Srpski mediji najavljuju dolazak hrvatskoga predsjednika Josipovića u prvi službeni posjet Beogradu, što će se (vjerovatno) dogoditi 18. srpnja. Političari su pronašli odgovarajući povod: proslava 20-te obljetnice utemeljenja Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV). Budući sam bio sudionikom događanja od prije dvadeset godina, ovo će biti moj skromni doprinos rasvjetljavanju istine u svezi spomenutoga događaja, ali u širem političkom i kulturnom kontekstu.
Odmah ću reći: većina srijemskih Hrvata nemaju niti jedan razlog za slavlje, već obratno – za tugovanje nad vlastitom tragedijom u kojoj je njihova krivnja bila najmanja. U godinama nakon Titove smrti, napose poslije objavljivanja Memoranduma SANU, naivni srijemski politički prvaci nisu razumjeli znakove koje je srpska tajna policija ostavljala po cijelome Srijemu. Evo samo jednoga primjera. Tijekom nekoliko godina, „studenti“ su išli po hrvatskim mjestima i fotografirali kuće Hrvata, navodno zbog njihove ljepote i potreba studija. Zatim su ih nudili vlasnicima kuća po niskim cijenama, u lijepom okviru, te je teško bilo odbiti takvu velikodušnu ponudu. Na taj način, nekoliko godina prije konačnog raspada SFRJ, veliki broj Srba iz Slavonije već je imao plan B, ukoliko onaj glavni (stvaranje Velike Srbije) ne uspije. Naravno da Srijemci nisu znali ni za kakve planove, nego su se pokušali ponašati demokratski u izrazito nedemokratskim uvjetima, u totalitarnoj Miloševićevoj Srbiji, što je rezultiralo utemeljenjem vlastite partije, DSHV-a. Oduševljenje je bilo veliko, te su vrlo brzo formirani i mjesni odbori po Srijemu (Petrovaradin,Slankamen, Mitrovica, Zemun,...) s namjerom sudjelovanja na prvim izborima. Subotička elita je možda imala najbolje namjere, ali je čitav proces vođen s velikom dozom euforije, stihijski, ne vodeći računa o mogućim posljedicama. Bilo je to vrijeme medijskog linča svega hrvatskog, a možete misliti kako je bilo Srijemcima kad su morali živjeti usred toga grotla koji je jedva čekao da eksplodira. Datum početka progona svakako je 1. svibnja 1991. godine i policijska akcija u Slankamenu, zatim slijede ostala srijemska mjesta i svima je bilo jasno da se radi o koordiniranoj akciji na zastrašivanju autohtonih Hrvata, koji su bili većinski u nekoliko mjesta. Istodobno s fizičkim nasrtajima na hrvatske kuće, pojavili su se prvi Srbi iz Hrvatske (Virovitica, Slatina,...) već vrlo dobro upoznati u koja mjesta trebaju ići i pokušati ishodovati zamjenu imanja.
