Kontrolirano nestajanje

Božidar Lusavec: čovjek koji je rekao istinu

Kad sam prije tjedan dana pisao post o aktualnim srpskim vlastima i usput spomenuo hrvatskoga političkog prvaka u kontekstu odnosa naspram te iste vlasti, nisam znao što će se dogoditi tijekom istoga dana. Ne mogu da ne prokomentiram najbolniju točku u Srijemu, mjesto na kome je počelo, a izgleda da se sve  i svršilo. Slankamen.

Redoviti čitatelji znaju iz prijašnjih postova što za srijemske Hrvate znači Slankamen, pa sada neću o tome. Pokušat ću pojasniti kako nesposobni političari mogu od torte napraviti drek i to vrlo uspješno. Dakle, nakon pada Miloševića, odškrinula su se vrata demokracije, te je Srbija teška srca priznala da na njezinom teritoriju još uvijek ima Hrvata kojima je i službeno priznat status nacionalne manjine. Slankamenski Hrvati imali su nekoliko izvrsnih angažiranih pojedinaca koji su vrlo brzo uspjeli povratiti i ugled, ali i značajnu imovinu koju je Slankamen na silu izgubio tijekom rata. Vidjevši gorljive ljude koji rade za svoj narod i hrvatska diplomacija morala je stati iza istih, tako da je 2002. godina bila godina posvemašnjeg preporoda Hrvata u Slankamenu, koji je postao zvijezdom vodiljom i drugima u Srijemu. Slankamenski su Hrvati proslavili 100. obljetnicu udruge koja nosi neuobičajeno ime za kulturnu udrugu (Stjepan Radić), župa je bila aktivna s odličnim zborom i dramskim odjelom, a planovi za budućnost su  bili ambiciozni. Jedan mali, ratom izmučeni Slankamen, iznjedrio je i jednog od osnivača krovne hrvatske udruge u Srbiji, Hrvatskog nacionalnog vijeća, koji je u jednom trenutku postao dopredsjednikom za Srijem i obnašao tu dužnost dvije godine. Kratko je trajao taj labuđi pjev. Hrvatski neprijatelji, uvidjevši da im je bio uzaludan trud oko zatiranja hrvatstva u Slankamenu, rade sve kako bi kompromitirali i eliminirali predvoditelje kulturnih  aktivnosti. Ova je metoda poznata odprije, ali se prvi puta dogodilo da hrvatski politički prvaci sudjeluju u toj raboti.

Hrpa lažnih podataka na stranici ZKVH

Kad je već bilo posve razvidno da srpska vlast ne gleda s odobravanjem na događanja u Slankamenu, te da su se i druga mjesta ohrabrila i pokrenula, čelni ljudi DSHV-a napravili su odlučni korak da se dodvore srpskim vlastima, te na silu maknu sve istaknute Hrvate u Slankamenu, kako bi se stvar „smirila“. Pri tome, uvjeravali su javnost da se radi o „nesposobnim osobama čije je daljnje djelovanje samo smetnja uspješnom radu u oblasti kulture i prosvjete među srijemskim Hrvatima“. Ti isti „nesposobni“ Hrvati, zapomagali su i tražili potporu u odlučnoj bitci, no bez uspjeha. DSHV ih je otpisao, stao na drugu stranu instaliravši upravo one koji su za sebe jamčili veću učinkovitost u radu. Što imamo danas, deset godina nakon priznavanja statusa manjine i proslave 100. obljetnice slankamenske udruge? Imamo rezultat DSHV-ove antihrvatske politike, a on izgleda ovako.

Župa je u očajnom stanju, ne samo zbog nesposobnog i nezainteresiranog župnika, nego prije svega zbog toga što su iz javnog života maknuti sposobni Hrvati, te im onemogućeno djelovanje u onim područjima u kojima boljih nema. Nema crkvenoga zbora, nema mladih, nema angažirane djece, nema Božićnih igrokaza, nema dočeka Nove Godine, nema,... Nema ni vjernika na nedjeljnoj misi. Kulturna udruga praktički ne postoji, iako na službenim stranicama ZKVH (Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata) stoje mnogi netočni podaci (zapravo svi osim adrese). Ogromni novci koje je Hrvatska darovala Slankamenu radi obnove dvorane i prostorija nekadašnjega Hrvatskog doma, uludo su potrošeni i nikad Slankamenci neće točno znati njihovo krajnje odredište. Dvorana jest lijepa, ima grijanje, binu, svlačionice i stolce, ali je otvorena samo jednoga dana u godini, ili ako umre netko od članova obitelji novoustoličene slankamenske političke elite. Prvi web-site među srijemskim kulturnim udrugama ukinut je skupa s njegovim kreatorima! Da dojam bude još tragičniji, jedini slankamenski vijećnik, dopredsjednik HNV-a za Srijem, izbrisan je (!) sa službenih stranica HNV-a  kao da nije ni postojao!! Posljednji puta hrvatska „elita“ bila je u Slankamenu 20.ožujka 2007. godine, kada je završen progon aktualnoga dopredsjednika HNV-a, u čemu je odlučujuću ulogu imao DSHV.

