14 studenoga 2010

Kandidat za Oscara

Čak i najneozbiljniji promatrači hrvatske političke scene nisu mogli odoljeti da zaplješću Borisu Tadiću na sjajno odigranoj roli poniznog Willie Brandta, koji u svojoj skrušenoj pokajničkoj pozi prikuplja potrebne ocjene za umjetnički dojam, pri tome ne rekavši ništa što bi uzdrmalo njegov politički rejting unutar kvazi-države čiji je predsjednik. Namjerno sam ovaj tekst napisao cijeli tjedan nakon inkriminisanoga događaja, pročitavši umne kolumne cijenjenih i malo manje cijenjenih novinarskih likova s obje strane granice, kako bih mogao na cijeli događaj staviti točku. Ili, bolje rečeno – tri točke, jer s žudnjom očekujem Tadićevu repliku u Zagrebu, za službenoga posjeta kolegi Ivi, njegova izbavitelja i sljedbenika.

Četvrtak, 4. studenoga 2010. godine svakako treba zabilježiti kao jedan od značajnijih datuma u hrvatskoj povijesti. Srpski je predsjednik prešao preko Dunava sa srpske na hrvatsku stranu, u Vukovar, simbol hrvatskog stradanja za nezavisnost, da bi ondje izgovorio nekoliko rečenica o kojima se raspravljalo cijela dva dana. Danas se više nitko i ne sjeća da je Tadić bilo što rekao prije tjedan dana.

Danas sam ovdje da se poklonim žrtvama i odam počast. Ovdje sam i da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti. Klanjajući se žrtvama na Ovčari danas mislimo na budućnost. Sve što se događalo među Hrvatima i Srbima u 20. stoljeću treba biti dio prošlosti, to sve treba biti uklopljeno u knjigu prošlosti, a nakon toga moramo stvoriti knjigu budućnost

Drugim riječima, zaboravimo na srpske zločine tijekom XX. stoljeća, ali nikako ne zaboravimo ustaške (hrvatske) zločine. „Oluja“ mora biti okvalificirana kao zločinačka akcija, a hrvatski generali (Gotovina) osuđeni za ratni zločin protiv srpskoga pučanstva. Knin je, dakako, prekomjerno granatiran, dočim su u Vukovaru Srbi samo branili vlastite živote. Tko nije ovako shvatio ovaj dio Tadićeva govora, vrlo brzo će uvidjeti kako je u krivu.

Svaka pravda mora biti zadovoljena. Mi moramo istinom osvijetliti 90-e godine. Ne postoji nijedan razlog ili politička volja koja sprječava da se otkrije istina - rekao je Tadić dodajući da je donio dio dokumenata o vukovarskoj bolnici ali da će se nastaviti potraga za svim ostalim dokumentima koji bi mogli odgonetnuti sudbinu nestalih.

Kako smo kasnije doznali, nije bilo relevantnih dokumenata koji bi potkrijepili Tadićevu izjavu. Ali, tu je bio Stanimirović sa svojom tvrdnjom o sumnji u identitet ubijenih na Ovčari.

Dirljiv je bio kohabitirajući nastup Ive i Borisa. Usporedite sami.

Dolazak Tadića na Ovčaru i Paulin Dvor nije nikakvo izjednačavanje ova dva stratišta i dalje će se raditi za bolju budućnost naše dvije zemlje (Ivo Josipović).

Svi koji razmišljaju na način da je posjeta Ovčari i Paulin Dvoru izjednačavanje žrtve i agresora nisu razumjeli svrhu moga posjeta i duboko griješe (Boris Tadić).

Očito su protokoli dvojice predsjednika dugo sjedili skupa u istoj dvorani i točno utvrdili što će se govoriti u javnosti. Idemo dalje.

Ovakvi susreti nužan su preduvjet da Hrvatska i Srbija, po uzoru na Francusku i Njemačku, imaju zajedničke udžbenike povijesti (Boris Tadić).

U tim novim udžbenicima pisat će slijedeće: tijekom posljednjega desetljeća XX. stoljeća, na prostoru Zapadnoga Balkana vodio se građanski rat u kojemu su sudjelovali Hrvati i Srbi. I jedni i drugi su radili zločine, ali se na koncu sve završilo sretno uspostavljanjem političkih, ekonomskih i kulturnih veza između dva naroda koji govore istim jezikom i imaju zajedničku prošlost. U zajedničkim udžbenicima iz kojih povijest uče mladi Nijemci i Francuzi stoji slijedeće: tijekom četiri godine rata, nacistička Njemačka okupirala je Francusku i nanijela joj ogromne žrtve. Zbog svoje fašističke prošlosti, Njemačka je godinama plaćala ratnu odštetu, a i danas trpi posljedice vladavine režima kojega su Nijemci na demokratskim izborima doveli na vlast. Teškom mukom, Nijemci su doživjeli katarzu i tek danas njihova mladež može hodati uspravno po svijetu, a svaki pojavni oblik nacizma doživljava osude iz cijeloga svijeta.

Razlika je očita.

Epilog.

Tadić je stisnuo zube, odglumio pokajnika, te dobio nagradu u vidu pohvale iz vrha EU. Josipović je nagrađen za još jedan korak ka konačnom raskidu s politikom državne nezavisnosti.

Primjetite slijedeće: Tadić nije sa sobom poveo „hrvatske prvake“ iz Srbije (čitaj Subotice). To najbolje govori o iskrenosti njegove izjave da se snažno zalaže za ravnopravnost dvaju naroda u domicilnim državama. Obratite pozornost tko je bio u Josipovićevoj sviti za nedavna posjeta Beogradu (ali i u Vukovaru), te što će se dogoditi za posjeta Zagrebu. Ako se to zove ravnopravnost, onda se taj pojam na hrvatskom prevodi drukčije.

Posjetio je Tadić Paulin Dvor, gdje su ubijeni Srbi tijekom ratnih godina. Ivo Josipović nije posjetio niti jedno hrvatsko stratište u Srbiji u kojima su ubijeni Hrvati nakon rata. Uočite razliku: tijekom rata i nakon rata. Hrvatski predsjednik omogućio je srpskom kolegi da zabilježi reckicu u EU i doma, ali još uvijek sam pod dojmom onih famoznih udžbenika. Dakle, Srbi su rehabilitirali četnike, evidentno fašističku vojnu i političku formaciju iz WW2, koja je svoje sljedbenike imala i u „građanskom ratu“ 91-95, tako da će u udžbenicima stojati slijedeće: na području Zapadnoga Balkana postojali su više antifašističkih pokreta (partizanski, četnički,...) i samo jedan fašistički – ustaški. I kad god netko iz Hrvatske podigne glavu i zausti da izgovori nešto kontra aktualnog mišljenja, bit će proglašen ustašom, dakle fašistom. Hrvatski predsjednik je, prihvaćanjem rehabilitacije četništva, učinio stoljetni korak unatrag i doveo hrvatsku mladež u vrlo neugodan položaj, budući će morati pred svojim nastavnicima odgovarati lekciju za koju će unaprijed znati da je krivotvorina. Ali, ako želiš pet...

Nema komentara: