Sirota drugarica Jovanka

Srpska državna TV emitirala je reportažu s Jovankom Broz, Titovom udovicom, koja i danas živi u Beogradu. Veći dio te reportaže snimljen je 1995. godine, upravo oko Oluje, tako da su gledatelji mogli čuti i njezino razmišljanje o hrvatsko-srpskim odnosima. Titova udovica tvrdi za sebe kako je bila (a i danas je) žrtva moćnika koji su u njoj vidjeli veliku zapreku preuzimanju vlasti od ostarjelog Tita. Po njezinim riječima, puno toga je znala što bi mnoge Titove suradnike zauvijek politički ubilo, te su je zato izolirali, ne samo politički nego i fizički. Drugarica Jovanka dobila je srpsku putovnicu tek prije neki dan, dakle u srpnju 2009. godine, a nije ju imala od Titove smrti.

"Pobjegla sam", veli Jovanka, "od ustaškog noža iz moje Like"! O godinama provedenim na mjestu "prve dame SFRJ" tek poneka rečenica, ali više kako bi uzveličala Tita i otkrila javnosti kako puno toga zna što nije do sada bilo dostupno javnosti, nego da bi dočarala kako je živjela proleterska aristokracija. Dok je morala svakoga dana promatrati supruga kako donosi važne odluke, dok ga najbliži suradnici krivo izvještavaju i lažu, nije propuštala kasnije ustajati i popiti prvu kavu baš sa svojim mužem koji ju je, kako kaže, neizmjerno volio. Pa ipak, i pokraj tolike ljubavi, pod pritiskom dvojice pretendenata na jugoslavensko prijestolje (Dolanc i Ljubičić) morao se je odreći do kraja života.

I tako je, sirota Jovanka, tek neki dan dobila srpsko državljanstvo, osobnu i putovnicu. Od čega je živjela, ne zna se, budući joj suprug nije uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje.

Skoro svakoga dana prolazim pokraj jednoga mjesta, za koje su mi moji stariji sugrađani ispričali da krije kosti nekoliko stotina zemunskih Hrvata, koje je Jovankin nježni muž dao pobiti bez suda, bez dokazane krivnje. Dovoljno je da si Hrvat, da nisi bio u partizanima (pa čak ni to) i da netko pokaže prstom na tebe. Tisuće udovica i siročadi ostali su bez muške glave u kući, a nova vlast ih je obilježila tako da su se teško ili nikako mogli zaposliti. Tako je nastala velika skupina Jugoslavena, Vojvođana, Srijemaca ili čak "Srba katoličke vjere", kako su se srijemski Hrvati morali kamuflirati (odreći nacionalnog identiteta) ako su htjeli opstati u svom zavičaju. Ili - odseliti. To je bio drugi dio osvete Jovankinog muža, za koga inače ova stara drugarica niti jednom ne spominje da je bio Hrvat. Prema svjedočanstvima očevidaca i (rijetkih) preživjelih, u Srijemu postoji na desetke grobnica poput ove sa slike, ali nisu sve na ovako lijepim mjestima poput ove zemunske na kojoj mladi vježbaju igrati tenis. U nekim mjestima (župama) postoje uredni popisi pogubljenih, koji do današnjega dana nisu dostupni javnosti. Riječ je o vrlo preciznim popisima koje su načinili župnici, no Crkva očito ni danas nema potrebe (čitaj: interesa) dokumentirati masovna ubojstva srijemskih Hrvata, te objelodaniti mjesta masovnih pogubljenja i počinitelje istih.

Ne živim u prošlosti, ne želim nikakvu osvetu, ali kosti naših pređih zaslužuju barem da ih se dostojno pokopa, da se grobište obilježi, da se zločin i zločinci nazovu pravim imenom, te tako stavimo točku na dio povijesti o kom se i danas bez razloga šuti. Žrtve zločina uvijek su nedužne, pa zašto onda praviti razliku među njima? Drugarica Jovanka je pobjegla od ustaškog noža, ali srijemski Hrvati nisu uspjeli pobjeći od noža njezinog supruga. O tome bi puno toga mogla reći drugarica Jovanka, kad ovoga ljeta, sa srpskom putovnicom, ponovno bude posjetila Brijune.

Pismo razbijaču auta

Obraćam se tebi, mladi čovječe, u nadi da će ti već netko prenijeti sadržinu ovoga pisma, budući sumnjam da čitaš bilo što.

Misliš da si neka faca zato što si razbio srpski auto? Nisi, a sad ću ti dokazati i zašto.

