Skok u vlastiti trbuh

Srpska politička scena uzavrijelo je grotlo! Ne čini se tako gledajući izvana, ali na licu mjesta (za onoga tko znade čitati znakove) ovo je prava definicija. Srpska elita odlučila je inferiornost u međunarodnim političkim krugovima nadomjestiti superiornošću u "regiji", nadajući se da će tako napraviti zaokret u politici i promijeniti stajališta većine civiliziranih zemalja svijeta, istih onih koji su priznali nezavisnost Kosova. Prvo što bi trebalo napraviti jesu drukčiji pojavni oblici nove politike, a misli se na nasmijanoga Tadića i štrebera Jeremića. Još ako će iza takvih pojavnih oblika stati i neka od značajnijih država EU (Britanija, primjerice), sva je prilika da nova politika ima šansi za uspjeh. Na danas održanom skupu u Sarajevu (Igmanska inicijativa), promovirana je "nova politika" i novi promoteri, predsjednici četiri države nastale iz bivše propale države, no pogledajmo o komu se zapravo radi.

Tadić, predsjednik Srbije, dobio izbore zahvaljujući glasovima manjina, budući Srbi unajvećma nisu glasovali za njega, nego za Šešeljeva maloga od palube, Tomu Nikolića (danas lidera još jedne ekstremne srpske stranke). Čovjek sa zadaćom da Srbiju uključi u EU, ali da u njegovom CV-u ne ostane niti jedna mrlja poput one da je bio Srbin-predsjednik koji je izgubio dio državnoga teritorija.

Josipović, predsjednik Republike, onaj koji bi trebao priznati kako su Hrvati oduvijek bili vođeni genocidnim idejama, te sukladno tome trebaju biti kažnjeni uvlačenjem u neku novu Srboslaviju (Zapadni Balkan, Jugosferu,...). Voljen u Srbiji, cijenjen u EU, a kao agnostik izabran u katoličkoj Hrvatskoj.

Vujanović, predsjednik Crne Gore. Čovjek koji ima nevjerojatne rečenične transformacije, tako da i vrhunski intelektualci teško mogu razumjeti što (ni)je zapravo rekao.

Silajdžić, nešto kao predsjednik BiH, dakle skoro pa ničega. Stiješnjen između katastrofalnoga položaja bošnjačkoga naroda u BiH, te posve izvjesne nagodbe između Hrvata i Srba na njegovu štetu, poduzima očajničke korake kako bi u novoj Srboslaviji uhvatio barem predzadnji vagon.

Ako još niste otkrili što se krije iza ovih "povijesnih" sastanaka, evo Tadićeve izjave: "Pozivam vas da navijate za nogometnu reprezentaciju Srbije, ali ne tajno, po kućama, nego javno! Jer, zapravo, na ovom svjetskom prvenstvu Srbija predstavlja i vas!"

Naravno da neću navijati za Srbiju, ne zbog politike, nego što ima puno drugih repki koje igraju bolji nogomet. Da je Hrvatska izborila svoje mjesto na svjetskom prvenstvu - dvojbe ne bi bilo. Ovako...

Evo i slastica s domaćega terena.

Srbijanski Hrvati (kakva formulacija!) uskoro imaju elektorsku skupštinu za izbor manjinske savjetodavne samouprave (a tek ovo!!). Ista ona ekipa, koju su neki moji redoviti čitatelji nazvali hrvatski KGB (Kuntić, Groznica, Bačić), sada leleče, kuka, plače i lamentira nad sudbinom prevarenoga, nasamarenoga i izdanog elitnoga dijela hrvatskog puka u Srbiji, ne htijući priznati da su jedini krivci što im se to dogodilo. Među posljednjim reagiranjima, Dr. Bačić navodi kako je vladajući srpski establishment odlučio preuzeti upravu nad hrvatskom manjinom tako da će ovladati HNV-om na zakonit način. On jedini! Nigdje ostatka trojnoga pakta! Posljednje ažuriranje na web-stranici HNV-a ima datum 26.travnja (ove godine!). Srijemci nisu blesavi, pa da neće prepoznati stare udbaške predstave s novim glumcima i zato samo strpljivo čekamo završetak. Završetak obično bude najbolji: dijele se kaputi, pa netko može uzeti i nekoliko komada.

