Decroatizacija Hrvatske

Hrvatska je imala predsjedničke izbore na kojima je pobijedio Ivo Josipović (SDP, KPH, svejedno). Mediji vole govoriti kako je ovo samo nastavak detuđmanizacije Hrvatske započet nakon smrti prvoga predsjednika nezavisne Republike Hrvatske, Dr. Franje Tuđmana.
Što znači "detuđmanizacija"? Pokušao sam sebi posvijetliti tu "tamnu stranu" hrvatske povijesti, kako se u mom kraju često definira posljednje desetljeće XX. stoljeća.

* Kad se pojavio Dr. Franjo Tuđman kao "odbjegli" Titov general, komunistička elita ga je dočekala kao izdajnika, otpadnika, zagovornika poraženih ideja,... kako god, samo nije im bio po volji. Zašto? Zato što se usudio progovoriti hrvatskim jezikom, što je potaknuo promišljanje o temama o kojima se nije smjelo otvoreno govoriti, te zato što je to bio jedini glasni odgovor na histerični srpski šovinizam aktiviran netom iza Titove smrti. Tko je bio ugrožen njegovim nastupom? Svi oni koji su uživali blagodati Titova režima (vojska, policija, državni establishment, tisuće vojnih umirovljenika) kojima se nije dalo ništa mijenjati, jer im je desetljećima bilo predobro. Srbi su ga, prirodno, nazivali ustašom, hrvatski komunisti također, a jedan dio hrvatskog naroda vidio je u njemu pokajnika, čovjeka koji je odlučio povratiti Hrvatima ponos i samostalnost. Svi Hrvati izvan Jugoslavije dušom i tijelom su bili za Tuđmana, to sam i osobno doživio. Mnogi su ozbiljno mjerili njegovo partizansko podrijetlo, ali književni uradci i sveukupno djelovanje davali su dojam kako se napokon pojavio netko tko će izvući Hrvate iz ralja rusofilnoga komunizma i priključiti Hrvatsku europskoj obitelji. Tako je bilo 1990. godine i zato je Tuđman pobijedio na izborima. Da se nije s treskom raspao SSSR poguran Berlinskim zidom, ništa od ovoga se ne bi dogodilo.

* Nije se štedjelo. Hrvati su davali novce kako bi se projekt nezavisne Hrvatske (Srbi će reći NDH!) ostvario u cjelini. Poglavito Hrvati u Americi, Australiji, Njemačkoj,... Na zapadu. Trebalo je napraviti demokratsku Hrvatsku, koja će sličiti Njemačkoj. U svemu, a osobito u gospodarstvu.
*Nezavisnost je došla nakon krvavoga rata, tisuća mrtvih, uništenja Vukovara. Žalosno je što je većina zaboravila žrtve, osim obitelji iz kojih su žrtve potjecale.
*Banditi su uzeli što su mogli i htjeli, pa su tako postali "ugledni" građani, misleći da im nikada nitko neće oduzeti imovinu, moć i vlast. I točno su procijenili.
*Gubitnici s izbora 1990. godine nisu se mirili s porazom i uključili su se u vladajući establishment u novim odijelima, puneći prve klupe u crkvama i u tajkunskim tvrtkama. Nema drugog razloga za tim, osim materijalnog. Odjednom je postalo "moderno" biti Hrvatina, ići u crkvu, imati imendan,... Ma, to je isto kao slaviti Dan mladosti, Dan borca, Dan ustanka naroda i narodnosti SRH, Dan Republike,.... Neka, samo neka smo u vlasti.
*Kad je umro Dr. Franjo Tuđman, nad njegovim je tijelom letjelo na tisuće lješinara. Suboraca i protivnika. Ne zbog baštinjenja njegova lika i djela, nego zbog rezervacije mjesta! Imali su bivši komunisti priliku biti istinska oporba, ali to bi značilo svrstati se na srpsku stranu, onu koja je srušila Vukovar, pucala po Dubrovniku, zauzela trećinu Hrvatske... Tu priliku nisu iskoristili, jer bi ih osudio cijeli hrvatski narod. No, kad je umro "poglavnik", stvar je već bila izvjesna.

*Dr. Franjo Tuđman napravio je nekoliko gluposti:

• prodao (ili zamijenio) Hrvate u područjima za koje nije imao osobnih (tajkunskih) interesa.
• namjestio nekompetentne osobe na mjesta sa kojih se odlučivalo o budućnosti države.
• tolerirao opću pljačku državnih tvrtki (pretvorba).