Tek onda je Srijemcima pala mrena s očiju: mnogi od pridošlica imali su fotografije hrvatskih kuća snimljene prije nekoliko godina, a mnogi su imali čitave popise, točno po ulicama i kvartovima. Dakako, obilata je bila pomoć lokalnih Srba i policije. Ovo je široka tema, s puno pojedinačnih događaja, te se neću na njoj zadržati, no htio sam reći kako je DSHV bio potpuno nedorastao nastaloj situaciji. Ljudi su prebijani, otpuštani s posla, djevojke silovane, prijetilo se telefonom i na druge načine, posebne terorističke skupine bacale su bombe po dvorištima, upadale ljudima u domove i gurali im cijevi u usta,... Što su mogli Srijemci? Pružiti otpor kad je omjer bio jedan naprama tisuću? Ne, morali su spašavati vlastite živote i živote članova svojih obitelji i za samo godinu i pol dana, Srijem je ostao bez većeg dijela Hrvata. Procjene idu do 40 tisuća, barem ako se konzultira Crkva koja pedantnije broji svoje stado. Hrvatskih političara iz Subotice nije nigdje bilo tih teških dana. Znamo da su odlazili u Zagreb po mišljenje, znamo da je Zagreb već prije otpisao Srijem i sve u njemu, te da je bilo puno važnijih problema oko stvaranja i obrane nove države, ali gorčina s kojom su Hrvati napuštali Zemun, Slankamen, Mitrovicu, Golubince,... i danas se osjeti u trbuhu. Mnogi su u Srijem došli prije sto, dvjesto, pa i tristo godina, pa je rastanak sa zavičajem bio bolan. Većina onih koji su otišli, ali i koji su ostali, upamtili su DSHV kao jednu kukavičku stranku koja se prije svega vodila interesima manje skupine subotičkih intelektualaca, nego zaštitom svojih sunarodnjaka. Taj dojam imaju i danas. I zato, najava „proslave“ dvadesete obljetnice utemeljenja DSHV-a samo je probudila aveti prošlosti. Sjetio sam se svog šefa, koji me je, po direktivi odozgo, otpustio s posla („Znaš, i u Zagrebu Srbima rade svašta, pa nemoj ovo doživljavati osobno!“), ali sjetio sam se i nekoliko brutalnih ubojstava i silovanja. Sjetio sam se kako sam prolazio sa suprugom kroz Beograd, a kad me je ona oslovila sa „Ante“, barem deset prolaznika se okrenulo prema meni. Sjetio sam se kako su u svim hrvatskim mjestima promijenjeni nazivi škola, ulica, skoro da su imena zemljopisnih pojmova promijenili.
DSHV nema što slaviti. Danas je to samo minorna partija častohlepljivoga vodstva, dobro plaćeni priljepak Tadićeva DS-a, pa ako gospoda iz Subotice drže da je to bio cilj osnutka stranke, neka im je na čast. Svakako da će ih povijest postaviti na svoje mjesto, a po meni, ono nimalo nije ugledno. Naravno da je među osnivačima bilo časnih ljudi, i u Subotici, i u Somboru, Podunavlju, Srijemu, samo njihova energija potrošena je u vrijeme rata, a nasljednici nisu uspjeli stvoriti novu. I danas među članovima DSHV-a ima idealista, iskrenih domoljuba i poštenih intelektualaca, ali njih, na žalost, nema u vrhu stranke.
No, proslave će biti. Proslavi će nazočiti predsjednici Tadić i Josipović, čitava svita diplomacije, političara, gospodarstvenika i umjetnika, a onda i hrvata po zanimanju, te guzičara čije je naziv ujedno i zanimanje. Među guzičarima svakako najvažnije mjesto imaju Jugoslaveni, zatim sudionici Domovinskoga rata (sa srpske strane!), te Hrvati od 2002. godine, ili kasnije. Za sastav gostiju najveća je krivnja hrvatske diplomacije, koja je dopustila (a čini se i poticala) totalni nered u hrvatskoj zajednici. Proslave će biti, ali bez hrvatskog konzulata u Zemunu i bez polaganja vijenaca na hrvatskim stratištima u neposrednoj okolici Zemuna i posvuda po Srijemu. Proslave će biti, u Subotici, daleko od glavnog grada, u mirnom ozračju u kom je dopušteno biti Bunjevac, Šokac, Jugoslaven, Istrijan, a ne biti Hrvat. Dok gospoda uglednici budu sjedili za svečanim objedom, samo sto kilometara južnije rijeke suza slijevat će se u Dunav. Prolijevat će ih šačica preostalih srijemskih Hrvata koji za sebe nikada drukčije ni nisu mogli reći, nego onako kako su se osjećali – Hrvatima. Volio bih da predsjednik Josipović „nagovori“ svog kolegu Tadića da barem na kratko posjeti Zemun, Srijemsku Mitrovicu ili Petrovaradin, te barem na simboličkoj razini pokaže kako Hrvatska svojih ne zaboravlja. Možda u predsjednikovom kabinetu netko ovo čita, pa onda...
Dovoljno sam star da bih se s lakoćom (i tjeskobom) sjećao one "davne" 1989. godine i velikosrpske histerije na Gazimestanu (Kosovo).