Promisli samo: što si htio postići? Moja je pretpostavka da se želiš osvetiti Srbinu za zla koja su ti njegovi sunarodnici nanijeli tijekom Domovinskog rata, ne? Odabrao si izvrsnu metodu - razbijanje auta. U današnje vrijeme, to će svakoga jako zaboljeti. E, sad pogledaj jesi li postigao svoj cilj.

Na ljetovanje u Hrvatsku iz Srbije ti može doći svatko. Na registracijskom području s oznakom BG živi najmanje 100 tisuća stanovnika koji nisu Srbi, a među njima je i 25 tisuća Hrvata (Beograd, Novi Beograd, Zemun, Surčin,...) koji vrlo rado s obitelji dolaze u svoju matičnu domovinu Hrvatsku provesti godišnji odmor. Nisu pucali po tebi i tvom gradu, vole ga i doživljavaju kao svoje rodno mjesto. Nekima i jest. Stjecajem okolnosti žive u Srbiji, jednako kao što tisuće Srba žive u Hrvatskoj, ne? Takvim si ljudima razbio auto. Jesi li postigao cilj? Osvetio se Srbinu? Nisi! Pokvario si mu ljetovanje, napravio veliki trošak i sramotu pred susjedima kad se vrati doma.

Tisuće i tisuće Srba iz Srbije također bi voljeli doći u Hrvatsku na ljetovanje, a da ni na koji način nisu učinili štetu ni tebi, ni tvojoj obitelji, niti tvojoj državi. Svoj novac htjeli bi potrošiti tako da od toga svi u Hrvatskoj imate koristi. Ali, kako da dođu u Hrvatsku, kad ćeš im razbiti auto? Ti bi išao u neko mjesto, ma koliko bilo lijepo, da znaš kako će ti ondje razbiti auto? Niti kod ove skupine nisi postigao cilj. Razbio si auto Srbinu koji voli ljetovati u Hrvatskoj, ali koji će već iduće godine odustati, jer ima mozga i znade zbrojiti dva i dva.

Kad si se već htio osvetiti Srbinu koji ti je nanio zlo, onda te moram razočarati: najveći broj tih "zločestih" Srba nije na BG-području! Nisi znao? Sad ću te podučiti. U vrijeme rata (do Oluje) Srbi su iz Hrvatske bježali i naseljavali se unajvećma u Srijemu i Novome Sadu, dakle registracije SM, RU i NS. Dakle, prije bi se osvetio tvom zločestom Srbinu da si razbio auto s takvim pločicama. Ali, odmah ću te ohladiti: i onda bi pogriješio. Ti zločesti dečki ne usude se prijeći granicu s Hrvatskom niti pješice, bojeći se da se ne nalaze na popisu ratnih zločinaca, pa rađe idu na odmor u Grčku ili Bugarsku. Takvi ne žele svoje novce ostaviti u Hrvatskoj. Dakle, niti vozila s ovim oznakama ne vrijedi razbiti, jer bi zasigurno pogriješio.

Mladi razbijaču, sad ćeš čuti pravu istinu, zbog koje bi trebao prestati s razbijanjem bilo kojih auta. Oni koji su ti pucali po Hrvatskoj i koji i danas ne misle dobro niti tebi, niti meni, a niti Hrvatskoj, sjede u autima posve drukčijih oznaka - samo ne srpskih i slobodno krstare hrvatskom obalom (i morem!), sigurni da im nećeš niti pipnuti auto. A ti, u svom neznanju, još se veseliš njihovom dolasku i eurima! Skupa s njima odlaziš navečer u klubove u kojima se napijaš i slušaš srpske cajke. Ako si pametan, skužit ćeš.

Dakle, razbijanjem auta s BG pločicama nećeš se nikome osvetiti, niti će bilo koji ratni zločinac zbog toga patiti. Napravit ćeš štetu nekom poštenom čovjeku, svoju ćeš državu i obitelj lišiti njegovih novaca, a svijetu ćeš poslati sliku o svom narodu kao neciviliziranom i barbarskom. Osim toga, dao si materijala da razni skotovi od novinara danima i tjednima pljuju po meni i mojoj obitelji, sve upirući prstom u nas nazivajući nas divljim fašističkim svinjama. Je li to ono što si htio postići, mladi čovječe? Još uvijek misliš da si faca? Tvoji te prijatelji danas više cijene?

Ovo pismo ima i zaključak. Znaš li kako ćeš se najbolje osvetiti zločestom Srbinu? Tako što će cijelo ljeto proći, a da nisi razbio niti jedan auto bilo čijih oznaka! Tako da ne premlatiš sportaše iz Poljske, niti skupinu pijanih Slovenaca. Tako što će iduće godine iz Srbije doći, osim Hrvata, Mađara i Slovaka, još i hrpa Srba privučeni svim onim ljepotama koje naša domovina ima i ostaviti u tvom gradu svoje novce.

