 |
| Službeni ukop Jugoslavije |
Svibanj je jako
lijep mjesec, doba probuđenoga života, zelenila i cvjetnih ugođaja. Na žalost,
posljednji tjedan svibnja taj je ugođaj pokvario. Pogađate, radi se o
obilježavanju tzv. Dana mladosti, praznika bivše nam države Jugoslavije. Kao
što mu ime govori, radi se o mladosti. No, jesmo li nekoć, jednako kao danas,
veličali energiju mladosti, njezinu nevinost i ljepotu, ili je to samo bio
politički performans čija je zadaća bila ispiranje mozgova mladeži? Rekao bih,
ovo drugo. Dokaz za ovu tvrdnju jest ikonografija na dva mjesta na kojima je
ovaj dan obilježavan. U Beogradu i Kumrovcu ista slika: zastave i uniforme bivše
države, zvijezda petokraka, te pjesme koje veličaju jednog od najvećih
zlikovaca XX. stoljeća. Uz to, više je bilo bjegunaca s gerontologije, nego
mladeži. Slučajno ili ne, istoga dana se odigrao još jedan performans,
stotinjak kilometara južno od Kuće cvijeća. Srbija je organizirala svečani ukop
posrmtnih ostataka jugoslavenske kraljevske obitelji Karađorđević. Na tom je
sprovodu bio cijeli državni vrh, vrlo malo posjetitelja, ali u svim medijima
dan mu je veliki značaj. Navodno se radilo o ispravljanju povijesne nepravde,
te stavljanju točke na proces svesrpskog pomirenja. O čemu se zapravo radilo na
oba ova događaja?
 |
| Mogu li Hrvati mahati barjakom NDH u Zemunu? |
Čitajući točku po
točku posljednjega srpskog memoranduma (tek je drugi) posve je razvidno da ga
se aktualna srpska politička i kulturna elita doslovce pridržava. Dakle, pokušava
se na svaki način popraviti slika o Srbima, stvorena tijekom posljednjega rata,
te stvoriti privid relaksacije odnosa među susjedima. Stječe se dojam da se
ovoga memoranduma drži i hrvatska vlast, budući povlači poteze (ili ih tek kani
povući) koji bi omogućili ubrzavanje procesa zaborava, s tendencijom sveopćeg
oprosta. No, što se konkretno htjelo postići svibanjskim događanjima? Ukop
jugoslavenskoga kralja zapravo predstavlja ukop Jugoslavije. Organizatori su
htjeli i simbolično pokazati kako je ta ideja za Srbe zauvijek sahranjena.
Ipak, samo nekoliko dana prije, srpski predsjednik vlade Ivica Dačić u Mostaru
je izjavio kako je sasvim jasno da u bivšoj Jugoslaviji nije bilo ljubavi među
narodima, jer da jest – ne bi se tako krvavo raspala. Polazeći od te premise,
ustvrdio je kako se novi odnosi među narodima trebaju graditi isključivo na
temelju interesa, što će dovesti do stabilnosti u regiji.
Ova priča, kao i
sve priče Šešelj-Miloševićevske koalicije, zakasnile su barem 25 godina! Da je
ovako govorio srpski državni vrh, nikada rata ne bi bilo, razgraničenje bi bilo
isto, a svi narodi unutar svojih država ostvarivali bi jednaka prava, bez
obzira gdje živjeli. Otkuda onda ovakva spika iz ustiju četničkog vojvode,
Miloševićevog glasnogovornika i ostalih aktivnih sudionika krvavoga pira u
Hrvatskoj i BiH? Pa, reklo bi se da im netko drži prislonjen pištolj u glavu, s
nervoznim prstom na okidaču.
Ova šarada ima
samo jedan cilj: izbjegavanje krivnje i zasluženih posljedica fašističkog
divljanja od prije dvadeset godina. Srbi dokazuju nedokazivo, odnosno
izjednačavaju četnike i partizane u borbi protiv njemačkog fašizma. Ne mogu
vjerovati da nitko u Hrvatskoj ovo ne želi iskoristiti za dokaz potpuno
suprotne teze, a ta je da su četnici i partizani, kokarda i petokraka, doista
bili na istoj strani u fašističkom orgijanju u Hrvatskoj. Više nitko i ne krije
kako je 1945. godine u istom danu dopodne bio četnik, a već popodne partizan. To je valjda u
srpskoj tradiciji, što zorno dokazuju Šešeljevi učenici, današnji eurofanatici.
