Čestit Božić!

Braniteljima,

svim čestitim Hrvatima koji se nisu ogriješili o Božje i ljudske zakone,

svima koji blagdan rođenja Kristova proslavljaju s ushićenjem i radošću

neka je

ČESTIT BOŽIĆ!

Pomirbena glazba

Prosinac je mjesec darivanja, prekomjernog trošenja i (ne)realnih očekivanja. Potrošačka euforija trese cijeli svijet, a Božić je sve više prilika za promociju novih proizvoda, ili rasprodaju zaliha, a sve manje jedan od najradosnijih kršćanskih blagdana. Sve je izvana u bojama Božića, a iznutra samo novčane transakcije. Nije to novost, nije ni europski defekt, pače i u Japanu u prosincu bilježe shopping-groznicu. U Hrvatskoj je ovaj prosinac bio obilježen glazbenim događajima koji su logički slijed političke klime što se, čini se, dobro primila među razdraganim pučanstvom. Koncerti srpskih pop-zvijezda, poput Balaševića ili Joksimovića, dobro su posjećeni, a kritike su odlične. Također i koncerti Parnog Valjka, te Tereze Kesovije u Beogradu i Novome Sadu izazvali su oduševljenje.
Tako bi, zapravo, trebalo biti. Umjetnici stvaraju, a publika ocjenjuje njihova djela, ne razmišljajući pri tome otkuda su došli, kojoj naciji ili političkoj organizaciji pripadaju.
No, trenutak je doista specifičan, kao što je „na ovim prostorima“ (glupava inačica za bivšu Jugoslaviju) puno toga specifično. Svi ovi glazbeni događaji, koji opijaju dušu i tijelo tisuća mladih, dolaze u doba smanjenja presude vukovarskom krvniku Šljivančaninu i uhićenja bivšega hrvatskog premijera Sanadera. O onom prvome neću niti riječ. O Sanaderu samo nekoliko. Ako je točno da su Nijemci izričito zahtijevali da se najveći lupeži u Hrvatskoj moraju razotkriti i suditi, onda je jasno da je šjor Ivo ponajveći među njima. I dobro je ako će se iduće godine raščistiti situacija, te dati odgovor na pitanje: može li Hrvatska postati normalna država dostojna potpore jedne Njemačke, ili ju treba utopiti u nekakvu zajednicu sa Srbijom, BiH, Albanijom i ostaviti neka trune u svom beznađu. Još uvijek nisam siguran, ali predmnijevam da će se „čistka“ dogoditi. I veselim se tomu! No, ako je potrebno „smjestiti“ jakim igračima da bi se cijela momčad oslabila, onda neka nam Bog pomogne!
Kako rekoh, glazba je plemenita djelatnost i djeluje na ljudsku dušu na razne načine. Nekako u sjeni „velikih“ estradnih zvijezda, dogodio se koncert dalmatinskih pjesama u beogradskom Sava-centru. Čim sam dočuo za njega, kupio sam karte za cijelu obitelj, obavijestio prijatelje, te s ogromnim nestrpljenjem očekivao kako će izgledati program. Na žalost, samo su akreditirani novinari mogli unijeti svoje foto-aparate, tako da neće biti mojih fotki, a silno sam želio na taj način prenijeti dio prekrasnog ozračja koje se dogodilo u toj dvorani. Nastupili su: klapa Kumpanji s Korčule, klapa Kampanel iz Primoštena, Meri Cetinić, Goran Karan, Tedi Spalato, te Vinko Coce. Program jest bio reprezentativan, ali i publika. Sigurno blizu četiri tisuće ljudi pljeskalo je i pjevalo uz poznate dalmatinske note. U foajeu sam susreo puno prijatelja i poznanika, među njima dakako najveći je broj Hrvata, od kojih su neki doputovali iz Subotice ili Sombora. Krasno je bilo pjevati uz hrvatske umjetnike! Ovo se zove uspješna promocija hrvatske glazbe i kulture.
Ipak, uvijek se mora provući i neko „ali“.
Samo tri dana prije ovoga koncerta, na župnu crkvu u Rumi nasrnula je hrpa huligana, te preskočivši ogradu, polupala dekorativnu rasvjetu. Već smo skoro bili zaboravili na rušilačke napade na katoličke crkve po Srijemu, tako da sam ostao zatečen ovim događajem. Zanimljivo da je vijest prenijeta poput vremenske prognoze, poput izvješća o cijenama mrkve na placu. Dakako, ne treba podizati tenzije ako nije potrebno, ali ne treba ni šutjeti. Kad se sličan incident dogodi u Hrvatskoj (poput razbijenog autobusa s navijačima Partizana u Zadru), dva dana se vrti na svim TV-postajama izvješće o tome.
Na već spomenutom „morskom“ koncertu u Beogradu, nastupio je i duet svećenika iz Rume. Željko i Blagoje otpjevali su pjesmu Doris Dragović i dobili pljesak publike. Možda je to dobar primjer kako se prevladavaju međunacionalne razlike i konflikti.
Šteta, neće biti fotki s koncerta, nisam ih uspio pronaći ni iz drugih izvora, tako da mi morate vjerovati na riječ da je bilo prekrasno. Osobito zbog toga što na koncertu nije bilo političara oko kojih bi se okupili znatiželjni novinari.

Svijeća za ponosnu Hrvatsku

Odazivajući se pozivu udruge Puteus i sućuračkog web-portala www.sucurac.info, palim svijeću u znak prosvjeda zbog sramne presude Haaškog tribunala ratnom zločincu Veselinu Šljivančaninu.

Neka svijetli i podsjeća na stradanje Hrvata Kaštel-Sućurca od savezničkog bombardiranja, stradanje Hrvata Vukovara i Škabrnje, stradanje Hrvata na Bleiburgu, stradanje Hrvata u Srijemu, stradanje Hrvata...

Stradanje Hrvata.

Neka ovo bude i poticaj za početak stvaranja naše Domovine ponosne Hrvatske, u kojoj neće biti mjesta dužnosnicima spremnim na izdaju i dovođenje naroda u ponižavajući položaj.

Mirko i Slavko

Pripadam onoj generaciji rođenoj desetljeće nakon WW2 koja je odrastala uz ratne filmove i bivala indoktrinirana komunističkom demagogijom strahovladajuće manjine. Bombardirali su nas filmovima o Titovoj revoluciji, o nepobjedivosti njegovih boraca, ali prije svega o „domaćim izdajicama“ i „fašističkim slugama“. Iz tog doba upamtio sam jedan vic koji je (tajno) kružio Srijemom.

- Ivo, možeš li nam reći tko su bili partizani? – upita učiteljica prvašića.

- Mogu. To su bili naši osloboditelji, borci protiv fašizma, komunisti. – spremno će Ivo.

- A tko su bili ustaše? – uslijedio je novo pitanje.

- Ustaše su bili moj tata, striko, ujak, susjed Ante, susjed Pero...

Nije samo jugoslavenska kinematografija uzveličala heroje WW2, nego su to činili i mnogi glasoviti svjetski sineasti. No, svima je zajedničko jedno: Nijemci (rjeđe Talijani ili Japanci) predstavljani su kao bezdušne zvjeri koje su radile zločine koje svijet do tada nije vidio. Nije bilo niti jednoga filma u kojem ta zvjerska nota njemačkog časnika ili vojnika nije potencirana do praga izdržljivosti. Tek koncem 90-ih pojavilo se nekoliko filmova u kojima se pojavljuje i poneki „pošteni“ Nijemac, ali rijetko. Fašistička Njemačka, osvajač Europe, genocidni egzekutor, zasluženo je postavljena na pijedestal zla. Nema razumnog čovjeka koji ne bi potvrdio kako je Hitler za sobom poveo milijune sunarodnjaka u okupaciju i potčinjavanje mnogih naroda. Nije bilo šanse da se neki njemački političar pojavi u nekoj od zemalja pobjednica i ondje zavapi za relativiziranjem zločina tijekom rata. Okupacija je, apriori, nasilni čin začinjen zločinima.

U hrvatskom slučaju sve je naglavačke.

Predsjednik okupatorske države dolazi u službeni posjet državi koja je bila okupirana i otvoreno niječe okupatorsku ulogu, nazivajući okupaciju Hrvatske incidentom i ružnom epizodom u odnosima dvaju naroda. Ide i dalje. Posjećuje krajeve u kojima je hrvatska krv liptila, susreće se sa sunarodnjacima od kojih su mnogi izravno sudjelovali na strani okupatora! I sve to u trenutku dok se najveći srpski ratni zločinci slobodno šeću po Srbiji, obožavani od tisuća istomišljenika.

Konac djelo krasi!

Susreće se srpski predsjednik s gospodarstvenicima i izgovara skoro bogohulnu rečenicu u kojoj veli kako je ovo samo jedna faza procesa koji je nezaustavljiv, ali će predstavljati novu stranicu u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa. Nije se mogao sjetiti inačice za bratstvo-jedinstvo. No, ima nas koje sjećanje još dobro služi. Naime, na početku uspostavljanja „dobrih međudržavnih odnosa“, jedna je delegacija hrvatskih gospodarstvenika došla u Srbiju negdje 2003. godine, prije ubojstva Đinđića. Hrvatska zajednica u Srbiji imala je neku bijedu od zastupničkog tijela, ali u njemu su formalno sjedili i osobe zadužene za gospodrarstvo. Jedan od njih bio je pozvan na taj prvi susret u Veleposlanstvu RH u Beogradu. Nakon uvodnih formalnih govora, taj je gospodin podravio nazočne i izrekao notorne činjenice o proganjanju Hrvata u Srbiji, te izrazio nadu kako će se mnoge nepravde učinjene naspram hrvatskih djelatnika u Srbiji čim prije ispraviti. Bio je oštro opomenut od strane hrvatske diplomacije zbog navodnog „nacionalističkog naboja“ u svom izlaganju.

A čovjek je samo izrekao ono što nitko ne želi čuti. Srbi su zatirali sve što je hrvatsko u Srbiji, znajući da će obespravljeni Hrvat, nakon što je ostao bez posla i bilo kakve šanse za novim radnim mjestom, napustiti svoj zavičaj i na taj način osigurati radno mjesto Srbinu. To se događalo u stotinama slučajeva, poglavito u državnoj službi. Kad to netko javno izgovori, napadnu ga hrvatski političari i gospodarstvenici, jer im kvari „povoljnu investicijsku klimu“.

Sva bijeda hrvatske politike vidjela se za Tadićeva posjeta Hrvatskoj. Nije u Tadićevoj sviti bilo hrvatskih političkih prvaka iz Srbije, a scenografija je sličila nekoć veličanstvenim Titovim dolascima s putovanja po nesvrstanome svijetu. Hrvatski predsjednik tijekom cijeloga posjeta imao je pokajnički naklon naspram gosta, koji se, nasuprot Ivi, ponašao kao osloboditelj, pomiritelj i izbavitelj. Ozarena lica uspaljenih Srba u Gračacu samo su stavila točku na epizodu koja se vjerojatno neće još dugo nazivati Domovinskim ratom. Vjerujem da je braniteljima bilo mučno, ali njima je odavna već pozlilo čim su morali prihvatiti činjenicu da im na okupirani teritorij, kao slavodobitnik, dolazi predsjednik okupatorske države! Uzaludno je bilo i pismo koje su protjerani Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata uputili hrvatskom predsjedniku u nadi da će se zauzeti da se njihova kolektivna i osobna tragedija barem nazove pravim imenom. Ivo i Boris su novi Mirko i Slavko, samo se čeka tko će ih prvi staviti u strip ili na film. Pretpostavljam, TV Pink. Dakako, Boris bi mogao biti Mirko.

Nije hrvatski narod izrodio redatelja koji bi smio napraviti film poput Neretve, Sutjeske ili Užičke republike, te zato mladi Hrvati neće imati svoje junake poput onih koje su glumili Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović ili Boris Dvornik. Znate li zašto? Zato što se Srbi ne smiju predstaviti kao bradati fašistički okupatori, nego kao ugledna, prefinjena gospoda aristokratskih manira.

Mislite o tome!

Narodne poslovice

Tadić se suglasio da je pitanje izbjeglica prioritetno i inzistirao na tome da srpske institucije prikupljaju informacije o tome. Dodao je kako je u razgovorima posvećena pozornost pitanju srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, naglasivši značaj zaštite kulture, jezika i pisma manjina.

Ako te netko jednom prevari - ti si naivan i predobar.

Ako te netko prevari drugi puta - on je budala.

Ako te netko prevari i treći puta - ti si budala.

Kandidat za Oscara

Čak i najneozbiljniji promatrači hrvatske političke scene nisu mogli odoljeti da zaplješću Borisu Tadiću na sjajno odigranoj roli poniznog Willie Brandta, koji u svojoj skrušenoj pokajničkoj pozi prikuplja potrebne ocjene za umjetnički dojam, pri tome ne rekavši ništa što bi uzdrmalo njegov politički rejting unutar kvazi-države čiji je predsjednik. Namjerno sam ovaj tekst napisao cijeli tjedan nakon inkriminisanoga događaja, pročitavši umne kolumne cijenjenih i malo manje cijenjenih novinarskih likova s obje strane granice, kako bih mogao na cijeli događaj staviti točku. Ili, bolje rečeno – tri točke, jer s žudnjom očekujem Tadićevu repliku u Zagrebu, za službenoga posjeta kolegi Ivi, njegova izbavitelja i sljedbenika.

Četvrtak, 4. studenoga 2010. godine svakako treba zabilježiti kao jedan od značajnijih datuma u hrvatskoj povijesti. Srpski je predsjednik prešao preko Dunava sa srpske na hrvatsku stranu, u Vukovar, simbol hrvatskog stradanja za nezavisnost, da bi ondje izgovorio nekoliko rečenica o kojima se raspravljalo cijela dva dana. Danas se više nitko i ne sjeća da je Tadić bilo što rekao prije tjedan dana.

Danas sam ovdje da se poklonim žrtvama i odam počast. Ovdje sam i da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti. Klanjajući se žrtvama na Ovčari danas mislimo na budućnost. Sve što se događalo među Hrvatima i Srbima u 20. stoljeću treba biti dio prošlosti, to sve treba biti uklopljeno u knjigu prošlosti, a nakon toga moramo stvoriti knjigu budućnost

Drugim riječima, zaboravimo na srpske zločine tijekom XX. stoljeća, ali nikako ne zaboravimo ustaške (hrvatske) zločine. „Oluja“ mora biti okvalificirana kao zločinačka akcija, a hrvatski generali (Gotovina) osuđeni za ratni zločin protiv srpskoga pučanstva. Knin je, dakako, prekomjerno granatiran, dočim su u Vukovaru Srbi samo branili vlastite živote. Tko nije ovako shvatio ovaj dio Tadićeva govora, vrlo brzo će uvidjeti kako je u krivu.

Svaka pravda mora biti zadovoljena. Mi moramo istinom osvijetliti 90-e godine. Ne postoji nijedan razlog ili politička volja koja sprječava da se otkrije istina - rekao je Tadić dodajući da je donio dio dokumenata o vukovarskoj bolnici ali da će se nastaviti potraga za svim ostalim dokumentima koji bi mogli odgonetnuti sudbinu nestalih.

Kako smo kasnije doznali, nije bilo relevantnih dokumenata koji bi potkrijepili Tadićevu izjavu. Ali, tu je bio Stanimirović sa svojom tvrdnjom o sumnji u identitet ubijenih na Ovčari.

Dirljiv je bio kohabitirajući nastup Ive i Borisa. Usporedite sami.

Dolazak Tadića na Ovčaru i Paulin Dvor nije nikakvo izjednačavanje ova dva stratišta i dalje će se raditi za bolju budućnost naše dvije zemlje (Ivo Josipović).

Svi koji razmišljaju na način da je posjeta Ovčari i Paulin Dvoru izjednačavanje žrtve i agresora nisu razumjeli svrhu moga posjeta i duboko griješe (Boris Tadić).

Očito su protokoli dvojice predsjednika dugo sjedili skupa u istoj dvorani i točno utvrdili što će se govoriti u javnosti. Idemo dalje.

Ovakvi susreti nužan su preduvjet da Hrvatska i Srbija, po uzoru na Francusku i Njemačku, imaju zajedničke udžbenike povijesti (Boris Tadić).

U tim novim udžbenicima pisat će slijedeće: tijekom posljednjega desetljeća XX. stoljeća, na prostoru Zapadnoga Balkana vodio se građanski rat u kojemu su sudjelovali Hrvati i Srbi. I jedni i drugi su radili zločine, ali se na koncu sve završilo sretno uspostavljanjem političkih, ekonomskih i kulturnih veza između dva naroda koji govore istim jezikom i imaju zajedničku prošlost. U zajedničkim udžbenicima iz kojih povijest uče mladi Nijemci i Francuzi stoji slijedeće: tijekom četiri godine rata, nacistička Njemačka okupirala je Francusku i nanijela joj ogromne žrtve. Zbog svoje fašističke prošlosti, Njemačka je godinama plaćala ratnu odštetu, a i danas trpi posljedice vladavine režima kojega su Nijemci na demokratskim izborima doveli na vlast. Teškom mukom, Nijemci su doživjeli katarzu i tek danas njihova mladež može hodati uspravno po svijetu, a svaki pojavni oblik nacizma doživljava osude iz cijeloga svijeta.

Razlika je očita.

Epilog.

Tadić je stisnuo zube, odglumio pokajnika, te dobio nagradu u vidu pohvale iz vrha EU. Josipović je nagrađen za još jedan korak ka konačnom raskidu s politikom državne nezavisnosti.

Primjetite slijedeće: Tadić nije sa sobom poveo „hrvatske prvake“ iz Srbije (čitaj Subotice). To najbolje govori o iskrenosti njegove izjave da se snažno zalaže za ravnopravnost dvaju naroda u domicilnim državama. Obratite pozornost tko je bio u Josipovićevoj sviti za nedavna posjeta Beogradu (ali i u Vukovaru), te što će se dogoditi za posjeta Zagrebu. Ako se to zove ravnopravnost, onda se taj pojam na hrvatskom prevodi drukčije.

Posjetio je Tadić Paulin Dvor, gdje su ubijeni Srbi tijekom ratnih godina. Ivo Josipović nije posjetio niti jedno hrvatsko stratište u Srbiji u kojima su ubijeni Hrvati nakon rata. Uočite razliku: tijekom rata i nakon rata. Hrvatski predsjednik omogućio je srpskom kolegi da zabilježi reckicu u EU i doma, ali još uvijek sam pod dojmom onih famoznih udžbenika. Dakle, Srbi su rehabilitirali četnike, evidentno fašističku vojnu i političku formaciju iz WW2, koja je svoje sljedbenike imala i u „građanskom ratu“ 91-95, tako da će u udžbenicima stojati slijedeće: na području Zapadnoga Balkana postojali su više antifašističkih pokreta (partizanski, četnički,...) i samo jedan fašistički – ustaški. I kad god netko iz Hrvatske podigne glavu i zausti da izgovori nešto kontra aktualnog mišljenja, bit će proglašen ustašom, dakle fašistom. Hrvatski predsjednik je, prihvaćanjem rehabilitacije četništva, učinio stoljetni korak unatrag i doveo hrvatsku mladež u vrlo neugodan položaj, budući će morati pred svojim nastavnicima odgovarati lekciju za koju će unaprijed znati da je krivotvorina. Ali, ako želiš pet...

Dan sjećanja

U proteklih dvadeset godina i najtvrđi komunisti prihvatili su štovanje vjerskih blagdana i tradicijskih vjerskih običaja, makar zbog susjeda ili boljih izbornih rezultata. Ne vjerujem, dapače siguran sam, da niti jedan od njih nije prihvatio niti jedan "vjerski zakon" i tim činom od nevjernika postao vjernikom. No, volimo parade, volimo cirkuse, pa onda i najveće vjerske blagdane zlouporabljujemo radi vlastite promocije. Tako je i o blagdanu Svih Svetih.

