Čestit Božić 2011.

Čestit Božić svim vjernicima posjetiteljima CroSirmiuma!

Čari crvenoga Božića

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, istinskog hrvatskog intelektualnog otpora Titovoj strahovladi, među Hrvatima u bivšoj Jugoslaviji zavladao je muk. Hrvatska je stavljena pod leću, Hrvati pod najveće moguće povećalo, a Crkva u Hrvata dodatno pritisnuta da otkaže vjernost Vatikanu i postane autohtona komunistička crkva. Uspjeh je bio zagarantiran, budući su hrvatski intelektualci, u strahu za vlastite živote i živote svojih obitelji, ušutjeli i prihvatili Titov ultimatum. No,nije se uspjelo ubiti tradicijsko, u velikoj mjeri folklorno, vjerovanje Hrvata, čiji su korijeni duboko u kršćanskoj povijesti. Ruralne sredine, poglavito u Srijemu, Slavoniji i Baranji, nisu prihvaćali Titove naputke o „religiji kao opijumu“,  nego su i dalje njegovali duh kršćanskih svjetonazora, obiteljske vrijednosti, te nacionalnu kulturu.

Živio sam, kao što i danas živim, u Srijemu, u Zemunu. Duboki su korijeni moje i mnogih hrvatskih obitelji na ovom prostoru koga se tako lako odrekla hrvatska država, pa mogu svjedočiti o post-proljećarskim vremenima. Nije točno da je Tito davao mogućnost Hrvatima jednakopravnog sudjelovanja u vlasti i javnom životu uopće. Takav privilegij dopao je samo onih Hrvata koji su bili spremni pljunuti na svoju naciju, na svoje podrijetlo, na svoje svjetonazore. Drugim riječima, smio si biti vjernik, kršćanin, ići redovito u crkvu, odbijati članstvo u SKJ (savezu komunista jugoslavije), ali to je isključivalo svaki napredak u službi, te pozorno praćenje od strane udbe i njezinih satelita. No, čini se, barem kad se pogleda unatrag i usporedi s današnjicom, kako je to vrijeme zapravo bilo ispunjeno dostojanstvom i radošću. Božić je imao posebno mjesto među obiteljskim blagdanima, a on se u Srijemu obilježavao, mogli bi reći, spektakularno. Studenti iz Zagreba i Osijeka, te Beograda i Novoga Sada, hitali bi k svojima u nekoć brojna hrvatska mjesta diljem Srijema kako bi proslavili Božić u svoj svojoj punini. Nije motiv bio samo gastronomske naravi, ili okupljanje radi okupljanja, već najdublja veza s vjerom naših pređih, njegovanje nacionalne svijesti, te tihi i snažni otpor komunističkom diktatu. Veličanstvene su bile Polnoćke, osobito u Zemunu, Mitrovici i Slankamenu, kad se silno mnoštvo nije moglo smjestiti u velike crkve, nego je moralo stajati vani. Iako se znalo da će udbini žbiri pomno pratiti svaku izgovorenu riječ, svaku gestu ili  pokret tijela, iskrenost i dubina nacionalnoga ponosa vodili su srijemske Hrvate kroz tminu te svete noći od svojih kuća do crkve i natrag, stavljajući pod kušnju njihovu vjeru i odgovornost za mladež. Ponosim se što sam tih godina pripadao onom dijelu hrvatskoga naroda koji nije dopustio da ga se ušutka i posve zatomi.

Danas se osjećam slično. Nema Tita, ali njegov duh je živ u sljedbenicima politike koju je on zagovarao. Za razliku od komunističkog vremena, postoji država Hrvatska u kojoj je dopušteno proslavljati Božić, ali u toj se državi bezočno krade i upropaštava narodna supstanca, da mi se prosto gadi javno proslavljati bilo što, a osobito Božić. Ovdje gdje živim, dakle u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji, ne samo da da je živ Titov, nego je ujedinjen s Dražinim duhom, te javno proslavljanje Božića ima težinu kao u prva kršćanska vremena. Beograd svijetli, jednako kao Novi Sad ili Zagreb, ali ta vanjština ima tek turistički značaj. U ulici u kojoj živim, jedino je moja kuća okićena Božićnim svjetiljkama, te na taj način obilježena. Susjedi namjerno ne žele upaliti niti jednu žaruljicu, sve dok ne prođe „ustaški Božić“. Pred Novu godinu sve će svjetliti i nagovještavati blagdan. Unatoč okolnostima, u našoj se obitelji svih ovih dana osjeća duh Božića. Ako smo onoga prije zvali crvenim, ovaj je svakako crni, ali jednako nam je drag, premda su isti udbaši u crkvi i oko nje.

