
Beograd je, nakon kratke stanke u vrijeme Miloševićeve vladavine, te nakon
NATO-bombardiranja, već desetu godinu omiljeno mjesto u “regiji” za
novogodišnje tulume. Tisuće veselih cura i mladića iz Slovenije, BiH, te
Hrvatske, prenapuči Beograd tijekom nekoliko dana novogodišnjih blagdana.
Hoteli, moteli i hosteli su puni, a na brojnim splavovima na Savi i Dunavu
praktički nema slobodnih mjesta. Autor ovih redaka osobno je vidio skupinu od
nekih dvadesetak cura iz Ljubljane kako mrtve pijane hodaju (ako se to tako
može nazvati) uz Balkansku ulicu, od kolodvora prema centru grada. Njima su se
pridružile i cure iz Dalmacije (nisam uspio razumjeti iz kog su mjesta). Očekivanja
su im velika, poglavito će se i ispunit, a pravi je užitak vidjeti sjaj u mladim
očima, bez obzira na motiv i uzrok koji je do njega doveo.
Srpski mediji ovu pojavu “najezde” turista iz susjednih država tumače
ekstremno primamljivom turističkom ponudom koju Beograd nudi. To je u velikoj
mjeri i točno, budući zemljopisni položaj Beograda doista pruža iznimni
doživljaj: dvije rijeke, spoj zapadne i istočne kulture, gastromomsko
bogatstvo,... Uz nabrojano, cijene su također čimbenik koji mlade opredjeljuje
za boravak u srpskoj prijestolnici, premda bi se ove godine o tome moglo diskutirati.
Ipak, pod sumnjom da bih mogao biti i pristran zbog nacionalne pripadnosti,
čini se da je po hrvatskim gradovima i ove godine bilo puno ljepše, među
ostalim i zato što je Hrvatska puno ljepša od Srbije, tako da sam uživao
gledajući fotke iz Dubrovnika, Splita, Zadra, sve do Osijeka. Još jednom sam se
uvjerio da tako lijepe države nema na svijetu.
No, cirkus brzo završava, posjetitelji se vrate svojim normalnim životima, a
ostaju stare i poznate beogradske dileme koje mogu stati u nekoliko riječi:
Kosovo, EU ili Rusija, opće siromaštvo, te predstojeći izbori, uz najavu moguće
glavne teme – sjeverna srpska pokrajina. Godina je završena veselom porukom iz
Zagreba: Hrvatska odustaje od tužbe za genocid, što će reći: i dalje ćemo
svakoga dana i u svakoj prigodi guslati o Jasenovcu i ustašama, ali zato više
nikada nećemo spominjati Vukovar, Škabrnju i rat u kome, je li, Srbija nije
niti sudjelovala. Jedina, rekao bih, dobra vijest za Miloševićeve sljedbenike,
uključujući tu i Tadića. Odmah nakon ove objave, dogodio se i interview s
Miloradom Pupovcem, iz koga moram izdvojiti neke dijelove, radi usporedbe s
katastrofalnim nastupima hrvatskih političkih “prvaka” u Srbiji, predvođenim
Petrom Kuntićem.
Izbori
koji su prošli i ono što danas radimo, nisu samo jedni izbori, konstituiranje
Sabora i Vlade, nego dani i odluke koje se mogu mjeriti s najznačajnijim danima
i odlukama koje je hrvatska politika imala.