U vrijeme stare Yuge, stvari su bile puno jasnije nego danas. Drugovi na funkcijama i njihovi poslušnici bili su na jednoj strani (tad se činilo brojnijoj i moćnijoj), a oni koji su bili "robovi" zastarjelih ideologija (vjernici) na drugoj. Jedni su druge vješto izbjegavali. Prvi su imali materijalnih interesa, a drugi nisu htjeli zagaditi svoj obiteljski ponos. Kako znamo, stvari su se rapidno promijenile, pa tako imamo situaciju da nekadašnji drugovi zauzimaju prva mjesta u crkvama, dok su vjernici morali prijeći u stražnje klupe. Na žalost, Crkva se prilagodila novoj situaciji, prigrlivši "nove vjernike" poput onoga bludnoga sina koji "bijaše izgubljen, a nađe se".

Nit su novi vjernici - vjernici, nit od njihovoga busanja u vjernička prsa ima bilo tko koristi, Crkva ponajmanje.

Već nekoliko godina izbjegavam o velikim blagdanima odlaziti na veliku misu. Gadi mi se! Trebao bih doživjeti svečanost trenutka, vjerničko nadahnuće i susret s dragim prijateljima, braćom, a ondje zateknem hrpu licemjera, pervertita i nakaza, koji ne samo da ne vjeruju u Boga, nego mu se smiju u lice. Zato sam napravio vlastitu "reformu" i odlučio odlaziti na misu na kojoj jamačno neće biti drugova vjernika (nemojte mi samo reći kako je to priznavanje poraza, jer to uistinu i jest). Tako sam i blagdan Svih Svetih interno nazvao Danom sjećanja i čini se da je to djelovalo relaksirajuće. Tog dana, obično za večerom (budući je u Srbiji 1. studenoga radni dan), cijela se obitelj podsjeća naših pređih, kako onih slavnih, tako i onih manje slavnih. No, prije svih sjetimo se naših mrtvih, ubijenih zbog svoje nacionalne pripadnosti ili vjerskog opredjeljenja. Najveći broj ubio je Tito, upravo u ovo vrijeme Svisvetih, kad je nastupilo "oslobođenje". Jest, Tito je mnoge srijemske obitelji "oslobodio", pa tako i moju. Dva člana moje najuže obitelji ubijeni su i zakopani u tajnu masovnu grobnicu, skupa sa stotinama sunarodnjaka čija je jedina krivnja bila što su pripadali hrvatskome rodu. Jedina dokazana krivnja!

Znam mjesto na kome je pokopan djed, prolazim pokraj njega skoro svakoga dana, a ne mogu ni za Svi Svete ondje upaliti svijeću. Što ako bi me netko vidio? Pa, završio bih kod suca. Zato odlazim na groblje, palim svijeću kod križa, a misli upravljam k Nebu, jer jedino s njega može doći pravda ili bolje rečeno ispravljanje nepravde.

Dan sjećanja, 1. studeni, za mene će uvijek biti tužna prigoda za lamentiranje nad sudbinom mog napaćenog naroda, kojemu ni dva svjetska rata, ni diktatorski režim, nisu uspjeli probuditi onu mrvu nacionalnoga ponosa bez koje ni jedan narod ne može graditi sretniju budućnost. Zato, pozdravljam sve vas koji se danas sjećate svojih mrtvih i radi toga odlazite put groblja, osobito vas u Srijemu. Upalite jednu malenu svijeću i za sve one mučki ubijene i zatrpane diljem Srijema, od Zemuna do Mitrovice, od Pazove do Petrovaradina. To je najmanje što možete učiniti za njihove duše. I za svoje!

Jok ašik dušmani, ama taman čorba- komšija!

Dva mjeseca unazad, posjetio sam prijatelja u večernjim satima, kaneći provesti ugodno veče u razgovoru i gdjekojoj čašici. Dok smo sjedili u primaćoj sobi, iz susjedne je prostorije dolazio zvuk televizijskog prijamnika, na koji nisam obraćao pažnju do trenutka kad mi je to počelo smetati u sastavljanju smislenih rečenica. Naime, supruga mog prijatelja toliko je pojačala ton, da je gotovo postalo neprijatno. No, nije samo glasnoća bila smetnja, nego jezik kojim su govorili glumci.

Turski.

Ubrzo završava večernja epizoda i supruga nam se pridružuje, ispričavajući se kako nije mogla prije skuhati kavu, jer ne može propustiti tursku seriju "1001 noć", koju još popularno zovu i Šeherezada po glavnom liku. Upitah je li može slušati ovaj tvrdi jezik, nakon onih lepršavih latino-sapunica, na što će ona: "Ma, kako ne! Pa, ima tu puno riječi koje i mi koristimo u svakodnevnoj konverzaciji!"

Nekoliko dana poslije i moja je supruga započela s redovitim gledanjem Šeherezade. Ja ne gledam, ali slušam. Doista, višestoljetna vladavina Turaka Balkanom morala je ostaviti dubokog traga. Na genetskom kodu (poglavito kod Srba) to je posve očito, ali i u običajima, jeziku, kuhinji,...

Jest, lijepa je to promjena ne gledati sisate ljepotice, nego konzervativne turske gospođe, kao i prekrasne krajolike Istanbula, te sam odlučio povremeno pogledati neku od epizoda. Jučer me pozvao onaj prijatelj s početka ovoga posta i priopćio svoju odluku da više nikada ne pogleda Šeherezadu. Došao je do spoznaje kako je to samo jedan od oblika specijalnoga rata protiv Srba i ropstva u koje će Srbija neminovno biti uvučena nakon što Turska dobije pravo restauracije dijela Otomanskoga carstva!

Eto, čuo sam jedno mišljenje u nizu ksenofobičnih što ih je srpska intelektualna elita plasirala od pojave Memoranduma. Ipak, za slučaj da mi zatreba, počet ću s osnovnim tečajem turskoga. Za početak, dobro je slušati Šeherezadu. Da nam uđe u uho!

Franjo iz Beograda

Kad se u mom kraju za nekoga veli da je „ljevak“, to ne znači da se pretežito koristi lijevom rukom (ili nogom), nego da ima specifične i često ekstremne svjetonazore i navike koje često naginju ka gluposti. U svijetu su odavna postavljeni standardi glede tehnološkog razvitka, pa tako skoro da ne možemo predvidjeti koja će naprava zamijeniti klasični PC ili mobitel, a uvjet za to su visoka naobrazba i skupa znanstvena istraživanja. Već danas se u EU postavlja minimalni uvjet za stabilnost neke države članice 40-postotni udio visoko obrazovanih osoba u posmatranom društvu. Ako to usporedimo sa hrvatskih 15 ili srpskih tragičnih 6,5, onda postaje jasno otkuda toliki zaostatak u napredovanju k obećanom i priželjkivanom blagostanju. Ovdje se misli na one koji nisu samo prošli kroz školu, nego i škola kroz njih. Moglo bi se, čak, reći da kod nas vladaju ljevaci s početka ovoga posta.

