Oluja nad Turcima

Busije - mjesto sa najviše hrvatskih putovnica u Srbiji

Busije. Ledina pokraj Batajnice, naselja zemunske općine, dakle – Beograd. Jedno od naselja koje je Šešelj, ratni gradonačelnik Zemuna, praktički darovao golorukim Srbima. Drugo, veće, naselje malo je bliže Zemunu, zove se Altina, također je iz toga doba. Za samo nekoliko godina, nikle su kuće. Ma što kuće – kućerde! Nitko od starosjedilaca, bilo Srba ili Hrvata, nije ništa gradio u to doba, pa ni danas. Jedino goloruki i „protjerani“ Srbi, pobjegli od „ustaškog noža“. U samoj jezgri Zemuna okupirani su svi travnjaci i na njima su “protjerani” Srbi izgradili velike objekte. O takvim građevinskim pothvatima starosjedioci Zemuna mogli su samo da sanjaju.

 Urbanizacija nije uspjela natjerati graditelje da se ponašaju urbano i civilizirano, nego su svoje urbanističke navike donijeli u ravni Srijem. Nema pet kuća okrenutih u istome smjeru, a o ravnim ulicama da i ne govorim. Ni nalik jednom starom, srijemskom ili slavonskome selu. No, dobro, snalaze se oni i u krivim šorovima. Nisu svi jednako uspješni, ali su sve kuće nove. I vrlo velike!

Danas se digla „kuka i motika“ protiv Hrvata i Hrvatske. Tisuće mrtvih samo u Oluji, dvjestopedeset tisuća „protjeranih“. Tako vele. No, ima nas koji pamtimo i izravni smo svjedoci. Priprava za Veliku Srbiju traje dugo, ali već kod „balvana“ organizirano su išli dečki iz Srbije u pomoć ugroženoj braći u Hrvatskoj. Okupacija Hrvatske bila je dobro planirana, a u tim područjima nije bilo mjesta ni za koga osim za Srbe. Znaju to ovi iz Busija. Znaju da su pobili i protjerali svoje susjede Hrvate, uz pomoć oružja JNA, te da su vjerovali da se oni nikada više u svoje domove neće vratiti. Jednako tako mislili su da će okupirani dijelovi kad-tad postati dijelom Srbije, a to je i bio cilj. Nitko nije računao na vojni poraz! A on je došao Olujom.

Svi su bijesni zbog vojnog poraza od Hrvata! Svjesni da su do nogu poraženi, da je ideja velike srpske države propala, morali su smisliti izliku. A nje nije bilo na vidiku. Onda su se redale jedna za drugom: pomogla Amerika, prodao Slobo,... Ipak, najlakše je bilo pljuvati po Hrvatima. Ta priča prolazi kod domaćih Srba, ali svi koji su pobjegli nakon vojnog poraza znaju da nije bilo tako,  te da su organizirano bježali. Nikakvo protjerivanje, nego od države Srbije organizirana bježanija! Ali, to neće priznati javno.

Neće priznati ni to da su iz Srijema nasilno otjerali oko 40 tisuća Hrvata, kako niti jedno mjesto ne bi bilo većinski hrvatsko. A Hrvati iz tih mjesta niti jednom svojom aktivnošću nisu provocirali svoje protjerivanje! Nisu postavljali balvane, nisu pucali po policiji, nisu nikoga od državnih dužnosnika ubili, nisu organizirali referendum za pripajanje Hrvatskoj,... Ostatak ostatka Hrvata doživio je teror već 8.kolovoza, kad su domaći Srbi pokušali iz nepregledne traktorske kolone dovesti svoje sunarodnjake u hrvatska mjesta u Srijemu, izbaciti naglavce preostale Hrvate iz svojih kuća, a u njih useliti Srbe. U velikom broju slučajeva to je i uspijevalo, no ipak je međunarodna zajednica (saznavši za ovo) reagirala, zaprijetila Miloševiću momentalnim bombardiranjem, te je on zapovijedio svojim specijalcima da goloruke Srbe istjeraju iz okupiranih hrvatskih kuća u Srijemu. I tako je u Srijemu ostalo 25 tisuća Hrvata. Zamalo!

Što sad hoće ovi u Busijama? Da se pohvale time što su ih Hrvati vojno isprašili? Ili da poraz pretvore u pobjedu, poput antifašističkog četničkog pokreta? Nije mi jasno. Prije će biti da se pokuša narušiti ugled Hrvatske u svijetu i krivotvoriti povijesne činjenice, za što su Srbi maheri. Ali, da ova gesta sliči onoj iz 1989. Godine na Gazimestanu – više je nego razvidno. Ipak, trebali bi dati izgraditi spomenik Miloševiću što ih je ipak žive doveo u bogati Srijem iz onih vukojebina po Lici i sjevernoj Dalmaciji. Oni ostali trebali bi štovati Tuđmana, budući je zaustavio vojnu operaciju na Manjači, iznad Banja Luke, kad su se njezini stanovnici već pakirali. Među tim ostalima treba ubrojiti i Vukovarce i okolne Srbe, jer su ostali amnestirani od zločina, zaposlili se u „ustaškoj“ državi i mogu djelovati s obe strane Dunava. Ali, i ovi iz Busija i cijelog Srijema nisu loše prošli. Svi imaju hrvatske putovnice, obnavljaju hrvatskim novcima svoje kuće u Hrvatskoj (iz koje su „protjerani“) i primaju mirovine. Ne svi, ali – mnogo njih.

Dakle, probali su Srbi nasilno napraviti svoju Srbiju na hrvatskom teritoriju i nisu uspjeli. Može im biti samo žao zbog tog neuspjeha. Jedini način da se srpski barjak zavijori ponovno u Kninu, Vukovaru, Splitu i Dubrovniku, ali i u Prištini, Sarajevu, Mostaru, jest novi rat i srpska vojna pobjeda. Do tada, mogu samo tuliti „ustaše, ustaše, ustaše,...“ . Vjerujem da će im i to jednoga dana dosaditi, jer ih nitko ne sluša.

U sjeni “Oluje” mi smo u Srijemu proslavili veliki jubilej, 300 godina od glasovite bitke kod Petrovaradina i velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima, nakon koje je oslobođen Beograd i veliki dio sjeverne Srbije. Turska se država nije žalila zbog toga što smo ovako euforično slavili našu veličanstvenu pobjedu. 

U biskupijskom svetišu Majke Božje Sniježne, na Tekijama pokraj Petrovaradina, dva dana smo proslavljali ovaj veliki događaj za cijelu Europu. Srpski mediji su to apsolutno ignorirali. Važniji su bili Dodikovi pokliči iz Busija. Ako se netko zaklinje u svoje europske svjetonazore i budućnost u EU, svakako bi trebao na najvišoj razini proslaviti ovu obljetnicu. Ali, to samo govori koliko je Srijem dio zapadne civilizacije i kolika mu je nepravda nanijeta nasilnim guranjem pod Srbiju. Prekidam pisanje, kako ne bih sličio na Dodika.