Čari crvenoga Božića

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, istinskog hrvatskog intelektualnog otpora Titovoj strahovladi, među Hrvatima u bivšoj Jugoslaviji zavladao je muk. Hrvatska je stavljena pod leću, Hrvati pod najveće moguće povećalo, a Crkva u Hrvata dodatno pritisnuta da otkaže vjernost Vatikanu i postane autohtona komunistička crkva. Uspjeh je bio zagarantiran, budući su hrvatski intelektualci, u strahu za vlastite živote i živote svojih obitelji, ušutjeli i prihvatili Titov ultimatum. No,nije se uspjelo ubiti tradicijsko, u velikoj mjeri folklorno, vjerovanje Hrvata, čiji su korijeni duboko u kršćanskoj povijesti. Ruralne sredine, poglavito u Srijemu, Slavoniji i Baranji, nisu prihvaćali Titove naputke o „religiji kao opijumu“,  nego su i dalje njegovali duh kršćanskih svjetonazora, obiteljske vrijednosti, te nacionalnu kulturu.

Živio sam, kao što i danas živim, u Srijemu, u Zemunu. Duboki su korijeni moje i mnogih hrvatskih obitelji na ovom prostoru koga se tako lako odrekla hrvatska država, pa mogu svjedočiti o post-proljećarskim vremenima. Nije točno da je Tito davao mogućnost Hrvatima jednakopravnog sudjelovanja u vlasti i javnom životu uopće. Takav privilegij dopao je samo onih Hrvata koji su bili spremni pljunuti na svoju naciju, na svoje podrijetlo, na svoje svjetonazore. Drugim riječima, smio si biti vjernik, kršćanin, ići redovito u crkvu, odbijati članstvo u SKJ (savezu komunista jugoslavije), ali to je isključivalo svaki napredak u službi, te pozorno praćenje od strane udbe i njezinih satelita. No, čini se, barem kad se pogleda unatrag i usporedi s današnjicom, kako je to vrijeme zapravo bilo ispunjeno dostojanstvom i radošću. Božić je imao posebno mjesto među obiteljskim blagdanima, a on se u Srijemu obilježavao, mogli bi reći, spektakularno. Studenti iz Zagreba i Osijeka, te Beograda i Novoga Sada, hitali bi k svojima u nekoć brojna hrvatska mjesta diljem Srijema kako bi proslavili Božić u svoj svojoj punini. Nije motiv bio samo gastronomske naravi, ili okupljanje radi okupljanja, već najdublja veza s vjerom naših pređih, njegovanje nacionalne svijesti, te tihi i snažni otpor komunističkom diktatu. Veličanstvene su bile Polnoćke, osobito u Zemunu, Mitrovici i Slankamenu, kad se silno mnoštvo nije moglo smjestiti u velike crkve, nego je moralo stajati vani. Iako se znalo da će udbini žbiri pomno pratiti svaku izgovorenu riječ, svaku gestu ili  pokret tijela, iskrenost i dubina nacionalnoga ponosa vodili su srijemske Hrvate kroz tminu te svete noći od svojih kuća do crkve i natrag, stavljajući pod kušnju njihovu vjeru i odgovornost za mladež. Ponosim se što sam tih godina pripadao onom dijelu hrvatskoga naroda koji nije dopustio da ga se ušutka i posve zatomi.

Danas se osjećam slično. Nema Tita, ali njegov duh je živ u sljedbenicima politike koju je on zagovarao. Za razliku od komunističkog vremena, postoji država Hrvatska u kojoj je dopušteno proslavljati Božić, ali u toj se državi bezočno krade i upropaštava narodna supstanca, da mi se prosto gadi javno proslavljati bilo što, a osobito Božić. Ovdje gdje živim, dakle u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji, ne samo da da je živ Titov, nego je ujedinjen s Dražinim duhom, te javno proslavljanje Božića ima težinu kao u prva kršćanska vremena. Beograd svijetli, jednako kao Novi Sad ili Zagreb, ali ta vanjština ima tek turistički značaj. U ulici u kojoj živim, jedino je moja kuća okićena Božićnim svjetiljkama, te na taj način obilježena. Susjedi namjerno ne žele upaliti niti jednu žaruljicu, sve dok ne prođe „ustaški Božić“. Pred Novu godinu sve će svjetliti i nagovještavati blagdan. Unatoč okolnostima, u našoj se obitelji svih ovih dana osjeća duh Božića. Ako smo onoga prije zvali crvenim, ovaj je svakako crni, ali jednako nam je drag, premda su isti udbaši u crkvi i oko nje.

Ne gledam TV, osobito ne hrvatsku, jer me onespokojava ogromna količina osvetničkoga gnijeva naspram bivše vlasti. Puno je zanimljivije slušati što govore Miloševićevi sljedbenici, ujedinjeni s Tadićevim, glede odbijanja EU da im dadne kandidaturu za članstvo. U ovo predbožićno vrijeme, trebamo se pripravljati za burne političke promjene, kako vele srpski jastrebovi, jer Njemačka ne samo da je uzela Kosovo, nego bezobrazno crta granice bivše Austrougarske imperije. To ima značiti da i Otomansko carstvo dobiva natrag svoj dio ispod Save i Dunava, vele srpski tragičari. No, predbožićno je vrijeme, pa neću o tome. Ispričat ću jedan autonomaški vic koji zasigurno jako ljuti Slobine pristaše.

Sosa pokušava probuditi Lalu:

-Ajde ustaj, već je pola šest, zakasnit ćeš na posao!

-Pusti me još malo. Tako lijepo sanjam... – ne da se Lali probuditi.

-Ma, pusti sad snove, trebaš na posao – uporna je Sosa.

-Ovako lijep san mi prekidaš – ljutito će Lala.

-Pa, što si sanjao?

-Eto, kao ja krenuo nekim poslom u Beograd...

-Čudna mi čuda: krenuo u Beograd!

-Da, ali baš sam stigao do Zemuna i pokazujem putovnicu na carini!