Lijepo ime Ante,Bog ga živio!

Možete si samo zamisliti, poštovani čitatelji, kako izgleda u praktičnom životu zvati se Ante u Srbiji! Nema se tu što objašnjavati, budući je Ante izvorno hrvatsko ime i ne može nitko pomisliti da ste Slovenac ili Slovak. Uz „Ante“ Srbi vezuju i ostatak koji je obično „Pavelić“, a onda se zna što o vama mogu misliti. Ante u Dalmaciji ili Hercegovini nije ništa posebno. Ali, Ante u Zemunu ili Beogradu... Pa još autohtoni Hrvat, dakle starosjedilac već stotinama godina...

Ispričat ću vam jedan događaj iz '91. Dakle, rat se mogao omirisati, već su počela prebrojavanja po firmama, a Srbi su bili uvjereni kako će do konca godine imati vlastitu državu čija je zapadna granica na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, dakako bez Hrvata u njoj.  Šetam sa suprugom po Beogradu. Idem kupiti cipele. Supruga stalno zapitkuje: „Ante, vidi što su ove lijepe“, „Ante, a mogao bi ove probati, ne?“, „Ante, ove bi ti sigurno lijepo stojale.“. I tako neprestano. Moja žena voli kupovati za mene, iako joj to nikad nisam tražio, ali – voli. Ipak, u to vrijeme (nakon pokolja na Plitvicama), svi su u Beogradu bili nabrijani protiv Hrvata. U jednom trenutku, malo sam se zadržao pored jednoga izloga, a žena je s razdaljine od desetak metara dozivala „Ante, Ante“, kad joj je prišao jedan vrlo dobronamjerni čovjek i upozorio ju: „Gospođo, budite oprezni. Bolje ga zovite 'Aco', sigurnije je!“

Znam vrlo dobro  kako je bilo nositi ime 'Ante' svih ovih godina. Mogao sam se zvati Alojz, Stevo, Josip, ili Božo,ali ne, zovem se baš Ante.

Ne znam je li u Srbiji omraženije ime Franjo ili Ante. No, ta dilema je prestala nakon oslobađajuće presude našim generalima. Ante je ubuduće sinonim za srpskoga neprijatelja. E, sad, budući nisam klinac, imam stanoviti ugled u srpskome društvu, imam puno poznanika među Srbima, te bi logički zaključak bio da moje ime ne bi trebalo da ima negativnu konotaciju, barem kad je moj ugled u pitanju. Ipak, nekoliko me je poznanika upitalo: „Zašto se tako zoveš? Nisu li te mogli nazvati Domagoj, Augustin, ili Eduard?“ E, pa, nisu. Moji su imali nekoliko imena na izboru: Ante, Zvonimir, Tomislav, Krešimir, Stjepan i Franjo. Odabrali su ono prvo. U Hrvata odavna nema ovakvih muških imena, već su češća Leo, Teo, Mineo, Hugo i slična. Ali, kad me danas supruga pozove: „Ante!“, meni puno srce. Nemojte misliti da volim prkositi svojim susjedima Srbima. Ni slučajno! Ali, nimalo se ne sramim svojega imena, niti svojega podrijetla, niti svoga roda. Dapače, ponosim se svojim hrvatskim imenom.

Kad smo napokon progledali, počeli disati punim plućima, moramo biti svjesni nastale situacije. Srbi su bijesni, razočarani, ogorčeni i tužni. Bijesni, jer ne vole gubiti od Hrvata. Razočarani, jer nisu uspjeli prevariti Amerikance. Ogorčeni, jer Rusi nisu izravnije stali na njihovu stranu. Tužni, jer će morati čekati novi rat i pokušati s ostvarenjem stoljetne ideje o Srbiji kao pomorskoj sili. To su dovoljne naznake za veliki oprez u daljnjem postupanju najviših državnih dužnosnika, jer na istoku imaju neprijateljskog susjeda. Ne treba zatvarati oči pred tom činjenicom. Mogu Pupovac, Stanimirović i Uzelac govoriti što god hoće, njihovo je srce i um u Beogradu, oko hotela Moskva, a vjerojatno sanjaju dan kad će na Jelačić placu biti spomenik Slobodanu Miloševiću. Tim više me žalosti činjenica da su se „naši“ prvaci susreli sa spomenutom gospodom u Zagrebu, nakon konačne hrvatske slobode, te diskutirali o „pravima manjina na ovim prostorima“. E, moj Kuntiću. U ovom si trenutku sjeo za isti stol sa Pupovcem i Stanimirovićem! A svi smo očekivali da progovoriš o Gotovini i konačnom oslobađanju od fašističke stigme. Srami se, i ti, i tvoji suradnici!