Ne gledam TV, osobito ne hrvatsku, jer me onespokojava ogromna količina osvetničkoga gnijeva naspram bivše vlasti. Puno je zanimljivije slušati što govore Miloševićevi sljedbenici, ujedinjeni s Tadićevim, glede odbijanja EU da im dadne kandidaturu za članstvo. U ovo predbožićno vrijeme, trebamo se pripravljati za burne političke promjene, kako vele srpski jastrebovi, jer Njemačka ne samo da je uzela Kosovo, nego bezobrazno crta granice bivše Austrougarske imperije. To ima značiti da i Otomansko carstvo dobiva natrag svoj dio ispod Save i Dunava, vele srpski tragičari. No, predbožićno je vrijeme, pa neću o tome. Ispričat ću jedan autonomaški vic koji zasigurno jako ljuti Slobine pristaše.

Sosa pokušava probuditi Lalu:

-Ajde ustaj, već je pola šest, zakasnit ćeš na posao!

-Pusti me još malo. Tako lijepo sanjam... – ne da se Lali probuditi.

-Ma, pusti sad snove, trebaš na posao – uporna je Sosa.

-Ovako lijep san mi prekidaš – ljutito će Lala.

-Pa, što si sanjao?

-Eto, kao ja krenuo nekim poslom u Beograd...

-Čudna mi čuda: krenuo u Beograd!

-Da, ali baš sam stigao do Zemuna i pokazujem putovnicu na carini!

Je li gotovo?

Kažu kako je lako biti analitičarom nakon ovakvih izbora u Hrvatskoj. Pročitao sam na desetke hvalospjeva novim vladarima, još više cipelarenja bivšega režima, sve s ciljem uvjeravanja hrvatske javnosti kako će se napokon živjeti bolje. Htio sam pridonijeti rasvjetljavanju ovoga povijesnog trenutka, na svoj način, iz svog kuta i iz vizure urbanoga Hrvata izvan Hrvatske.

Najprije, hvala HDZ-u što je za vrlo kratko vrijeme uspio materijalizirati  plemenitu ideju s konca XX. stoljeća kad je stvarana država Hrvatska. Doduše, on je jedini krivac za njezinu propast, no o tome su ovih dana svi pisali. Sve skupa, napuštanje Jugoslavije, obrana države i naroda, te obnova europskih kulturnih vrijednosti, bit će zakopani i zaboravljeni iz jednostavnog razloga što su izravni sudionici toga procesa u velikom broju bili PROTIV te ideje, što je tek danas, nakon pravog političkog zemljotresa, posve razvidno. Narod, ponešen nacionalnim zanosom, osvjestio se tek kad je osjetio praznu lisnicu i vidio kako se lupeški vlada državom. No, isti taj narod još uvijek ne vidi tko su mu susjedi, budući nova vlast obećava razvitak najboljih odnosa sa susjedima. U Srbiji, nakon proglašenja rezultata izbora, svi su odahnuli. Politička smrt HDZ-a tumači se kao poraz ideje nezavisne hrvatske države i povratak na one stare „ključeve“ po kojima Srbi  imaju pravo upravljati hrvatskom državom na način i uz metode iz Titova doba. Nije mali broj komentara u srpskim medijima tipa „naši su pobijedili“, ma što se pod time podrazumijevalo. Poglavito se naglašava kako će nova vlast povući optužbu za genocid, što je prijeki put do potpunog redefiniranja puta u hrvatsku samostalnost.

Dakle, u Srbiji su ovakvi rezultati izbora u Hrvatskoj dočekani s oduševljenjem.

Pogodite zašto.

Nadalje, ne bi više na Hrvatsku trebalo gledati kao na srednjeeuropsku katoličku državu, jer se pokazalo da nije niti jedno od to dvoje. Nemoguće je da predsjednici takve države budu Mesić i Josipović, ili da je na ulasku u EU predstavlja Čačić ili, još gore, Šeks. Nije spojivo s katoličkim svjetonazorom da se tako bezobzirno krade, poput bivšega premijera i još tko zna koliko osoba na visokim položajima. Možda je istina da je povijest učiteljica života, ali to se ovdje ne može primjeniti, tako da će ove godine većinskom katoličkom stanovništvu Božić čestitati najviši dužnosnici koji nisu katolici.