Dežurni kritičari (bolje reći kritizeri, a još bolje pljuvači) svega hrvatskog (od države, naroda pa dalje) redovito svoje kolumne napune ustaškim zločinima, uvriježenom hrvatskom genocidnošću i ksenofobijom, te antisrpskom histerijom među hrvatskim prostim pukom, dok se na drugoj strani veliča beogradska otvorenost, srdačnost i gotovo perverzna tolerantnost naspram sviju, osobito naspram Hrvata. Pri tome su pretpostavljene činjenice da Srba u Hrvatskoj ima oduvijek, a da Hrvata u Srbiji gotovo i nema. Onda se dogodi fašistički izljev u Beogradu, pa svi dušobrižnici i hrvatski kritizeri zašute neko vrijeme, dok se stvari ne slegnu, e da ne bi slučajno kritizirali tolerantni srpski narod.

Zabrinuti Beograđanin, otac maloljetnog sinčića, izjavljuje u medijima slijedeće: „Zaprepastio sam se kad sam čuo kako moj sin koristi riječi 'tjedan', 'velebna palača', Zekoslav Mrkva' i ostale. Još sam više bio zgranut kad sam pronašao izvor tog jezika: crtići koje je moj sin kupovao u najbližoj trafici sinkronizirani na hrvatski!“ Ovo me čudi, tim prije što se u Srbiji sustavno niječe postojanje bilo kog drugog jezika osim srpskoga, te se i za hrvatski jezik veli kako je to samo izvedenica srpskoga. Ako je tako, onda ne treba čuditi što neko dijete govori na tom jeziku koji je, dakle, samo jedna od srpskih inačica.

Zaista, veliki razlog za brigu o odgoju djece u toleratnoj sredini kakva je beogradska.

Prije samo nekoliko dana, srpski ministar prosvjete, Miloševićev „povratnik“ Žarko Obradović, izjavljuje slijedeće: „Cilj našega obrazovnog sustava jest da proizvodi dobre stručnjake, ali i dobre Srbe!“

Nisam čuo niti jednu reakciju s bilo koje strane.

„Kad bi mladi Hrvati znali tko su bili ustaše, nikad ne bi otišli na Thompsonov koncert, oblačili crne odore i vikali 'za dom spremni'“, izjavio je počasni građanin Osijeka, redatelj Branko Lustig. Vjerojatno je proslavljeni redatelj zaboravio reći i drugu rečenicu: „Kad bi mladi Hrvati znali tko su bili srpski fašisti koji su sa kokardama i zvijezdama na kapama ubijali Hrvate i rušili Hrvatsku, nikad ne bi veličali Tita i Dražu i partizansko-četnički pokret, niti bi slušali turbo-folk glazbu, ako je to uopće glazba!“

Nema Jelene, Miljenka, Borisa,... Da nisu odselili nekamo gdje nema novina i interneta?

Hrvatski su vaterpolisti postali i europski prvaci, a samo nekoliko dana nakon završetka natjecanja u Zagrebu, ponajbolji vaterpolist svijeta, Vanja Udovičić, potpisuje za zagrebačku Mladost. U Beogradu – šok i nevjerica. Ne zbog toga što mlada zvijezda nije potpisala za neki srpski klub (Partizan), nego zato što se otkrilo da je Vanja zapravo Franjo i – Hrvat. Vanjin otac, Davor, lijepo je i pristojno objasnio kako u vrijeme kad je Vanja rođen nije bilo poželjno u Beogradu zvati se Franjo, te je to razlog za promjenu imena. Na najslušanijoj srpskoj radijskoj postaji, voditeljka izjavljuje doslovce: „Sigurno ste čuli kako je Vanja Udovičić potpisao za zagrebačku Mladost. Zaprepaštena sam! Ne samo njegovim odlaskom u Zagreb, nego što je Vanjino kršteno ime – Franjo! No, o tome ćemo poslije...“ Dodao bih ovome i priču mog prijatelja i susjeda Ante od prije nekoliko godina. Šetajući sa suprugom centrom Beograda, morao ju je opomenuti da ga ne zove po imenu, jer bi se svaki puta barem petero prolaznika okrenulo k njemu. Na koncu je pristala oslovljavati ga s "Aco"!

Dakle, srpska mitomanska javnost znade kako u Zagrebu oduvijek žive Srbi (možda i prije Hrvata ili ameba), ali također „znade“ da u Beogradu i Srbiji žive samo Srbi i neke egzotične grupe poput Roma, ali Hrvati u Beogradu... Nečuveno! Još ponajbolji sportaš!

Ne mogu opisati moje ushićenje Vanjinim „priznanjem“. Ponosan sam na njega iz svih razloga, a osobito zbog toga što nije zanijekao svoje podrijetlo.

Ostanimo kod „sporta“. Nakon košarkaške utakmice u kojoj je Turska svladala Srbiju u dramatičnoj završnici, bilo je proslave u Novom Pazaru. Dečki su nosili turske zastave i uzvikivali „Ovo je Turska“, dakle očito su navijali za pobjedničku momčad. Srpski su mediji užasnuti! Otkuda netko u Srbiji (dakle, Srbin) može navijati za protivničku reprezentaciju? Pri tome, nitko se ne pita otkuda na srpskim stadionima navijači iz Banja Luke, Knina, Like, Dalmacije,... a takvi su transparenti najveći. Na jednome je čak pisala i agresivna politička poruka 'dogodine u Kninu'. Moram reći da uvijek navijam za Hrvatsku, pače i kad igra protiv Srbije, odnosno – upravo tada! Ali sam uvijek spreman čestitati protivniku (pa i Srbiji) kad nas pobijedi. Zar nisu Srbi u Njemačkoj navijali za Srbiju kad je pobijedila na zadnjem svjetskom prvenstvu? Uzgred, na plivalištu pokraj Save vijorile su srpske zastave, među kojima je bilo i četničkih, istih onih pod kojima su fašističke srpske horde nasrtale na Vukovar.

Vlast ljevaka na svom je vrhuncu, a njihova rehabilitacija u Hrvatskoj samo je dokaz kako glupost ne zastarjeva. Posljednji pjev Jelene, Miljenka, Borisa i inih ljevačkih medijskih prvaka zanimljiv je za povjesničare, političke analitičare, ali i za psihijatre. Nadam se da će zaključci promatranja ići na dobrobit čovječanstva. Dok ljevaci privode kraju svoj posljednji marš, nastupajući ravno u provaliju, čestitam Vanji Udovičiću i njegovoj obitelji i želim osvajanje mnogih odličja u Mladosti i bilo kojem klubu u kojoj bude igrao u karijeri, pa zvao se on i Partizan.

Žrtve komunističke osvete

Zemun. Samo restoran, ili mjesto masovne grobnice?

