Jednostrana pomirba ili - bezćutni oprost

OK, bilo je očito da je s Titom umrla i Jugoslavija. Umrla je ona i prije, samo što to nismo znali mi, "običan" puk, nego samo odabrani među kojima su najspremniji bili srpski akademici, tvorci glasovitog Memoranduma. Kako provesti u djelo odrednice Memoranduma, kad unutar države koja je trebala nastati na porušenim temeljima lažnog bratstva-jedinstva žive i neki drugi narodi osim Srba, prije svih Hrvati? Odgovor je uslijedio s Miloševićem. Iako je sve poznato, premda Srbi tule jednu istu priču (i sami svjesni kako nije točna), ponovit ću kako bih sebi posvijetlio neke spoznaje. Jugoslaviju su napravila tri konstitutivna naroda: Hrvati, Srbi i Slovenci. Dakle, Hrvat je bio "konstitutivan" i na Bledu, i u Ohridu. I u Beogradu, dakako. Država se raspada, međunarodna zajednica priznaje administrativne granice za državne (odnosno za crte po kojima će se država raspasti), suverenitet unutar granica prebacuje na narode, ali samo Srbi ne prihvaćaju to pravilo. Zašto? Pa, iz istog razloga kao i puno puta prije: zbog silne želje za hegemonijom, zbog vjekovnog sna o Velikoj Srbiji, zato što su nebeski narod,... Slovenija ima novi Ustav, Hrvatska ima novi Ustav,... Srbi "puštaju" Slovence, ali ne i Hrvate. Razlog: izbrisani su iz novog hrvatskog ustava, odnosno nisu više konstitutivni narod u Hrvatskoj.

JNA organizira balvan-revoluciju, u Beogradu se vrši priprema za "konačni obračun" s ustašama, a to završava protjerivanjem hrvatskog stanovništva s područja buduće Velike Srbije. Sličnost sa stvaranjem Velikog Reicha je namjerna i očita. Srpsko stanovništvo u velikom broju uzima oružje i sudjeluje u ratu protiv svoje države Hrvatske, pri tome uživa obilatu pomoć Srba iz Srbije. Nakon prvotnog oduševljenja, dolazi konačni poraz i bijeg od zaslužene kazne koja slijedi svakome tko izgubi rat u kome je bio agresor.

U Srbiji žive Hrvati, također konstitutivni narod Jugoslavije. Srbi donose svoj Ustav u kome nema Hrvata, ali oni ne pucaju po Srbiji, nego ju prihvaćaju kao političku realnost. No, i pokraj toga, nad njima se vrši fizičko i svako drugo nasilje, na koje oni ne uzvraćaju kako bi se obranili, nego su primorani pobjeći sa svojih vjekovnih temelja. Najviše su stradali Hrvati u Srijemu.
Na RTS-u je sinoć bila reportaža o povratku Srba u zadarsko zaleđe. Onih Srba iz gornje priče, koji su uzeli oružje u ruke kako bi presudili Hrvatima zato što su se drznuli izići iz Jugoslavije. Pet godina se rade zločini na okupiranom području međunarodno priznate države! Znaju Zadrani kako je to izgledalo. Škabrnju da i ne spominjem. Poražena strana, kapitulirala u ratu kojeg je sama započela, sad hoće rješiti statusna i sva druga pitanja KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO! Kao da su jednoga dana napustili svoje kuće, otišli na ljetovanje u Vrnjačku Banju, a kad su se htjeli vratiti, država im oduzela i posao, i kuće i zemljište. Tako je zvučala izjava Slobodana Uzelca, dopredsjednika hrvatske vlade.
Pomirba, suživot, EU - sve su to riječi koje se rabe nekoliko godina s ciljem pomirbe Hrvata i Srba. Ali, očito je da jedino Hrvati povlače poteze koji idu u tom smjeru, amnestirajući stotine i tisuće Srba od odgovornosti za zločine pod krinkom "pravne države". Tito je, podsjetimo se, svoje političke protivnike u najvećem broju pobio nakon pobjede (ne tijekom rata, u oružanim borbama, već po završetku, u miru!), a zatim ih je konstantno ubijao, tamničio ili progonio skoro do svoje smrti. Protjerao je SVE NIJEMCE, bez obzira na sudjelovanje u WW2, one koji su slučajno htjeli ostati nemilosrdno pobio, oduzeo svu njihovu imovinu i dodijelio svojim zaslužnim pristašama. Isto je učinio s Hrvatima koji nisu bili uz njega. Nisam čuo od Titovih obožavatelja ovakvu usporedbu WW2 i Domovinskog rata, premda se može (i treba) napraviti.