Transparentno crne liste

Izbori su demokratska tečevina koja ozakonjuje vlast one opcije koju birači u većini podrže. Pojednostavljeno, to znači da se birači opredijeljuju za program, osobu ili instituciju prema vlastitim potrebama, a onda očekuju da pobjednik izbora provodi obećani program. Izbori također znače i to da pobjeđeni moraju poštivati pobjednika, jer je njega izabrala većina. To je teorija. U političkoj praksi, stvari nisu baš tako jednostavne, ali to je široka tema i ne bih se njome bavio u ovome trenutku. Pokušavam sebi pojasniti aktualni politički trenutak, barem kad su Hrvati u Srbiji u pitanju. Hrvatsku zajednicu u Srbiji predvode osobe kojima je mandat dan od "naroda" istekao prije tri godine, no zakonodavac je bio velikodušan, prekršio vlastiti zakon (što u Srbiji nije nikakvo čudo), tako da tek ove godine imamo izbore za manjinska vijeća. Brojna hrvatska zajednica nije uspjela napraviti vlastiti birački popis, prije svega zahvaljujući činjenici da to nekomu nije odgovaralo. Ako se pitate kome, odgovor je jednostavan: srpskim vlastima, hrvatskoj diplomaciji i hrvatskoj političkoj eliti. Zapravo, jedini koji su oštećeni nemogućnošću izravnoga izbora svojih zastupnika jesu Hrvati, srpski državljani, koji na ostvarenje svojih prava čekaju, moglo bi se reći, desetljećima. Usudio bih se reći - velika većina Hrvata.

Što je alternativa izborima? Zakonodavac je predvidio elektorsku skupštinu, koju će tvoriti elektori koji su uspjeli prikupiti potporu najmanje sto Hrvata. Svatko može biti elektor, ali prikupljanje potpisa organizirano rade političke partije. Pokušavam pronaći u srpskim medijima relevantne činjenice u svezi ove akcije prikupljanja potpisa. Nema informacija! Jedino u subotičkim medijima (Radio Subotica i Subotičke novine) ima nekoliko tekstova koji osvjetljavaju ovu predizbornu tminu.

Zemun više nije grad, nego beogradska općina, pa iako Zemunci nikada neće za sebe reći da su Beograđani, u političkom smislu jesu. Svakoga dana pokušavam proniknuti u tajnu nazvanu elektorska skupština za izbor HNV-a, ali - nemam sreće, premda u mom susjedstvu živi puno Hrvata, a u bližoj okolici ima nas nekoliko desetaka tisuća. Malo li je? Nema informacija u medijima, nema javnih proglasa, nema predizborne promidžbe,... Sve mi to govori da će izbor novoga HNV-a biti strogo kontrolirani proces, a evo zašto tako mislim. Prema preliminarnim podacima koje objavljuje subotički tisak, dvije su političke opcije već napravile svoje liste. Jedna je DSHV sa 69 elektora, a druga je Tadićev DS sa njih 50 (??). Uz neke "nezavisne", broj elektora bi mogao biti oko 140, koji će 6. lipnja izabrati 29 članova HNV-a. Budući me uopće ne zanima što se događa u odnarođenoj Subotici, moja pozornost je okrenuta Podunavlju i Srijemu. Srijem je navodno prikupio (na zaprepaštenje pojedinih hrvatskih dužnosnika) potpise za 11 elektora na DSHV listi. Ja živim u Srijemu. Nitko mi nije pokucao na vrata i zatražo potpis! Ne znam ni tko su bili kandidati za elektore, a kamoli njihove životopise ili političke programe. Ne znaju ni moji prijatelji, također Hrvati, koji bi voljeli dati potpis nekom od uglednih Hrvata koga bi voljeli vidjeti kako zastupa njihove interese u HNV-u. Sve govori u prilog tomu da je transparentnost bila nepoželjna kod formiranja lista. Osim toga, na službenim stranicama hrvatskih partija i samoga HNV-a posljednja ažuriranja bila su prije mjesec dana, nakon Josipovićeve ekskurzije u Monoštoru.