Kad se već zovem Ante, onda ne moram pojašnjavati svoju veliku želju da upoznam generala Gotovinu. Nije preša, ne mora biti do Božića, niti do sv. Vinka, ali do Uskrsa bih volio. Ako netko ovo pročita, a poznaje generala, neka ga podsjeti da ima jedan zemunski Hrvat, Ante,  koji bi ga volio upoznati. Bila bi mi čast!

Katarza, strana riječ

Šefe, što je to katarza?

Danas je nastavljena bjesomučna kuknjava diljem Srbije. Svi mediji, javne osobe, te militantni zagovornici suživota s Hrvatima, pucaju iz svih oružja koja su im preostala. Navijači pjevaju „preplivat će Srbi Drinu, je... će vam Gotovinu“, a anti-EU pjesmice čuju se iz svakog nebodera. Službeni Beograd otkazao je posjet ministrice za europske integracije Zagrebu, predviđen za danas. Dakle, još prije mjesec dana Zagreb i Beograd planirali su sastanak nakon izricanja presude hrvatskim generalima, očito predmnijevajući kako će isti biti osuđeni, te tako otvoren put ka „pomirbi“. Kako se to nije dogodilo, srpski premijer Dačić izgovorio je nekoliko bezobraznih rečenica u svom stilu, otprilike rekavši ovo: „Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima svakako neće pridonijeti pomirbi Hrvata i Srba. Svejedno, kad-tad Hrvati će morati doživjeti katarzu i sučeliti se sa svojom mračnom poviješću.“

Ovo izlazi iz ustiju Miloševićeva glasnogovornika, aktivnog sudionika agresije na Hrvatsku, za čije vladavine je iz Srbije protjerano oko 40 tisuća srijemskih Hrvata.

I umjesto da ova haaška epizoda bude početak srpske katarze, Srbi još uvijek vjeruju kako su bili nevine žrtve ustaškog terora. Osuda hrvatskih generala trebala je poslužiti srpskoj javnosti kao dokaz genocidne politike Franje Tuđmana i režima na čijem je on bio čelu (ustaškog, naravno) i povodom za apsolutnu rehabilitaciju Slobodana Miloševića. Ovom presudom dogodilo se upravo suprotno: osuđena je Miloševićeva fašistička politika. Pogrešno je Daćič definirao sudsku odluku kao pokušaj EU i SAD da „operu“ Hrvate prije ulaska u EU, jer su upravo Srbi od te presude očekivali da bude „opran“ srpski narod i njegovo političko vodstvo od zločina nad Hrvatima i Bošnjacima tijekom godina rata. Samo politički diletanti nisu primjetili sveopću podršku baš toj politici, budući da praktično nema niti jedne političke opcije koja nije pljunula na Haag.

Tko može ovo oprati?

Ne mogu Srbi „oprati“ svoje lice dokle god se ne pogledaju u oči jedni drugima i sami priznaju ono što je i cijeli svijet vidio: Srbi su u Domovinskom ratu bili agresori i okupatori, kao takvi radili su zločine, te na koncu izgubili rat. Bježanija u Srbiju nije bila uzrokovana hrvatskom vojnom akcijom, već prije pripremljenim scenarijem za sveopći rat u kome bi izravno sudjelovala država Srbija. Ovo dobro znaju svi Srbi koji su bježali '95 put Srbije. Dobro znaju i Srbi iz Banjaluke da su već skoro svi bili spakirali kufere i spremili se na put u istome pravcu, da je general Gotovina bio naManjači i promatrao rasulo u kom su se našli, te da je izostala vojna akcija tek nakon intervencije SAD. Znaju, samo ne žele o tome govoriti.

Da je MIloševićeva politika s oduševljenjem prihvaćena kod Srba (zapravo politika SPC) dokaz je i zapjenjeno paradiranje Vuka Jeremića. Sa mjesta predsjedavajućeg Generalnoj skupštini UN on poručuje svijetu kako će „u očaj baciti svetske kriminalce“, te zakazuje zasjedanje skupštine na temu korisnosti suda kojeg su osnovale UN.  Sud će poništiti svoju presudu? Ili će, možda, SAD i još oko stotinu država poništiti svoje odluke o priznanju Kosova? I to sve zbog Srbije i Vuka Jeremića? Ma, dajte.