Čovjeka su ubili, politički i duhovno.

Tko je bio dopredsjednik od 2005. do 2007.?

Na žalost, u svemu je sudjelovala i Crkva, aktivno se uključivši u progon jednoga čovjeka i ideje iza koje su stajali njegovi sljedbenici. Doduše, njezin glasnogovornik u tim danima ubrzo je otkazao vjernost Majci Crkvi, oženio se i nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, ostao je gorak okus u ustima. Možda je baš taj okus ponukao jednoga svećenika da ove godine, na kirbaj, olakša svoju dušu preko propovijedi kojom je samo potvrdio veliku grešku koja je nanijeta Slankamenu i čije su posljedice neizlječive. Rekao je preč. Božidar Lusavec, među ostalim, slijedeće (parafraziram):

„Slankamen je nekoć slovio za najhrvatskije mjesto u Đakovačkoj biskupiji, za koga su se „otimali“ svi svećenici. Ako su postojale četiri klase župa, Slankamen je svakako bio u prvoj. A pogledajte se danas: otjerali ste dvojicu župnika neposredno prije rata, onaj „ratni“ je imao sreću da je otišao na vrijeme, ali je zato već naredni doživio isto. I ovoga župnika također ogovarate i uskraćujete mu suradnju. Svake nedjelje, pune su pijace Slankamenaca, a o vjeri i o nacionalnom identitetu nitko ne misli. Vjerujete samo u svoj novčanik!“

U crkvi je bilo malo svijeta, premda je bila subota. Nije bilo nikoga iz hrvatske diplomacije, niti iz HNV-a, niti iz DSHV-a, niti iz ZKVH-a, nikoga od odseljenih Hrvata... Tako su „nagrađeni“ slankamenski politički prvaci, a s njima i cijeli Slankamen, za slijepu poslušnost i pristajanje na ultimatume. Ne znam trebam li spomenuti da je na kirbaj Hrvatski dom bio zatvoren, te da nije bilo niti jedne kulturne manifestacije u povodu blagdana zaštitnika ove župe, svetog Mihovila. Znakovito je i to da su, samo dva dana prije, svi značajni ljudi hrvatskoga Srijema bili u Zemunu na obilježavanju dana sv. Vinka Paulskog i sestara redovnica utemeljiteljica Zemunske bolnice, a na dan slankamenskoga kirbaja u Golubincima je bio koncert u spomen njihova prerano preminula voditelja tamburaškog orkestra. Tako su se nekadašnji „prijatelji“ zahvalili i odužili Slankamencima za njihov pristanak na nestajanje, stavljajući ih na posljednje mjesto koje bi posjetili radi zajedničkog slavlja.

Zašto baš Slankamen? Zato što je to paradigma hrvatstva u Srijemu! Svima je bilo jasno (osobito hrvatskim neprijateljima) da, ako Slankamen izgubi hrvatski identitet, onda ga je izgubio i cijeli Srijem. Mogu se busati u prsa hrvatska svi Mitrovčani i Zemunci, svi Beščani i Petrovaradinci i svi ostali, jer umiranjem Slankamena, umro je veći dio srijemskoga hrvatskog duha. Nikada Srijem više neće biti isti, dokle god je mrtav hrvatski Slankamen! Lijepo je, samo na drugi način, ovo izrekao i preč. Božidar Lusavec. Slično, samo o drugoj prigodi, izrekao je i ratni župnik slankamenski, preč. Edo Španović. Ostalo je samo da se oglase i politički prvaci, prije svega oni iz DSHV-a, te makar posthumno priznaju svoju kardinalnu pogrešku. Makar da isprave krivotvorene podatke u svojim službenim dokumentima.

