
Ispričat ću vam
jedan događaj iz '91. Dakle, rat se mogao omirisati, već su počela
prebrojavanja po firmama, a Srbi su bili uvjereni kako će do konca godine imati
vlastitu državu čija je zapadna granica na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica,
dakako bez Hrvata u njoj. Šetam sa
suprugom po Beogradu. Idem kupiti cipele. Supruga stalno zapitkuje: „Ante, vidi
što su ove lijepe“, „Ante, a mogao bi ove probati, ne?“, „Ante, ove bi ti
sigurno lijepo stojale.“. I tako neprestano. Moja žena voli kupovati za mene,
iako joj to nikad nisam tražio, ali – voli. Ipak, u to vrijeme (nakon pokolja
na Plitvicama), svi su u Beogradu bili nabrijani protiv Hrvata. U jednom
trenutku, malo sam se zadržao pored jednoga izloga, a žena je s razdaljine od
desetak metara dozivala „Ante, Ante“, kad joj je prišao jedan vrlo
dobronamjerni čovjek i upozorio ju: „Gospođo, budite oprezni. Bolje ga zovite
'Aco', sigurnije je!“
Znam vrlo
dobro kako je bilo nositi ime 'Ante'
svih ovih godina. Mogao sam se zvati Alojz, Stevo, Josip, ili Božo,ali ne, zovem
se baš Ante.
Ne znam je li u
Srbiji omraženije ime Franjo ili Ante. No, ta dilema je prestala nakon
oslobađajuće presude našim generalima. Ante je ubuduće sinonim za srpskoga
neprijatelja. E, sad, budući nisam klinac, imam stanoviti ugled u srpskome
društvu, imam puno poznanika među Srbima, te bi logički zaključak bio da moje
ime ne bi trebalo da ima negativnu konotaciju, barem kad je moj ugled u
pitanju. Ipak, nekoliko me je poznanika upitalo: „Zašto se tako zoveš? Nisu li
te mogli nazvati Domagoj, Augustin, ili Eduard?“ E, pa, nisu. Moji su imali
nekoliko imena na izboru: Ante, Zvonimir, Tomislav, Krešimir, Stjepan i Franjo.
Odabrali su ono prvo. U Hrvata odavna nema ovakvih muških imena, već su češća
Leo, Teo, Mineo, Hugo i slična. Ali, kad me danas supruga pozove: „Ante!“, meni
puno srce. Nemojte misliti da volim prkositi svojim susjedima Srbima. Ni
slučajno! Ali, nimalo se ne sramim svojega imena, niti svojega podrijetla, niti
svoga roda. Dapače, ponosim se svojim hrvatskim imenom.
Kad smo napokon
progledali, počeli disati punim plućima, moramo biti svjesni nastale situacije.
Srbi su bijesni, razočarani, ogorčeni i tužni. Bijesni, jer ne vole gubiti od
Hrvata. Razočarani, jer nisu uspjeli prevariti Amerikance. Ogorčeni, jer Rusi
nisu izravnije stali na njihovu stranu. Tužni, jer će morati čekati novi rat i
pokušati s ostvarenjem stoljetne ideje o Srbiji kao pomorskoj sili. To su
dovoljne naznake za veliki oprez u daljnjem postupanju najviših državnih
dužnosnika, jer na istoku imaju neprijateljskog susjeda. Ne treba zatvarati oči
pred tom činjenicom. Mogu Pupovac, Stanimirović i Uzelac govoriti što god hoće,
njihovo je srce i um u Beogradu, oko hotela Moskva, a vjerojatno sanjaju dan
kad će na Jelačić placu biti spomenik Slobodanu Miloševiću. Tim više me žalosti
činjenica da su se „naši“ prvaci susreli sa spomenutom gospodom u Zagrebu,
nakon konačne hrvatske slobode, te diskutirali o „pravima manjina na ovim
prostorima“. E, moj Kuntiću. U ovom si trenutku sjeo za isti stol sa Pupovcem i
Stanimirovićem! A svi smo očekivali da progovoriš o Gotovini i konačnom
oslobađanju od fašističke stigme. Srami se, i ti, i tvoji suradnici!
Kad se već zovem
Ante, onda ne moram pojašnjavati svoju veliku želju da upoznam generala
Gotovinu. Nije preša, ne mora biti do Božića, niti do sv. Vinka, ali do Uskrsa
bih volio. Ako netko ovo pročita, a poznaje generala, neka ga podsjeti da ima
jedan zemunski Hrvat, Ante, koji bi ga
volio upoznati. Bila bi mi čast!