Dačić veli kako je posljednja presuda u Haagu zapravo vratila „regiju“ u devedesete. Znači li to da Srbi ponovno žele „modernu federaciju“, da promoviraju princip „gdje je Srbin, tu je Srbija“ ili da se žele zaštititi od „vrlo mogućeg ustaškog pogroma“ tako što će sa svog zacrtanog teritorija na svaki način eliminirati Hrvate? To su bile devedesete, za podsjećanje. U međuvremenu, nešto se drugo događalo, ne?  

Božanska režija hrvatske slobode

Alaj naše za kratko bijaše

Uvijek sam mislio o Haaškom sudu da je politički, da su ga napravili iz svih samo ne iz razloga zadovoljenja pravde, te da nismo trebali surađivati s istim.

Vojvoda i kapetan, uzroci Oluje

Pokazalo se točnim.

No, dogodilo se nešto u toj „međunarodnoj zajednici“ što je išlo nama Hrvatima u prilog, ali samo mogu nagađati što je to. Da rezimiram: posljednja presuda stavila je točku na poglavlje pod nazivom Domovinski rat i hrvatska nezavisnost. Na sreću po nas.

Gledao sam, slušao i upijao svaki trenutak ovoga 16 . studenog, ni sâm ne vjerujući da se tako nešto moglo dogoditi, imajući u vidu moje predodžbe o Haaškom sudu. No, očito da je neki moćni redatelj htio da baš u Hrvatskoj na vlasti budu političari skloni omalovažavanju Domovinskog rata, a sad su morali stegnuti ruku oslobođenim generalima. I hrvatski mediji su oštro kritizirali generale i ondašnje hrvatsko vodstvo, krivotvoreći povijesne činjenice, a sad su morali biti pretjerano euforični.

A tako je lijepo počelo!

Redatelj je htio da na vlasti u Srbiji budu isti oni koji su bili uzrokom pokretanja Oluje, a danas su morali progutati tu gorku pilulu koja će im još dugo stvarati bolove u trbuhu. Histerični bijes u Srbiji posve je razumljiv. Budimo realni: Srbi su konačno, definitivno i bespovratno morali priznati poraz od Hrvata, te izgubili svaku nadu da će se i narednih pedeset i više godina o Hrvatima govoriti kao zločincima iz Jasenovca i Knina. Budimo još realniji: da je presuda bila drukčija, slavilo bi se u Beogradu, na isti način kao jučer u Zagrebu i diljem Hrvatske. To je tako. Hrvatsko-srpski rat je, za sada, proces koji traje i čiji se kraj ne nazire. Ovo je runda koju smo dobili, nakon... mnogo godina. Uživajmo u ovom trenutku i prenesimo taj osjećaj na sve buduće generacije. 

Ne u inat Srbima, nego na slavu vlastitih obitelji!

Razočarana braća po bradi

Jučer i danas u Srbiji histerija ne prestaje. U Beogradu je skupina najekstremnijih, te onih sa viškom slobodnog vremena, pokušala napasti Hrvatsko veleposlanstvo, na više mjesta je zapaljena hrvatska zastava, a škrgutanje zubima skoro da se može čuti iza svakog prozora. Imao sam priliku voziti auto kroz zemunsko naselje Altina, poznato i pod imenom Šešeljevo naselje, u kome su svoje nove domove izgradili hrvatski Srbi. Psovke, vrijeđanja, obećanja osvete, te drvlje i kamenje na EU moglo se čuti iz svakog kuta. Poraz uvijek boli, ali od Hrvata... No, navečer sam imao odprije ugovorenu večeru s nekolicinom prijatelja, u renomiranom restoranu u centru Beograda. Sjedili smo kao da se ništa nije dogodilo, dečki su odlično gruvali dobar rock'n'roll, a tek iza ponoći skoro sam izazvao incident. Konobar je došao naplatiti moj dio računa i upitao: „Kako ćete platiti?“ na što sam odgovorio „Gotovinom“. Mladi konobar me samo pogledao i rekao: „Ubuduće rabite riječ 'cash'. Gotovina nam je neprijateljska riječ.“

Ako ste htjeli iz prve ruke osjetiti zemunsko ozračje, mogu posvjedočiti da je razočarenje preveliko. Većina mojih susjeda vjerovali su da će Hrvati imati svoje zločince u rangu Mladića ili Karadžića, te da će Oluja biti okvalificirana kako zločinačka akcija. Nitko ne želi komentirati što se događalo prije Oluje, no imao sam priliku jednom od susjeda i to spomenuti. Zašutio je tek kad sam ga podsjetio na to kako je uselio u hrvatsku kuću nakon što je domaćin morao pobjeći '91. 