I tako, pomirba je u tijeku, Zadar može mirno zaboraviti da su ga tukli, te napraviti još i spomendan u ime pomirbe, nešto poput fešte hrvatsko-srpskog jedinstva. Ako bih bio do kraja sarkastičan, trebalo bi dopustiti povratnicima da povremeno opale neku granatu po Zadru. U ime pomirbe, dakako. I, kako se čini, još se Zadrani moraju ispričati svojim "komšijama" s brda! Ako već tako "mora biti" zbog inozemnih pritisaka, zašto se ne uspostave jedinstveni kriteriji, pa neka i u Srbiji bude dopredsjednik vlade Hrvat, neka ih bude nekoliko stotina u državnoj administraciji, pa neka imaju svoje medije i plaćeno obrazovanje na hrvatskom jeziku, neka država financira otkrivanje masovnih grobnica i podizanje spomenika postradalim Hrvatima. Neka hrvatski novinari i intelektualci iz Beograda bez smetnje, svakoga dana, pljuju po Srbiji u hrvatskim medijima. Držim da bi se vrlo iznenadili koliko bi reciprocitet u ostvarivanju jednakih prava pokazao u kakvom su političkom okruženju Hrvati živjeli bezmalo sto godina. Ali, to se, naravno, neće dogoditi.

Hrvatsko-srpska Pomirba u Golubiću

Nisu se još svi vratili s godišnjih odmora, pa ni novinari, tako da je propuštena prilika za glamuroznim izvještavanjem s "povijesnog sastanka" u Golubiću, pokraj Knina.Tko nije čuo ni vidio, radi se o međunarodnom znanstvenom skupu organiziranom od strane novosadskog Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje, zagrebačkog Dijaloga, grada Novog Sada, općine Obrovac, Komesarijata za izbeglice Srbije, Srpskog narodnog vijeća, te Balkan fonda.

Ne znam što bih rekao o organizatorima, pa ću bolje prešutjeti.

Ono što je na mene ostavilo dojam (osim već spomenutog izostanka medijskog praćenja) jesu gosti, odnosno sudionici skupa, osobito gospoda Pupovac-Stanimirović sa srpske, te Kuntić-Runje sa hrvatske strane. S jedne strane, dakle, profesor Zagrebačkog sveučilišta, umjereni Srbin blizak svakoj vlasti u Hrvatskoj, te njegov kolega, nekoć uniformirani vođa Srba iz istočnoga dijela srpske paradržave u Hrvatskoj. Na drugoj strani, predsjednik jedne srpske političke partije s hrvatskim predznakom, te njegov dopredsjednik, upravitelj predškolske ustanove u Subotici.

Nevjerovatno! Jedna (doduše nevladina) organizacija iz Srbije organizira znanstveni skup u Hrvatskoj na temu hrvatsko-srpskih odnosa!

No, dobro, budući sam bio u prilici čuti samo štura izvješća, mogu reći da su Srbi ponovno daleko učinkovitiji od Hrvata. Eto, pucali su po Hrvatskoj, ubijali Hrvate, rušili kuće i tvornice, radili sve da Hrvatske niti ne bude, a danas im se obnavljaju kuće, pun ih je Sabor, Vlada i tijela lokalne samouprave. Veliki uspjeh za srpske političare. Na drugoj strani, od Hrvatske napuštena i ignorirana hrvatska manjina u Srbiji nema niti stoti dio prava koja Srbi uživaju u Hrvatskoj. Mogu "slobodno" svirati tamburice i kuhati fiš-paprikaš kao dokaz svoje opstojnosti. Osobe koje se predstavljaju kao hrvatski zastupnici (a zapravo su zastupnici malog broja Hrvata iz Subotice, te vlastitih materijalnih interesa) mogu se "pohvaliti" time da su uspjeli otjerati iz hrvatskog korpusa gotovo 30 tisuća Hrvata koji se danas izjašnjavaju kao Bunjevci (danas su priznata nacionalna manjina u Srbiji), te da nemaju utjecaja (niti članstva) u Srijemu i Banatu, što stavlja veliki upitnik na naslov stranke.

Iz medija sam izdvojio izjavu Milorada Pupovca. On veli kako nacionalne stranke u dvjema državama imaju dobru suradnju. One mogu i moraju biti most između dviju država jer ih osim vlastitih vežu i zajednički interesi i projekti, rekao je Pupovac i predložio da rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu pripadne Hrvatima u Vojvodini gdje bi imali svoj hrvatski kulturni dom. Istodobno traži od Hrvatske vlade da vrati Prosvjetine prostore u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, gdje bi bio kulturni dom hrvatskih Srba.

Pupovac iznosi prijedlog koji su Hrvati (neki drugi) odavna iznijeli pred hrvatsku i srpsku vladu, a koji nije prihvaćen od strane Kuntića&Co. zato što bi se pretvaranjem Jelačićeve kuće u Hrvatski dom pokazalo da je Subotica jako daleko od svih društvenih zbivanja od značaja za hrvatsku zajednicu u Srbiji. Jelačićeva je kuća na samo 500 metara od zgrade vojvođanske vlade (o povijesnom značaju ne bih ni trošio riječi), a to bi značilo da se centar događanja unutar hrvatske zajednice zasluženo seli u Srijem, što (zasluženo) minimizira utjecaj i značaj inertne i podijeljene Subotice.

