Nož, žica, sikirica

Multietnička, multikulturalna, multikonfesionalna, multijezička, tolerantna, primjer suživota za cijelu Europu... Samo su neki od epiteta koje srpske vlasti umjetno kače uz Vojvodinu i mašu tom definicijom pred međunarodnom javnošću. Ono što se sinoć dogodilo hrvatskim navijačima u Novome Sadu nije incident, kako bi htjele srpske vlasti i mediji predstaviti događaj, nego kontinuitet započet 1988. godine „jogurt-revolucijom“. Srbi uvijek nađu (loš) izgovor kad se nešto loše dogodi u njihovoj režiji, pa sam pokušao i ja predvidjeti koji će biti ovoga puta. Srbi nisu izbačeni iz hrvatskoga ustava, dakle to ne stoji. Nije provedena nikakva vojna ili policijska akcija, niti su izvršavane deložacije iz nasilno useljenih stanova. Nisu, čak, igrali Hrvati i Srbi jedni protiv drugih. Analizirajući sam tijek utakmice, sve je bilo u športskome duhu, pa i navijanje naših navijača, a pobjeda nad našim dužnicima Francuzima čista kao suza. Dakle, posve drugi su razlozi ovakvog divljanja.

U Srbiji su se pojavile brojne skupine navijača iz Makedonije, Slovenije te ostalih zemalja sudionica ovoga natjecanja. Ni prema jednoj od tih skupina nije primjenjena bilo kakva nasilna akcija. Način na koji je proveden napad na veliki broj hrvatskih navijača navodi na logičan zaključak da je sve bilo unaprijed dobro organizirano. Nitko me ne može razuvjeriti da za akciju ovakvih razmjera nije znala BIA i policija, zato što smo sve to već osjetili na vlastitoj koži 90-ih godina. Beograd, grad koji je već nekoliko desetljeća „Juden frei“, ostao je u sjeni Novoga Sada (također „Juden frei“), grada čiji image ne može popraviti niti jedan fantastičan EXIT festival. To je prijestolnica svih doseljenika iz Hrvatske i BiH, sudionika rata u tim državama, frustriranih zbog vojnog i svakog drugog poraza, kojima je cilj napraviti od Srbije „Croaten frei“ državu i umalo im to nije i uspjelo. Nevolja je u tome što im se kod svakih izbora aktualna vlast i oporba maksimalno upucavaju, znajući da se radi o ogromnom broju sigurnih glasača kojima treba obećati ono što oni žele čuti: Kosovo je Srbija, Knin je Srbija, Banja Luka je Srbija,... Jedini (ozbiljan) neprijatelj su Hrvati i to su osjetili na vlastitoj koži Hrvati autohtoni stanovnici Srbije. U konkretnom slučaju, nisam posve siguran što je u pozadini ovog fašističkog divljanja. Predmnijevam da bi moglo biti zastrašivanje pred buduće utakmice hrvatske repke, kako bi se obeshrabrili navijači iz Hrvatske da uopće i ne dođu, moglo bi biti i podgrijavanje pobjedničke atmosfere pred mogući susret Srbije i Hrvatske, ali prije će biti da su razlozi puno dublji. Poslana je poruka da se ne želi kandidatura za članstvom u EU, te da je vrijeme da se makne Tadić. Sva današnja i sutrašnja gluma (policijska uhićenja, parada žandarmerije, medijska priopćenja) samo su licemjerna predstava za lakovjerne. Ovo što se sinoć dogodilo, prava je slika Srbije i Vojvodine. U takvom sustavu žive Hrvati, kojima se ne može dogoditi jedan Pupovac ili Stanimirović, jer se svaki pokušaj političkog organiziranja završava ili u krvi, ili posvemašnjom marginalizacijom.