A što tek reći za hrvatsku listu DS-a? Prema podacima iz "izvora bliskih DS-u", na toj listi ima imena nepoznatih široj hrvatskoj javnosti, dakle osoba čije je angažiranje na polju njegovanja hrvatskoga jezika i kulture posve nepoznato!

I prvi saziv HNV-a imao je svojih "bisera", čiji je režiser uvijek bio DSHV. Tako su se pojavljivali kandidati za vrlo odgovorna mjesta u hrvatskim (i nehrvatskim) institucijama za koje nitko od Hrvata nije čuo. Oni i danas sjede u tim foteljama, a vjerojatno će i ubuduće, jer se navodno radi o ekspertima čija je osnovna djelatnost -prodaja znanja. Nesreća je u tome što su ovakvi potezi redovito bili odobravani od strane hrvatske diplomacije, iz meni nepoznatih razloga. Kako je moguće da čovjek koji aktivno sudjeluje u ratu protiv RH dobije visoki položaj unutar hrvatske zajednice u Srbiji? A takvih osoba ima više od jedne, barem koliko je autoru ovih redaka poznato.

U očekivanju elektorske skupštine, volio bih da griješim u procjeni da je i moj potpis zlouporabljen, ali to za sada nikako ne mogu provjeriti. Jer, ako se pokaže da se moje ime nalazi na listi kojom dajem potporu bilo kom samozvanom elektoru, morao bih tužiti i tog elektora i nositelja liste za kazneno djelo. Isto misle i mnogi zemunski i srijemski Hrvati koji nikome do sada nisu ništa potpisali, ali su (uzaludno) upisani u posebni birački popis.

Što bi rekli Zagorci: bumo vidli!

Tko će me zastupati?

Zakuhava se!
Sve je bliži 6.lipnja, pa tako rastu i tenzije oko hrvatske elektorske skupštine. Bio sam posve siguran da će ova farsa proći bez vatre, budući su dežurni piromani unaprijed pripremili potpalu i boce za gašenje. U velegradu, srpskoj prijestolnici, nitko vam ne može potvrditi da će se uskoro dogoditi vrlo važni izbori za manjinska vijeća u Srbiji. Mediji šute, čekaju posljednji trenutak da nam to priopće, a i Hrvatima je svejedno. Oni nemaju izravne izbore nego nekakav surogat, "elektorsku skupštinu", što predstavlja niži demokratski stupanj. I pokraj ovakve kvalifikacije, onima koji su "profesionalno" zainteresirani za ishod skupštine, nije svejedno što će država Srbija poduzimati do D-daya, jer će njihov status izravno ovisiti o rezultatima "izbora". Status, to znači materijalna opskrba. Lova!! Interes zajednice nije u prvom (niti u bilo kojem) planu.

Vladajuća garnitura ima sve poluge moći u svojim rukama, pa ih obilato koristi. Izgleda da su poluge slabašne, pa se traže dodatni izvori energije. No, nije CroSirmium medij snage HINE, te nije primjereno očekivati da privatni blog bude moćno sredstvo promidžbe, a pogotovu ne treba očekivati objavljivanje službenih priopćenja. Ipak, ne mogu biti po strani, budući živim u Srijemu i ne može mi biti svejedno tko će donositi ključne političke odluke i u moje ime. Kako ću to doznati? Nema načina. Službene stranice DSHV-a i HNV-a skoro su neupotrebljive, a u srpskim medijima nema niti jednoga retka. Nitko me nije upitao komu bih dao "glas" (potpis) da me zastupa kod srpskih vlasti!! Ako je tako u Zemunu (Beogradu) u kom živi nekoliko desetaka tisuća Hrvata, mogu misliti kako je u ostatku Srijema.