Onda budi siguran da si se žestoko osvetio svom zločestom Srbinu!

Lijep pozdrav i - pamet u glavu!

Pozdrav prijatelju!

Ilija Žarković - Žabar

Zbogom, dragi prijatelju!

Srijem je ostao bez tvojih nota

i optimizma vječitog dječaka.

Nož, žica, EXIT, U, Santana

Nedjelja, 12. srpnja 2009. godine. Mjesto događanja: Petrovaradin. Pozvao me prijatelj na završnu večer EXIT-a, premda nije bilo nekih posebnih razloga (niti jedan band kojeg bih volio poslušati), osim što bi oči i uši uživale gledajući i slušajući desetke tisuća mladih okupljenih na tvrđavi koja za Hrvate ima povijesni značaj. Prihvatih poziv i već oko 14 sati stigoh pred kuću mog dragog prijatelja. No, već prilikom pozdrava vidio sam da nešto nije u redu. Preduhitrio me s odgovorom.

- Oprosti, moramo promijeniti plan. Htio sam da najprije malo sjednemo ovdje u dvorištu, napravimo grill i popijemo po koju, ali okolnosti su takve...

Odjednom je iz susjednog dvorišta grunula salva (pre)glasne glazbe.

Susjed je nešto proslavljao.

Sjeli smo pod sjenicu i slušali, jer drugo se i nije moglo. Redale su se pjesme naci-faši melosa koje veličaju Mladića, Arkana i ostale, te vesele poskočice tipa "Moje selo izgorjelo, spalile ga ustašeeee!" Nije se, doista moglo slušati, te smo ušli u kuću. Morao sam pogledati kroz prozor, budući je susjed bio točno preko puta. Veliko mnoštvo u dvorištu, dečki koji sviraju i zamamna pjevačica, a ispred kuće barem dvadeset gledatelja.

- Krstili su sina. - veli moj prijatelj.

I ovo im je najbolje kako se znaju veseliti?

No, dobro. Grill smo preskočili, ali smo ipak popili bocu rieslinga. U jednom trenutku počelo je vriskanje i pljeskanje ispred susjedove kuće, pa smo morali pogledati što se događa. Mlada žena dograbila je mikrofon i počela pjevati novu, meni nepoznatu, pjesmu u kojoj se spominje i Srebrenica, i Mladić, i ustaše, i Jasenovac,... Međutim, nitko ne bi ni pomislio o čemu se pjeva, kad bi samo gledao ta vesela lica. Plješću, skaču, pjevaju kao u svatovima, a u pjesmi se pjeva "nož, žica, Srebrenica". Neshvatljivo! Prijatelj je, napokon, odlučio da promjenimo mjesto, te smo napustili kuću i otišli preko Dunava u Novi Sad.

- Malo, malo, pa nešto slave. Na isti ovaj, odvratni način! - razočarano će moj prijatelj.

Moj prijatelj je, inače, Srbin.

Sve znate o EXIT-u, bilo je u svim medijima, te bih samo dodao jedan kratki komentar. Ove su godine izostale velike zvijezde, ali je sveukupno ozračje i nadalje fenomenalno. Jest, dogodio se i ove godine težak incident (smrt mladoga Engleza), ali doživljaj je prekrasan. Festival EXIT dokazuje kako se mladež može okupljati oko zajedničke ljubavi prema glazbi i da pri tom ne mora posebice dokazivati svoju nacionalnu, seksualnu ili bilo koju drugu pripadnost. Glazba i samo glazba! Dobro, i pivo.

Kad malo promislim, buran je vikend iza mene. U subotu koncert djeda-Santane, prosvjed Žena u crnom zbog Srebrenice, fašistički kontra-miting, zatvaranje Univerzijade, EXIT,... I onda netko kaže kako je u Srbiji dosadno! Stalno uspoređujem prilike u Srbiji i Hrvatskoj i dolazim do zaključka kako je u Srbiji puno toga dopušteno, što nigdje ne bi bilo. Ne mogu zamisliti da u Hrvatskoj, na Jelačić placu, skupina mladih izvikuje fašističke parole, pjeva pjesme u kojima se veliča Jasenovac i Max Luburić, ili da u Berlinu kliču Hitleru i Mengeleu. To se, jednostavno, ne događa. U Srbiji se događa i nitko se zbog toga ne uzbuđuje. A i zašto bi, kad ta politika i njegovanje takvih vrednota imaju potporu većine Srba, što se vidi po srpskim medijima i rezultatima izbora, uključujući i posljednje. Međutim, kad dva pijana mladića u okolici Knina upadnu u kuću Srbina-povratnika i ondje naprave cirkus, to je događaj kojem mediji poklanjaju maksimalnu pozornost. A kad se od cijele priče napravi senzacija, onda nije čudo što narodni umjetnik sjedne i napiše onako nadahnute stihove o Srebrenici, žici,...