Prije samo dva dana dogodio se „performans“ na novosadskom keju, šetnici pokraj Dunava, u znak obilježavanja obljetnice zločina kojega su proveli mađarski fašisti. Nadam se da je Zuroff ostao još koji dan kako bi mogao vidjeti na djelu one koji za sebe tvrde kako su vječite žrtve zlih osvajača. Uzalud je isprika novosadskoga gradonačelnika, kad nije uspio dobiti dozvolu od crkvenih vlasti za nazočnost na već spomenutoj komemoraciji. Možda u toj činjenici i treba tražiti organizatore napada na hrvatske navijače sinoć, te hrvatske građane u kontinuitetu, s manjim ili većim intenzitetom.

Oglasila se, na moje ogromno (pozitivno) iznenađenje, jedna hrvatska partija iz Subotice, DSHV:

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) osudio je napade na hrvatske navijače posle rukometne utakmice u Novom Sadu. DSHV je naveo da je s gnušanjem primio vest o "skandaloznom ponašanju jednog broja šovinizmom ostrašćenih građana Srbije u vojvođanskim mestima Veternik i Ruma prema navijačima reprezentacije Hrvatske tokom njihovog povratka kući".

"Zar je moguće da u državi Srbiji postoje snage koje zaustavljaju kolone hrvatskih navijača, sekirama i palicama zavode red, pale vozila s hrvatskim registarskim tablicama", navodi se u saopštenju. Dodaje se da su tako za samo nekoliko sati umanjeni svi napori države da organizuje Prvenstvo Evrope u rukometu na visokom nivou. DSHV se pita šta će se dogoditi ako posle ove beznačajne utakmice za srpske navijače, u nekoj od sledećih utakmica dođe do susreta reprezentacija Srbije i Hrvatske i u Beograd dođe 10.000 hrvatskih navijača.

Nisam čuo niti riječ od Milorada, Borisa, Vojislava, Žarka,...

Još jednom: nemojte misliti kako je ovo slučajni incident, kao što nisu bili balvani u Dalmaciji ili prije nekoliko tjedana na Kosovu. Srbija provodi svoj paklenski plan, nakratko zaustavljen nakon ratnog poraza od Hrvata i kosovskih Albanaca koji ima samo jedan cilj za čije ostvarenje imaju samo jednog neprijatelja – Hrvate. Ako netko misli da pretjerujem, neka ode na bilo koji internetski portal i pročita komentare. Većina ima razumijevanje za novosadsku akciju, a najupečatljiviji je jedan koji veli: “Jasenovac vam nećemo oprostiti.” Toliko o multičetničkoj Vojvodini. Može li Hrvatska živjeti s time?

Guske, magla,... već viđeno!

subota, 21.1.2012. 20 sati
Gledam na srpskoj državnoj televiziji kako hrvatski policajci tuku prosvjednike protiv ulaska u EU. Na hrvatskim forumima ne mogu pronaći petoro mladih Hrvata koji hrle k EU, dok državni mediji iznose najnovija istraživanja o 60 postotnoj potpori. Budući živim u "dijaspori", u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji, pratim i njihove medije. Sama sprdnja s Hrvatima, s Hrvatskom i EU. Idem pogledat kako naši danas stoje u rukometu.

subota, 21.1.2012. 22 sata
Pogledao dokumentarac "Društvo tišine". Potpuno sam svjestan kako je moje stajalište o EU ispravno. Jedno je biti članom europske obitelji, europske zajednice, a posve drugo članom organizacije poput današnje EU. Razmišljam hoću li uopće sutra prošetati do hrvatskog veleposlanstva i sudjelovati na referendumu. Ako ne odem, bit će mi žao što nisam svojim glasom pokušao spasiti moju Domovinu. Ako odem - imat ću osjećaj kako sam ju prodao. Teška noć.