Na koncu, tek su sada stvoreni uvjeti za neku novu Hrvatsku, budući sam posve siguran da ova neće dugo izdržati. Ne mislim tako zbog toga što su Pusićka i Milanović nesposobni i glupi političari, nego zato što su na vlast došli nakon nacionalnog razočarenja svenarodnim pokretom oličenom u HDZ-u i to sa ne više od 25% biračkoga tijela. Ova činjenica pokazuje visoki stupanj apstinencije od političkoga života, te visoka očekivanja od stranoga miješanja u hrvatsku politiku. Nije rijetkost čuti u hrvatskim domovima slijedeću rečenicu: „Barem da nas Nijemci okupiraju!“

Rodit će se, ili se je već rodila, generacija Hrvata koji će imati dovoljno mudrosti za vođenje ovako lijepe države. Pitanje je samo koliko će se dugo opirati ova sadašnja nesposobna politička elita i koliku će štetu nanijeti, ne samo ekonomsku, nego prije svega moralnu.

Još da nije svjedoka...

Samo je dan prošao od obilježavanja dvadesete obljetnice mučeničke smrti Vukovara. Samo jedan dan, ali dovoljan da se puno stvari posloži kako bi se dobio pravi dojam o mjestu na koga su Vukovar  postavili pojedinci u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj je dan idealna prigoda za podsjećanje na činjenice o prirodi srpske politike naspram Hrvatske i Hrvata, pa krenimo redom.

U vrijeme svečanoga mimohoda ulicama Vukovara, na radio postaji Dunav-Vukovar treštala je srpska narodna glazba. U eter je išla emisija čestitki i pozdrava, pa se je moglo čuti: „Dragom sinu Ljubiši čestitam rođenje sina Uroša, s pjesmom...“ I onda se eterom razlegla ćirilica.

Na jednom srpskom portalu objavljen je tekst „hrvatskoga novinara“ Dežulovića u kome on pojašnjava kako je besmisleno uopće se sjećati nekakvih povijesnih trenutaka i mjesta (pa i Vukovara), jer  kome je, zaboga, stalo do podsjećanja na tragične događaje s puno krvi i razaranja. Po njemu, te bi događaje trebalo zaboraviti, izbrisati iz povijesnog  pamćenja. Zanimljivo da ovaj „novinar“ želi zaboraviti samo događaje iz hrvatske povijesti. Nije se usudio opomenuti Židove da zaborave na izgnanstvo iz Egipta, na Sion,  Zid plača ili Kristalnu noć. U vrijeme dok je Beograd pokušavao da u kratkom roku, nakon Vukovara, ubije i Hrvatsku (jesen '91), novinar je sjedio u Beogradu koji je imao sve elemente fašizma. Čekao je „oslobođenje“ Vukovara, kao uposlenik Slobodne Dalmacije iz Splita. Za one koji ne znaju kako je izgledao Beograd u to doba, evo nekoliko slika. Četničke horde se šalju na srijemsku bojišnicu (Vukovar, Mirkovci,...), pun ih je grad. Topovi iz Bačke nemilice sipaju vatru po već ubijenom Vukovaru. Nitko, ali baš nitko od Hrvata nije se smio činiti živim tih dana, a kamoli progovoriti hrvatski , a kamoli sjediti u zapovjedništvu JNA. Odviše je gorkih svjedočanstava o postupanju naspram Hrvata, da bi ikome palo na pamet da „hrvata“ u fašističkome gnijezdu. No, novinar iz Splita ima razumijevanje od strane srpskih bojovnika, koji ga vode u obilazak tek „oslobođenoga“ Vukovara, kao da se radi o muzeju.

Ne mogu niti povraćati dok čitam njegov tekst. Ne mogu, jer znam kako smo bježali tih dana ih svojih kuća i stanova po Srijemu od fašističkih napada, kako su nam bacali bombe po kućama, kako su nas otpuštali s posla, kako su nam djecu vrijeđali u školama, kako su likovali nad smrću Vukovaraca, kako su se veselili što će već za Novu godinu srpska vojska „osloboditi“ Zagreb.

A Dežulovića, u džipu, vozi srpski „časnik“ po ubijenom Vukovaru!

Nemam više što reći za taj čin.

Na državnoj TV (PTC) tek štura vijest, iz koje se ne zna točno tko je koga ubijao u Vukovaru, ali se iz preuzetoga materijala može zaključiti da se radilo o Hrvatima. No, kao i prije dvadeset godina, jedini koji se očitovao i izravno komentirao te događaje bio je Nenad Čanak, novosadski lider Lige socijaldemokrata Vojvodine. U svom nastupu na državnoj TV on je rekao kako je užasnut nad činjenicom da se i danas vukovarske ubojice slobodno šeću, te da se o zločinima nad srijemskim Hrvatima skoro i ne govori. A radilo se o brutalnim ubojstvima (klanje, vješanje žicom,...) čija je posljedica prisilno iseljavanje skoro 40 tisuća srijemskih Hrvata.

