci tako vele, onda su i Srbi uz njih. Slično, Bunjevci na sjeveru Bačke su Hrvati podrijetlom, ako se o tome izjašnjavaju Hrvati iz Subotice i okolice, ali su i Srbi u tumačenju Bunjevaca koji nisu Hrvati i čija je matična država Srbija. To su samo dva primjera. Također, na Ovim Prostorima govori se jedinstvenim jezikom, kako vele Srbi, a taj je jezik, dakako, srpski. Hrvati i Bosanci vele da govore svaki svojim jezikom, pa ga tako i nazivaju. E, sad, Srbi vele da je to sve srpski, ali nikako ne žele dopustiti da se hrvatskom inačicom srpskog jezika (kojemu niti ime ne žele spomenuti, nego vele „ijekavica“) službeno govori u Srbiji. Kad im se to spomene, onda vele da su to dva jezika. Zapravo, svi bi trebali govoriti srpskim jezikom, pa bi se tako uveo red i mir na Ove Prostore, ako se pitaju Srbi.

Prije tri dana Hrvatska je obilježila Dan državnosti, premda sam nekako naučio da je to bio 30. svibnja, ali neka, službeno je 25. lipnja. Velim „obilježila“, a ne proslavila, jer nikakvoga slavlja nije bilo. Prirodno bi bilo da je hrvatska zajednica u Srbiji imala veliku svečanost, barem u Beogradu, uz visoke uzvanike iz srpske politike, no to se svelo na diplomatsko druženje, kojeg ionako ima često u Beogradu, samo što je ovoga puta tulum platila Hrvatska. Običan hrvatski puk unajvećma niti ne zna za ovaj praznik. Svijetla točka bila je Zajednica Hrvata Beograda „Tin Ujević“, koja je upriličila skromnu proslavu prikazivanjem prigodnog filma u Domu omladine. U medijima – ništa. Tako je to na Ovim Prostorima, ovisi s koje strane se promatra. Ja sam osobno više za proslavu 10.travnja, pa tek onda ova druga dva, ali ne zbog ustaških zločina, nego zbog toga što je ono ipak bio pokušaj stvaranja hrvatske države.

Danas je blagdan koji SPC naziva Vidovdan, a koji kod Srba ima poglavito mitološko značenje. Spomenut ću da je toga dana bila održana Kosovska bitka, da je Princip ubio Ferdinanda, te da je Milošević isporučen Haagu. Kao i ostalo na Ovim Prostorima, tumačenje je posve različito. Za Srbe, Obilić je heroj, jer je ubio turskoga cara Murata kad je već bio njegov uhićenik, Princip je revolucionar i borac za srpsku vjeru, a Milošević veliki Srbin odličnih ideja, ali loše realizacije. Sve ostale strane Ovog Prostora za Obilića i Principa vele da su klasični teroristi i atentatori, čija je izravna krivnja za ogromna stradanja ljudi ne samo Ovog Prostora, dočim je Milošević ratni zločinac koga se poredi s Hiterom. Po istoj logici, jednoga dana će Đinđićev ubojica biti proglašen za revolucionara i patriota i jedino će Đinđićeva obitelj znati da se radi o državnom ubojici Moja je kćer nedavno odbila odgovarati na pitanje iz povijesti o Stjepanu Radiću, budući u udžbeniku za njega nema niti jedne lijepe riječi, a njegovo ubojstvo se predstavlja kao časni čin srpskoga patriota. Što je za Hrvate zločin i ubojstvo, za Srbe je vrhunsko domoljublje i obrambeni čin.

Početak Velikoga rata obilježava se u Sarajevu, u koje neće doći srpski političari, jer se Srbi izravno nazivaju agresorima i okupatorima BiH tijekom posljednjega rata.  Srbi su postavili spomenik Principu u Andrić gradu, mega-projektu pravoslavnoga muslimana Kusturice, Mileta Ronhila i matice Srbije, za koji se ni ne zna koliko košta srpske porezne obveznike. Dakle, netko slavi, a netko tuguje. To se na Ovom Prostoru nikada neće promijeniti.