Subota, 21.1.2012. 23 sata
Dopisnica PTC-a iz Zagreba zadovoljno izvješćuje kako su Hrvati konfrontirani glede referenduma, a najčešće se spominje izreka: ovo vam je kao da vas pozovu na tulum u pet sati ujutro. Sprdnja na srpskim medijima ne prestaje, ali ta je sprdnja prožeta zavišću od koje su mnogi u Srbiji pozeleneli. U posljednjim vijestima PTC pokazuje buduću granicu kod Iloka i pita se: hoće li ovo biti iduće godine granica s EU?

Nedjelja, 22.1.2012. 14 sati

S velikim nestrpljenjem Srbija iščekuje rezultate hrvatskog referenduma. I pokraj evidentne namjere da se srpske integracije vežu uz Rusiju, velika je doza zavisti zbog vrlo mogućeg i posve izvjesnog članstva Hrvatske u EU. Budući da se naredno "primanje" predviđa za Crnu Goru tek negdje 2020. godine, Srbija bi dugo, dugo gledala na Bajakovu na stijeg sa žutim zvjezdicama, od kojih je jedna hrvatska. Ako do tada uopće i bude EU u ovakvome izdanju. Ovih se dana u Beogradu ponovno čuju ratni bubnjevi, a razlog je pronađen u navodnom pokušaju atentata na državni i crkveni vrh, te komentare istoga od strane jednog pisca iz Crne Gore. Našlo se mjesta za pljuvati i po Angelini Jolie, jer se u njezinom filmu "Zemlja krvi i meda" Srbi ne prikazuju u duhu Memoranduma. A samo prošle godine u Srbiji je zatvoreno više od 60 tisuća malih obrtničkih radnji i poduzeća. Vjerojatno je to zasluga Angeline i Nikolaidisa. Odoh do Fruške Gore obić vinograd, obrezati jedan čokot loze i nešto okrenuti na žaru. Isuse Bože, zar ste zaboravili na Vincekovo?

Nedjelja, 22.1.2012. 15 sati
Izlaznost je vrlo mala, tek nešto preko 10%. Moji Srijemci i Slavonci ni toliko: u Vukovaru tek oko 7%. Još nekoliko sati i znat ćemo kako su ljevaci uspjeli namjestiti referendum, ili će proeuropski građani Hrvatske masovno pojuriti na glasačka mjesta tek nakon ručka i poslijepodnevnog odmora. Pronašao sam i vijest da se predviđa raspad BiH, ali i da Rusi traže prekid rada Haaškoga tribunala, jer je odveć antisrpski intoniran.

Njezino ime je Kristina Ćurković!

Ima nade za Hrvatsku!

Potresno pismo Ružice Erdelji.

''Zarobljena sam na dan pada Vukovara 18. 11. 1991. g. u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Odveli su nas do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba, muškarce od žena. Autobusima su nas odvezli na Velepromet. Oduzeli su mi sve što sam imala kod sebe, torbu, novac, imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela misleći da će nam poslužiti u spašavanju. Na Veleprometu su nas postrojili uz zid. ... Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno.
Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni. .... Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. ... Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. ... Jedan dan Stanimirović, Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću.
29. 11. 1991. potrpali su nas u kamione i vozili preko Negoslavaca, gdje nas je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje, iz kamiona nismo smjeli izaći sve do Šida. U Šidu su nas držali cijeli dan u kamionima, nitko nije smio sići. Predvečer su nas vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici...Razmijenjeni smo 6 prosinca, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama, u Bosanskom Šamcu.... Kada sam se vratila u Vukovar 1998. g., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje.... O stradanju sam dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu.... Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu... Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života.''

Hristos se rodi, bre!