U pravu su svi koji se pitaju tko su elektori koji će odlučiti o sastavu HNV-a za naredne četiri godine. Mi u Zemunu, primjerice, ne znamo tko će zastupati naša prava, a elektorska skupština je sve bliže. Nisam ravnodušan i hoću točnu informaciju: tko će zastupati srijemske Hrvate, imenom prezimenom i dosadašnjim angažiranjem, programom,... Ako će to biti netko iz pučističkoga KGB-klana, onoga koji skrbi samo o poslušnicima, ne dam im svoj potpis dokle god ne odstupe s pozicija na koje su nasilno zasjeli i sa kojih su napravili veliku štetu hrvatskoj zajednici u Srbiji.

U Moskvi bez četnika

Dan Europe, Dan pobjede ili Dan pobjede nad fašizmom samo su sinonimi za praznik koji se obilježava 9. svibnja. Ove je godine Moskva sličila na onu "crvenu" do 90-te godine, ako je suditi po televizijskoj slici: tisuće besprijekorno navježbanih vojnika, demonstracije vojne tehnike, zrakoplovi. Ipak, ogromna je razlika između ove Rusije i bivšega SSSR-a, a ona je najvidljivija po tome što su Crvenim trgom marširali i vojnici pod stijegovima SAD, Velike Britanije i ostalih pobjedničkih vojski, a među posjetiteljima je bilo predstavnika poraženih naroda poput Nijemaca ili Japanaca. Time je Rusija poslala izravnu političku poruku cijelome svijetu, koju ne znaju pročitati samo politički diletanti, a njih izgleda nema baš mnogo.

U srpskim je medijima zamjetno čuđenje što među pozvanim vojskama nije bilo i srpske vojske. Navodno su zaslužili promarširati Crvenim trgom. Naravno, u paradi su sudjelovali saveznici, dakle nasljednici onih naroda i vojski koji su, skupa s Rusima, ratovali protiv fašističkih sila. Rusi su zasigurno dobro obavješteni, te znaju da su u Srbiji izjednačeni u pravima i zaslugama četnički i partizanski pokreti, što se nikako ne podudara s povijesnim činjenicama kojih su Rusi svjesni. Znaju Rusi s kim su oslobađali Beograd i tko im je poslužio kao topovsko meso na Srijemskoj fronti na samom kraju rata, a to svakako nisu bili četnici. I tako, državu Srbiju, četnike i partizane, predstavljao je Boris Tadić, ugodno promatravši s tribina kako se dolje šepure Ukrajinci, Poljaci, Kazahstanci,... pobjednici u ratu!

Pa, sad, tko razumije...

Je li tko spomenuo Hrtkovce?

Tko nije čuo za Hrtkovce, simbol političkog iživljavanja nad jednim mjestom i ljudima koji su u njemu živjeli? Nakon skoro dva desetljeća, većinsko je mišljenje u Srbiji da su Hrvati iz Srijema (s Hrtkovcima kao paradigmom) iz materijalnih razloga napustili svoj zavičaj, za razliku od Srba iz Hrvatske koji su protjerani iz političkih i šovinističkih. Nije se puno hrvatska politika trudila rasvijetliti srijemsku priču, osim o obljetnicama ili nekakvim zavičajnim proslavama nesretnih Srijemaca u Hrvatskoj. Srpske političke partije, sudionici događanja, natječu se u pripisivanju zasluga za "čišćenje" Srijema od Hrvata, uz objašnjenje da se radilo o državnim neprijateljima i nelojalnim građanima, kao da su isti ti Hrvati sjekli šume pokraj srijemskih cesta, glasovali za pripajanje Srijema Hrvatskoj, ili organizirali druge nedopuštene radnje s ciljem rušenja države. Današnje partije na vlasti pokušavaju sve prepustiti zaboravu. Zašto ne, kad se i sami Hrvati nerado sjećaju tih događaja? Naravno, svi znaju što se dogodilo, samo se to rijetkima otkine s usana ili s tipkovnice.