Vjerovali ili ne, u Beogradu sve je bilo okićeno velikim latiničnim slovom U. Pisao sam prije u postu o Univerzijadama o tome kako je znakovlje ponekad (uvijek!) prožeto politikom. Ovoga puta vidjelo se kako šport može biti sam sebi dovoljan. Jutros sam se vratio doma, iz Petrovaradina, grada u kome se gradi nekoliko pravoslavnih crkvi. Do prije neku godinu nije bilo niti jedne, a danas...Očito je potreba za molitvom kod Srba naglo porasla, sukladno povećanju broja stanovnika. Ili se to SPC prilagođava vjerskim potrebama sudionika i posjetitelja EXIT-a?

Zapadno-balkanski jezik

Tijekom raspada SFRJ, političke elite uspostavljale su nova pravila u svojim državama, uz pomoć znanstvenika, ali i „znanstvenika“. Srbi su priječili pravo drugim narodima na vlastiti jezik, govoreći kako se radi samo o inačicama srpskoga jezika, što je bilo u potpunom suglasju s floskulama o nebeskom narodu, a onda i o njegovoj superiornosti u svakom pogledu, pa i jezičnom. I danas u Srbiji, u velikom broju medija, ne prestaje podrugljivo opisivanje hrvatskog jezika, no ne bih navodio primjere iako ima i vrlo zanimljivih izmišljotina. Posebice se naglašava kako se na srpske turiste na hrvatskom moru često gleda s nipodaštavanjem, budući govore srpskim jezikom, te ih često u dućanima neće uslužiti ako zatraže nešto drugo osim kruha i mlijeka, a zaborave kako se zove hrvatski novac. Ruganje postojanju hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika dolazi i iz znanstvenih krugova, pa nije čudo što srpska mladež dobiva pogrešne predodžbe o svojim susjedima i o sebi samima. No, kako bi što više izdvojili srpski jezik na pijedestal temeljnog i najstarijeg, srpski su znanstvenici utemeljili nova pravila o akcentuaciji, tako da mi koji smo mislili da smo tijekom školovanja dobro naučili srpski književni jezik moramo zaključiti kako je to sve bio samo privid, a da su ova pravila zapravo ona prava.

Najveći „pomak“ napravljen je u akcentima. Riječi sastavljene od tri i više slogova, imaju kratko uzlazni akcent na drugom slogu. Zbog jednostavnosti pisanja, naglašeni samoglasnik u ovom postu bit će napisan većim fontom i podebljano.

Nikako se ne mogu odlučiti izgovoriti pravilno slijedeće riječi: vatrogasci, policajci, televizija, evrovizija, kompozicija, Aleksandar,...Nekada su tako, kreveljeći se, govorili Beograđani i po tom slengu bili prepoznatljivi svagdje, ali se na satima književnosti zbog takvog govora dobivale loše ocjene. Dobro se sjećam moje profesorke književnosti koja je svakome tko koristi poštapalice tipa bre, ovaj, ovoga, davala jedinicu, a za takvu vrstu govora imala adekvatan naziv: primitivni uličarski. Danas tako govore voditelji i novinari na svim medijima, uključujući i državni, ili prije svih državni.

Poštapalice tipa „negdje“, „u principu“, „znači“ i „brate“ koriste se masovno i bespotrebno. Evo primjera, pa prosudite sami (prijevod na hrvatski):

Jučer sam, znači, u principu otišao do dućana kupiti kruh, definitivno sam skužio kako sam, znači, zaboravio ponijeti novce, a onda sam, brate, morao svratiti do ortakinje koja, znači, živi u blizini dućana, pa sam se malo zadržao. U principu, oko pol sata. Shvatio sam da negdje svi imamo taj problem sa, znači, zaboravljanjem, samo što ga, u principu, primjetimo tek kad nam se definitivno dogodi da od njega, brate, imamo štete.