To se zove hrabrost  i čestitost, dragi moji „novinari“.

Žene u crnom u strogom su centru Beograda zapalile svijeće i podsjetile srpsku prijestolnicu da se mora postidjeti zbog svoje sramne uloge u vukovarskoj tragediji. No, istoga dana, do podne, na istom su mjestu imali performans i protivnici korištenja životinja u proizvodnji odjeće. Nekoliko golišavih osoba iz Zagreba (?) leglo je na hladni beogradski asfalt, dok je cijeli skup osiguravalo desetak policajaca. I sve to na dan vukovarske tragedije.

Za ne vjerovati je koliko su „novinari“ neosjetljivi na očite primjere promoviranja fašizma. Istoga dana, kad se s tugom i sjetom spominjemo branitelja naše Domovine, unakažen  je i obeščašćen spomenik braniteljima u Borovu, dočim ponosno stoje spomenici srpskim fašistima i teroristima, istim onima zbog kojih danas „novinari“ mogu slobodno pljuvati po svemu hrvatskom.

Začudo, nitko od „novinara“ nije se sjetio spomenuti kako je danas, prije 23 godine, na srijemskoj strani ušća Save u Dunav, Milošević  održao miting sa koga je poslana fašistička poruka prije svega Hrvatima. Vjerojatno se i to treba zaboraviti, kao što Židovi „zaboravljaju“ Kristalnu noć, ili Jasenovac. No, teško je odoljeti čarima beogradskih splavova, koji tako čovjeka znadu ljuljati, da i sam počne vjerovati u iskrivljenu sliku koju desetljećima stvaraju srpski mediji. Tako poljuljani novinari ne vide ono o čemu sam pisao u ovome postu.

 Na njihovu nesreću, ima nas koji o tome svjedočimo, kao izravni promatrači i žrtve. I imamo za to dovoljno snage i volje, poput Židova.

Photo: HRSvijet

Dvadeset tužnih godina slave

Neka je vječna slava i hvala svim braniteljima Hrvatske, osobito onima koji su svoje živote ugradili u njezine temelje. Mučenički Srijem nikada neće zaboraviti heroje Vukovara!

Oj, udbaška zemljo mila...

Predskazanje eksperta, ili pusta tlapnja?

Grme topovi u mome Srijemu. Prvi vikend iza Svisvetih provodim na Fruškoj Gori, kod roditelja. Sjedimo nijemo i osluškujemo tutnjavu koju Dunav užasno vjerno prenosi iz ne tako dalekog Vukovara. Mati svaki puta zažmiri, kad začuje glasniji zvuk granatiranja.

-Bome, teško je ovo i slušati – tiho šapuće, kao da bi je netko mogao čuti iza zidina obiteljske kuće.

-Kako je kod vas u gradu? – pita otac tražeći ljepši odgovor.

Razmjenjujemo informacije, sve jedna gora od druge. Srbi mobiliziraju Hrvate po Srijemu i guraju ih namjerno na prvu crtu bojišnice. „Neka ginu, ionako ih se trebamo riješiti.“ Od oca doznajem koga su sve otjerali u srpsku vojsku, tko je pobjegao i kako se susjedi odjednom počinju agresivno ponašati. Jedva hvatamo Hrvatski radio kako bismo čuli što se točno događa u Hrvatskoj. Na ulicama tek poneki mještanin, žurno promiče, jedva da se uspije javiti.

Po povratku u Zemun, telefon čujemo još sa donjega kata. Žurno otvaram vrata stana i podižem slušalicu.

-Bogu fala, tu si! – čujem uzdah olakšanja s druge strane žice.

Prijatelj iz djetinjstva već drugi dan zove, zabrinut zbog moga nejavljanja. Misli da su me mobilizirali. Dolazi sa suprugom kod nas. On bježi već dva tjedna od kako su ga prvi puta pokušali na prijevaru odvući u rat.Pričamo o otvorenom lovu na Hrvate. Otpuštaju se s posla, uvjetuju radno mjesto odlaskom na bojišnicu kao dragovoljci, učestale su telefonske prijetnje...

Ne možemo se čuti s našima iz Hrvatske. Telefoni ne rade, te se moramo snalaziti odlaskom u Mađarsku, samo što je sve manje novaca, a i sve teže je izaći preko granice. Na povratku te čeka brkati milicajac s riječima:

-I? Što radi Tuđman?