Trebao je Pupovac da nam to priopći!

Kuntić nije komentirao Pupovčevu izjavu, kao ni u jednoj prigodi do sada, zato što se boji Petrovaradina i Jelačića kao đavo križa. Vjerojatno s razlogom.

"Organizacijom skupa u ovom dalmatinskom zagorskom selu, koje je tek počelo da se obnavlja nakon rata u Hrvatskoj, želimo da damo podršku povratku izbjeglica u Hrvatsku i njihovoj mirnoj i cjelovitoj integraciji u sve sfere društvenog života", navodi se u priopćenju Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada.

Što još treba Hrvatska napraviti u pravcu pomirbe? Otjerala svoje generale u Haag, dopustila da se Domovinski rat definira kao građanski, od branitelja napravila zločince, a od zločinaca uglednike! Što još? Možda da prizna kako nikada u Srijemu nije ni bilo Hrvata, pa što bi se uopće zauzimala za njihova tobožnja prava? Možda da izbriše iz povijesnog sjećanja da je od 1991. do 1995. godine iz Srijema pod fizičkom prisilom iselilo oko 40 tisuća Hrvata, što je u tom trenutku bilo više od polovice hrvatskog stanovništva u Srijemu? Je li to dovoljno za pomirbu?!

Na skupu su sudjelovali predstavnici Srba u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić i dopredsjednik Dujo Runje, predsjednik Fonda za izbjeglice Vojvodine Janko Veselinović, te mnogi znanstvenici iz regiona, među kojima su Darko Gavrilović, Igor Graovac, Vjekoslav Perica, Mira Radojević, Ana Dević.

Primjetili ste onu riječ region? Nije li to odveć napadno? Jednako tako se piše u Srbiji o događajima u Puli, primjerice, kad je pred neki dan osnovana "Naša Jugoslavija". Srpski su mediji izvještavali o tome kao o "vijestima iz Istre" (ne Hrvatske!.

Nedavno sam u Subotici čuo od jednog Bunjevca kako će inzistirati da se i u Crkvi malo povede računa o njhovom nacionalnom identitetu, te će se založiti kod biskupa da se iz pjevanja izbace sve pjesme u kojima se spominje bilo što hrvatsko, pa i prekrasna pjesma "Zdravo Djevo". Nadam se samo da će do tada Milorad Pupovac uspjeti da od sadašnje polusrušene kuće bana Jelačića u Petrovaradinu napravi Hrvatski dom. U Srijemu se i danas ne sramimo reći da smo Hrvati, mi koji to uistinu i jesmo, a bit ćemo zahvalni profesoru Pupovcu ako se ispune njegove riječi izrečene u Golubiću pokraj Knina.

P.S.
Dok sam postavljao post, na RTS-u je išla reportaža o povratnicima u Kninsku krajinu. Ponovno ista priča: Srbin sjedi u svojoj obnovljenoj kući, žali se kako nema posla, ali hvali svoj zavičaj. Onda se obrušava na hrvatsku vladu zašto ne ubrza povrat zemlje, da bi novinar završio reportažu kako je Srbima ovdje lijepo, čak mogu uživati i u svom Karinskom moru! Na djelu je pomirba od koje mi se diže kosa na glavi.

Bravo, Blanka!

ČESTITAM, BLANKA,

NA TITULI NAJBOLJE NA SVIJETU!

AKO ĆE TI NEŠTO ZNAČITI,

ULJEPŠALA SI ŽIVOT I JEDNOJ

HRVATSKOJ OBITELJI U SRIJEMU!

Nezasluženi zaborav

Na današnji dan, 19. kolovoza 1691. godine, dogodila se Bitka kod Slankamena. Podsjećam na ovaj datum jer zorno dočarava kako smo spremni zaboraviti i sustavno potisnuti iz sjećanja neke važne događaje, a ova bitka to svakako jest. Nitko nije obilježio, niti skromnim spominjanjem, ovaj događaj, pače ni oni koji i danas ondje žive. O misama zadušnicama ili okruglim stolovima da i ne govorim, tako da je očevidno suglasje između Crkve i svjetovnih zastupnika. Sličan osjećaj imao sam i za posljednje "proslave" Dana pobjede, što je još tragičnije, budući se radi o ključnom događaju nakon koga je definirana nova Hrvatska. Obradovah se kad vidjeh kod Sandre Skanderlić, u njezinom povijesnom kalendaru, da ne spada u red zaboravnih.