U Srbiji postoje teme o kojima nije pametno javno govoriti, budući su metodi „ušutkivanja“ brutalni i znaju ići do likvidacije. No, pod pritiskom tzv. međunarodne zajednice, srpski establishment ponekad otvori neku od tema, samo radi šminke, a onda ju brzo zatvori pod izlikom nacionalne sigurnosti. Mo'š misliti, što će biti ako se destabilizira ovako bitan međunarodni čimbenik poput Srbije! Tek stvoreni srpski građanski stalež pretrpio je komunistički teror oduzimanjem imovine i mnogih građanskih (i ljudskih) prava, a susjedska osveta bila je u uporabi nekoliko godina, pa i čitavo desetljeće nakon pobjede Titove opcije. Danas se sramežljivo otvaraju neke UDBA-ine ladice, a čini se da su Miloševićevi razbojnici uništili prije deset godina veći dio arhiva koji svjedoči o tim godinama. No, u tisku se i mogu pronaći svjedočenja i istraživanja o stradanju Srba. O Hrvatima, naravno, nitko i ne pomišlja progovoriti. U ovom tekstu želim podsjetiti da „navodna“ stradanja Hrvata u Srijemu nisu tek tlapnja, te da se radi o ljudima s imenom i prezimenom. Na žalost, hrvatski politički prvaci u Srijemu imaju važnija posla, te tako propuštaju priliku ispraviti povijesnu nepravdu učinjenu našim pređima mučkim ubojstvima (najčešće bez suda) na susjedov mig, a ako se to ne učini u ovom trenutku, kad zasijeda srpska komisija za istraživanje poslijeratnih komunističkih zločina, onda, bojim se, više prilike neće ni biti. Kosti naših pređih leže diljem Srijema, neobilježene i zaboravljene.

Najveće stradanje doživjela je Hrvatska Mitrovica (danas Sremska Mitrovica), a za njom slijede i ostala hrvatska mjesta poput Zemuna, Petrovaradina, Šida, Slankamena i ostalih. U publicistici ima skromnih izdanja koja obrađuju ovu temu, a zapravo jedini autentični izvori jesu spomenice po srijemskim župama. No, to je već stvar Crkve zašto nije i do sada izašla s objedinjenim popisom masovnih grobnica i pobijenih Hrvata. Odlučio sam objaviti djelomičan popis pogubljenih Hrvata u Mitrovici i Slankamenu, jer se doima kako su njihove egzekucije bile najbrutalnije. O detaljima ću nekom drugom prilikom. Ovoga puta, evo popisa. Mjesta masovnih grobnica poznata su većini u Srijemu, ali se pokraj njih i danas šutke prolazi i nitko ne zapali ni svijeću o Svisvetima. Neka ovaj post potakne barem nekoga od Srijemaca da ih se ove jeseni sjete.

Srijemska Mitrovica

1. ANDRAŠI Heda, ubijena 1945., Mitrovica

2. ASTALOŠ Josip, ubijen, Mitrovica

3. BERNATOVIC Greta (rod. Tanzer), žena fotografa, streljana, bačena u

Savu

4. BERNATOVIĆ Ivan, fotograf, osuđen na smrt, pomilovan na 20 godina.,

12 g. proveo u zatvoru, 5 godina u samici.

5. BELOBRK, zidar, grobar, ubijen, Mitrovica

6. BANIČEK Franjo, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

7. BALAŠ Ferika, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

8. BENKOVIĆ, strojar na brodu, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

9. BLAGOJEVIĆ, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

10. BRINDL Franjo, krojač, gradonačelnik, ubijen nakon suđenja u Mitrovici

1946.

11. CIPRIJANOVIĆ Mato (»Tica«), činovnik, nestao, na Križnom putu 1945. g.

12. CUNDRA ANDRIJA, vlasnik tvornice obuće, ubijen, Mitrovica 1945. g.

13. ČARNOVSKI IVAN, postolar, nestao, Križni put

14. DEBELJAK Žika, radio na željezničkoj stanici, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

15. DELINGER (otac), ubijen, Mitrovica, 1944. g.

16. DELINGER (sin), ubijen, Mitrovica, 1944. g.

17. DEVČIĆ Braco, opskrbni časnik, stradao pri povlačenju u Sloveniju 1945. g.

18. DEVČIĆ Štefica, poštarica, dovedena iz Zagreba 1945. g., silovana i ubijena

19. DRAGUTINAC Mijo, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

20. DOŠEN Dane, suđen i streljan u Mitrovici 1945. g.

21. DOŠEN Laco, poginuo 1942. na istočnom bojištu

22. DOŠEN Stipa, ubijen u Koški 1946. g.

23. DOŠEN (iz Vodnikove ulice), poginuo u ratu u Bešenovu

24. DRAGIČEVIĆ Marko, nestao, Križni put, 1945. g.

25. DUJMOVIĆ Jelena, umrla 1948. g. od posljedica mučenja u zatvoru

26. DUJMOVIĆ Milan, stradao, Križni put, 1945. g.

27. ĐAJIĆ PA JA, vlasnik kavane, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