Prije točno godinu dana, nakon posta objavljenog na CroSirmium-u, oglasio se Petar Kuntić, „narodni zastupnik“, komentarom na moj post iz Slankamena. Nije ga bilo ove godine, jednako kao ni Mate Groznice, Zlatka Načeva, Tomislava Žigmanova, te slankamenskih „prvaka“, Ivana Gregurića, Ivana Tomića, Vlatka Aleksića, Zdravka Lozančića. Nije bilo ni biskupa Gašparevića, niti preč. Španovića, ali ni predstavnika srijemskih udruga, prije svih Krunoslava Đakovića, odbjegloga svećenika, a danas istaknutog „kulturnog“ djelatnika. Nije bilo ni srijemskih svećenika, tek četvorica, a znalo ih je biti i po šesnaest. Nikoga nije bilo, ali je zato bio preč. Boško Lusavec da izrekne nazočnim Slankamencima istinu u oči. Cijeli tjedan  boli ih  spoznaja da nije sve svršilo onako kako su htjeli: zataškavanjem i zaboravom. Jedino im je nepoznato: otkuda Bošku informacije? Tko mu je dao podatke? Tko ga je ponukao na takvu propovijed? Nije upitno je li to sve istina, nego – kako je i zašto izašla na vidjelo? No, činjenice su činjenice, istina je samo jedna i lako je provjerljiva. Jedno je sigurno: ovoga puta se neće dogoditi da Slankamenci traže izopćenje ovoga svećenika, jer iznosi neugodnu istinu u javnost. Možda je ovo pravo mjesto da se postavi pitanje čelnicima DSHV-a i Petru Kuntiću osobno: ovo ste htjeli postići uklanjanjem „smetnji“? Je li ovo rezultat promišljene i odgovorne nacionalne politike na očuvanju hrvatskog identiteta? Jeste li zadovoljni nakon „hitnog“ sastanka od prije pet godina učinkovitošću osoba koje ste tako snažno podržali? Osjećate li barem mrvicu grižnje savjesti dok čitate ove retke? Imate li snage da priznate i pokušate ispraviti grešku, osim ako ne držite da se uopće i radi o grešci? Tko pogriješi u malim stvarima, još će lakše pogriješiti u velikim.

Htio sam ove godine otići na kirbaj u Slankamen. Imam prijatelja ondje, a imam i lijepih uspomena od prije. Htio sam i otišao sam. Danas se kajem i žalim zbog te odluke, jer je Slankamen postao hrvatska sramota. Nedolazak relevantnih gostiju, od biskupa, svećenika i političkih prvaka, do kulturnih djelatnika, samo je potvrda ove konstatacije i dovoljan pokazatelj da je Slankamen pušten niz vodu. A ako je tomu tako, onda je posve jasno kakva je sudbina ostatka srijemskih Hrvata. Ona bi se mogla u dvije riječi riječi opisati kao – kontrolirano nestajanje.

Budućnost je u prošlosti

Četnička trojka na vlasti

Htjeli ili ne htjeli, građani bivše jugoslavenske republike Srbije moraju priznati da su u XXI. stoljeće ušli s neizmirenim računima prema svim susjedima, kako onima izvan sadašnjih državnih granica, tako i prema onima s kojima dijele isto dvorište. Računi su veliki zato što su izdavani prije sto i više godina, te su i kamate narasle do neslućenih visina. Ipak, od europskoga puta neće biti ništa, budući je sustavno gažena svijest kod ljudi i zatirano proeuropsko raspoloženje, nasuprot arhaičnom i profašističkom opredijeljenju intelektualne elite predvođene SPC. To više i ne promatram kritički, preispitujući vlastita stajališta, već samo konstatiram kako sam u pravu što srpsko društvo definiram na ovaj način. Fašizacija društva bila je zaustavljena na tren, u vrijeme Đinđića, dočim su je omogućili njegovi nasljednici pod vodstvom Tadića. Građanska Srbija dovela je na vlast DS, premda je i ona većinska, uzrok svih zala na prostoru bivše Yuge, preko DS-a htjela oprati svoju fašističku i zločinačku prošlost. Manjine i tolerantni Srbi očekivali su od DS-a promjenu politike za 180 stupnjeva. Nasuprot očekivanjima, Tadić je samo napravio kratku stanku i psihološku pripremu, da bi se ovoga ljeta ustoličili mladi jastrebovi Slobine i Šešeljeve stranke.

Presmiješno izgleda Šešeljev mali, Aco Vučić, dok mirnim, tihim i skrušenim glasom odgovara na pitanja novinara, sklapajući ruke kao na molitvu, ali raširenih prstiju. Smireno najavljuje uhićenja izazivajući kod razdraganih masa isto ono ushićenje kao u vrijeme Rankovića. Da, umislio je Aco da mu je sudbina namijenila ulogu Leke, idola srpskih jastrebova, ubojice Šiptara i Ustaša. Danas je i svečano instaliran novi Leka, osvojivši mjesto predsjednika stranke koju su lukavo nazvali naprednom. No, svakome je jasno da se radi o genijalnom Šešeljevom projektu koji bi se mogao nazvati reinkarnacija radikala. Šešeljeva SRS, najjača politička partija u ratnoj Srbiji, produkt većinske volje srpskoga naroda, nije uspijevala zadobiti povjerenje Zapada zbog uloge u ratu, ratnih zločina, te izrazite antieuropske politike. Kako bi ipak došli na vlast, napravili su slijedeće: smjestili šefa u Haag i s njim pokopali fašističku prošlost, promijenili naziv i vodstvo stranke, obukli se u Armanijeva odijela i prestali vikati Karlobag-Karlovac-Virovitica. Posve dovoljno da ih taj isti Zapad postavi na vlast u državi u kojoj to prije svega znači izvor bogaćenja.