Na nedavno restauriranom spomeniku, ništa nije isto kao u prvotnome izdanju, pa je čak novi i ćirilični epitaf. Ovaj srijemski primjer neka posluži kao upozorenje što se može dogoditi u bilo kom dijelu današnje Hrvatske, ako se namjerno prepuste zaboravu hrvatske svetinje i hrvatski velikani. Neka je vječna slava Adamu Zrinskom i svim poginulim hrvatskim (i svim drugim) braniteljima čije kosti leže po Fruškoj Gori iznad brda Miholjca kod Slankamena.

JustYap Videos

More u boci

Procjene o lošijoj turističkoj sezoni diljem svijeta bile su točne. Prema nekim istraživanjima, jedino je Tunis zabilježio porast broja turista, dočim je Hrvatska u padu blažem nego li je očekivano. Toplo i čisto more, kakvo je hrvatsko, ponuda je koja se teško odbija, unatoč propustima koji se događaju na tom istom moru, a koji su proizvod ljudske gluposti. Očito su mnogi Europljani spremni zažmiriti, samo da bi mogli uživati u ljepoti zemlje s tisuću otoka. Slike zanosnih ljepotica s pješčanih plaža, zalasci sunca, te plavetnilo mora i neba obilaze svijet brzinom munje, pa svim kontinentalcima i sjevernjacima počne mirisati lavanda, riba i vino još u listopadu, kad oni koji nisu bili na godišnjem odmoru iz raznih razloga (najčešće ekonomskih) i oni koji su bili na nekom drugom mjestu, počnu razmišljati o ljetovanju naredne godine. Što se događa na kontinentu, gdje nema mora ili gdje ga ima, ali je hladno? Moraju se i ondje ljudi nekako zagrijati, pa se organiziraju razni festivali, dani ovoga i onoga, zabava za one koji nisu bili te sreće da odu na hrvatsko more. U posljednjih nekoliko godina, Srbija je postala omiljeno mjesto tisućama posjetitelja željnih raskalašne, gotovo orgijaške zabave, te ju neki novinari s pravom nazivaju modernom Sodomom (i Gomorom).

Skromna turistička ponuda Srbije s kraja XX. stoljeća (nekoliko toplica, Kopaonik, lovni turizam i napose Beograd) otišla je u nepovrat tijekom ratova u kojima je ona bila u centru zbivanja, a u turističkim agencijama diljem svijeta obilježena crnom točkom. Sve se mijenja nakon NATO-bombardiranja, te pada Miloševića. Ograničena zemljopisnim, političkim i ekonomskim zaprekama, Srbija je odlučila institucionalizirati ono što se i tijekom rata redovito događalo u Beogradu: bogati i raskalašni noćni život, poglavito na splavovima na Savi i Dunavu, totalna suprotnost svakodnevnoj zbilji. Slike pijane mladeži koja se u ranim jutarnjim satima tetura rječnim obalama i odlazi na "zasluženi" počinak, privukle su znatiželjnike ponajprije iz "regije" (što će reći susjednih država), ali i one udaljenije (primjerice Engleze željne jeftinih bakanalija). Hrana i piće u Srbiji, općenito, nisu skupi, a nezaposlenog svijeta ima puno, te je popunjenost kapaciteta na splavovima zagarantirana. Bakanalije su se s beogradskih splavova preselile na druga mjesta, s nešto promijenjenim sadržajima, ali u biti sve se svodi na isto: danju spavaj, noću se nalijevaj alkoholom do kontuzije, a između svega toga - što bude biti će!

Dok petrovaradinski EXIT- festival ima dobru logistiku i vrlo utemeljenu priču (glazba na prvome mjestu), ostale "manifestacije" kao da su iznikle iz rimske prakse "kruha i igara". Tako postoje različiti "dani": kobasica, jaja, slanine, piva, šljiva, trube,... Nekad su svoje "dane" imali rudari, tekstilci, ratari, pače je u Beogradu redovito bila organizirana Bila noć (noć Hajduka). Danas je čak bespotrebna i proizvodnja radne odjeće, budući je u čitavoj populaciji ponajmanje radnika. I sve ima isti predložak koji vodi k jednome cilju: strašno se napiti i proživjeti nekoliko sati (dana) u drugom svijetu, čak ne ni virtualnom, nego više nadrealnom. Povratak iz toga svijeta zna biti bolan, pa mi je teško i zamisliti mladoga čovjeka iz, primjerice Leskovca (jug Srbije), koji se vraća sa beogradskoga Beer-festa i budi se na željezničkom kolodvoru svjestan da je potrošio polovicu zarade radeći na crno, a još nije prošla ni polovica mjeseca. Međutim, nije mi teško zamisliti ni nekoga iz Slovenije ili Hrvatske koji je otišao u Srbiju napraviti novo zubalo, budući je stomatološki turizam vrlo razvijen zbog niskih cijena usluga (nova proteza dođe stotinjak eura).

Stanovnici Sodome i Gomore barem su znali da će često odlaziti u ratne pljačkaške pohode, nakon kojih su trošili na taj način zarađene novce i spremali se za nove pothvate. Srpska priča nije ni nalik tome, budući je broj zaposlenih, nezaposlenih i umirovljenika gotovo jednak, a starosna struktura vrlo nepovoljna. Idealne prilike za "kruha i igara", uz dodatak alkohola.