28. ERAKOVIĆ (otac), vlasnik sušare, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

29. ERAKOVIĆ (sin) »Zuba«, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

30. FELDI Marija (Mica), učenica 5. r. gimanzije, mobilizirana, poslana na

bojište (16. vojvod. brigada), poginula

31. FEJEŠ, gradski činovnik, ubijen, Mitrovica

32. FILIPOVIĆ Luka, redarstvenik, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

33. FLEGAR (otac), ubijen, Mitrovica

34. FLEGAR (sin), ubijen, Mitrovica

35. FRANČESKO Ivan, stolar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

36. GAJŠIN, gostioničar, ubijen, Mitrovica

37. GAJŠIN (žena), ubijena, Mitrovica

38. GAMIRŠEK Vladimir, ing. šumarstva, prošao Križni put do Požarevca gdje je

suđen, umro u zatvoru

39. GNIP Danijel, ubijen u Mitrovici

40. GRGINČEVIĆ Ivan, poginuo u ratu 1944. g.

41. GRŽETIĆ Antun, ubijen u Mitrovici

42. GVOZDIĆ dr. Petar, odvjetnik, suđen, obješen, Mitrovica, 1946. g.

43. HADŽIĆ Đuro, zamjenik šefa aprovizacije, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

44. HADŽIĆ Jozefina, ubijena, Mitrovica, 1944. g.

45. HADŽIĆ Matija, stradao, Križni put, 1945. g.

46. HAJNAL Jozef, ubijen, Mitrovica

47. HAJNAL (sin), poginuo kao domobran

48. HAJNAL Franjo, ubijen, Mitrovica

49. HARDI (sin vlasnika mlina), ubijen, Mitrovica

50. HAVLAS Ivan, stradao, Križni put, 1945. g.

51. HAVLAS Milan, stradao, Križni put, 1945. g.

52. HELBIH dr. Karlo, suđen, obješen, Mitrovica, 1946. g.

53. HERAK Đuro, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

54. HERAK Katica, ubijena, Mitrovica, 1944. g.

55. HERAK Tomica, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

56. HERAK Zdenka, pred ocem silovana, skupa s ocem ubijena, Mitrovica, 1944.

57. HOFMAN Ernest, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

58. HARAMINA (otac), ubijen, Mitrovica, 1944. g.

59. HARAMINA (mati), ubijena, Mitrovica, 1944. g.

60. HARAMINA (sin), ubijen, Mitrovica, 1944. g.

61. HRBIČIĆ Franjo, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

62. HUSNJAK Božidar, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

63. JAKLIN Ivan, voditelj obrta i industrije u kaznioni, ubijen, Mitrovica, 1944..

64. JAKLIN Vjekoslav, činovnik u kaznioni, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

65. JANKOVIĆ Pero, blagajnik u kaznioni, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

66. JEŽIĆ Zdravko, kotarski predstojnik, ubijen nakon suđenja, Mitrovica, 25.

5. 1946. g.

67. JOVANOVIĆ Ivan, stražar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

68. JUNG dr. Dragan, odvjetnik, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

69. JUST Feliks, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

70. KADEY Franjo (Dada), liječnik, stradao, Bleiburg, 1945. g.

71. KASPER Joško, mehaničar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

72. KASPER (brat), policajac, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

73. KLAJNINGER Anton (Tonika), mesar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

74. KLAJNINGER Mato, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

75. KLEPIĆ Josip, seljak, ubijen, Mitrovica

76. KNEBL Đuro, bačen sa »Svilare«, umro

77. KOKALJ Đuro, šofer, ubijen, Mitrovica

78. KOLAC Ivan, maltadija na rumskoj malti, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

79. KOLAC (žena), ubili je partizani, Mitrovica, 1943. g.

80. KOLAC (kći), nestala pri povlačenju u Sloveniju, 1945. g.

81. KOLAC Stipa, stradao, Križni put, 1945. g.

82. KOMERICKI Drago, bankovni činovnik, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

83. KOVAČ Ljudevit, hotelijer, stradao, Bleiburg, 1945. g.

84. KOVAČ Puba (sin), stradao, Bleiburg, 1945. g.

85. KOVAČ Ante, gradski cestar, ubijen, Mitrovica

86. KOVAČIĆ Franjo, učitelj, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

87. KOVAČIĆ Nikola, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

88. KOVAČIĆ Mato, seljak, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

89. KOVAČIĆ Luka, dječak, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

90. KRANJČEC Andrija, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

91. KRUČAJ Drago, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

92. KRUŠECKI Mijo, ubijen, Mitrovica

93. KRZMANOVIĆ Andrija, tabornik, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

94. KRZMANOVIC Seka (rod. Đajić), ubijena, Mitrovica, 1944. g.

95. KRZMANOVIC Ivan (sin), masakriran, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

96. LUCIJANOVIĆ Ferdo, trgovac, ubijen, Mitrovica, 1945. g.

97. LUKIĆ, trgovac, ubijen, Mitrovica

98. LUKIĆ (žena), ubijena, Mitrovica

99. KULUŠIĆ Dane, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

100. KUŠAN Franjo, zlatar, nestao

101. LOVRIĆ Ivan, seljak, ubijen, Mitrovica

102. MAHAČ Andrija, stradao, Križni put, 1945. g.

103. MAHAČ Ivica (sin), stradao, Križni put, 1945. g.

104. MALIČKI Pera, službenik PTT, ubijen, Mitrovica

105. MALIČKI Marko, stražar, ubijen, Mitrovica

106. MALIČKI Ivan, student, ubijen, Mitrovica

107. MAREK, klesar, ubijen, Mitrovica

108. MAREK Ladislav »Laco« (sin), nestao pri povlačenju u Sloveniju 1944. g.

109. MARKOVAC (Zuza) Đuro, poginuo

110. MARIĆ Antun, ubijen, Mitrovica

111. MARUŠIĆ Katica (17 god.), strijeljana u Novom Sadu

112. MATIJAŠĆIĆ Ivan, službenik Prve Hrvatske Štedionice, iz bolnice sv. Duh

odveden, ubijen u Jazovki 1945. g.