Dvadeset godina nakon prvih demokratskih izbora, može se lagano povući crta. Onaj proces iz 90-ih, do završetka Domovinskog rata, pogrešno je vezan uz ime Dr. Tuđmana, budući su okolnosti bile takve da je na tom mjestu mogao biti bilo tko - isto bi se dogodilo. Ona je država bila trula, raspadala se godinama, pa nečija osobnost nije bila prijesudna za njezin kraj. Na koncu, izbori su to pokazali. Međutim, nakon smrti predsjednika Tuđmana, htjelo se sve zaboraviti, pače i ono što je i donijelo samostalnost hrvatske države. I taj se proces (ponovno pogrešno) nazvao "detuđmanizacija". A zapravo, pravi je naziv decroatizacija i upravo ulazi u završnu fazu.
Prihvaća se (šutke ili glasno) kako je rat za nezavisnost zapravo bio građanski rat, kako su u tom ratu svi bili jednako odgovorni, a za loše stanje u gospodarstvu i kulturi optužuju se potezi vlasti u Tuđmanovo vrijeme, premda je prvi hrvatski predsjednik mrtav već deset godina. Kulturni obrazac o kom je desetljećima sanjao hrvatski čovjek, sad je samo virtualna igrica u kom su glavni akteri srpske cajke, a politika prihvaćanja uvjetovanja sa sviju strana postaje "mudra i odmjerena". Sve drugo naziva se retrogradnim, opasnim, desnim i konzervativnim, za razliku od sve češćih glasova koji idu za tim da "interesno povezivanje država u regiji "(?) drže opravdanim i vrlo mogućim. Taj proces nema veze s pokojnim Tuđmanom, nema dodirnih točaka s obračunom s kriminalcima, niti s ispunjavanjem uvjeta za ulazak u EU. Kriminalci svih nacija, osobito srpski, hrvatski i crnogorski, uspjeli su osigurati dvije najvažnije poluge: ogromno bogatstvo i naklonost država. Kod njih je odavna ovaj "prostor" ujedinjen. Čeka se samo povoljan trenutak da se i sirotinja raja ujedini, pa da imaju nad kime vladati. To neće biti kapitalizam, već feudalizam s robovlasničkim okusom, čiji se počeci odavna naziru u Srbiji.
Neću biti iznenađen ako se uskoro napravi i nogometna "regionalna" liga. Onda će stadioni ponovno biti puni, tekme će biti uzbudljive, dok se ne pojavi neki novi Zvone Boban koji će zatalasati ustajalu baruštinu. I onda će ponovno decroatizirana Hrvatska mrmljati protiv nečega...
Zar je potrebno pet puta u sto godina raditi iste gluposti?

Od kolijevke pa do groba...

