Slankamenska žalopojka

Znadete li, Slankamenci, tko je osoba na slici?
Samo vas gleda!

Ne volim zimu. Ne volim snijeg ni hladnoću, a osobito ne volim onu prljavštinu koja nastane kad se snijeg počne topiti. Znate već kako vam izgledaju automobili pred kraj zime. Gledajući po Zemunu, kao da nije ni bilo snijega, ali već na početku Fruške Gore, kod Slankamena, zabijelilo je kao u gorju. To je potrajalo tjedan dana, a onda je otoplilo , na njivama snijega nema, ali pokraj lokalne ceste čitava su brda snijega. Više nije bjel, nego crn, prljav, grozan. Posjetio sam starog prijatelja, kao što sam uvijek činio kad mi je posao dopuštao, pa sam mogao vidjeti i doživjeti svu prljavštinu snijega na cesti do Slankamena. No, to nije bila jedina prljavština.

Moj je prijatelj redoviti čitatelj Hrvatske riječi, subotičkog tjednika na hrvatskom jeziku. Veli da ima zanimljiva reportaža o lokalnoj kulturnoj udruzi, te mi pruža novine. Doista, srednje dvije stranice, neki bi rekli „duplerice“, ispunjene su tekstom. Netko se doista potrudio. U naslovu stoji „Kako obnoviti rad društva?“, pa znatiželjno pitam svog prijatelja o čemu se radi. Dobro mi je poznata situacija u Srijemu, iako sve rjeđe do mene (ali i do javnosti) dopiru vijesti o nekim novostima iz života srijemskih Hrvata, te se ne mogu načuditi naslovu. Hrvatska kulturna udruga u Slankamenu prva je obnovila svoje djelovanje još 2002. godine, čim je nestalo Miloševićeva režima, i to ne bilo kako, nego proslavom 100. obljetnice osnutka. Malo se tko mogao time podičiti, i premda su četnici divljali prije i za vrijeme proslave, to je bio prvijenac koji je pomogao obnovu starih, te osnutak novih hrvatskih udruga, primjerice u Zemunu, Golubincima, Petrovaradinu i Šidu. Dakle, sjećam se te proslave. Sjeća se i moj sugovornik. Veli da su u to vrijeme slankamenski Hrvati imali crkveni zbor od tridesetak pjevača koji je slovio za jedan od boljih u Srijemu (zapravo najbolji, uz Mitrovački koji je izvan konkurencije), te jedini ozbiljni dramski odjel na hrvatskom jeziku. Jedan dječak je čak osvajao prva mjesta na književnim natječajima što ih je raspisivala Matica Hrvatska, a zapaženi su bili i mladi recitatori na smotri u Subotici. Što se, onda, dogodilo kad Slankamenci ponovno žele obnovu rada društva?

Udruga je, kako rekoh, proslavila svoju stotu obljetnicu, te se predstavila domaćoj javnosti kao udruga koja želi promicati hrvatsku kulturu, što će reći glazbu, literaturu, običaje, sukladno novim okolnostima. Većina nekadašnjih aktivnih članova odselila je u Hrvatsku, među njima i oni najaktivniji kulturni djelatnici. U Slankamenu  ih je ostalo vrlo malo, da ne velim dvoje-troje, ali je obnova rada djelovala poticajno na mladež koja nije upamtila ono „staro“ društvo. Ondašnji predvoditelji svih kulturnih događanja u Slankamenu imali su energiju, viziju i veliko prijašnje iskustvo koje su htjeli podijeliti s ostalim članovima, osobito mladima. No, ljudska zloba, ljubomora i zavist dovela je do toga da su oni brutalno maknuti čim su se svjetla sa proslave stote obljetnice pogasila. U tome su aktivno sudjelovali upravo ove osobe koje su se slikale za novine i koje besramno izjavljuju da kako im nije jasno kako animirati mlade za rad u društvu, kad su im „sve“ osigurali: prostorije, glazbala, nošnje, knjige,... Pri tome su zaboravili spomenuti najvažnije: udrugu čine ljudi, a ne stvari.

Žalopojka nije ni na čemu utemeljena. Od 2002. godine i veličanstvenoga uzleta slankamenskih Hrvata umirale su samo stare osobe, dakle one koje nisu nikako mogle biti aktivni članovi nekog od odjela u društvu. Mladež je tu, čak se i umnožila, tako da otpada primjedba kako nema mladih. Nadalje, dok su se „uklanjali“ voditelji pjevačkog zbora i dramskog odjela, u tome su vrlo aktivno sudjelovali i dužnosnici DSHV-a, dakle i politika je bila uključena u kulturu. Na valu jubilarnoga zanosa, slankamenska udruga je dobila značajna novčana sredstva, prema svjedočenjima mog prijatelja, u dva navrata je iz Hrvatske dobiveno oko 50 tisuća eura. S tim novcima raspolagale su osobe sa fotografija Hrvatske riječi, bračni par Aleksić, Gregurić, Lozančić, ali uz njih još i blagajnik Tomić koji se nije slikao. O kojim je osobama riječ? Dovoljno je reći da nitko od njih nikada nije zapjevao niti zaplesao u Hrvatskom domu kad su bili mladi, ali su imali dovoljno bezobrazluka da uklone nekoliko osoba koje su to s oduševljenjem radile, neki i po dvadesetak godina aktivnog  sudjelovanja u društvu. To su osobe koje danas lamentiraju nad nemogućnošću organiziranja kulturnog života u Slankamenu, pa traže izgovor u „nedostatku djece“. Što bi htjeli? Da netko dođe i napravi im djecu? Ili, budući su bogati, mogli bi kupiti nekoliko djece, taman da popune one nošnje ili da uzmu u ruke tambure koje će onda same prosvirati. Izgleda da je nekim gospođama ovo bila jedina prilika da se pojave na duplerici, pa makar i Hrvatske riječi.

