Božanska režija hrvatske slobode

Alaj naše za kratko bijaše

Uvijek sam mislio o Haaškom sudu da je politički, da su ga napravili iz svih samo ne iz razloga zadovoljenja pravde, te da nismo trebali surađivati s istim.

Vojvoda i kapetan, uzroci Oluje

Pokazalo se točnim.

No, dogodilo se nešto u toj „međunarodnoj zajednici“ što je išlo nama Hrvatima u prilog, ali samo mogu nagađati što je to. Da rezimiram: posljednja presuda stavila je točku na poglavlje pod nazivom Domovinski rat i hrvatska nezavisnost. Na sreću po nas.

Gledao sam, slušao i upijao svaki trenutak ovoga 16 . studenog, ni sâm ne vjerujući da se tako nešto moglo dogoditi, imajući u vidu moje predodžbe o Haaškom sudu. No, očito da je neki moćni redatelj htio da baš u Hrvatskoj na vlasti budu političari skloni omalovažavanju Domovinskog rata, a sad su morali stegnuti ruku oslobođenim generalima. I hrvatski mediji su oštro kritizirali generale i ondašnje hrvatsko vodstvo, krivotvoreći povijesne činjenice, a sad su morali biti pretjerano euforični.

A tako je lijepo počelo!

Redatelj je htio da na vlasti u Srbiji budu isti oni koji su bili uzrokom pokretanja Oluje, a danas su morali progutati tu gorku pilulu koja će im još dugo stvarati bolove u trbuhu. Histerični bijes u Srbiji posve je razumljiv. Budimo realni: Srbi su konačno, definitivno i bespovratno morali priznati poraz od Hrvata, te izgubili svaku nadu da će se i narednih pedeset i više godina o Hrvatima govoriti kao zločincima iz Jasenovca i Knina. Budimo još realniji: da je presuda bila drukčija, slavilo bi se u Beogradu, na isti način kao jučer u Zagrebu i diljem Hrvatske. To je tako. Hrvatsko-srpski rat je, za sada, proces koji traje i čiji se kraj ne nazire. Ovo je runda koju smo dobili, nakon... mnogo godina. Uživajmo u ovom trenutku i prenesimo taj osjećaj na sve buduće generacije. 

Ne u inat Srbima, nego na slavu vlastitih obitelji!

Razočarana braća po bradi

Jučer i danas u Srbiji histerija ne prestaje. U Beogradu je skupina najekstremnijih, te onih sa viškom slobodnog vremena, pokušala napasti Hrvatsko veleposlanstvo, na više mjesta je zapaljena hrvatska zastava, a škrgutanje zubima skoro da se može čuti iza svakog prozora. Imao sam priliku voziti auto kroz zemunsko naselje Altina, poznato i pod imenom Šešeljevo naselje, u kome su svoje nove domove izgradili hrvatski Srbi. Psovke, vrijeđanja, obećanja osvete, te drvlje i kamenje na EU moglo se čuti iz svakog kuta. Poraz uvijek boli, ali od Hrvata... No, navečer sam imao odprije ugovorenu večeru s nekolicinom prijatelja, u renomiranom restoranu u centru Beograda. Sjedili smo kao da se ništa nije dogodilo, dečki su odlično gruvali dobar rock'n'roll, a tek iza ponoći skoro sam izazvao incident. Konobar je došao naplatiti moj dio računa i upitao: „Kako ćete platiti?“ na što sam odgovorio „Gotovinom“. Mladi konobar me samo pogledao i rekao: „Ubuduće rabite riječ 'cash'. Gotovina nam je neprijateljska riječ.“

Ako ste htjeli iz prve ruke osjetiti zemunsko ozračje, mogu posvjedočiti da je razočarenje preveliko. Većina mojih susjeda vjerovali su da će Hrvati imati svoje zločince u rangu Mladića ili Karadžića, te da će Oluja biti okvalificirana kako zločinačka akcija. Nitko ne želi komentirati što se događalo prije Oluje, no imao sam priliku jednom od susjeda i to spomenuti. Zašutio je tek kad sam ga podsjetio na to kako je uselio u hrvatsku kuću nakon što je domaćin morao pobjeći '91. 

Hrvatski prvaci u Srbiji? Ništa. Niti slova. Boje se, srame se,... E, Petre Kuntiću, ovakav se trenutak događa jednom u životu, a ti si ga propustio!