Kako god, nema u Srijemu više mjesta s većinskim hrvatskim življem, a mnogi su pronašli svoje Kule poput Hrtkovčana. Oni koji su još uvijek ovdje, nezgodni su svjedoci, budući su sve vidjeli i čuli, a danas moraju šutjeti poučeni gorkim iskustvom još iz Titova doba. Spominjem samo Hrtkovce kako ne bih morao nabrajati imena mjesta koja su prošla i gore od Hrtkovaca, budući svako spominjanje otvara stare rane i čini bol nepodnošljivim, poput onoga kad sam prvi puta prošao pokraj skromnoga zvonika u Kuli (Hrvatska) i upoznao novo boravište hrtkovačkih Hrvata. Hrvatska politička elita ne želi njegovati uspomenu na srijemsko stradanje (vjerojatno ima ozbiljne političke razloge), nego na pojedine datume ispali priopćenje koje ne pročitaju ni svi hrvatski dužnosnici, a kamoli tolike tisuće Hrvata na tom prostoru. No, ako mogu pridonijeti da glas jednog dijela političke elite u Subotici (koju, kako znate, žestoko kritiziram zbog neučinkovite i često pogrešne politike), objavit ću njihovo prigodno priopćenje, premda se ono može pročitati na službenim stranicama te partije.

U četvrtak 6.svibnja navršava se 18. godina otkako je u srijemskom selu Hrtkovci odrzan miting na kojem je medju ostalim bio prisutan i lider Srpske radikale stranke Vojislav Šešelj, a na tom skupu su pročitana imena 17 mještana hrvatske nacionalnosti kojima je zaprijećeno da se moraju iseliti, a 20 obitelji hrvatske nacionalnosti nasilno je izbačeno iz svojih domova.
Taj događaj se uzima kao početak progona nesrpskog stanovništva i ostalih neistomišljenika iz Srijema,a poznato je kako su upravo srijemski Hrvati bili pod najzešćim udarom. Deseci tisuća nedužnih stanovnika, lojalnih građana ove zemlje koji nisu imali nikakve druge krivice osim nacionalne pripadnosti, morali su se iseliti zbog ubojstava, incidenata, prijetnji i opće nesigurnosti.
Od ovakvog udara se ovdašnja hrvatska zajednica vrlo teško može oporaviti. Ističemo kako su vojvođanski Hrvati nedužna žrtva besmislene agresije i rata, i da sami nikada nisu dali povoda da ih se tako surovo kazni. Za protjerivanje nesrpskog stanovništva iz Hrtkovaca ni poslije 18 godina niko nije odgovarao u R. Srbiji dok Haški tribunal sudi Vojislavu Šešelju između ostalog i za protjerivanje nesrpskog stanovništva iz Vojvodine.

Predsjedništvo DSHV

Lijepo je i politički korektno iz ureda u Subotici napisati ovakvo priopćenje, ali ljudi su stradali. Neki su i ubijeni. Hrvatski politički prvaci iz Subotice mogli su se barem izboriti da se ovaj događaj nazove pravim imenom, a nikako "protjerivanje nesrpskog stanovništva iz Vojvodine", budući su sustavno protjerivani isključivo Hrvati! Nikada nećete čuti Pupovca kako izdaje priopćenje o stradanju "nehrvatskog" stanovništva u Hrvatskoj. Najmanje što se moglo jest komemoracija u spomen žrtava, što bi bio nemjerljiv doprinos čuvanju uspomene na srijemske Hrvate, ma gdje oni danas bili. Tko još čita priopćenja političkih partija?