Nema u Srbiji jezičnih barijera, što mogu potvrditi mnogi mladi iz skoro svih država "regije" koji ondje odlaze radi provoda. Vjerojatno bi se mogli organizirati i Dani Hrvatske, samo da bude veselo i pijano. U tom slučaju, povod je nebitan, okruženje je nebitno, vrsta glazbe također.

Jedan moj prijatelj ima sina, teenagera, koji baš i ne voli ovakve provode, ne sluša narodnjake i nije sklon orgijanju. Žali mi se: "Moj ti je Marko k'o curica!" Zatim je malo zašutio i dodao: "Zapravo, k'o što su nekoć curice bile!" Prije toga je pogledao fotku na kojoj se vide pijane djevojčice na beer-festu. Srbija nema more, ali ako se hoćete utopiti - dobro ste došli! I zasigurno nećete pogriješiti! Jedino što morate napraviti jest da se nakon povratka kućama nikako ne osvrćete. Znate što se dogodilo Lotovoj ženi? Čitali ste Bibliju?

Uvjetna posudba države

Politika je jedna od najvažnijih ljudskih djelatnosti i volio bih da mi neko dokaže da sam u krivu, premda nisam političar niti to kanim postati. Svaka čast znanstvenicima, liječnicima i umjetnicima. Ono po čemu pamtimo historijske epohe zasluga je - političara. Oni su ustrojavali države, započinjali i završavali ratove, stvarali uvjete za boljitak i propast pojedinih društava, a običnom puku ostavljali jedino da viče "hura" ili "ua", kako je već odgovaralo trenutku.

U tu je priču, naravno, vrlo upleten i mali hrvatski narod i njegov ponovni pokušaj za uspostavljanjem vlastite države. Sa zakašnjenjem od sto i više godina, imamo vlastitu državu, međunarodno priznatu, suverenu,... bla, bla, bla,... A što to, u biti, znači za običnog čovjeka? Nacionalna država znači, prije svega, zaštita političkog i svakog drugog nacionalnog identiteta, čime se postaje (skoro) jednakopravni čimbenik u svjetu. Nacija koja nema vlastitu državu ne može svoja prava ostvarivati u okvirima bilo koje međunarodne organizacije, ma koliko se one trudile rješavati statusna, ekonomska, kulturna i sva druga pitanja od značaja za dotičnu naciju. Ne može, jer su države nositelji političkog suvereniteta. Dakle, politika jest najvažnija ljudska djelatnost i stoga nije teško zaključiti kako je svaka nacija dužna odnjegovati političku elitu, ukoliko želi prosperitet i visoko mjesto na civilizacijskoj ljestvici.

Naravno da me najviše interesira kako je ustrojena hrvatska država i kakvi su njezini političari. Nije točno da svaka nacionalna država ima vlast kakvu zaslužuje, bilo da se radi o demokratskoj ili autokratskoj državi. Često nisu u suglasju želje i potrebe nacije s aktualnim vodstvom, a upravo to je slučaj, po mom skromnom mišljenju, u današnjoj Hrvatskoj. Dobro, i u mnogim drugim državama, ali to je već njihov problem. Dat ću si malo slobode za raščlambu želja, potreba i mogućnosti u XX. stoljeću. Velika, dobro ustrojena država poput Austrougarske, raspala se sama od sebe. Nije bio nužan niti I. svjetski rat. Ona je već bila dobrano načeta mnogim unutarnjim nesuglasicama. Narodi koji su tvorili K&K monarhijju imali su želju za samostalnošću, upravo na način opisan u prvom odlomku: ustrojstvom vlastite nacionalne države. Tu su njihovu želju artikulirali političari, pretvarajući je u zbilju. Ne i Hrvati! Kao da nismo imali primjer Jelačića i njegove odlučne borbe za svoj rod, naši su političari odabrali "lakše" rješenje: staroga gospodara zamijenili su novim. Narednih dvadesetak godina imali smo prilike vidjeti kako srpski hegemonizam nastoji preustrojiti cijeli prostor nazvan Jugoslavija (prihvatljiviji naziv za "Srbija"). Hrvatski političari, pače i oni koji su bili protiv "srljanja u maglu", grabili su svoj dio kolača, ali ne radi boljitka hrvatske nacije, nego radi vlastitog probitka. Rezultat toga je, primjerice, ljetna rezidencija srpskoga kralja u Splitu (!!). Posljedice su još gore: srpski se politički utjecaj proširio na one oblasti u kojima su Srbi bili tek izbjeglice od turskoga zuluma!

Dvadeset i tri godine pod srpskim kraljem bile su dovoljne (Isuse Bože, kako vrijeme leti!) da Hrvati otkriju toplu vodu: treba nam vlastita država. Kad je već nismo mogli napraviti nakon raspada K&K monarhije, ajmo sad. I tako je nastala NDH.