Na ovaj način Pupovac uspoređuje razinu važnosti izbora prije samog ulaska
Hrvatske u EU, kao da je to upravo ona točka za koju se njegova stranka
zauzimala. I ovo je na tragu sveopćeg zaborava rezultata srpskog fašističkog
divljanja po Hrvatskoj. Na istom tragu je i slijedeća izjava:
S ovim bi izborima moglo, zapravo
trebalo završiti jedno, a započeti novo razdoblje. Trebalo bi staviti točku na
dvadeset godina politike u kojoj je Hrvatska dobila nezavisnost, kroz rat
ostala bez dobrog dijela srpske, svoje treće po redu historijske manjine (nakon
njemačke i talijanske) zajedno s kojom je postala moderna samostalna nacija,
također, kroz rat i poraće, formirala reprivatizacijski, neomerkantilni tip
kapitalizma – na taj način ostavši bez većine atributa ekonomske suverenosti –
postala članicom NATO-a i došla do na korak od ulaska u EU. Tih dvadest godina
Hrvatska bi trebala završiti u vrijeme tri ozbiljne i velike krize: krize Unije
kojoj bi se za nešto više od godinu dana trebala pridružit, krize
kapitalističkog poretka i krize politike u samoj Hrvatskoj. Nakon razdoblja
zamora u politici proširenja, Uniju je počeo potresati što ekonomski, što
politički nacionalizam; sa druge starane, kapitalistički poredak očito više
nije u stanju odgovoriti ni na globalne ni na nacionalne elemente krize ni u
stabilnim ekonomijama kakve su, od Drugog svjetskog rata, postojale u Evropi.
Što time želi reći? Da Hrvati trebaju zahvaliti Srbima za stjecanje
nezavisnosti? Odmah daje i ocjenu dosadašnje hrvatske politike:
Mislim na to da se politika u
Hrvatskoj zasnivala na trima legitimacijskim osnovama: nacionalnom
konzervativizmu s natruhama liberalnih vrijednosti, antikomunizmu i
antijugoslavenstvu/antisrpstvu i da, kao takva, nije pružala emancipatorski
potencijal za hrvatsko društvo.
Slijedi recept koga bi se trebala držati nova hrvatska vlada:
Trebalo bi nastaviti obnovu međuetničkih,
hrvatsko-srpskih odnosa, oslobađanje od etnocentrizma i ratnog naslijeđa,
vladavinu prava i borbu protiv korupcije, te implementiranje kako normi, tako i
vrijednosti acquis
communitairea u
konsolidiranju države. Ono što bi u političkoj sferi trebalo učiniti a što
dosad nije činjeno je unaprijeđenje međuetničke tolerancije priznavanjem,
afirmacijom i integracijom posebnosti identiteta nacionalnih zajednica na način
da ljudi s njima mogu živjeti bez straha; početi upravljati političkim
dijalogom i pregovaranjem kako bi se bolje koristili politički potencijali i
kako bi se stvorila politička kultura participacije; od simbolički jake države
sa slabim funkcijama početi graditi državu koja bi imala jake funkcije svugdje
gdje za tim postoji opravdana potreba; nastaviti povratak Srba, kako fizički,
tako i kulturno-historijski…
Ili, drugim riječima, treba zaboravit sve što se događalo od VIII. sjednice
srpskih komunista i krenuti s politikom “bratstva i jedinstva”. Povratak Srba u
Hrvatsku, Pupovac dodatno pojašnjava:
Srbi nisu samo fizički prognani iz prostora u
kojima su živjeli, već su prognani iz hrvatske historije i hrvatske kulture.
Tako se, osim Vladana Desnice, o srpskim piscima u Hrvatskoj ne govori, i to na
isti način na koji se, osim o Svetozaru Pribićeviću – a i o njemu sve rijeđe –
ne govori o srpskim političarima. Ili, kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj,
onda se malo ili nimalo govori o tome da li bi ga bilo i kakav bi bio da nije
bilo Srba. Potrebno je izbjeći obnavljanje procesa asimilacije koji je najviše
maha imao tokom ratnih godina, a mogao bi se, bojim se, obnoviti i u novim
okolnostima. Zato je važno da Srbi u Hrvatskoj imaju razvijene vlastite
političke i manjinske institucije.
Na pitanje što misli o većinskom mišljenju u Hrvata da je Hrvatska vodila
pravedan i obrambeni rat, Pupovac pojašnjava:
U Hrvatskoj dominira takvo mišljenje.
Štoviše, ono je ozakonjeno unošenjem u preambulu Ustava. Po mom sudu, to
sprečava Hrvatsku da se suoči sa stvarnom ulogom hrvatske politike u vrijeme
Tuđmana u rasprivanju i vođenju rata, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i
Hercegovini, te ratnom raspadu Jugoslavije; osim toga, to sprečava prosječnog hrvatskog
građanina da se suoči s iskustvom drugih, posebno Srba u Hrvatskoj. O tim
temama ne samo da se ne govori, nego govor o njima još uvijek nije dopušten.