Kad već spomenuh Miloševića, pade mi na pamet njegov nasljednik Ivica Dačić, aktualni ministar vanjskih poslova Srbije, koji jučer izjavljuje kako bi za Srbiju bilo dobro upriličiti posjet Svetoga oca Franje, budući je on predsjednik države Vatikan. Dakle, ne želi ga ugostiti kao vjerskog poglavara najveće kršćanske zajednice koja se zove Katolička crkva, nego kao političara. To će već promijeniti mišljenje većine Srba u svezi  s tim posjetom, tim prije što se Dačić nada kako će papa promijeniti svoje mišljenje o Stepincu. Zagrebački je nadbiskup za Srbe ratni zločinac, za hrvatskoga predsjednika Josipovića srpski dragovoljac u Prvom svjetskom ratu, a za katolike diljem svijeta mučenik i svetac. Tako je to na Ovom Prostoru.

Već zamišljam kako će izgledati susreti mladih generacija s Ovog Prostora, na nekom ljetovanju ili zajedničkom tulumu. Po jednima će Severina biti najbolja pjevačica Ovog Prostora, po drugima najveća kurvetina, slično će se govoriti i za Cecu, za Thompsona, ali ne vidim niti jednu točku oko koje bi se mladi Ovoga Prostora mogli usuglasiti, kad su u pitanju povijesne i manje povijesne osobe. Niti jednu. Čak se ne mogu usuglasiti ni oko toga je li bolje Ožujsko ili Jelen, što bi mogla biti stvar okusa da se ne radi o brandovima neprijateljskih susjednih naroda. Sad je lako zaključiti zašto velike sile mogu napraviti rat na Ovom Prostoru kad god požele. Jenostavno, razloga i povoda ima i previše. Samo je stvar interesa, trenutka, trenutnog raspoloženja ili čak mašte velikih. Znate na koga mislim.

Ne želim prejudicirati, ali sve mi se čini da mir traje predugo na Ovom Prostoru.

Noa nije na vrijeme obaviješten

Katastrofa biblijskih razmjera

„Kišilo je kao da sva voda svijeta pada na ovu napaćenu zemlju. Do jučer sam mislio da ću ostati u svom domu, a sada sam posve siguran da moram bježati. Sila je to kojoj se ne mogu oduprijeti, a ipak mi je važnije spasiti obitelj. Napuštamo kuću, nadamo se ne zadugo, a vratit ćemo se čim sve ovo prođe. Svako, pa i ovo zlo, jednom mora proći na ovaj ili onaj način, samo je pitanje: što ćemo zateći kad se budemo vratili? Hoće li kuća ostati čitava? Hoće li ostati nešto od blaga? Odlazimo, ali ćemo se vratiti. Dom je, ipak, dom.“

Ovo je izvadak iz pisma jednog prognanika iz Hrvatske, napisano potkraj 1991. godine.

Isti tekst mogao je napisati nesretni stanovnik Obrenovca, u svibnju 2014. godine, samo na srpskom.

Što sve nije snašlo Srbe? Najprije su živjeli u velikoj državi, doduše koju je utemeljio Hrvat, ali svejedno – ona je bila u biti Velika Srbija, država u kojoj je živjela većina Srba, a budući su bili najbrojniji, to im je davalo stanovite privilegije u državnoj upravi. Lijepo je bilo živjeti u Obrenovcu, Šapcu, Čačku, Vranju,...  Dečki i cure sa sela došli su u gradove, zaposlili se u industrijskim tvrtkama, koristili sve radničke benefite, a još su mogli nakon posla uhraniti gdjekoju svinju ili pile. Plaće su bile redovite, putovnica je bila cijenjena, a moglo se ljetovati na Jadranu od Umaga do Ulcinja, te zimovati u Sloveniji. Ozbiljnija poduzeća imala su svoja odmarališta na obali i na planinama, a školovanje je bilo besplatno. Većina je vozila auto, kragujevački, ruski, češki, a tek poneko je vozio Golfa. Kosovo je bilo većinsko albansko, ali su Srbi šefovali, dočim je Vojvodina bila jedva većinska srpska, ali su opet Srbi šefovali. I u takvoj državi Srbi su se osjećali ugroženo.