Ne bih dalje elaborirao tezu o Hrvatskoj između 1941. i 1945. godine. Ponovit ću samo ono što sam i prije napisao: svoj poraz u ratu Hrvati su pošteno platili teritorijem i tisućama života. Jednako tako su prošli i Nijemci, hrvatski saveznici. Danas bismo rekli kako je to bila neminovna pravda. Četrdeset i pet godina Hrvati su morali trpjeti radi "zadovoljenja pravde", u novoj tamnici istoga imena - Jugoslavija. Napokon, i bez svjetskoga rata (ali uz ekstremno važan događaj rušenja Berlinskoga zida i propasti SSSR-a), Hrvatima se ponovno ukazala šansa za uspostavu nacionalne države. Ovoga puta smo uspjeli. Republika Hrvatska je članica UN-a, najvažnije međunarodne organizacije, iz čijeg članstva izviru i sva druga prava u svijetu.

Što smo očekivali od RH? Nemojmo zabijati glavu u pijesak: htjeli smo isto što i (neki) naši pređi 1918. i 1941. godine - vlastitu hrvatsku državu. Ništa više, ali i - ništa manje. Političari su imali zadaću ustrojiti tu državu prema suvremenim načelima i držim da su unajvećma u tome uspjeli. RH se naslonila na pozitivne trendove zapadnih demokracija. Izvukli smo se sa Balkana, otrgnuli se od srpske autokratije i hegemonije, te pobjegli od sindroma "vječite ustaške krivnje".

Hrvatski su političari, na žalost, ponovno napravili kardinalne pogreške! Umjesto raskida s prijašnjim sustavom, općom lustracijom, te ugledanjem na pozitivne primjere u istočnoj Europi, Hrvati su ostavili stare komunističke kadrove da upravljaju novom nekomunističkom državom! To se danas pokazalo kao najveća pogreška, a njezinu cijenu još nismo dokučili.

Jedno je sigurno: najveći su gubitnici oni koji su ovu Hrvatsku i stvorili, njezini branitelji, počev od generala koji leže u Haagu (jeste li čuli da je netko od generala pobjedničke vojske SAD optužen za prekomjerno granatiranje Hiroshime?), pa do mladih, obrazovanih Hrvata, koji su ljepšu budućnost (umjesto u svojoj državi) potražili u inozemstvu. Ova hrvatska država počiva na apsurdu: jedni su pobijedili i za nju se izborili, a gubitnici njome vladaju! Na žalost - neuspješno! No, jedino što trebaju znati sadašnji vladari Hrvatske jest da su ovu zemlju, najljepšu na svijetu, posudili od novih generacija Hrvata pod samo jednim uvjetom: da ju učine istinskom zemljom Hrvata, uglednu i poštovanu u cijelome svijetu. Nije im dana Hrvatska da ju pljačkaju i prodaju dio po dio, kao što su nekoć prodali Srijem i Boku, pa ako toga nisu svjesni, potrebno ih je na to čim prije podsjetiti.

Vladari Hrvatske više nemaju pravo na pogreške, niti na ispravljanje istih, a niti mi Hrvati imamo vremena za neku novu priliku uspostave normalne države. Poglavito nitko nema pravo ponovno nas uvući u nekakvu zajednicu balkanskih naroda, pod bilo kakvom izlikom. Posuđeno treba žurno vratiti generacijama koje nemaju pričuvnu domovinu.

Pobjeda, poraz ili U3

Svaka sličnost s Olujom (ni)je slučajna.

Turska nije bila zadovoljna mirom koji je bio sklopljen 1699. godine u Srijemskim Karlovcima, pa se ponovno odlučila na rat. Veliki vezir Ali-paša sakupio je veliku vojsku od 200.000 momaka i preko Zemuna uputio se prema Petrovaradinu. Kršćanska vojska se utaborila uz veliku tvrđavu u Petrovaradinu. Kršćansku vojsku vodio je izvrstan zapovjednik Eugen Savojski.

S kršćanskom vojskom sudjelovala je i hrvatska vojska koju je vodio hrvatski ban Ivan Palfi. Turskoj vojsci od 200.000 princ Eugen Savojski mogao je suprotstaviti samo 30.000 vojnika. Princ Eugen se ipak odlučio na obranu Petrovaradina. Vjerovao je u zagovor Gospin. Kamo god je išao na vojne pohode sobom je u logoru nosio sliku Gospe Snježne, kakva se štuje u Rimu u crkvi Santa Maria Maggiore. Za njega se govorilo da svaki dan moli krunicu. Pred tom slikom Gospe Sniježne, prije same bitke je svečano posvetio sebe i svoju vojsku zaštiti Blažene Djevice Marije. Bitka je počela u ranu zoru 5. kolovoza, to jest na blagdan Sniježne Gospe. U podne kad je zvonio Anđeoski Pozdrav sve je već bilo svršeno. Turci su bili hametice potučeni. Bježali su na sve strane, a na bojnom polju ležao je mrtav glavni zapovjednik vezir Ali-paša. Tako brzu i potpunu pobjedu, svi koji su poznavali sve okolnosti bitke i sam princ Eugen, pripisivali su Gospinoj pomoći. Htio se Gospi odužiti. Učinio je to, za nas, na najbolji način. Uzeo je Gospinu sliku i u procesiji s kršćanskom vojskom odnio je u malu kapelu koja je bila u blizini na mjestu koje se zvalo Tekije.