 Čitam jučer u hrvatskome tisku kako je policija intervenirala u Srijemu (Mirkovci, Borovo) zbog divljanja nekoliko mladića tijekom proslave srpskoga Božića. Očekivao sam reagiranje Stipe Mesića, Žarka Puhovskog, ali i čitave plejade novinara boraca za poštivanje antifašizma na ovim prostorima. Puno je bilo slika ustaških kapa na Thompsonovim koncertima, ali su izostale ove srpsko-božićne. Kako bih udovoljio svima koji još uvijek vjeruju u dobre namjere istočnih susjeda, postavio sam fotografije sa prošlogodišnje proslave srpskoga Božića u Subotici, a kako javljaju prijatelji sa sjevera Bačke, i ove je godine bilo slično. Jednako se događa u mjestima sa značajnijim brojem Hrvata i Mađara, poput Slankamena, mjesta u Srijemu iz koga je protjerana većina hrvatskog stanovništva.
Osobno sam vidio u nekim mjestima u Srijemu kako u ovim dernecima sudjeluju i svećenici SPC,što samo potvrđuje moju sumnju da SPC potiče i odobrava ove provokacije koje nemaju nikakve veze s kršćanstvom, a ponajmanje s proslavom Božića, blagdana mira. Prosudite sami, pa obavijestite Efraima Zuroffa. On vjerojatno ne zna da se ovo događa, te da se radi o potomcima onih koji su na početku WW2 ponosno obavijestili Hitlera kako je Beograd prvi "Juden frei" grad u okupiranoj Europi. Najbolja osoba za obavještavanje Zuroffa bio bi svakako predsjednik republike Josipović, budući je zasigurno vodeći antifašist u Hrvatskoj, te mu prirodno pripada uloga upozoravanja na fašističke elemente u vlastitoj državi.
A koliko ima veze rođenje Krista sa spodobama sa fotografija, ostavljam čitateljima da sami zaključe.

photo e-novine

Čestitka

Svim posjetiteljima CroSirmiuma koji danas proslavljaju Božić, želim čestitati i zaželjeti sreću!

Hrvatski dužnosnici čestitaju Božić Srbima u Zagrebu

 

 

 

 

 

 

 

 

 Ovo je lijep primjer kako se jedna demokratska država odnosi spram jedne manjine koja je u velikoj mjeri sudjelovala u razaranju države u kojoj živi.

Ne želeći umanjiti današnji srpski blagdan, želim samo opomenuti Petra Kuntića i njegove DSHV suradnike da u Beogradu nije bio nikakav prijam visokih srpskih dužnosnika kad je bio hrvatski Božić, niti su na bilo kakav način Hrvatima čestitali, što najbolje govori o uspješnosti politike koju ova stranka i njezini čelnici provode nakon pada Miloševićeva režima.

Tko ne smije biti fašist?

Horti i Hitler, fašisti

Pavelić i Hitler, fašisti

Knez Pavle i Hitler - ??