Nisam konzervativac! Dapače, moji se svjetonazori nalaze u umjetničkoj sferi, dakle veoma su slobodoumni, pače i kad je u pitanju moderna politička misao. Da nije bilo tako ogavnih iskustava tijekom raspada bivše države, vjerojatno nikada ne bih napisao niti jedno slovo o politici, svjetskoj ekonomiji, EU,... No, dok topovi gruvaju - muze zašute, pa je tako bilo i sa mnom. Volim pripovijedati u prispodobama, a još više volim kroz konkretne primjere navesti čitatelja ili slušatelja da sam donese zaključak. Uspijevam u tome, premda neki puta znam izazvati žestoke reakcije onih koji se prepoznaju u mojim pripovijestima. Po zlu, dakako. I uvijek se pitam: kako se ti moralni čistunci ne prepoznaju u latino-američkim serijama, pa prosvjeduju kod pisaca scenarija?
Ponovno ću nešto o školi.
Školovanje mladeži mora ići ispred vremena u kojemu ti mladi žive, a nikako usporedo ili, ne daj Bože, otraga. Dok sam pohađao gimnaziju (u Titovo doba), nije bilo PC-ja niti Interneta i sve je znanje bilo isključivo u knjigama. Knjige su se stoga morale čitati i iz njih učiti. Može izgledati staromodno, ali to me je natjeralo na autentični način učenja, bez prevelikih mogućnosti provjere vlastitoga znanja uspoređivanjem s kolegama u, primjerice, Americi. Ali, naučio sam programirati u nekoliko jezika, znao sam riješiti nekakav matematički model, pa makar se svi programi i podaci pohranjivali na kartonske kartice i magnetne trake (dečki i cure, to su vam osamdesete). Neki moji prijatelji naučili su raditi na tokarskom stroju, pa su znali napraviti vijke, osovine, a tko nije htio studirati, imao je dovoljno znanja za jednostavne poslove u okvirima svoje struke.
Danas iz srednje škole izlaze generacije nesposobnih mladih ljudi, koji su jedino naučili kako se preko "bubice" dobije petica. Na studij se upisuju djeca bogatih roditelja, koji obično kupe diplomu. Neki na početku, neki na kraju studija, ali svejedno: sa faksa izlaze kao nesposobni. Na državnim fakultetima vlada brutalna korupcija, a na privatnim treba samo platiti i već imaš diplomu u džepu. I titulu na pločici ulaznih vrata. I onda imamo situaciju da nesposobni liječnici trebaju liječiti, nesposobni arhitekte trebaju projektirati nebodere, a filozofa, psihologa i politologa ima na tisuće.
A sve ide k vragu, kako vidimo!
Poznam jednoga mladića koji je 1993. godine za 70 tisuća njemačkih maraka kupio liječničku diplomu, svjestan svog neznanja, ali željan onoga Dr. ispred imena i privatne ordinacije. I danas radi u vlastitoj poliklinici, ima visoki položaj u društvu, a kod njega rade liječnici koji su zbilja studirali medicinu, ali nemaju novaca za ispunjavanje (ženskih!) želja. Kad se nađemo na kavi, otvaramo umjetničke teme. Nikada zdravstvene! Ne pada mi na pamet spočitavati dečku kako je njegovo Dr. ispred imena samo farsa. Neka živi s tim.
Poznam i jednoga koji je bio najgori učenik u osnovnoj, završio najgoru zemunsku srednju školu (automehaničarsku), a danas si je na ulaznim vratima postavio Dr. Bog zna (a i ja) kako je do toga došlo. No, on je imao cilj napraviti političku karijeru, a za to je vrlo važno imati akademsku titulu. Ovisi komu je važno.
Imam jako dobrog susjeda, a on ima kćer. Završila ekonomiju s odličnim ocjenama. Jako volim komunicirati s mladim, pametnim ljudima, pa tako i s njom. Prije neki dan radosno me izvjestila kako ide na interview u zastupništvo neke strane kompanije u Beogradu. Pripremala se temeljito. Onda je došla k meni i rekla: "Ma, sve sam smislila što ću reći o kamatnim stopama, o burzi, o globalnoj ekonomiji i recesiji, kad ono... U povjerenstvu sjedi pet osoba. Pitaju me kad sam bila u kazalištu, što mislim o nekom filmu, kakav dojam na mene ostavlja Dalaj Lama... A onda mi kažu da sve to ponovim na engleskom. Ništa o ekonomiji!" Zamislio sam se i sjetio što je moja kćer upravo učila u četvrtom razredu osnovne škole. Učila je o ustašama i kako su oni bili jako zločesti. I uz to su išle i vrlo slikovite prezentacije (vidi fotku).
Nemaju sreće nove generacije. Doduše, uvijek im je na raspolaganju copy/paste operacija, samo to nije kreativno i ne može napraviti most, niti izliječiti bolesnika, niti voditi državu... Ali, zato će naučiti kako je neprijatelj uvijek budan, kako remeti njihov mir, kako se treba bojati svega drukčijeg,...
Prevedite ovo na situaciju u Hrvatskoj. Skoro da je isto, barem koliko je meni poznato. Jedina razlika je što je Hrvatskoj na zapadu EU, a Srbiji - BiH!
Učite djecu da poštivaju one civilizacijske vrijednosti za koje se ne mora plaćati novcima diploma, ugled i mjesto u društvu i stol u prestižnim restoranima. I pločica na ulaznim vratima. Zato je logična nova inačica narodne poslovice slijedeća: "Od kolijevke, pa do groba, najljepše je . u kolijevci!"

Umro je drug Tito.

