Ime trga ili nešto više?

Glasoviti Srijemac

Svaki je narod ponosan na svoje uzorite pretke, njeguje uspomenu na njih, ugleda se na njih i nastoji ostati dostojnim sljedbenikom. Hrvati imaju puno uglednih prvaka iz područja znanosti i umjetnosti, ali nekako se najrađe sjećaju onih koji su donosili slobodu svojim smjelim pothvatima, najčešće ratnim. Nije teško pogoditi na koju su osobu Hrvati ponajviše ponosni ili bi barem trebali biti.

Rodna kuća bana Josipa Jelačića, Petrovaradin

O Banu Josipu Jelačiću možete pročitati u tisućama izvora, te neću davati posebne linkove, ali ću osvijetliti jedan aktualni dio koji "žulja" Srijemce već desetljećima. Banova rodna kuća nalazi se u Petrovaradinu, podno glasovite tvrđave, i pretvorena je u privatne stanove. Srijemski su Hrvati oduvijek željeli da se ovo zdanje pretvori u njihov dom, u ustanovu koja bi bila kulturno i političko središte i predstavljalo simbol hrvatske opstojnosti u Srijemu i diljem hrvatskog povijesnog prostora. To se, naravno, nikada nije dogodilo (zlobnici tvrde da nikada i neće), a tolika obećanja su padala od strane najviših hrvatskih i srpskih političara.
Možda je nesretna okolnost ta što je istoga dana, 16. listopada, obljetnica smrti Tošeta Proeskog, te dan koji kao svoj obilježava srpska BIA (bivša udba, DB,...), da je već slijedećeg dana bio Severinin beogradski koncert, pa ionako ignorirani Hrvati ne mogu očekivati da se njihov blagdan svečanije obilježi. Što "obilježi"? Da se uopće i spomene!
Pogledao sam malo po medijima. Na portalima hrvatskih stranaka u Srbiji - ništa. U srpskim medijima - ništa. U hrvatskim -ništa. Ispričavam se ako se negdje pojavio i jedan jedini članak o tome. Jedino na stranici Sandre Skanderlić postoji informacija o banovom rođendanu, kao i na stranici HMI.

Ovaj je dan službeno prihvaćen od strane države Srbije kao hrvatski blagdan 2006. godine, a iste je godine u Novome Sadu upriličena svečana akademija. Te je večeri prepuna dvorana u centru Novoga Sada pljeskala bogato spremljenom programu, gostima iz Hrvatske i ponajboljim hrvatskim umjetnicima iz Srbije, a bogati domjenak za sve nazočne priredio je predsjednik vojvođanske skupštine. Na žalost, među gostima su izostali "visoki" (uredno, na vrijeme i s poštovanjem pozvani) čija bi nazočnost u ovakvim prigodama bila poželjna i skoro obavezna. Istoga dana, u Karađorđevu, samo nekoliko desetaka kilometara od mjesta događanja hrvatske proslave, hrvatski je predsjednik Mesić sudjelovao u nekakvom regionalnom skupu protiv terorizma. Nije ni kanio istoga dana posjetiti Hrvate prigodom prve proslave njihovog blagdana, a bila je izvrsna prilika učiniti korak ka poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa, tim prije što je na istom skupu u Karađorđevu nazočio i srpski predsjednik Tadić. No, Hrvatima je još teže pala informacija da je Tadić napustio skup i otišao do Vršca posjetiti nekakvu svečanost koju su organizirali Rumunji u Srbiji. Pri tome treba znati da Rumunja ima nekoliko puta manje nego Hrvata u Vojvodini, a Vršac je sto kilometara dalje od Novoga Sada!
Već četvrtu godinu ovaj se hrvatski blagdan obilježava nezamjetno, skoro zatajno, baš kao što živi i ova nekoć slavna grana hrvatskog naroda. Jedino ga petrovaradinski Hrvati obilježavaju najbolje što mogu i zasigurno se toga dana osjećaju ponosnim na svog slavnog sugrađanina, pa su tako i ove godine upriličili koncert u crkvi Sv. Jurja. Još mi je u živom sjećanju moj odlazak u Zagreb, 1990. godine, kad je ponovno otkrivan Jelačićev spomenik i kad smo svi očekivali da je napokon pred vratima definitivno oslobođenje Hrvatske u svakom smislu. Danas je očevidno da je taj cilj još predaleko i da se je s povratkom bana na središnji zagrebački trg vratilo samo ime, ali ne i Jelačićev duh. Ipak, želim čestitati svima onima koji su se svečanije osjećali ovoga 16. listopada. To je najbolji znak da nisu zaboravili tko su i što su.