Mladež ne čita knjige, to je poznato, a na netu su grafički prikazi puno prihvatljiviji nego pisana riječ. O kazalištu ne bih ovoga puta. Stoga ne čudi totalno odsustvo pismenosti i kulture usmenog izričaja, ali čudi što je tu anomaliju službena znanost pokušala amortizirati, uvodeći pravila u književni jezik koja bi je samo opravdala. Ipak, po mom skromnom mišljenju, ovdje je SPC imala prijesudni utjecaj. Zašto to mislim? Zato što sam jednom prigodom slušao pravoslavnog popa koji je govorio baš o jeziku, pa kad ga je voditeljica upitala za akcente kod višesložnih riječi, on je odgovorio jednostavno: „Ako niste sigurni kako se takva riječ naglašava, sjetite se kako se izgovara pravoslavlje i – nećete pogriješiti.“ Tako me je prosvijetlio, da više nikada ne griješim kad trebam na srpskom jeziku nešto progovoriti. Evo primjera:

Jučer sam u izlogu jedne cvjećarnice vidio krasne ljubičice i krizanteme. Htio sam ih kupiti, ali mi je u ženinom automobilu ostao novčanik, jer je ona morala otići na roditeljski sastanak. Stoga sam odlučio otići do kazališta (odmah pokraj klizališta) pričekati suprugu u kazališnoj kavani. Ondje su sjedili neki policajci i komentirali kompozicije s eurovizije, koja je sinoć bila u izravnom prijenosu na televiziji. Prisluškivao sam i zaključio kako je najbolja pjesma bila ona iz Azerbejdžana. Baš me briga, ovoga ću ljeta otići u Dubrovnik ili na Pelješac, naravno ako me šef pusti na godišnji odmor.

Svi koji gledaju neku od srpskih TV-postaja znaju o čemu govorim, a onima koji ih ne gledaju ovo je vrlo dobar savjet kako pravilno razgovarati na srpskom jeziku ili, ako se ostvare planovi nekih moćnih političkih krugova, na zapadno-balkanskome jeziku. Negiranje postojanja vlastitog jezika jednako je negiranju postojanja nacije, o čemu govori i poznata mađarska narodna izreka da „u jeziku živi jedan narod“. Budući je tendencija u EU da sve zemlje zapadnog balkana (namjerno pišem malim slovima) trebaju istodobno ući u EU, sve je upitnija hrvatska državna samostalnost. Ali, to je već druga tema.

Vuk iz đavolje varoši

Imao sam nekoliko puta u životu nesreću upoznati (kvazi)intelektualce na visokim položajima. Dok sam bio mlađi nisam shvaćao koji bi to bili kriteriji po kojima su takve osobe dobivale vlast odlučivati o sudbini drugih ljudi. Danas, naravno, nemam nikakve dvojbe, barem kad su u pitanju Hrvatska i Srbija, države za koje sam podjednako vezan na različite načine. Htio sam podijeliti s vama svoja razmišljanja o Vuku Jeremiću, ali ne samo o osobi koja se odaziva na to ime, nego o stanju svijesti koje bi se moglo nazvati Vuk Jeremić.

Titova je zasluga što su pojedini drugovi bili za nijansu jednakopravniji u komunističkoj Jugoslaviji, pa su se u svim republikama formirale strogo kontrolirane elite. Bosanska je imala svoje, među kojima su istaknuto mjesto zauzimala braća Pozderac. Izravni potomak Murat-age Pozderca sadašnji je šef srpske diplomacije. Brilijantna akademska karijera (o tome više na Wikipediji) do koje se ne dolazi slučajno, niti spontano, već također strogo kontrolirano. Treba se roditi pod sretnom zvijezdom, najbolje – petokrakom.

Obični su smrtnici vjerovali kako je Milošević otjelotvorenje zla, te da će nakon njegova pada Srbija postati „normalna“ država. Nikada nisam imao ni mrvu sumnje po tom pitanju, budući sam dovoljno star da pamtim i Tita, i Slobu, te mi nije teško razumjeti Tadića i njegovog političkog savjetnika i ministra Jeremića. „Bosanska veza“ funkcionira savršeno, brđani dominiraju političkom scenom, a svaki pokušaj destabilizacije iste završava kobno. Sjetimo se Đinđića. Vuk je, dakle, sinonim i funkcionalni aksiom za sivu eminenciju pod prividom demokracije. Navodno je njegova partija pobijedila na izborima, te je on legitimni predstavnik narodne volje. Ako je tako, onda je također legitimno vrijeđati Hrvate u svakoj prilici. Najpoznatija Vukova antihrvatska izjava glasi: „Hrvati su sami krivi za etničko čišćenje Hrvata u Srbiji!“ koju čak ne želim niti komentirati. Htio bih samo podsjetiti čitatelje na notorne činjenice, pa neka prosude sami. Govorit ću o Srijemu.

- Hrvati u Srijemu žive u kontinuitetu nekoliko stotina godina. Postoje pisani dokazi o nazočnosti Hrvata na ovom području još iz VIII. stoljeća.

- Srijemski su Hrvati imali odlučujuću ulogu u ekonomskom razvitku Srijema, te u obrani južne granice prema Turskoj tijekom nekoliko stoljeća.

- Srijemski Hrvati uvijek su bili u zajedničkoj državi s većinom hrvatskog naroda, sve do 1992. godine.