113. MARUNIĆ Elizabeta (Liza), ubijena u Mitrovici 1944. g.

114. MARUNIĆ Jelka, ubijena, Mitrovica, 1944. g.

115. MATIJEVIĆ Mitar, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

116. MATIJEVIĆ Alojz, seljak, ubijen u Jazovki 1945. g.

117. MATIJEVIĆ Nikola, seljak, stradao u Bleiburgu 1945. g.

118. MATIJEVIĆ Ivan, službenik u Vodnoj zadruzi, ubijen u Zemunu

119. MILOVAC Božo, ubijen, Mitrovica

120. MORAK Antun, ubijen, Mitrovica

121. MORAK (sin), električar, ubijen, Mitrovica

122. NAGODA Emilija, silovana, ubijena, Mitrovica

123. NIKIĆ Marko, trgovac, ubijen, Mitrovica

124. NOVOSEL Pepa, vlasnik brašnare, masakriran (rezali mu kožu s leđa u

trake, pekli i stavljali u usta da jede), ubijen na Fruškoj gori

125. OBRUČA Ivan, ubijen, Mitrovica

126. OBUČINA Ivica, stradao, Križni put, 1945. g.

127. OŽANIĆ Ljudevit, činovnik u pilani, poginuo pri povlačenju

128. OŽANIĆ (sin), poginuo pri povlačenju

129. OŽANIĆ (starija kći), ubijena u Mitrovici

130. PECARAC Nikola, ubijen, Mitrovica

131. PERKOVIĆ Tona, ubijen, Mitrovica

132. PETKO (otac), poginuo na srijemskom frontu 1944. g.

133. PFEFER Lovro, ubijen, Mitrovica

134. PISMESTROVIĆ Petar, seljak, ubijen, Mitrovica

135. PISMESTROVIĆ (brat), ubijen, Mitrovica

136. PLAVŠIĆ, radio u Pivovari, ubijen, Mitrovica

137. PLAVŠIĆ Johana, umrla 1948. od posljedica mučenja u zatvoru

138. POSPIŠIL Lavoslav Kamilo, ubijen, Mitrovica

139. PRANIĆ Franjo, radio u Pivovari, ubijen, Mitrovica

140. RADANOVIĆ Mato, stražar, ubijen, Mitrovica

141. RAIZER Macko, ubijen, Mitrovica

142. RAJNOVIĆ Ivan, masakriran, ubijen, Mitrovica

143. RIHTARIĆ Stjepan, ubijen, Mitrovica

144. RUŽECKI Ivan, zidar, ubijen, Mitrovica

145. RUŽECKI Franjo, ubijen, Mitrovica

146. RUKAVINA Marko, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

147. RUKAVINA Niko, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

148. RUKAVINA Stipan, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

149. RUKAVINA (Veljača), ubijen, Mitrovica

150. SALAJ Franjo, masakriran, ubijen (u vlaku)

151. SAVIĆ Mato, masakriran, ubijen (u vlaku)

152. SIMON Franjo, policajac, ubijen u Mitrovici 1944. g.

153. SIMON, zidar, ubijen, Mitrovica

154. SINGER Reza, ubijena, Mitrovica

155. SULČAN Franjo, trgovac, ubijen, Mitrovica

156. SULČAN Sofija (kći), zatvorena nekoliko godina, mučena

157. SULIĆ Franjo, policajac, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

158. ŠIMUNIĆ Mijo, ubijen, Mitrovica

159. ŠINJOR Ivan, pekar, ubijen, Mitrovica

160. ŠINJOR Štefica, (17 god.), strijeljana u Novom Sadu

161. ŠNAJDER, učitelj u osn. školi, ubijen, Mitrovica

162. ŠPANOVIĆ Antun, poginuo 1943. g. kod Stare Gradiške

163. ŠPANOVIĆ, postolar, ubijen, Mitrovica

164. ŠPOLJAR Ruda, pivovarski tehnolog, ubijen, Mitrovica

165. ŠPOLJAR, trgovac, ubijen, Mitrovica

166. ŠULC, činovnik na želj. stanici, ubijen, Mitrovica

167. ŠUSTRAK Ivan, krojač, ubijen, Mitrovica

168. ŠTEFANKSI Nikola, ubijen, Mitrovica

169. ŠVAJBERIĆ Joca, seljak, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

170. ŠVAJBERIĆ Ivica, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

171. ŠVAJBERIĆ Nikica, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

172. ŠVINGER Franjo, ubijen, Mitrovica

173. TAJM Ivica, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

174. TARODI Franjo, službenik na želj. stanici, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

175. TOMČIĆ Đuro, ubijen, Mitrovica

176. TOMŠIĆ Tomica, brijač, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

177. TOMŠIĆ Zdenka (kći, silovana pred ocem, ubijena, Mitrovica, 1944. g.

178. TOT, radnik, ubijen, Mitrovica

179. TRAM Vlatko, nastavnik gimnastike, stradao, Križni put, 1945. g.

180. TRAM Ivan, gimnazijalac, ubijen, Mitrovica

181. UGLAR Joško, nestao u povlačenju 1944. g.

182. UGLAR Matija, nestao u povlačenju

183. UNGER Stjepan, vojnik, strijeljan, Mitrovica

184. URSA, posjedovao mlin za kukuruz, ubijen u Mitrovici

185. VALENTIC Ivica, šef u Zempru, ubijen, Mitrovica, 1944.

186. VANEK Francika, poginuo u miniranom vlaku

187. VRATARIĆ Mijo, željezničar, ubijen, Mitrovica, 1944. g.

188. VVAGER, dostavljač u općini, ubijen, Mitrovica

189. WOLF Franjo, domobranski časnik, poginuo na Romaniji

190. ZEC Pero, ubijen, Mitrovica

191. ZEC Ana (žena), ubijena, Mitrovica

192. ZEC Stipa, ubijen, Mitrovica

193. ZVONAREVIĆ Mitar, domobran, poginuo, Mitrovica

194. ŽUNTER Đuro, ljekarnik, nestao pri povlačenju

Novi Slankamen

1. Božidar Blašković, učitelj

2. Rozalija Štoka

3. Marija Frič

4. Stjepan Sajfert - Pivar

5. Adolf Sučić

6. Ivan Smolčić

7. Tomica Fijala

8. Perica Fijala

9. Đura Rajndl

10. Joca Imbrišić

11. Ilija Jung

12. Toma Jung

13. Alojz Herget

14. Braca Herget

15. Nikola Draženović

16. Stjepan Martinković

17. Jovica Šutija

18. Đuka Srdić

19. Lazar Krešić

20. Jocika Ronik

21. Šima Aleksić

22. Mita Kovanić

23. Andrija Benjek

24. Šima Imbrišić

25. Paja Moćan

26. Andrija Tomić – Širo

27. Stjepan Barleković

28. Josip Babić

29. majka Josipa Babića

30. ? Fodor

31. Joška Klešić – Cejo

32. Leopold Kajoš

33. Tuna Kulišić

34. Slavko Rupčić

35. Mijat Kovačević – Sabljak

36. Baćica Cajlan

37. Andrija Bratić

38. Joška Crvenka

39. Franja Bešenski

40. Marko Mesić

41. Joška Sova

42. Andrija Sova

43. „Švaba” Rokes

44. Adam Durscht

45. Miša student

46. Paja Špancir

47. Paja Diković – Bratin

48. Stipan Ukaček

49. ? Raguž – otac

50. ? Raguž – sin

51. Braca Marojević – Cerjak

52. Ivan Berać

53. Ivan Čiz

54. Stjepan Rajković

55. Stjepan Krznarić

56. Miša Prpić

57. ? Kamenčan

58. Mirko Peka

59. Nikola Banić

60. Braca Klementa

61. Braca Babinac

62. Josef Šper

63. ? Šper (brat)

64. Đura Šacka

65. Miša Frič

66. Ivica bal

67. Luka Jurković

68. Ivan Peka

69. Pera Pika

70. Tuna Peršić

71. Nikola Sajfert

Stari Slankamen

1. Stipa Ferenc

2. Nikola Bonus – Baba

3. Đura Radenić – Đurika

4. Miša Radenić

5. Nikola Jović – Nika

6. Josip Luks – Jova

7. Andrija Ferenc – Abara

8. Slavko Ferenc

9. Josip Ferenc

10. Ivan Umrlić

11. Ivan Šir

12. Franja Šir

13. Petar Radenić – Perudan

14. Đura Sabljak

15. Ivan Balažević – Čika

16. Stjepan Radenić – Guda

17. Mitar Ferenc

18. Pavle Sabljak

19. Nikola Bošnjak – Kovala

20. Nikola Rajković

21. Nikola Krizmanić

22. Andrija Krizmanić

23. Nikola Radenić

24. Pavle Radenić – Paja

25. Mata Brzina

26. Đura Umrlić (poginuo u partizanima)

27. Marko Hojt

28. Braca Radenić

29. Nikola Tot – Muraz

30. Josip Sabov

31. Stanko Majeroš

32. Josip Majeroš

33. Andrija Domina

34. Đura Galić – Đuka

35. Pavle Pufa

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Literatura: Zlatka Gvozdić-Filjak i Juraj Lončarević: Srijemska Kalvarija Hrvata

Marko Kljajić: Slankamen kroz povijest