Srbi sustavno njeguju kult nevine žrtve, vlastite dakako. Na prostoru na kome žive skupa s ostalim narodima, ispada kako su svi protiv njih, kako su uvijek morali trpjeti teror bez valjanog razloga. I doista, kad se malo prelista srpski tisak i internetski portali, postoje brojni dokazi o istinitosti ove tvrdnje. Na žalost, nema dublje analize niti povijesnog konteksta, a poruke koje se odašilju takvim svjedočanstvima ne idu u pravcu odavanja pošte žrtvama, nego prije svega upiranje prstom u krvnika, te skoro otvorena prijetnja osvetom. Osobito se upire prstom u Hrvate i Mađare, jer se s njima dijeli životni prostor, dočim se Nijemce spominje s oprezom iz poglavito ekonomskih razloga. Međutim, svakom iole dobronamjernom promatraču nije teško zaključiti kako stvari ne stoje tako crno-bijelo. Kad se govori o WW2, vrijeme bez TV-a i interneta, glavni su dokazni materijal rijetke fotografije, te svjedočanstva preživjelih. No, Srbi ne drže do svjedočanstava ostalih, posebice Hrvata i Mađara, jer kad bi to učinili, postalo bi posve razvidno kako su zločine činili oni totalitarni sustavi koji su za to imali priliku. Tako su Nijemci, Mađari i Hrvati prednjačili početkom rata, a Srbi na njegovom kraju. Svejedno je koji su motivi i razlozi za zločine: zločin je uvijek i samo zločin i za njega nema opravdanja. Kod Srba, na žalost, već desetljećima postoji ogromna razlika u tretiranju zločina, tako da ispada kako oni nisu nikada i ni prema kome vršili djela nasilja, kako su uvijek vodili obrambene ratove, kako su žrtve drugih naroda samo logični razvoj situacije u kojoj se nekadašnja žrtva ima prirodno pravo osvetiti. Na posebnom mjestu nalaze se ustaški zločini, te zločini mađarskih fašista u vrijeme WW2. O Jasenovcu i prenapuhivanju broja žrtava već je puno puta govoreno i dokazano, a sada su „zanimljive“ žrtve takozvane racije u Bačkoj, tijekom 1942. godine. Novi Sad, Čurug, Titel, Žabalj i još neka mjesta bila su te zime poprištem masovnih ubojstava što su ga počinili Hortijevi fašisti. To je dokumentirano, dokazano i – točka. Mađarska je kažnjena na više načina zbog svoje fašističke prošlosti. Hrvatska je, također, kažnjena oduzimanjem velikog dijela državnog teritorija, ali i na razne druge načine. Međutim, ništa manje strašni srpski zločini, počinjeni za vrijeme i nakon WW2 na području današnje Hrvatske  i Vojvodine, klasificirani su u skupinu „opravdane odmazde“, pa se skoro i ne trebaju tretirati kao zločini, prema srpskim izvorima. Ima svjedoka, dakako, i o tim zločinima.Već od jeseni 1944. i prodora ruske Crvene armije, događaju se masovna ubojstva Mađara u Bačkoj i Hrvata u Srijemu. Mnogi su bili mišljenja da ako nisu radili zločine, ne trebaju bježati, no bili su u krivu.  Od listopada 44-te do konca 45-te otvoren je lov na Hrvate u Srijemu (i posvuda) i u njemu su sudjelovali  svi kojima je bilo do lova. Već sam o tome pisao u prijašnjim postovima, ali ponovno se dotičem ove teme zbog izjave Ane Frenkel, suradnice centra Simon Wiesenthal koja veli: „Šandor Kepiro na suđenju nije nijekao da je bio mađarski žandarmerijski kapetan u vrijeme kada je provedena Novosadska racija. On je tijekom Drugog svjetskog rata bio dva puta osuđivan zbog svoje uloge u raciji, a nakon rata pobjegao u Argentinu. Da li nevin čovek bježi?”

Tko je mislio da nevini ne trebaju bježati, platio je glavom, draga moja Ana Frenkel.

Hrvatski narod je uspio postaviti na svoje mjesto ustaše, NDH i Antu Pavelića, jednako kao što su Mađari postavili Hortija i Nijemci Hitlera. A što je sa Srbima? Oni su rehabilitirali četnički pokret Draže Mihajlovića, tipično fašističku vojnu organizaciju, suradnicu njemačkih nacista! Posljednji je rehabilitiran knez Pavle Karađorđević. Imaju li pravo Srbi spočitavati Hrvatima Pavelića, ili Mađarima Hortija, kad su puhali u istu tikvu u isto vrijeme?

Sveti Vinko, moli za nas!