Čitam na stranicama RTV Vojvodina kako je u Subotici održan znanstveni skup na temu ugroženosti nacionalnog identiteta vojvođanskih Hrvata. Temeljno je pitanje bilo zašto se Hrvati odriču svog identiteta bježanjem u "neopredijeljeni" ili već poznato: Jugoslaveni, Vojvođani, Sremci, Bunjevci, Šokci,... Nema, naravno, u medijima opširnijih izvješća s ovoga skupa, osim šturih informacija prenijetih u Večernjaku. Barem nisam pronašao više. No, i ono što sam pročitao bilo mi je posve dovoljno da sklopim cjelovitu sliku.
Poznato je s koliko se ignorancije srpska država odnosi naspram Hrvata u svojoj državi, jer je njezin strateški interes da ova zajednica bude beznačajna u političkom, kulturnom i svakom drugom smislu. O tome sam pisao, pisali su i drugi prije mene, pa ne bih sada zalazio u daleku prošlost tražeći uzroke takvom stanju. Osvrnut ću se na posljednjih nekoliko godina, kako je Hrvatima u Srbiji priznat status nacionalne manjine. Taj se čin dogodio 2002. godine, nakon pada Miloševića. Hrvati s dobili Hrvatsko Nacionalno Vijeće (HNV), u koje su ušli posvađani Subotičani, te poneki entuzijast iz Srijema i Podunavlja. Dobro se sjećam da je jedan od članova HNV-a odmah inicirao održavanje znanstvenoga skupa čija bi tema bila vezana uz probleme nacionalne opstojnosti Hrvata u Srbji, a čiji bi zaključci obvezivali javne djelatnike na dosljedno provođenje, s ciljem očuvanja istog tog identiteta, osobito kod mladeži. Neću mu spominjati ime, ali čovjek je doživjeo osude od strane "kulturne elite" prije svega u Srijemu. Danas, kad se u birački popis u Srijemu prijavilo svega nekoliko stotina Hrvata (a procjena je da nas ima pedeset puta više!), kad Hrvata nema čak ni u lokalnim medijima, a kulturne manifestacije se svode na proslavu Božića, pokazuje se da je znanstveni skup u Subotici došao prekasno najmanje sedam godina. Kad se u startu stvari nisu postavile na svoje mjesto, poslije je teško ispravljati, kao kad se na kući ne naprave dobri temelji.
Cijenjeni profesor Đuro Vidmarović rekao je, kako mediji navode, da kriza identiteta vodi tihoj asimilaciji, ili političkim zlouporabama i tomu neću ništa dodati. Mogu samo potvrditi moje već poznate zaključke da je za trenutačno stanje jedini krivac subotička politička elita, sastavljena od nekompetentnih i nesposobnih osoba, koja se vodi vlastitim materijalnim interesima i čiji domet jedva da prelazi granice subotičke općine. Ne čudi što su dali potporu sličnim likovima iz ostalih dijelova države, prije svih iz Srijema i Beograda, te tako postali sudionicima procesa kojega prof. Vidmarović točno naziva tihom asimilacijom. Da nije bilo kratke vijesti na RTV portalu, ne bih ovome posvetio niti jedan redak. Ali, možda će netko od Hrvata podrijetlom iz Srijema pročitati ovaj tekst, pa sam morao na kratko reagirati. Jedina ozbiljna i profesionalna udruga kulture "Hrvatska riječ" (koju financira država) ima svoju uređivačku politiku u kojoj posljednju riječ imaju politčki prvaci, a ovi ne dopuštaju kritičke tonove na svoj račun. Cenzura u izvornom obliku! Sve je lijepo, cvijeće, ljubičice, Hrvati smiju tamburati i pjevati (bolje ako je na srpskom, nego na hrvatskom), imaju i jedan Zavod za kulturu u kom opet neki zaslužni Hrvati zarađuju svoj kruh, a po biračkom popisu ispadne da Hrvata, zapravo, i nema. Možda zato u nekim kulturnim udrugama s hrvatskim predznakom voditelji pojedinih odjela nisu Hrvati, ne može se čuti hrvatska riječ, ali se redovito dobivaju sredstva za "promicanje i njegovanje hrvatskog jezika i kulture" od matične "domovine" Hrvatske.
Kasno je, dakle, za znanstveni skup s ovakvom temom, osobito kad se radi o Srijemu. Možda i ne bi bilo kasno, kad bi s toga skupa do svakoga Hrvata u Srbiji stigao glas kako ga se nije odrekla njegova država i njegov narod, pod uvjetom da se ni on njih nije odrekao. A takvoga glasa nema, niti je izgledno da će ga biti. Ostaje samo onima koji su svjesni svog identiteta da u svojim obiteljima naprave ono što bi trebale učiniti političke i kulturne elite, jer njima je lijepo uživati u blagodatima srpskog establishmenta potajno se busajući u hrvatska prsa u intimnom krugu obožavatelja. I nek mi nitko ne kaže ništa loše za Hercegovce, kad vidim kakvi su ovi "pravi" Bunjevci, Šokci, Sremci,... kojima sam posvetio naslov ovoga posta. Možda ih trgne iz dubokog sna!