Od glasovite Bitke kod Petrovaradina prošlo je 293 godine, od Oluje samo 14. Često sam promišljao na tu temu, uspoređivao povijesne okolnosti i zamišljao svog pra...djeda koji je od 1711. godine branio granicu u Srijemu prema Turskoj te zasigurno sudjelovao u već spomenutoj bitci.

U takvom raspoloženju, započeo sam godišnji odmor u posljednjoj dekadi srpnja, čvrsto riješen da 5. kolovoza budem na mjestu zbivanja, u Kninu ili u njegovoj blizini. No, prije toga, morao sam primjetiti ono što je vrlo zabrinjavajuće: Hrvatska tone sve dublje u svakom pogledu, ne samo ekonomskom. I to je "zasluga" od naroda izabrane vlasti. Bilo je očito i prije, ali ovoga ljeta, 2009. godine, nakon sramotnog bijega premijera Sanadera, u Hrvatskoj su svi nezadovoljni (što je razlog puno manjem isticanju hrvatskoga stijega na kućama), osim jedne skupine zadovoljnih koja čini niti 1 % njezinih stanovnika. "To nije Hrvatska za koju smo se borili", riječi su mog prijatelja, hrvatskog branitelja, s kojim sam proveo nekoliko dana dobivajući iz prve ruke informacije od kojih me je prožimala jeza. Ma, je li moguće da se i ova prilika za uspostavu "normalne" hrvatske države prokocka? Treći puta u sto godina? Ne mogu vjerovati!

Ma koliko hrvatski mediji šutjeli ili iskrivljavali podatke, imam dojam da najveći broj Hrvata uviđa kako je potrebna korjenita promjena vlasti! Ne sustava (državnog, kulturnog,...), nego onih koji su zasjeli na vrhu i pogrešnim odlukama doveli državu do ruba propasti. Nesreća je u tome što se trenutačno ne vidi izlaz. "Glasovao bih i za SDP, ali ondje sjede još gori!", kaže moj prijatelj. Hrvatska politička scena svodi se na HDZ i SDP sa satelitima bez suštinske programske veze. Čini se da je HDZ pred reorganizacijom (ljepši naziv za raspad, kolaps), da će HSS nestati (ili ostati na razini članstva za jedan autobus), a nekoliko lokalnih partijica gledat će da svoju budućnost potraže u uspjehu na lokalnim izborima, držeći se one narodne "bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu". Savkin ružičnjak HNS najveća mi je nepoznanica, budući poznam neke divne ljude članove te partije, ali i vrh koji radi takve strašne gafove za koje nema racionalnih objašnjenja. Na desnoj strani nigdje izvornog Starčevića, barem ne jasno profiliranog i prilagođenog suvremenom trenutku. Dakle, dvopartijski sustav nedefiniranog političkog obličja. Nit je HDZ desno, a pogotovu SDP nije lijevo orijentiran. Kad na ovu "hrpu" stavim Crkvu, nastaje totalni mišung u kome se ne zna gdje počinje, a gdje završava država. Sve se doima kao neki ljetni performans s nepoznatim završetkom.

Nisam mogao ne primjetiti kako je 27. srpnja u Srbu bilo neprimjerenih slika. Gledam na jednome portalu fotografiju na kojoj čovjek srednjih godina, u četničkoj kapi, drži u rukama fotografije Tita i Draže, a iza njega nekoliko "partizana" i "četnika" zagrljeni promatraju događanja na centralnoj bini. Ako to nije promocija fašizma, onda neka mi nitko više ne spomene Thompsona kao ustašu! Hrvatski dužnosnici koji su nazočili toj "proslavi" svoj boravak ondje ne mogu ničim opravdati, ali baš ničim, pa ni "povijesnim događajem podizanja ustanka protiv fašizma", jer su upravo suprotno svjedočili svojom nazočnošću u Srbu usprkos demokratskim izlikama o slobodi govora.

