Jedna je Oluja

Evo me u Zadru, zasluženi godišnji odmor, sunce, more, Hrvatska. Vidio sam nešto svijeta, barem ovog europskog i više nemam nikakve dvojbe: hrvatsko more je najljepše. Ne (samo) zato što je naše. I uvijek nekako završim u Zadru. Posvuda je lijepo, i na otocima, i u Istri, ali Dalmacija (a osobito zadarsko područje) ipak ima onaj štih koji mi nedostaje dok čitavu godinu rintam po Beogradu. Sve mi je ovdje lijepo, pa i ono što domaći stavljaju kao primjedbu i samokritiku. Ove se godine puno govorilo o cijenama. Jest, točno je, za prosječnog Hrvata (ili nekoga iz susjednih zemalja) jeftinije je u Crnoj Gori ili Grčkoj, ali je neusporedivo lošije spram Hrvatske.

Jedan od razloga zašto volim hrvatsko more jest i taj što ga doživljavam kao svoje, što volim biti okružen mojim sunarodnjacima, otkrivati nove ljepote i stjecati nove prijatelje. Drugi razlog je taj što se bilo gdje u Grčkoj ili Crnoj Gori osjećam jednako kao i cijele godine u Beogradu, okružen ljudima s poznatim svjetonazorima i narječjem, dočim to u Hrvatskoj nije slučaj. Nemojte ovo shvatiti kao homofobiju, budući sam vrlo tolerantan čovjek, čim sam ostao živjeti u Beogradu usprkos svemu. Priznajem, ugodno se osjećam kad oko sebe čujem Nijemce, Poljake, ili Čehe. Nekako se dogodi da uvijek na Dan pobjede budem u Zadru. I učini mi se da bih mogao prekinuti odmor kako bih skočio do Čavoglava doživjeti uživo tu veličanstvenu proslavu pobjede nad fašizmom. Ali, nekako mi se ne da. Uvijek je 5. kolovoza sredina odmora, baš kad sam se u cijelosti utopio u hedonistička uživanja, kad nisam u posjedu mobitela i kad mi se ne da micati od dobro ohlađenoga vina. Zovu me prijatelji, domaći, vele kako je uvijek bilo lijepo, no ostajem dosljedan i ne idem. Tako i ove godine. Ipak, zavirim na ovaj dan u srpske portale, tek da budem siguran u to zašto volim Hrvatsku i nisam pogriješio. Ponovno čujem riječi poput „građanski rat“, „najveći zločin nakon drugog svjetskog rata“, „nitko nije odgovarao“, „bit ćemo ustrajni dok ne postignemo zadovoljštinu“ i k tomu slično. Broj žrtava se iz sata u sat samo povećava, a srpski popovi se znoje u onim šarenim odorama, služeći mise za poginule Srbe, ne i za druge.

Na nesreću mnogih Srba, ima nas koji smo sve to vidjeli i doživjeli uživo, ali u Srbiji, tako da nam nitko ne može promijeniti onu sliku iz ratnih godina kad su tisuće dragovoljaca prosto hrlile put Hrvatske kako bi ju rušili, a osobito su imali gušt „oslobađati“ srpsko more i morske gradove, među kojima i Zadar. Sjedim u Kalalargi i mislim: „Koliki fašist moraš biti da bi za ovaj grad ustvrdio kako je on zapravo srpski?“ Jest, bježali su srijemski Hrvati izbjegavajući osvetu zakrvavljenih Srba, osobito između 5. i 8. kolovoza 1995. godine, ali smo bili i ostali ponosni što smo Hrvati i što smo oslobodili svoju Domovinu, za koju većina Srba govori „Lepa njihova“. I danas se veselim kad uživam u ljepotama Lijepe naše, pomalo se rugajući pri povratku svima koji bi također voljeli u njoj uživati, samo da nije hrvatska. Da, to je glavni problem, a ne cijene. Srpskim bogatunima ne smeta, ne smeta ni Novaku Đokoviću, ni Bobi Živojinoviću, ali većini smeta. Pače i oni iz mlađih generacija, rođenih nakon Oluje, već imaju negativno stajalište spram Hrvatske, što ne čudi budući se u školi uči o ustaškim zločinima više nego o Nikoli Tesli.

Kad već spomenuh ustaše (izgleda da bez njih ne može), prije neki dan napadnut je Hrvatski dom u Somboru. Dečki lupali prozore, vrijeđali i na tome se završilo. Nitko iz državnog vrha, Srbije ni Hrvatske, nije progovorio o tome niti riječ, pa se s pravom pitam: tko će zaštititi prava ustaške manjine u Srbiji? Jesam li pogriješio? Ma, ne, tako nas ovdje zovu. Nitko ne može prevaliti preko jezika „hrvatska“ niti bilo kakvu izvedenicu, a na ovo „ustaše“ svi su spremni za akciju.

Kako god, besmisleno je danas govoriti o tome što je bila Oluja i što je u njoj provedeno. Ja ću noćas u Zadru proslavljati s mojim prijateljima, oni će me bockati zbog toga što živim u Srbiji, ali svi skupa znamo da su to bili dani prevelike slave za hrvatski narod. Vjerovatno će oni koji ljetuju u Grčkoj škrgutati zubima što nisu u Makarskoj ili na Braču, ali tko im je kriv? Uživam u svakom trenutku, doživljavam ponovno one veličanstvene dane kao da sam i sâm u njima sudjelovao. Zapravo i jesam i to tako što se nisam dao uhititi i poslati u srpsku vojsku koja je udarala po Hrvatskoj.

Čestitam svim Hrvaticama i Hrvatima Dan pobjede! Što god netko mislio o hrvatskim problemima (koji su rješivi i riješit će se zasigurno), ovo je dan kada trebamo biti iznimno ponosni, jer je pokazao put kojim uvijek trebamo ići, što će reći ravno u slobodu i nezavisnost. Bez Oluje ne bi bilo ni Hrvatske, to sam danas pročitao da je izjavio Savo Štrbac. Tko gubi, ima se pravo ljutiti.