Kao što ni žrtve i stradanje na srpskoj strani nisu priznati. Čim se otvori to
pitanje, odgovara se kako se na taj način želi izjednačiti “žrtva (Hrvatska) i
agresor (Srbi)”. Uostalom,“pravda, istina, obrana” u jugoslavenskim su ratovima
služili za pokriće nepravde, neistine i unutarnje i vanjske agresije. Mislim da
tim riječima na postjugoslavenskom prostoru treba dati novi smisao ili naprosto
pustiti da se same osmisle.
Zanimljiv je i odgovor na pitanje zašto nema dopredsjedničkog mjesta u
Milanovićevoj vladi:
Razloga za to sigurno ima više, kako
političkih tako i nepolitičkih. Povremeno se može čuti kako u Socijaldemokratskoj
partiji ima pripadnika srpske
zajednice i kako iz njenih redova dolaze čak tri člana Vlade koji su porijeklom
etnički Srbi. Neki idu toliko daleko da zaključuju kako ni Samostalna demokratska
srpska stranka ni Pupovac
više nisu potrebni. Svakako je dobro da i u drugim strankama ima Srba i da su
oni u Vladi, ali nije dobro ukoliko se polazi od pretpostavke da se oni ne
trebaju baviti Srbima i njihovim problemima. Još je manje dobro ukoliko se to
ostavlja SDSS-u, kao što se činilo svih ovih godina, a onda ga se optužuje da
gleda samo partikularne interese Srba. Manjinske stranke, pa onda i SDSS, ne
mogu u društvima kao što je hrvatsko biti proglašene nepotrebnim i zamijenje
pripadnicima manjina u nacionalnim strankama, a da to ne proizvede ozbiljne
poremećaje u razvoju promanjinske politike. A što se sudjelovanja u Vladi tiče,
mi danas ne bismo prihvatili lijepe geste već jedino ozbiljnu participaciju. S
Milanovićem kao mandatarom postigli smo dogovor o pojačanom učešću na nivou
pomoćnika ministara, direktora odjela i članova uprava, te smo usuglasili
zajedničke elelmente programa Vlade. To je potreban minimum. Vrijeme možda
donese više od toga.
Vidite li kako se srpski zastupnik očituje o važnim političkim
pitanjima u Hrvatskoj, u toj istoj Hrvatskoj u kojoj su njegovi sunarodnjaci
činili stravične zločine? Nema niti jednoga razloga da još otvorenije ne nastupi
i hrvatski zastupnik u Srbiji,samo to očito nije Petar Kuntić i njegovi
sljedbenici, koje tako snažno podupire hrvatska diplomacija. A zapravo je jednostavno: samo umjesto riječi "Srbi" staviti "Hrvati" i - ravno na TV!

Bliži se i trenutak referenduma, na kome će Hrvati ponovno donijeti odluku
protivno svojim interesima, ali i pod teškim pritiskom izvana. Jedino se možemo
moliti svetome Vinku da prosvijetli (ili oduzme) pamet svima koji će toga dana zaokruživati
sudbonosno DA, kao prilikom ulaska u zajedničku državu sa Srbima. Ako ikome
nešto znači, evo jednoga mišljenja, javno iznijetog, od strane
François de Bernarda, voditelja GERM-a,
studijske i istraživačke skupine o mondijalizaciji za francuski
Le
Monde.
Moram reći da kada bih u ovome trenutku bio Hrvat, da
bih bio protiv Europljana i EU, odnosno protiv njihovih čelnika, te bih bio u
iskušenju da im nakon toliko neumjesnosti, bezobrazluka i aljkavosti svima
kažem da prošetaju.
Zapravo, kako smo ih dočekali i kakav blistavi
horizont im predlažemo? Možemo se kladiti da nijedna zemlja nije imala općenito
lošiji doček u europsku zajednicu od ove – unatoč tome što je udovoljila svim
kriterijima i etapama pristupnog ugovora.
Sretna vam nova godina, poštovani čitatelji CroSirmiuma. Prihvatili ste
Gregorijanski kalendar, prihvatite i članstvo u EU,pa onda poslije gledajte što
ćete.