 |
Kako se bliži nogometna utakmica Hrvatska-Srbija, tako se regleri podižu
prema gore stvarajući visoku temperaturu koja prijeti da zapali bure baruta namjerno ostavljeno baš na ovom mjestu. Da je drukčije, vjerovatno bih pisao o
utakmici hrvatskih i srpskih veterana, odigranoj jučer u Beogradu, ali puno je
delikatnijih tema. Analitičari daju ocjene srpskoj vlasti, sastavljenoj od
Miloševićevih i Šešeljevih ratnih komandanata i glasnogovornika, hvaleći
njihovu posvećenost EU-integracijama, te protukorupcijskoj borbi. Mi koji smo s
njima (pre)živjeli nismo se dali prevariti, pa tako ne povjerovasmo u brzpoteznu
master-diplomu četničkog predsjednika, u
Vučićevo glumatanje Majke Tereze i u Dačićevo stajalište „Europa zdaj“. Netko
je možda imao vjere da će Tadić od Srbije napraviti demokratsku državu, pa je
pogriješio. Isto su vjerovali (samo u početku) i Nijemci koji su svoju grešku
ispravili tako što su na vlast u Srbiji doveli jedinu političku opciju koja
može donositi važne političke odluke, a da ih nitko ne ubije. Znakovita je
šutnja o Šešeljevim uzničkim danima, a samo prije nekoliko mjeseci na državnoj
televiziji bile su redovite snimke njegova suđenja u Haagu. Odreknuće od vođe, ne
znači odreknuće od ideje i političkog cilja. Ta, Srbi su više puta u svojoj
povijesti ubijali svoje vođe i svaki puta birali još gore. Tako se događa i
danas.
Srbija je proslavila svoj Dan državnosti, koji se poklapa s vjerskim
blagdanom. Minimum 90% građana Srbije ne zna o čemu se tu radi. Slave se,
zapravo, dva događaja: jedan s početka XIX. stoljeća (Karađorđev ustanak protiv
Turaka) i jedan iz sredine XIX. stoljeća (pisanje prvog ustava koji je živio
otprilike kao i leptir). Oba događaja odnose se na teritorij južno od Dunava i
Save, dakle sa današnjom Vojvodinom nemaju nikakve veze. Možda srpski prvaci
predmnijevaju budući razvoj događaja? Slaveći taj praznik kao državni (!) Srbi
žele o sebi stvoriti sliku stare demokracije, a sve su glasnije političke snage
koje žele i službeno ukinuti (skoro nepostojeću) autonomiju Vojvodine. Već je
nazivaju Sjevernom srpskom pokrajinom. Jednako tako je nazivana i Južna srpska
pokrajina, pa ju je danas priznalo stotinu država svijeta. Malo je neobično
jednu takvu državu nazivati drukčije od ostatka svijeta. Vjerovatno bi se Srbi
naljutili kad bi netko Vojvodinu zvao Južna austrougarska pokrajina, pri tome
nimalo ne griješeći (osim što bi ispred trebalo stajati „bivša“), ili kad bi u Hrvatskoj za Srijem rekli istočna pokrajina NDH. Kad već
spominjem praznike, da kažem i ovo. Novi Sad je trebao proslaviti svoj dan,
1.veljače, čija je pozadina dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada od
carice Marije Terezije 1748. godine. Taj status platili su novcem bogati
Novosađani, među kojima i znatan broj Hrvata, no – tko bi to smio spomenuti?
Zato se proslavlja tako kako se proslavio ove godine – nikako!
Dakle, Srbi su pripravni za de facto priznavanje Kosova, kako bi dobili
datum otpočinjanja pregovora s EU do lipnja. Usporedo pripremaju teren za nove
poraze, premda se nadaju pobjedama, pa tako vjeruju u možebitno ujedinjenje „svih
srpskih zemalja“. Barem imaju cilj. Voljeli bi Srbi otić na svjetsko nogometno
prvenstvo u Brazil, ali prije toga moraju pobijediti Hrvatsku. U srpskoj
javnosti stvoreno je pobjedničko ozračje, te se samo čeka da hrvatske majke sin
izvede svoje orlove na Maksimir, gdje će „šahovničari“ izgorjeti od silne želje
za pobjedom i omogućiti srpsku pobjedu.
Dok se to ne dogodi, razni šeici, emiri i kusturice haraju Srbijom, kupujući po bagatelnim cijenama ono najbolje
što Srbija ima – vojvođanske njive. Tako će južna austrougarska pokrajina
postati emirat, a odatle do ujedinjenja samo je jedan korak. Samo, ovisi, tko
će se s kim ujediniti.