 Beograd je, nakon kratke stanke u vrijeme Miloševićeve vladavine, te nakon NATO-bombardiranja, već desetu godinu omiljeno mjesto u “regiji” za novogodišnje tulume. Tisuće veselih cura i mladića iz Slovenije, BiH, te Hrvatske, prenapuči Beograd tijekom nekoliko dana novogodišnjih blagdana. Hoteli, moteli i hosteli su puni, a na brojnim splavovima na Savi i Dunavu praktički nema slobodnih mjesta. Autor ovih redaka osobno je vidio skupinu od nekih dvadesetak cura iz Ljubljane kako mrtve pijane hodaju (ako se to tako može nazvati) uz Balkansku ulicu, od kolodvora prema centru grada. Njima su se pridružile i cure iz Dalmacije (nisam uspio razumjeti iz kog su mjesta). Očekivanja su im velika, poglavito će se i ispunit, a pravi je užitak vidjeti sjaj u mladim očima, bez obzira na motiv i uzrok koji je do njega doveo.
Srpski mediji ovu pojavu “najezde” turista iz susjednih država tumače ekstremno primamljivom turističkom ponudom koju Beograd nudi. To je u velikoj mjeri i točno, budući zemljopisni položaj Beograda doista pruža iznimni doživljaj: dvije rijeke, spoj zapadne i istočne kulture, gastromomsko bogatstvo,... Uz nabrojano, cijene su također čimbenik koji mlade opredjeljuje za boravak u srpskoj prijestolnici, premda bi se ove godine o tome moglo diskutirati.
Ipak, pod sumnjom da bih mogao biti i pristran zbog nacionalne pripadnosti, čini se da je po hrvatskim gradovima i ove godine bilo puno ljepše, među ostalim i zato što je Hrvatska puno ljepša od Srbije, tako da sam uživao gledajući fotke iz Dubrovnika, Splita, Zadra, sve do Osijeka. Još jednom sam se uvjerio da tako lijepe države nema na svijetu.

No, cirkus brzo završava, posjetitelji se vrate svojim normalnim životima, a ostaju stare i poznate beogradske dileme koje mogu stati u nekoliko riječi: Kosovo, EU ili Rusija, opće siromaštvo, te predstojeći izbori, uz najavu moguće glavne teme – sjeverna srpska pokrajina. Godina je završena veselom porukom iz Zagreba: Hrvatska odustaje od tužbe za genocid, što će reći: i dalje ćemo svakoga dana i u svakoj prigodi guslati o Jasenovcu i ustašama, ali zato više nikada nećemo spominjati Vukovar, Škabrnju i rat u kome, je li, Srbija nije niti sudjelovala. Jedina, rekao bih, dobra vijest za Miloševićeve sljedbenike, uključujući tu i Tadića. Odmah nakon ove objave, dogodio se i interview s Miloradom Pupovcem, iz koga moram izdvojiti neke dijelove, radi usporedbe s katastrofalnim nastupima hrvatskih političkih “prvaka” u Srbiji, predvođenim Petrom Kuntićem.

Izbori koji su prošli i ono što danas radimo, nisu samo jedni izbori, konstituiranje Sabora i Vlade, nego dani i odluke koje se mogu mjeriti s najznačajnijim danima i odlukama koje je hrvatska politika imala.
Na ovaj način Pupovac uspoređuje razinu važnosti izbora prije samog ulaska Hrvatske u EU, kao da je to upravo ona točka za koju se njegova stranka zauzimala. I ovo je na tragu sveopćeg zaborava rezultata srpskog fašističkog divljanja po Hrvatskoj. Na istom tragu je i slijedeća izjava:

S ovim bi izborima moglo, zapravo trebalo završiti jedno, a započeti novo razdoblje. Trebalo bi staviti točku na dvadeset godina politike u kojoj je Hrvatska dobila nezavisnost, kroz rat ostala bez dobrog dijela srpske, svoje treće po redu historijske manjine (nakon njemačke i talijanske) zajedno s kojom je postala moderna samostalna nacija, također, kroz rat i poraće, formirala reprivatizacijski, neomerkantilni tip kapitalizma – na taj način ostavši bez većine atributa ekonomske suverenosti – postala članicom NATO-a i došla do na korak od ulaska u EU. Tih dvadest godina Hrvatska bi trebala završiti u vrijeme tri ozbiljne i velike krize: krize Unije kojoj bi se za nešto više od godinu dana trebala pridružit, krize kapitalističkog poretka i krize politike u samoj Hrvatskoj. Nakon razdoblja zamora u politici proširenja, Uniju je počeo potresati što ekonomski, što politički nacionalizam; sa druge starane, kapitalistički poredak očito više nije u stanju odgovoriti ni na globalne ni na nacionalne elemente krize ni u stabilnim ekonomijama kakve su, od Drugog svjetskog rata, postojale u Evropi.