Montiranje ćorave kutije

Tko bi i pomislio da će mjesec dana prije izbora za parlament hrvatske zajednice u Srbiji postati tako vruće! Ponovno nas spopadaju razni "popisivači", osobe koje se odlično kuže u politiku te uzimaju sebi za pravo nama nepismenima pojašnjavati zašto je važno dati potpis nekakvom "uvaženom" članu zajednice, a nikako nekima koji su "prijetnja" budućem prosperitetu te iste zajednice. Bože, pa o tome sam slušao od starijih kolega da je tako bilo i pred one "povijesne" Titove izbore poslije rata. Sve je poznato unaprijed, ali se upriličava predstava privida demokracije - forme radi. Ili, kako bi stanoviti genijalni, doživotni,... zastupnik svega hrvatstva u ovom dijelu svijeta rekao - procedura mora biti zadovoljena, jer to je osnov demokracije. Malo morgen, rekao bi čovjek koji leži pod lipom.

O, da, pratit ću sve što se bude događalo do 6.6.2010. ovoga puta ne kao nijemi promatrač. Cenzura, zabrane i opstrukcije djelovanja nepodobnima, te namještanje rezultata, u punom su zamahu. No, neće sve proći nezapaženo i to je upravo podatak koji nekima kvari san o budućim foteljama, plaćenim namještenjima u zamjenu za ništa, ili još jednu crticu budućeg CV-ja na natječaju za radno mjesto u državnoj službi. Nema šanse da itko spriječi hrvatski KGB u Srbiji u nakani upropaštavanja većine elemenata hrvatstva u ovoj nesretnoj zajednici, ali postoji iskra nade da njihovo štetočinstvo neće potrajati dugo. U svakom slučaju, ima nas dovoljno koji ćemo ih redovito podsjećati na prljavštinu u kojoj plivaju puneći svoje lisnice našim i novcima hrvatskih poreznih obveznika. Komunicirajući s prijateljima iz Srijema, ali i iz Bačke, posve sam siguran da većina Hrvata ne bi nikada podržala namještene kandidate, ali su zastrašeni iz više izvora, te ne žele "talasati". Želim ih ohrabriti jednim odličnim viđenjem predizborne kampanje među Hrvatima u Srbiji.