Udrugu čine ljudi, a ne stvari.

Začudilo me i slijedeće: tajnik društva ujedno je i član Upravnog odbora Hrvatske riječi. Ne znam čime je to zaslužio, vjerovatno naobrazbom  ili sveukupnim djelovanjem na promicanju hrvatskoga jezika, ali svejedno od njega bi se najviše očekivalo da bude jedan od glavnih organizatora njegovanja hrvatskoga jezika i kulture kroz različite oblike (književne večeri, glazbeni koncerti, kazališne predstave), pa mi doista nije jasno kako osoba na takvom mjestu od značaja za cijelu zajednicu ne zna kako započeti rad u svom mjesnom društvu?  Ma, nije moguće da su one silne eure potrošili na nekoliko tambura i komplet nošnji koje nikome ne trebaju? Sjećam se hajke na nekadašnjeg vijećnika HNV-a, u to vrijeme dopredsjednika, u kojoj su sudjelovale osobe s fotografija uz potporu DSHV-a, a osobito se sjećam jedne rečenice: „On je jedina prepreka uspješnom djelovanju naše udruge.“ Zatim su uslijedila pisma na adresu hrvatske diplomacije i srpske vlade (!) u kojima se dotični optužuje za izrazito štetno djelovanje unutar hrvatske zajednice u Srijemu. Jednima je predstavljen kao ustaša, drugima kao četnik. Zapitao sam se onda što je taj čovjek napravio da ga se tako naruži i tjera svim mogućim sredstvima? Odgovor je bio u gore navedenoj rečenici: „On je jedina prepreka uspješnom djelovanju naše udruge.“

Od tog doba, jedino što su osobe sa slike uspjele napraviti jest postavljanje nadgrobne ploče na zgradu Hrvatskog doma (što odgovara stvarnom stanju), te cirkuske predstave u trajanju od dva sata jednom godišnje za pokladni maskenbal, na kom se ionako ne promiče hrvatski jezik i kultura. A dogodile su se značajne obljetnice poput 85 godina od Radićeva ubojstva, koje udruga nije niti pomislila obilježiti. Nedavno je u Zagrebu preminuo jedan od najpoznatijih članova slankamenske udruge, Ivan Bonus, koji je u velikoj mjeri zadužio Slankamence svojim književnim i glazbenim djelima, no nitko se nije udostojio niti otić na sprovod, a kamoli napraviti bilo kakvu komemoraciju. Zato su čelnici udruge vrlo rado otišli na svinjokolj koji odseljeni Slankamenci svake godine organiziraju u Hrvatskoj, u znak sjećanja na stare običaje. Izgleda da čelnici „Stjepana Radića“ više poštuju svinje od svojih znamenitih članova. Koliko čujem od mog prijatelja, Hrvatski dom (zapravo, trebao bih reći „nekadašnji“) je zatvoren cijele godine, osim kad umre netko od članova obitelji dužnosnika udruge, pa se ondje organizira objed. A djeca iz 2002. godine i danas su tu, samo starija, pametnija i spremnija angažirati se na promicanju hrvatske kulture, nema više one „smetnje“ uspješnom djelovanju udruge, pa dakle zaključite sami što su vam poručili slankamenski uglednici.

Vraćam se iz Slankamena, pokraj prljavoga snijega kraj ceste, i promatram zgradu nekadašnjeg Hrvatskog doma. Mnogo je mojih prijatelja svoje najljepše dane mladosti provelo u njemu, pa im vjerovatno nije drago čuti kako je on danas zatvoren i mrtav, sa nadgrobnom pločom na vratima. Možda bi im živost u toj kući bila motivom za češći dolazak u Slankamen, možda bi to bilo mjesto upoznavanja budućih mladenaca ili prilika za dobar provod sa svojim sunarodnjacima, gdje bi se pjevale hrvatske pjesme i plesali hrvatski plesovi.  Možda... Ali, zašto bi netko davao ideje slankamenskim kulturnim djelatnicima? Oni su se, izgleda, malo preračunali, tako da se protjerivanje dvije-tri osobe nije pokazalo dovoljno učinkovitim. A da, prije novih spektakularnih poteza, najprije pogledaju u zrcalo? Ili da potraže savjet od Dr. Mate Groznice, koji sjedi u zgradi novosadske banovine, prima plaću ni za što i savršeno mu se jebe što rade Slankamenci? Ili, možda, od Petra Kuntića, „hrvatskoga zastupnika“ u skupštini Srbije, koji je čak uspio krivotvoriti službena dokumenta HNV-a, izbacivši iz njih podatak da je jedan od osnivača HNV-a dvije godine bio i dopredsjednik? Sve su to znameniti Hrvati koji su, u velikoj mjeri , pomogli da Gregurić, Aleksić, Tomić i Lozančić zavape: Kako obnoviti rad društva? Bit će izbora ovoga proljeća, a bit će i izbora za novi HNV, ako uopće opstane kao institucija. Možda Duh Sveti siđe i pomogne da se obnovi ne samo rad slankamenske udruge, nego i cijeli hrvatski narod, posebice ovaj u Srijemu. A ni onome u Subotici ne bi naškodio njegov silazak.

Moram, na koncu, dodati još jedan savjet zabrinutim dužnosnicima "Stjepana Radića": držite se jabuka, u tome ste najbolji. Možda treba razmisliti da se od zgrade Hrvatskog doma, uz minimalna ulaganja, napravi hladnjača. Ionako je u vašim obiteljima sve manje Hrvata, pa neće biti potrebe za očuvanjem nacionalnog identiteta, a od jabuka se živi.