Šesnaesti listopad - što to bješe?

 „Šesnaesti dan je listopada...“ grmjelo je iz mnogih auta što su se poput rijeke slijevali prema Zagrebu prije dvadeset dvije godine. U jednom od njih bio sam i ja, skupa s mojim susjedima, vjerujući da činim nešto jako dobro, ne samo u povijesnom smislu, nego i u praktičnom, pa ako hoćete i u ekonomskom. „Vratili smo Jelačića bana, vratili smo vjeru u Hrvate“ bio je slogan što smo ga, poput mantre, ponavljali gledajući u ponosnoga konjanika, koji je još i rođeni Srijemac na što sam i danas silno ponosan. Da nije bilo toga osjećaja, vjerovatno ne bi bilo ni Hrvatske. Zlobnici bi rekli „možda nije ni trebalo“, ali nisu u pravu, jer je alternativa upravo ono što imamo danas u Srbiji, a to svakako niti jedan Hrvat (i ne samo Hrvat) ne bi poželio sebi niti vlastitoj djeci.

 Posljedica krivoga odgoja dolazi do izražaja upravo ustoličenjem nove srpske vlasti i povratkom na vrh države istih onih koji su jurišali na tek uspostavljenu Hrvatsku. Srpski premijer, odličan učenik svog poznatog učitelja pokopanog pod lipom, bez okolišanja vrijeđa Nijemce, a zatim okrivljuje novinare za krivu interpretaciju. Ipak, nije ovo '41 niti '91, tako da su mediji danima puštali snimku na kojoj se vidi kako premijer laže. Izgovoriti javno kako su upravo zločinci Nijemci oni koji priječe ulazak Srbije u EU iako je ona, je li, nevina žrtva tih istih Nijemaca, može samo neobrazovana budala.  Na drugoj strani, na križ srama, prije nego zaglavi robiju, prikucan je bivši Tadićev ministar Oliver Dulić, premda je radio samo ono što i većina ostalih ministara – krao državne novce. On bi trebao biti primjer. Pitanje je samo: otkuda Duliću hrvatska putovnica? Zapravo, znamo otkuda, dobio ju je u hrvatskom veleposlanstvu, ali – zašto? Nije rođen u Hrvatskoj, ne deklarira se kao Hrvat,... Eto zašto trebamo biti jako ponosni svakoga dana, a osobito šesnaestog listopada svake godine.

Zaprijetit ću srpskim šupcima

Vratimo se posljedicama srpske politike od koje smo, na sreću, pobjegli. Nogometna utakmica mladih nogometaša Srbije i Engleske završila je pobjedom Engleza, ali i sveopćom tučom. Ništa novoga, rekli bismo, pa to je za nogomet posve normalno. Ali, snimka koju nije emitirala državna televizija pokazuje zapravo da se radilo o teškom obliku rasizma i fašizma. Crnac u redovima engleske repke vrijeđan je tijekom većega dijela utakmice, da bi ga na kraju počastili urlanjem majmunskoga glasanja. Kad je tuča već otpočela, s tribina su se čuli povici: „ubij majmuna“, „daj ga ovamo“, „ubij ga, mamu mu j....“. Što bi poznati nogometni mag, Plattini, rekao za nas Hrvate – pravi šupci. Ovoga puta nije se oglasio sa sličnom formulacijom, ali oštro su reagirali povijesni srpski prijatelji, Britanci, tražeći da se Srbija isključi iz međunarodnih natjecanja. Srbima je svejedno, budući su tako loši da će se i sami iz tih natjecanja isključiti, barem nogometnih.

No, započeo sam priču o Jelačiću. Baš na njegov rođendan, 16. listopada, završeni su radovi na na njegovoj rodnoj kući u Petrovaradinu. Srpski mediji su o tome šutjeli, osim nekoliko kratkih novinskih izvješća. Zapravo, nisu ništa ni trebali pisati. Točno je da je kuća građevinski obnovljena, ali samo zato što je prošle zime teško stradala pod snijegom, no njezina prava obnova bila bi samo u slučaju privođenja namjeni, odnosno kad bi u njoj bio smješten Hrvatski kulturni centar, a to se neće dogoditi, barem ne skoro. Ovako, obnovljena je samo zgrada u kojoj nekoliko stanara uživaju znajući da je istim sobama šetala obitelj Jelačić još početkom XIX. stoljeća. Ipak, hrvatski politički prvaci odmah su sebi prikačili zasluge za ovaj događaj, premda je jedino bivši gradonačelnik Novoga Sada izravno zaslužan. Zaključak je: šupci ostaju šupci, bez obzira na naciju i vjeru, a istinski heroji ostaju heroji u vijeke vjekova.