Maksimum za hrvatsku zajednicu bio bi da je uspjela načiniti popis birača i da na demokratski, javni i transparentan način izabere svoje predstavnike. To nitko u hrvatskoj manjinskoj zajednici (koju čini šaka dužnosnika) nije želio. Jasno je zašto. I za to je, za one nacionalne manjine koje nemaju ni nacionalno ni ljudsko dostojanstvo, izmišljen elektorski princip. Podsjetimo se da je baš u ovom dijelu narodni zastupnik Kuntić jedino imao intervencije. Tko će sutra biti ljudi koji će skrbiti o kulturi, informiranju, obrazovanju i službenoj uporabi jezika hrvatske nacionalne
zajednice? Mali broj će biti onih koji godinama unazad volonterski i neutilitaristički rade na njegovanju kulture i koje uvijek prozivamo kada treba „dokazati“ da postojimo kao zajednica. Predsjednici i vrijedni članovi hrvatskih udruga moraju sakupljati 100 potpisa jednako kao i
oni ljudi koji su sada dobili stranačke zadatke i za koje stranke sakupljaju potpise. Pri tome im je i to otežano jer na njihovom terenu kojekakvi slijepi izvršitelji stranačkih odluka sakupljaju potpise. Pri tome, Hrvati svoje potpisnike traže unutar hrvatske zajednice, jer izvan nje im nitko neće dati potpis, dočim „ovi drugi“ koji će, ako su iskreni , priznati kako i ne znaju što je Vijeće i o čemu se tu radi – potpise dobijaju od svih i svakoga. Većina ovih, partijski instruiranih elektora niti su se popisali, niti su ljudi koji ih podržavaju upisani na popise hrvatske nacionalne manjine – mnogi od njih nisu ni Hrvati. Potpisali su, za jednokratnu uporabu izjavu o pripadnosti
hrvatskom narodu – po partijskoj direktivi. Osim toga, tko će vršiti kontrolu lista podrške? Zakon kaže kako nadzor vrši Ministarstvo, ali ako kod izravnih izbora svi zainteresirani mogu delegirati promatrače u izborna tijela, zašto to nije i ovdje slučaj i kako se može imati povjerenje u Ministarstvo – isto ono koje je da se držalo slova zakona Hrvatsko nacionalno vijeće već davno trebalo raspustiti. Nije li malo nelogično da se netko tko se nije htio popisati na poseban birački popis hrvatske manjine, odjednom ima interesa podržavati nekog elektora, ili se čak kandidirati za elektora?! Ne samo da je nelogično, nego jasno govori o tome da neće biti izabrani ljudi spremni voditi manjinski parlament i manjinsku samoupravu sukladno s Ustavom, nego eksponenti političkih stranaka kojima je u interesu da u javnosti prikazuju postojanje vijeća koje će od najmanjeg interesa biti – Hrvatima.
Nelogičnostima tu nije kraj. Kako elektorsku skupštinu čine samo elektori (u zakonu čak nema ni odredbe o tome da li je skupština javna tj. mogu li joj nazočiti i drugi zainteresirani subjekti pripadnici hrvatske manjinske zajednice) onda je jasno da se izborna komisija tj. ljudi koji će prebrojavati glasove i određivati „pobjednike“ u sukobu interesa. Kadija se kandidira, kadija
i prebrojava glasove. Ili? Uostalom i bez ove namještaljke pobjednici su jasni: tko ima najviše elektora - imaće i najviše glasova, ali suprotno Ustavu, elektori nisu pripadnici hrvatske zajednice, nego raznih političkih hrvatskih i nehrvatskih stranaka. U izravnim izborima
vijećniku se, po Zakonu, može oduzeti mandat ako se izbriše s popisa odnosne nacionalne
manjine što je i logično, jer kako netko tko nije na popisu manjine može predstavljati tu manjinu. Za elektora se ne traži ni da je na popisu u momentu kandidiranja, a kamoli tijekom trajanja mandata. Gdje je tu logičnost? Nadalje, temeljno je ustavno pravo da svaki građanin, pa i
pripadnik nacionalne manjine, bude informiran o kandidatima i njihovim
izbornim programima. Zna li tko od pripadnika manjine tko su kandidati za najviše parlamentarno tijelo hrvatske manjine? Ne daj Bože, o programima ne bih ni da pitam. Ne samo da pripadnici zajednice nisu informirani tko su elektori, nego je time uskraćeno i njihovo pasivno biračko pravo – podržati nekoga od elektora. Drugim riječima dovoljno je 6.060 ljudi od kojih niti jedan ne mora biti upisan na birački popis (dovoljna je samo jednokratna izjava da se osjeća pripadnikom hrvatskoga naroda) odlučit će tko će predstavljati hrvatsku zajednicu i odlučivati o njenim pravima i statusu. Je li onda trebala ova farsa od elektorskih izbora, poglavito ako se ima u vidu da se ne zna ni tko će voditi elektorsku skupštinu do izbora novog predsjednika, jer članak 106. Zakona o nacionalnim vijećima kaže da je to najstariji elektor, a članak 111 istog zakona
kaže da je to predsjednik nacionalnog vijeća iz ranijeg saziva.
Može li biti gore?

Svibanjske pobožnosti

Ponukan najavom srpskoga predsjednika Tadića o zajedničkim hrvatsko-srpskim udžbenicima povijesti, pozorno sam pratio što su objavljivali mediji tijekom prvosvibanjskoga vikenda, znajući kako su to dani u kojima se znalo puno toga događati. Pokušao sam, a pokušajte i vi, od ove dvije verzije istih događaja napraviti jednu, zajedničku, a da pri tome originalni događaj zadrži autentičnost.