- Nad Hrvatima u Srijemu izvršena je odmazda s ciljem njihovog biološkog uništenja po završetku WW2, nakon čega su bili marginalizirani sve do propasti SFRJ.

- Srpski režim vršio je sustavni progon Hrvata iz Srijema od 1989. do 1995. godine, uz klasične terorističke akcije i metode zastrašivanja, iako na tom području nije bilo ratnih dejstava, što je rezultiralo iseljavanjem („humano preseljenje“, Dobrica Ćosić) oko 40 tisuća Hrvata.

- Uz sve gore navedeno, u Srijemu sa Beogradom i danas živi oko 50 tisuća Hrvata, što svakako pokazuje kolike su bile razmjere njihovog političkog i svakog drugog uništavanja.

- Nitko od srpskih dužnosnika niti u jednoj prigodi ne spominje hrvatski narod u Srbiji! Za Srbe je hrvatsko pitanje riješeno, dočim se za rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj sve češće spominje Z4(?!). U tome prednjači lik sa gornje fotke.

To su samo neke od najvažnijih činjenica.

Na najavljenom Croatia Summitu u Dubrovniku sudjelovanje je otkazala delegacija Srbije. Zašto? Vuku Jeremiću nije dopušteno govoriti na otvorenju summita među ostalim i zbog poznatih izjava o karakteru srpske pobune u Hrvatskoj i Jasenovcu. No, u srpskim medijima se može čuti jedino Vukova interpretacija koja glasi: Hrvati su izigrali otprije dogovoreni nastup, te je jedini mogući odgovor bio bojkot summita. Toliku aroganciju ne dopušta sebi ni državna tajnica SAD.

Zašto Vuk Jeremić ispaljuje salve pune otrova na Hrvate i Hrvatsku? Zato što je jako dobro plaćen za to! Nije on tip koji bi robovao idealima, pa i po mnogo nižu cijenu od života. Njega je život naučio kako se stječe moć, a pripadnost bosanskom klanu svakako ima prijesudni utjecaj na njegovu budućnost. Antihrvatska politika u Srbiji jedna je od zapovijedi koje će se držati svaka vlast i svaki vladar, budući Srbi imaju fobiju od izlaska na more. U balkanskim ratovima i WW1 čak su tri puta silazili do albanskog Jadrana i tri su ih puta Francuzi i Englezi vraćali natrag. Na neki način imali su more u vrijeme Velike Srbije (pardon, Jugoslavije) i taj gubitak ne mogu ničim nadomjestiti. Lažna je skrb za Srbe u Hrvatskoj. Temelj srpske politike je u teritoriju, u hrvatskom teritoriju, kojega su hrvatski nesposobni političari u povijesti često znali poklanjati, kao što je slučaj sa Srijemom ili Bokom Kotorskom. Već nekoliko godina po hrvatskom Jadranu navigaju brojni srpski političari i tajkuni, uživaju u prelijepim krajolicima, a domaću srpsku javnost truju pričama o genocidnim Hrvatima. Što je najžalosnije – na tu se priču Srbi primaju od prve!

Sve se to događa u vrijeme kad Srbija očekuje da se za (službeno) svjetsko čudo proglasi Đavolja Varoš, uistinu čudna prirodna tvorevina u južnoj Srbiji. Ne znam kako su Oci iz SPC pristali da se ova prirodna vukojebina izrazito sotonskog naziva uopće kandidira za taj status, ali mi se čini da je ponovno veliki novac u igri, a SPC je po tom pitanju vrlo osjetljiva, ako je suditi po brojnim crnim luksuznim limuzinama u kojima se voze vladike. I Lucifer je došao iz Božjeg vrta, ne? Da je ova tvrdnja točna pokazao je, nažalost, i događaj od prije dva dana. Na vojnom aerodromu u Batajnici nadomak Zemuna došlo je do pada vojnog zrakoplova MIG-29, te pogibije pilota, ali i jednoga vojnika. Na nesretnog 24-godišnjeg Milana Ulemeka zrakoplov je pao iz vedra neba. Nije mi jasno je li to bio Božji ili nečiji drugi prst, tek obitelj Ulemek iz Stare Pazove vrlo je "poznata" u Srijemu. Najpoznatiji član leži u zatvoru na doživotnoj robiji, a jedan od njegovih stričeva, Mile Ulemek, bio je istaknuti bojovnik na slavonskoj bojišnici, jednako kao i u pozadini, u Slankamenu, u kojemu je oružjem rastjerivao Hrvate. Nije moje da sudim, ali budući ovo nije jedina tragedija u široj obitelji Ulemek, postavljam pitanje: jesu li djedovi i očevi mogli zaslužiti smrt svoje nedužne djece? Jedan svećenik mi je dao odgovor kojim nikako nisam zadovoljan, pa ostavljam ovo pitanje otvorenim. Ili se to događa samo u zemlji koja ima Đavolju Varoš, a nema more?