Hrvatski prvaci u Srbiji? Ništa. Niti slova. Boje se, srame se,... E, Petre Kuntiću, ovakav se trenutak događa jednom u životu, a ti si ga propustio!

Dijalog Dhaçi-Tačić

Hrvatica ispred Vučićeve i Nikolićeve utvrde u Zemunu

Oh, kako sam se veselio spoznaji da će Miloševićev mali od palube, Ivica, morati sjesti za isti stol s Šiptarskim teroristom („teroristom“) Hašimom Tačijem! Crkva je zavrtjela srpski rulet, podmetnula tvrdog komunista Miloševića na čelo kolone, a onda (nakon poraza) uživala u blagodatima novoga statusa, što će reći u luksuzu i bakanalijama. Crkva je ponovno na vlast dovela Miloševića, jer čvrsto vjeruje kako je to opcija s garantiranim uspjehom. I sad, veli meni moj susjed, doseljeni Srbin iz Dalmacije: „Nema se tu što govoriti. Vi ste Hrvati dobili po p.... nakon onoga rata, pa smo vas je.... četrdeset godina. Sad smo mi dobili po p.... i red je da nas je.. i Šiptari i Hrvati. Čekat ćemo slijedeću priliku!

Vulgarno jest, ali nije daleko od točnog opisa političke situacije.

Ovo bi najbolje mogao posvjedočiti Ivica Dačić, koji bi, da su Srbi pobijedili u ratu protiv Hrvatske, svakako bio premijer Velike Srbije. Ovako, premijer je male i poražene Srbije i mora sjesti s Hashimom Thaçijem kako bi, nakon vojne kapitulacije, potpisao i civilnu, a ovi razgovori neminovno vode k tom kraju. Nekoliko puta sam čuo novinarske lapsuse zbog sličnosti prezimena dvojice pregovarača, poput „danas su otpočeli razgovori Dhaçi-Tačić“ i to me je jako razveselilo. Jednako tako, ako ne i više, razveselila me je i zategnuta situacija oko EXIT-a, prve javne antimiloševićevske manifestacije koju je podržao cijeli svijet. Vlast je odlučila obračunati se sa građanskom i europskom Srbijom, te tako prijeti ukidanjem festivala zbog... Naći će se već prihvatljiv razlog. Crkva svakako već može otpočeti s projektima izgradnje pravoslavnih hramova diljem Petrovaradina, kako bi i službeno proglasila Srijem srpskim povijesnim prostorom. Naravno da u tome nailazi na razumijevanje aktualnih hrvatskih političara, no neću o njima, jer mi se dobrano gade.

Dakle, Dhaçi pregovara oko granica, registracija auta, ukidanja srpskih paralelnih vlasti na sjeveru Kosova, a predsjednik Nikolić mr. Tomo obilježava veličanstvene pobjede srpske vojske. Nikada neću razumjeti zašto prosječni Srbin voli živjeti u lažnoj povijesti, a ovdje je očito baš o tome riječ. Za Turke sve znamo: pregazili su srpsku nejaku vojsku za dva sata, i onda petsto godina mijenjali Srbima genetski kod. Ali, bježanje srpske vojske na krajnji jug Grčke nazivati pobjedom... Tom logikom, mogla bi se u Srbiji slaviti i Oluja, ne? Ako netko ovo pročita, a nije iz Udbe, neka ode i dojavi prvome udbašu koji će već znati što s ovakvom informacijom. Kako bi to krasno bilo: Srbi u Beogradu i diljem Hrvatske proslavljaju Oluju kao pobjedu nad hrvatskim fašizmom! Oh, nadam se da će ovo pročitati Dežulović, pa neka mi i preotme ideju-svejedno ću biti sretan!