Na koncu, uvijek traktor

Nastavak priče je poznat. Etničko čišćenje, prema Memorandumu, rat u kome su Srbi trebali pobijediti, ali onda je uslijedio težak poraz. I to nije bio kraj. Nisu Srbi izvukli nikakvu pouku iz tog katastrofalnog poraza, samo su stisnuli zube i razočarano naselili Beograd i Srijem. Ako im je za utjehu, to je područje praktički ostalo bez Hrvata i Albanaca. Samo su tri godine prošle do nove ratne epizode na Kosovu, koja se završila tragično, bombardiranjem države, ljudskim žrtvama i razaranjem infrastrukture. Država je kapitulirala. Ali, ni to nije bilo dovoljno da se razumije stvarnost, nego je sva krivnja prebačena na neuspješnog vožda Miloševića. Zatim se sva sila obrušila na posvemašnje posrbljivanje ionako srpske Vojvodine, pa se tako za Novi Sad ne može reći da je multi-kulti grad, tolerantna sredina, nego sjedište najekstremnije srpske desnice. Ništa se nije naučilo iz nedavnih poraza. No, ideja da se promijeni crna slika o Srbima započela je presvlačenjem u europski dres dojučerašnjih ratnih saveznika, radikala i socijalista, te deklarativnim odricanjem od ratnih ciljeva. Doduše, vjerujem da su to napravili s figom u džepu Armanijeva odijela. Tek što su sjeli na tron, zadesila ih je najveća moguća katastrofa u obliku poplave "biblijskih razmjera", što je poharala Srbiju ispod Save. I ponovno gledamo iste slike: ljudi bježe iz svojih domova, uplašeni za vlastite živote, a u kuće im ulazi vodena stihija i uništava sve što su stekli generacijama prije. Ovoga puta nije se radilo o ratnim dejstvima, ali rezultat je skoro isti. Jedina razlika je u tome što se ovo ne događa stotinama kilometara daleko, nego tu, kod kuće. Tisuće dragovoljaca pohrlilo je u pomoć ugroženoj braći, ali prava razmjera ove prirodne nesreće biti će vidljiva tek kada sunce obasja poplavljene i srušene kuće i mostove, razrušene ceste i uništene njive. Sirotinja će ponovno platiti punu cijenu svog golog opstanka, a ponovno neće vidjeti što je tomu uzrok.

Doista, velika, velika nesreća, i to baš u godini u kojoj je apsolutni vladar Srbije obećao bolji život svima već od 2016. godine. Sad to nikako ne može ispuniti, jer mora krpati ceste, praviti nove mostove, kreditirati izgradnju kuća i sjetvu poljoprivrednih kultura. Može se reći da je ova velika nesreća zapravo bio dar s Neba srpskome vladaru. Ne, nisam zlonamjeran niti zlurad. Samo konstatiram da Srbi imaju veliki problem koji neće biti moguće riješiti vlastitim snagama. A solidarna pomoć, ma od koga dolazila, na koncu košta. Cijenu još nije moguće ustanoviti, ali će biti vrlo, vrlo visoka.

Nemam nikakvoga zaključka. Samo sam usporedio dvije priče iz dvije susjedne države, sa istim protagonistima, jer mi se učinilo da bi netko mogao pravilno prosuditi u svezi događanja nakon ovih poplava. Možda netko napokon shvati kamo treba krenuti i koja politika bi mogla ovu i ovakvu Srbiju postaviti na mjesto koje zaslužuje. Ako ljudski izazvani porazi nisu bili dovoljni za nacionalnu katarzu, onda ovaj Božji bi svakako trebao biti, tim prije što je nesrećom zahvaćena i Republika Srpska, zamjenski teritorij za Kosovo.