1.svibnja 1991.
Srpska istina: U srijemskome mjestu Novi Slankamen, hrvatski ekstremisti izvjesili su ustaški barjak na zgradi mjesnog KUD-a, te na taj način uvrijedili nacionalne osjećaje ovdašnjih Srba, koji već odavna ne mogu mirno spavati. Napadnuta je i policija koja je došla na lice mjesta uspostaviti red.

Hrvatska istina: U srijemskome mjestu Novi Slankamen građani hrvatske nacionalnosti izvjesili su na svoju kulturnu udrugu hrvatski barjak, kao i uvijek o prazniku rada. Na akciju policije da barjak sa zgrade ukloni, reagirali su mještani, no barjak je ipak uklonjen. Hrvatski prvaci iz ovoga mjesta izloženi su prijetnjama i fizičkim napadajima od strane srpskih ekstremista.

Zajednička istina: Novi Slankamen je mjesto u Srijemu.

1.svibnja 1995.

Srpska istina: Hrvatske vojne i policijske postrojbe napali su Zapadnu Slavoniju, središnji dio Republike srpske krajine, te tom prilikom ubili nekoliko stotina Srba među kojima je bilo puno žena i djece, dočim je protjerano gotovo sto tisuća Srba sa tog prostora.

Hrvatska istina: Hrvatska vojska i policija provela je brilijantnu akciju "Bljesak" kojom je oslobođen teritorij okupiran od strane srpskih pobunjenika u regiji Okučani, te deblokirana auto-cesta. Na strani osloboditelja bilo je pedeset poginulih, dočim su okupatorske snage imale znatno veće gubitke. Dio srpskoga pučanstva napustio je svoje kuće i uputio se prema BiH.

Zajednička istina: Hrvatska ima svoju vojsku i policiju.

3.svibnja 1995.

Srpska istina: Nakon iznenadnoga napada na Republiku srpsku krajinu, vojska RSK uzvratila je granatiranjem vojnih ciljeva hrvatske vojske u široj okolici Zagreba.

Hrvatska istina: Srpski teroristi granatirali su centar Zagreba, te pri tome ubili nekoliko građana i načinili veliku materijalnu štetu. Ova zločinačka akcija uslijedila je kao odmazda za pretrpljeni poraz u Zapadnoj Slavoniji.

Zajednička istina: Zagreb je granatiran.

5.kolovoza 1995.

Srpska istina: Hrvatska vojska, pomognuta od strane NATO-alijanse, izvršila je napad na Knin i RSK. U tom zločinačkom napadu poginuli su tisuće srpskih civila, a protjerano je petsto tisuća Srba koji su spas potražili u Srbiji.

Hrvatska istina: Hrvatska vojska, brilijantno izvedenom akcijom u trajanju od svega 36 sati, oslobodila je okupirani dio svoga teritorija od Petrinje do Zadra, te omogućila normalno prometno i gospodarsko spajanje sjevera i juga države. Unatoč pozivima za ostankom, veliki dio srpskoga pučanstva napustio je svoje domove i pobjegao u Srbiju.

Zajednička istina: Srbi su otišli u Srbiju.

Vidite i sami da su ovo nepomirljive istine, koje nikakva politička odluka ne može sjediniti. Također, teorija o građanskome ratu u Jugoslaviji (SFRJ) teško da može proći. Kako će onda mladi Hrvati i Srbi učiti iz istih udžbenika povijesti? Jedino da jedna strana odustane od "svoje istine", a da je to bilo moguće rata ne bi ni bilo, nego bi se raspad zajedničke države odigrao kulturnim dijalogom iza koga bi uslijedio pravedni dogovor.

Dok se u Srbiji baca kamenje na Hrvate zbog svibanjskih (i ostalih) zločina, u Hrvatskoj se isti datumi proslavljaju kao dani slave i slobode. Već dugo postavljam sebi pitanje: tko je u posljednjem ratu pobijedio, pa da može pisati povijest?