Što time želi reći? Da Hrvati trebaju zahvaliti Srbima za stjecanje nezavisnosti? Odmah daje i ocjenu dosadašnje hrvatske politike:

Mislim na to da se politika u Hrvatskoj zasnivala na trima legitimacijskim osnovama: nacionalnom konzervativizmu s natruhama liberalnih vrijednosti, antikomunizmu i antijugoslavenstvu/antisrpstvu i da, kao takva, nije pružala emancipatorski potencijal za hrvatsko društvo.

Slijedi recept koga bi se trebala držati nova hrvatska vlada:

Trebalo bi nastaviti obnovu međuetničkih, hrvatsko-srpskih odnosa, oslobađanje od etnocentrizma i ratnog naslijeđa, vladavinu prava i borbu protiv korupcije, te implementiranje kako normi, tako i vrijednosti acquis communitairea u konsolidiranju države. Ono što bi u političkoj sferi trebalo učiniti a što dosad nije činjeno je unaprijeđenje međuetničke tolerancije priznavanjem, afirmacijom i integracijom posebnosti identiteta nacionalnih zajednica na način da ljudi s njima mogu živjeti bez straha; početi upravljati političkim dijalogom i pregovaranjem kako bi se bolje koristili politički potencijali i kako bi se stvorila politička kultura participacije; od simbolički jake države sa slabim funkcijama početi graditi državu koja bi imala jake funkcije svugdje gdje za tim postoji opravdana potreba; nastaviti povratak Srba, kako fizički, tako i kulturno-historijski…

Ili, drugim riječima, treba zaboravit sve što se događalo od VIII. sjednice srpskih komunista i krenuti s politikom “bratstva i jedinstva”. Povratak Srba u Hrvatsku, Pupovac dodatno pojašnjava:

 Srbi nisu samo fizički prognani iz prostora u kojima su živjeli, već su prognani iz hrvatske historije i hrvatske kulture. Tako se, osim Vladana Desnice, o srpskim piscima u Hrvatskoj ne govori, i to na isti način na koji se, osim o Svetozaru Pribićeviću – a i o njemu sve rijeđe – ne govori o srpskim političarima. Ili, kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj, onda se malo ili nimalo govori o tome da li bi ga bilo i kakav bi bio da nije bilo Srba. Potrebno je izbjeći obnavljanje procesa asimilacije koji je najviše maha imao tokom ratnih godina, a mogao bi se, bojim se, obnoviti i u novim okolnostima. Zato je važno da Srbi u Hrvatskoj imaju razvijene vlastite političke i manjinske institucije.

Na pitanje što misli o većinskom mišljenju u Hrvata da je Hrvatska vodila pravedan i obrambeni rat, Pupovac pojašnjava:

U Hrvatskoj dominira takvo mišljenje. Štoviše, ono je ozakonjeno unošenjem u preambulu Ustava. Po mom sudu, to sprečava Hrvatsku da se suoči sa stvarnom ulogom hrvatske politike u vrijeme Tuđmana u rasprivanju i vođenju rata, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, te ratnom raspadu Jugoslavije; osim toga, to sprečava prosječnog hrvatskog građanina da se suoči s iskustvom drugih, posebno Srba u Hrvatskoj. O tim temama ne samo da se ne govori, nego govor o njima još uvijek nije dopušten. Kao što ni žrtve i stradanje na srpskoj strani nisu priznati. Čim se otvori to pitanje, odgovara se kako se na taj način želi izjednačiti “žrtva (Hrvatska) i agresor (Srbi)”. Uostalom,“pravda, istina, obrana” u jugoslavenskim su ratovima služili za pokriće nepravde, neistine i unutarnje i vanjske agresije. Mislim da tim riječima na postjugoslavenskom prostoru treba dati novi smisao ili naprosto pustiti da se same osmisle.