Ipak, bili smo ponosni. Znali smo da će biti teško, da će pasti mnoge žrtve, ali smo vjerovali u konačnu pobjedu. Što smo mislili da će biti pobjeda? U najkraćem: imat ćemo svoju hrvatsku državu, demokratsku i bogatu, koju će svi Hrvati diljem svijeta izgrađivati i podizati tako da u njoj život bude dostojan čovjeka. Ova misao nije mi izlazila iz glave dokle god je trajao rat i svi mi koji smo živjeli u Srijemu, a nismo se odazvali pozivu srpske vojske, vjerovali smo da smo tako pomogli pravednu  borbu našega naroda za oslobođenjem od srpske i komunističke hegemonije.

I jesmo!

Što imamo danas, nakon čitavih dvadeset godina od krvave srijemske epopeje?

Visoki dužnosnici leže u zatvoru, optuženi za teška kriminalna djela, na sve strane korupcionaške afere, bahatost moćnih tajkuna, a oni koji su poput mene vjerovali u Hrvatsku, skrajnuti su s javne scene. Generali slavne hrvatske vojske leže u tuđinskim zatvorima!

Podižu se spomenici četničkim banditima!

Mladež nema jasne predodžbe o svojoj budućnosti, a o prošlosti uči iz sumnjivih udžbenika i od još sumnjivijih nastavnika.

Što nam to govori? Da nije vrijedilo boriti se i ginuti za svoju Domovinu?

Silne su generacije umirale s hrvatskim imenom na usnama, mnogi ne dočekavši hrvatski stijeg na Markovu trgu. Mi  koji smo suvremenici ove Hrvatske ne možemo vjerovati da su u svim strukturama vlasti, od te slavne i mučeničke 1991. godine do danas, sjedili udbaši, učenici i nasljednici nedavno uhićenoga Boljkovca, ali i Rankovića i ostalih Titovih zločinaca. Ne samo da ova Hrvatska nije hrvatska, nego je i njezina suprotnost. 

Ali, to se u Hrvatskoj ne vidi.

Hrvatska pleše svoj samrtni tango. Svi se smiju i izruguju HDZ-u, pače i oni koji su sto puta gori od njega, ali nisu htjeli preuzeti ni mrvicu odgovornosti za vlastiti narod i državu. Cipelare u medijima aktualnu vlast, već ih sviju vide u zatvorima, a sebe na njihovim mjestima u Saboru, Vladi, Upravnim odborima javnih poduzeća i posvuda. Je li to u interesu države i naroda? Mislim da nije. Hoće li ova medijska haranga donijeti dobra? Neće. No, to će ovi nesretnici tek osjetiti.

Taj nesretni HDZ, koji je dopustio da od državotvornoga pokreta postane simbolom pljačke i korupcije, jednom riječi – lupeška stranka, čini se da nestaje s političke scene uz tresak. Ovi koji vjeruju da će baštiniti sve dobro iz HDZ-ove vlasti (država, suverenitet, sloboda), zarad vlastitoga probitka, uskoro će i sami morati donositi sudbonosne odluke. Zvijeri jedva čekaju da se na čelu Hrvatske nađu „stari drugovi“, s kojima će se moći „pošteno“ dogovoriti.

Ali,to se u Hrvatskoj ne vidi.

Ljudi žele veće plaće, siguran posao, dobar auto. Posve legitimni zahtjevi. Hoće li se to dogoditi s „novim“ vlastima koje će (gle ironije!) uvesti Hrvatsku u umiruću EU? Probajte i zamisliti tko će sjediti u Vladi, pa će vam biti jasno kako će se i s kime Hrvatska predstaviti Europi.

Htio bih vjerovati da nije potrošena sva ona energija akumulirana kroz desetljeća hrvatske šutnje pod Titovim režimom, nakon propasti prijašnje hrvatske države, a koja je tako veličanstveno huknula u Tuđmanovo doba. Vjerujem da svi mi šutimo, iz raznih razloga, ali da nećemo dopustiti da nam ponovno sloboda izmakne iz ruku. Možda ne na ovim izborima. Možda treba dopustiti da se svi udbaši, ne samo oni iz HDZ-a i SDP-a, potroše, da bi neki novi pokret osigurao Hrvatima dostojanstven život. Još uvijek vjerujem da su obiteljske vrijednosti i kršćanski svjetonazor one silnice koje trebaju voditi hrvatski narod i državu u ovom tisućljeću, a nikako zapadno-balkanska krčma, ili anglo-saksonski imperijalizam.

Vjerujete li i vi?