U Srbiji se kotač
povijesti napokon zaokrenuo za cijeli krug. Bilo je potrebno dvadeset dvije
godine od uvođenja višepartijskog sustava da bi se ponovno vratio onaj stari,
jednopartijski, tako dobro provjeren u totalitarnom Titovom režimu. Ako je
Demokratska stranka Zorana Đinđića bila predvoditeljica demokratskih promjena
devedesetih, onda je ta ista stranka, samo pod ravnanjem Borisa Tadića, sve
vratila na početno stanje. Resetovanje sustava dogodilo se još prije četiri
godine, kad je Tadić vratio Miloševićeve sljedbenike na veliku političku scenu,
a danas su ga ti isti Miloševićevci pomeli. Da se uistinu radi o
jednopartijskom sustavu govore i činjenice da će u novoj vladi Srbije sjediti
svi osim DS-a, ali na lokalu koaliraju svi sa svima. Identična situacija nekoć
moćnom SKJ, jedino što su dopuštene frakcije.
Oko čega se,
ipak, svi politički subjekti u Srbiji slažu? Oko novca!
Nema razlike u
ideologiji, niti svjetonazoru, dokle god postoji makar jedna državna funkcija
na koju se može smjestiti i posljednji rođak nekadašnjih ljutih političkih
protivnika.Vanjsku, a dobrim dijelom i unutarnju i ekonomsku, politiku ionako
vode SAD i EU, uz miješanje Rusije, tako da nitko u Srbiji ne mora uključiti
mozak. Ipak, novca je sve manje, kao i onih koji ga zarađuju, te treba smisliti
novi izvor krize oko koje bi se ponovno okupila srpska inteligencija i
nezaposleno radništvo. Kosovo je, očito, završena stvar. Pa što ostaje?
Vojvodina.
Fašističke
stranke jako su loše prošle na svibanjskim izborima u Vojvodini, za razliku od
UŽAS-a (uža Srbija) gdje su slavodobitno pobijedile. To je bio povod da Ustavni
sud Srbije, na sam dan konstituiranja vojvođanske vlade proslijedi svoje
mišljenje kako je puno toga neustavno u položaju sjeverne srpske pokrajine. Ono
što je pogodilo autonomaški raspoložene Vojvođane je osporavanje Novog Sada kao
glavnog grada (zaboga, samo nezavisne države imaju glavne gradove), te naziva
dijelova od kojih se Vojvodina sastoji (Srijem, Banat i Bačka), uz dakako
velike primjedbe na račun financiranja. Već narednog dana, organizatori
festivala EXIT izvjesili su transparent na Petrovaradinskoj tvrđavi kojim su
rekli što misle o Ustavnom sudu Srbije. Stvar se zakuhala. Kuhar je poznat,
samo se još ne zna tko će jelo pojesti. Ako je suditi po prijašnjim iskustvima,
bit će rata, jer Srbija ništa nije izgubila na drugi način.
Vojvođanski klub
već zakazuje veliku konvenciju za studeni, na kojoj će biti definiran politički
zahtjev za nezavisnošću Vojvodine (!), tako da bi se povijesni kotač doista
mogao još jednom okrenuti i vratiti Srbiju negdje na početak XX. stoljeća. A
sve je to moglo biti riješeno još u vrijeme Miloševića, jednostavnim rastakanjem
SFRJ na njezine federalne dijelove, što bi za Srbiju bilo bezbolnije. Doduše,
tko ne pokuša, ne zna hoće li uspjeti, pa tako i fašistička ideja o Velikoj
Srbiji u kojoj žive samo Srbi i vjerojatno Bunjevci.
Došlo se, dakle, do točke
koja će u mnogome opredijeliti buduće odnose među velikim silama. Srbija ostaje
bez Kosova, na silu se gura u EU, a Šešeljevi dečki muku muče s kadrovima na
ključnim i manje ključnim mjestima. Miloševićev mali odveć se uživio u ulogu
diktatora, pa slijedi retoriku slavnog prethodnika, jedino što mu manjkaju
neprijatelji koje mora pronaći u Vojvodini, jedinom preostalom dijelu SFRJ koji
nije dobio nezavisnost. Dok se Dačić priprema za priznanje Kosova i veliki
ekonomski krah, najuspješniji gradonačelnik u Srbiji, Goran Ješić, prihvaća
mjesto dopredsjednika vojvođanske vlade i ministra poljoprivrede. Ovaj događaj
samo je podgrijao vojvođanski lonac u kome se
kuha vjerojatno najbogatija juha s mesom. Sudeći po dosadašnjim
Ješićevim uspjesima, on nije ovu odluku donio iz neznanja ili nepostojanja
alternative. Dakle, nakon vrelog ljeta nastupit će vjerojatno još vrelija
jesen, a proljeće je ionako namjenjeno Hrvatima. Dok nas u srpnju ne proguta
EU.