Glazbena okupacija

Kao da je prošlo sto godina od onog prelijepog listopada kad sam, skupa s još desetak prijatelja, stigao autom u Zagreb na ponovno otkrivanje spomenika banu Jelačiću. Jest, bio je to samo simbolični trenutak koji je označio završetak komunističke vladavine nad Hrvatima, ali smo ga svejedno doživjeli i kao raskid s jednim nenormalnim i Hrvatima neprimjerenim kulturnim obrascem nametnutim prije svega od tih istih komunista. Dva smo dana hodali po Zagrebu, kupovali kasete s tek snimljenim novim (i starim) hrvatskim pjesmama, susretali se s prijateljima iz cijele Hrvatske, ali i iz Njemačke, Austrije,... Vjerovao sam u iskrenost svakog angažiranog Hrvata, bilo da je umjetnik ili političar, da će se nova država izgraditi ne samo na demokratskim, nego i na kulturnim temeljima. Bilo je to doba nacionalnog zanosa i romantične vjere u zasluženi sveopći preporod.

Da, sad se čini kao da je prošlo sto godina, obzirom na to što se dogodilo s hrvatskom "kulturnom revolucijom".

Nakon 2000-te godine, svaki novi dolazak u Hrvatsku bio je za mene novo (kulturno) razočaranje. Naviknut na agresivni

primitivizam na srpskoj glazbenoj sceni, teško mi je bilo prihvatiti kako se identični obrazac jako dobro prima i u Hrvatskoj. Ispočetka, činilo se da se glazbena shizofrenija prima kod ruralnih stanovnika Hrvatske, ili čak da su je donijeli i promovirali Bosanci, ali to je posve netočna ocjena. Moj dobar prijatelj iz Samobora naručio mi je prije nekoliko mjeseci da mu donesem neke glazbene uradke vodećih srpskih folk-zvijezda. Za kćer od 14 godina! To sam i učinio, a za posjeta prijatelju, njegova me kćer izljubila, žurno preuzimajući nekoliko CD-a s jednakim žarom kao da se radi o nekim svjetskim glazbenim veličinama.

Prvi simptomi okupacije.

Nastupi srpskih folk-veličina u hrvatskim klubovima ne bi bili nikakvo čudo, da ta glazba ima barem temelje u srpskoj narodnoj glazbi (Vojvodina, Šumadija,...). Poznavajući neke od "kompozitora" takve glazbe, dobro sam upoznat kako se dolazi do srpskih hitova: krađom iz Grčke, Turske, Bliskog istoka i Indije! Ne morate mi vjerovati, ali kod jednoga sam "kompozitora" vidio hrpu CD-a s tih destinacija koje on uredno "obrađuje", radi prilagodbe teksta, a onda stavlja u ponudu pjevači(ca)ma. Zatim se pojavljuju orijentalni zvuci oplemenjeni frulama, trubama i (sve rjeđe) harmonikom, uz koje pijane djevojke plešu po stolovima na brojnim beogradskim splavovima, okružene još pijanijim mladićima i bogatim sponzorima, koji su jedini cilj i razlog za bakanalije.

Prije nisam mogao predstaviti slikovito Sodomu i Gomoru. Sad mogu i to ne samo sliku.

Prije sam dolazio u Hrvatsku u bijegu od turbo-folka. Jučer sam gledao hrvatsku inačicu te iste gadosti na - Splitskom festivalu. Poznati lupež i upropastitelj glazbe, Bregović, uspio je inficirati hrvatske slušatelje preko popularne pjevačice Severine, tako da se pljeskalo njezinoj trubačkoj pjesmi, iako u potpisu nije bilo Bregovića. Vidim da je Jeremija na mnogim top-listama, što znači da će se u Hrvatskoj uskoro pjevati pjesme o Draži Mihajloviću, ili vojvodi Sinđeliću, budući su i oni priznati antifašisti. Pa, ako je to ukus hrvatske publike, nek se pjeva. Ali, na Splitskom festivalu imati makar i u tragovima zvuk trube umjesto mandoline, to je početak kulturnog genocida. Ima jedna izreka koja veli: "Uz koju ti glazbu srce zaigra, te si majke sin!". Nije teško ovu izreku staviti u kontekst teme o kojoj pišem.