Zanimljiv je i odgovor na pitanje zašto nema dopredsjedničkog mjesta u Milanovićevoj vladi:

 Razloga za to sigurno ima više, kako političkih tako i nepolitičkih. Povremeno se može čuti kako u Socijaldemokratskoj partiji ima pripadnika srpske zajednice i kako iz njenih redova dolaze čak tri člana Vlade koji su porijeklom etnički Srbi. Neki idu toliko daleko da zaključuju kako ni Samostalna demokratska srpska stranka ni Pupovac više nisu potrebni. Svakako je dobro da i u drugim strankama ima Srba i da su oni u Vladi, ali nije dobro ukoliko se polazi od pretpostavke da se oni ne trebaju baviti Srbima i njihovim problemima. Još je manje dobro ukoliko se to ostavlja SDSS-u, kao što se činilo svih ovih godina, a onda ga se optužuje da gleda samo partikularne interese Srba. Manjinske stranke, pa onda i SDSS, ne mogu u društvima kao što je hrvatsko biti proglašene nepotrebnim i zamijenje pripadnicima manjina u nacionalnim strankama, a da to ne proizvede ozbiljne poremećaje u razvoju promanjinske politike. A što se sudjelovanja u Vladi tiče, mi danas ne bismo prihvatili lijepe geste već jedino ozbiljnu participaciju. S Milanovićem kao mandatarom postigli smo dogovor o pojačanom učešću na nivou pomoćnika ministara, direktora odjela i članova uprava, te smo usuglasili zajedničke elelmente programa Vlade. To je potreban minimum. Vrijeme možda donese više od toga.

  Vidite li kako se srpski zastupnik očituje o važnim političkim pitanjima u Hrvatskoj, u toj istoj Hrvatskoj u kojoj su njegovi sunarodnjaci činili stravične zločine? Nema niti jednoga razloga da još otvorenije ne nastupi i hrvatski zastupnik u Srbiji,samo to očito nije Petar Kuntić i njegovi sljedbenici, koje tako snažno podupire hrvatska diplomacija. A zapravo je jednostavno: samo umjesto riječi "Srbi" staviti "Hrvati" i - ravno na TV!

Bliži se i trenutak referenduma, na kome će Hrvati ponovno donijeti odluku protivno svojim interesima, ali i pod teškim pritiskom izvana. Jedino se možemo moliti svetome Vinku da prosvijetli (ili oduzme) pamet svima koji će toga dana zaokruživati sudbonosno DA, kao prilikom ulaska u zajedničku državu sa Srbima. Ako ikome nešto znači, evo jednoga mišljenja, javno iznijetog, od strane  François de Bernarda, voditelja GERM-a, studijske i istraživačke skupine o mondijalizaciji za francuski Le Monde.

Moram reći da kada bih u ovome trenutku bio Hrvat, da bih bio protiv Europljana i EU, odnosno protiv njihovih čelnika, te bih bio u iskušenju da im nakon toliko neumjesnosti, bezobrazluka i aljkavosti svima kažem da prošetaju.
Zapravo, kako smo ih dočekali i kakav blistavi horizont im predlažemo? Možemo se kladiti da nijedna zemlja nije imala općenito lošiji doček u europsku zajednicu od ove – unatoč tome što je udovoljila svim kriterijima i etapama pristupnog ugovora.


Sretna vam nova godina, poštovani čitatelji CroSirmiuma. Prihvatili ste Gregorijanski kalendar, prihvatite i članstvo u EU,pa onda poslije gledajte što ćete.