Da, sad je Leka na vlasti i smireno čeka da se pravi šef vrati iz Haaga. Četnički vojvoda Nikolić ionako igra marionetsku ulogu, iako mu se mora priznati da je izuzetno pametan čim je mogao, pod stare dane, položiti na desetke ispita i postati fakultetski naobrazovan predsjednik. Srbijom, zapravo, vlada Šešelj uz pomoć tajkuna. Ne vjerujem da su Srbi preveslali čelnike EU te ih uvjerili u svoj europski put. Prije će biti da su prefrigani Nijemci navukli Srbe na put s koga nema povratka, a on se zove priznavanje Kosova, na ovaj ili onaj način. Opčinjeni Putinom i svojom očaranošću ruskom čizmom, Šešeljevi dečki ulaze u teške kreditne linije s Rusijom, postajući doslovno ruska gubernija, po želji vojvode Tome. Ipak, država koja se zadužila na više od 60% BDP-a ne može očekivati investicijske akrobacije, već samo nepovoljne kredite i rasprodaju preostalog imetka prije sve iz oblasti energetike i telekomunikacija.

I pokraj svega, u Srbiji su i dalje opčinjeni četništvom, pa je tako s oduševljenjem primljena vijest da je novim četničkim vojvodom proglašen Bora Đorđević, frontman Riblje Čorbe. Novosadsku vlast napravili su Šešeljevi i Slobini dečki, uz pomoć deklarirane klerofašističke stranke Dveri, te sad mahnito smjenjuju DS-ove lupeže i postavljaju svoje. Uklanjanje političkih protivnika vrši se na oprobani način, te je tako u namještenom događaju isprovocirani Nenad Čanak naprašio provokatora iz Beograda, da bi već slijedećeg dana napustio mjesto zastupnika u srpskoj skupštini. Još će jedan DS-ovac platiti za grijehe dok je bio ministar. Radi se o Oliveru Duliću, etničkom Hrvatu iz Subotice, ortopedu i bivšem ministru, kojem su pronašli velike zlouporabe i vjerojatno će ga utamničiti. Jednim udarcem dvije muhe: lupež i Hrvat. Moram reći kako u Subotici i ne drže da je rečeni gospodin uistinu Hrvat, osim po podrijetlu. Vrhunac krivotvorenja povijesti dogodit će se 5.listopada, kad će svečano biti ukopan knez Pavle Karađorđević s obitelji. Na taj način Srbija se i službeno deklarira kao država koja rehabilitira fašizam.

Od kako su Šešeljevi dečki ponovno uzeli svu vlast, dirljivo je ponašanje hrvatskih političkih prvaka, prije svega Petra Kuntića, zastupnika u srpskoj skupštini. Pero Mutavi, kako ga od milja zovu njegovi Subotičani (a i mi iz Srijema), osim nekoliko suvišnih kilograma nije nabacio niti jednu jedinu riječ u svezi bilo koje teme! Govore Mađari, Bošnjaci, Slovaci,... ali ne i Pero, iako za svoju stranku govori da je „jedina parlamentarna stranka Hrvata“, što uopće nije točno. Dakle, Pero nema mišljenje ni o čemu, pa zašto bi onda bilo što i govorio?

Dok se tako Srbi slavodobitno daruju titulama četničkih vojvoda, veličajući fašističku prošlost, Hrvatska tone u glib. Žalostan sam bio za posljednjega boravka u Domovini, jer su većina mojih prijatelja u teškoj financijskoj krizi. Nisam vjerovao da ću imati više novaca od njih, iako živim u Srbiji, iako su me dugo, dugo nagovarali da se preselim u bogatu i uspješnu državu Hrvatsku. Sad ne vide rješenje. Očito da pljuvanje po HDZ-u nije ništa dobroga donijelo, kao što su mnogi očekivali. Traži se izlaz, a on se neće dogoditi 1. srpnja 2013. kad Hrvatska na silu bude uvučena u EU, budimo realni, zahvaljujući moru i Nijemcima. Unatoč poteškoćama (ako sam uopće izabrao pravu riječ), Hrvatska je i dalje najljepša zemlja Europe, jednako kao što je Beograd najveća cirkuska šatra Europe. Promatram kako dvije države pristupaju izgradnji kapitalnih objekata, Pelješkoga mosta, odnosno auto-ceste kroz rodni kraj Velje Ilića, Šešeljeva imitatora. Razlika je samo u klimi.