I sad, velika nelogičnost: mladež vrišti na moru uz pjesme Ace Lukasa i Cece Ražnatović na primitivnom beogradskom slengu (neka se Beograđani ne uvrijede, ali o ovome ću detaljno drugi puta), a kad taj isti jezik čuju u dućanu ili na ulici, ili vide auto sa srpskim tablicama, skoro redovito pokazuju srednji prst i spremni su na provokaciju i vrijeđanje. Vrlo čudan moralni i kulturni obrazac ponašanja, toliko čudan da će se znanost morati uključiti u njegovo razumno razjašnjenje.

Kad je o Srbiji riječ, stvari su odavna izmakle kontroli, ako u (sub)kulturi uopće i može biti kontrole. Kad se dogodi da moram otići u svatove, unaprijed se pripremim na splavarošku atmosferu, to znači da će dominirati pjesme tipa "nategni me", "zavuci mi", "kod tebe sam gaće ostavila" i slično. Ipak, jedna skupina se uspješno opire ovoj glazbenoj torturi, te se na radio-postajama često čuju posve drukčije note, pa i hrvatske. Ne moram vas podsjećati na EXIT i koliko je to grandiozni projekt, osobito kad se zna da se događa u Srbiji. No, to je Srbija, Balkan, predziđe Orijenta, nikakvo čudo. Među mojim prijateljima nema Cecinih obožavatelja niti posjetitelja Guče, pa se skoro osjećamo kao pripadnici zabranjene sekte. Takav mi osjećaj i pripadnost godi u Srbiji, ali u Hrvatskoj... Priznajem, osjećam se u najmanju ruku nelagodno.

Nije Severina jedina koja je legla na Bregovićevu rudu. Prepoznao sam još pjesama pod istim utjecajem, iako je većina imala mediteranski štih i neka mi nitko ne kaže kako to neće imati nikakve veze s politikom. Ako se dogodi da ponovno budemo gurnuti u nekakav savez sa Srbijom, pod bilo kakvom krinkom, ova glazbena okupacija bit će temelj na kome će taj savez počivati, koliko god nam to zvučalo čudno i nemoguće. Nije knjiga, niti umjetnička slika doprinijela velikim promjenama u društvu, ali glazba i mediji jesu. Zato se ove godine neću maknuti iz Zadra, jer mi se čini da se ondje još uvijek uspješno "bore" za glazbeni i svaki drugi opstanak. Split je, čini se, počeo tonuti, ali ne samo nakon ovoga festivala.

Krivotvorenje zemljopisa?!

Postalo je pomalo dosadno pratiti medije: nekoliko svjetskih tema, poneki škandal, domaće crne kronike, te hrpa sezonskih oglasa. Sanaderova ostavka je, dakako, bila vijest poput one da je čovjek ugrizao psa, ali tek su dva dana prošla i već se je čitateljstvo ohladilo. Navikli smo i na teže događaje i još nismo zaboravili one sumorne scene rata u Hrvatskoj i BiH, te je teško pronaći vijest koja bi nas mogla pogoditi i ostaviti dojam što traje dulje od dva dana. Oni koji su imali tu (ne)sreću da mogu gledati RTS, sjećaju se kako su izgledale vremenske prognoze. Srpske zemlje, paušalno projicirane prema trenutačnom stanju na bojišnici i željama SPC, u kojima istodobno sviće i smrkava poput Rusije, na maštovitim i domoljubnim zemljopisnim kartama. Kako je ratna sreća okretala leđa, tako su se mijenjale i karte, ali i vremenska prognoza. Posljednji biseri na beogradskoj RTS su izjave zgodnih voditeljki da će u Prištini biti oblačno, pa ako kanimo otići do tog grada neka ponesemo kišobran.No, crtači su se pomalo umorili, te se još jedino ponekad može vidjeti stručna analiza Piranskoga zaljeva ili Savudrijske vale. Ipak, nije sve završeno s krivotvorenjem. Nedavno je u Parizu održana promocija novoga Citroena C3, na kojoj je bilo riječi i o tome kako je mreža servisa ovog francuskog proizvođača automobila vrlo razuđena diljem Europe. Prvi su, koliko znam, vijest prenijeli Bosanci na sarajevo-x.com, ali i neki beogradski portali. Pogledajte:

Ovo je zasjenilo RTS

Nekoliko stvari su znakovite. Nema BiH i Crne Gore, nego su one dodijeljene Hrvatskoj i Srbiji. Na taj način Srbija je postala mediteranska zemlja. Osim Srbije, profitirala je i Slovenija, jer je dobila Istru, dio Kvarnera i dio Zagorja.

Krivotvorenje povijesti događa se i danas, ali ovakvo nepoznavanje zemljopisa od strane jedne ugledne tvrtke poput Citroena nezamislivo je i šokantno. Nije teško naslutiti tko je savjetnik za promidžbu u Citroenu.