Moralne gromade niskoga čela

Sredinom prošloga stoljeća, u vrijeme kad su komunistički higijeničari imali pune ruke posla ispirući mozgove svojih podanika, jedna je učiteljica savjetovala svog ponajboljeg učenika: „Kad hoćeš nekoga upoznati u njegovoj biti, za vrijeme razgovora gledaj ga u oči. Oči su ogledalo duše i po njima se vidi kakav je tko čovjek. Isto tako, izbjegavaj druženje s osobama niskoga čela. Njihov je kvocijent inteligencije ispod razine ljudskog dostojanstva.“ Učenik je upamtio  savjete svoje dobre i drage učiteljice i primjenjivao ih desetljećima. Nikad, ali nikad nije pogriješio. Vrijeme koje prolazi, iskustvo koje čovjek stječe, ponekad postave zamku, pa počne sumnjati u svoju učiteljicu. No, vrlo brzo se otrijezni, mahne glavom i dođe k sebi, pa vlastita iskustva prenese svojoj djeci, čak i knjigu o tome napiše. Kad već spomenuh knjigu...

Ovogodišnji Sajam knjiga u Beogradu potvrdio je već poznate činjenice da (još uvijek) postoje čitatelji knjiga, te da se kupuju samo one knjige koje su promicane velikim novcima. Elektronički mediji polako preuzimaju čitatelje, što i nije loše, budući se zna da samo u Srbiji ima milijun potpuno nepismenih, a više od dva milijuna funkcionalno nepismenih. O 6% visoko naobrazovanih Srba (među kojima ima i onih koji nisu Srbi, ali žive u Srbiji) da i ne govorim. Održati Sajam knjiga, na dosta visokoj razini, pravi je podvig, te ovom prilikom čestitam vodstvu Sajma na ustrajnosti. Neću spominjati tko je sve uvršten među pisce, tko je zavrijedio da mu se tiskaju njegove skribomanske fantazije, ali hoću o jednoj TV emisiji u kojoj je bio gost, zamislite, hrvatski pisac Ante Tomić. Spomenuti je pisac glorificirao beogradski sajam rekavši kako već tjedan dana osjeća neopisivo uzbuđenje, te jedva čeka trenutak kad će doputovati u grad knjige. No, budući dolazi iz Splita, nije mu bilo teško popljuvati pred oduševljenim voditeljem i svekolikim gledateljstvom rodni grad, za koga veli da je postao jedna provincijska baruština, prije svega zahvaljujući Kerumu. Veći dio svog  gostovanja „hrvatski pisac“ je posvetio pljuvanju vlastite države, vlastitog naroda i rodnog grada, tako da sam s teškom mukom dočekao kraj emisije. A onda sam se sjetio učiteljice s početka ovog teksta, zagledao se u gospodina Tomića i otkrio uzrok njegove opsjednutosti Beogradom: nisko čelo i prazne oči.

Hrvatski pisci brukaju vlastiti narod . Ne svi, naravno, ali dominiraju oni kojima su sva javna glasila dostupna. Grmjeli su: „Samo da otjeramo HDZ i Hercegovce, jer su oni jedina spona s Tuđmanovim dobom!“ Sad je situacija posve bistra, te nema HDZ-a na vlasti, još manje Tuđmana i njegovih, a vlast u državi obnašaju ljevaci. Rezultat? No, gospoda ljevaci ne žele prihvatiti odgovornost za propast države, već vele kako je teško ispraviti ono što su HDZ-ovci upropastili. Koliko je potrebno za popravak? Deset godina? Sto godina? Dobro su mi poznate prilike s početka 90-ih, kad je malo tko vjerovao u bilo kakvu hrvatsku državu, a ponajmanje „hrvatski pisci“ koji su javno zagovarali opstanak Jugoslavije, prikivajući na križ i Tuđmana, i političke emigrante, ustaše i koga sve ne, jer su samo u takvom sustavu imali sve privilegije kao u malo kojoj državi na svijetu. Upravo takvi jedva čekaju slom Hrvatske koja, na njihovo čuđenje, opstaje već dva desetljeća. Ova današnja, prema Tomiću, samo je prijelaz do neke nove „države“ kojoj je centar Beograd. Napokon i Beograd ima predsjednika kome se dive „hrvatski pisci“ i to ne bez razloga: imaju čelo iste širine i oči iste dubine.

Moja dobra učiteljica bila je posvema u pravu i ja ni danas ne vjerujem ljudima niskoga čela i praznih očiju.