Nema ljepšega mora do hrvatskog! U to sam se odavna uvjerio i tu svoju spoznaju ne želim mijenjati, sve da i otkrijem nešto ljepše. Bilo me posvuda, ponajviše u Zadru. Posrećilo mi se, te sam posjetio koncert na kome su nastupili Oliver i Gibonni. "Dobra večer, Zadre! Vidim da ste svi tu, domaći, i svih pet turista", započeo je Oliver svoj nastup gorkom šalom vjerojatno utemeljenoj na javno dostupnim podacima i osjećaju koji takve zvijezde poput Olivera obično ne vara. Nisam imao dojam kako je riva bila prazna, ali jesam kako je sve skupo. Stara priča o tome kako fureštima treba odrati kožu s leđa u tri-četiri mjeseca ponavlja se i ove godine. No, neće se time derikože usrećiti, jer će i ostali (a ne samo Česi) napuniti svoje automobile kobasicama i sokovima, te ostaviti trgovce kratkih rukava. Ponovno vlast! I opet ću reći: nesposobna i lupeška! Uz svu tu skupoću od koje se vrti u glavi, stiže i vijest iz Independenta kako je Hrvatska odlučila prodati (?) nacionalni park Brijuni. Znaju li oni gore nešto više od nas, običnog puka, pa rasprodaju prirodna (i sva druga) hrvatska bogatstva? Jedna stara, pobožna gospođa, rekla mi je kako su došla "zadnja vrimena" i da će ovaj svijet propasti za dvije godine. Možda je to razlog Jadrankina zagonetnog smješkanja? Držim da će prije biti da se brod gadno nakrivio, a kapetan i nekoliko mornara pokušavaju u čamce za spasavanje natrpati brodsko zlato, prije nego i sami uđu u posljednji čamac, ostavivši ostatak posade i putnike da se utope u nemirnom moru.

Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja! Naziv je mogao biti i kraći, ali i duži. Dan prije bio sam u Kninu, dakako ne vlastitim autom s BG-pločicama, popio piće u lokalnoj kavani i čuo što moji prijatelji javno govore o ovom blagdanu. Svi se slažu kako je proslava zapravo samo promocija vladajuće klike i prilika za odašiljanje predizbornih poruka. Ipak, čini se da je Mesić zaboravio čega je predsjednik. OK, zaratio je s Crkvom. Ali, na dan kad se trebamo prisjećati pobjede nad srpskim fašizmom, govoriti o hrvatskim zločincima i (već tisuću puta) izgovarati riječi osude, u najmanju ruku je nesmotreno. Postoje mjesta i prigode za osudu zločina iz WW2, iz Domovinskoga rata, ali u Kninu, Zadru i okolici to gubi svaki smisao, osim ako se htjelo reći kako je čitav Domovinski rat zločinački i fašistički. Predsjednik države ne smije zastupati (isključivo) vlastita stajališta, budući je izabran da bude predsjednik i lijevima i desnima, i vjernicima i ateistima. Ne svrstavajući se na bilo koju stranu, nego promatrajući objektivno, primjećujem da Mesić koristi svoje posljednje dane za obračun s političkim (i ostalim) protivnicima, ali je pri tome potpuno izgubio kalendar. Svi komunisti su antifašisti, a svi ustaše su fašisti - osnovna pogrešna pretpostavka na kojoj Mesić temelji svoje političko djelovanje. A u zemlji u kojoj su jedni radili zločine četiri, a drugi četrdesetčetiri godine, na obje strane ima puno osjetljivih na tu temu. Dakako, Mesić nije nazočio svetoj misi i time uvrijedio vjernike koji također proslavljaju Dan pobjede, bez obzira na to što misli o Crkvi kao instituciji.

Koncert u Kninu ni po čemu nije bio spektakularan, ni po izvođačima, ni po umjetničkom dojmu, ali je zato stalno visilo u zraku pitanje: što se događa u Čavoglavama? A ondje je bilo jako puno svijeta. Prema broju posjetitelja (neki vele i sto tisuća) može se zaključiti da je nezadovoljstvo trenutnim stanjem u Hrvatskoj vrlo veliko, ne samo u ekonomskoj sferi, nego i općim odnosom naspram privatizacije, branitelja, umirovljenika, ulaska u EU,... Odaslana je poruka koju treba pravilno pročitati, a čini mi se da glasi: ne igrajte se više sa sudbinom ove prelijepe zemlje!

Uspio sam posjetiti i vječnu kuću najpoznatijeg Srijemca, bana Jelačića, u Zaprešiću. Sjedeći u hladovini, glasno sam razmišljao (podnosio izvješće), kao da me slavni ban može čuti:

Po Srijemu ima 55 katoličkih crkava, od kojih 28 župnih, svetište na Tekijama i u Moroviću, 12 filijalnih, samostanska u Zemunu, 10 kapela, od kojih su 2 u sklopu kalvarija u Rumi i Srijemskoj Mitrovici, jedna je župna crkva predana grkokatolicima u Berkasovu, a po jedna srušena u Zemunu i Banoštoru. Ovdje govorimo o crkvama sagrađenim između 1701. u Petrovaradinu I. i 2002. u Laćarku, većina 1750-ih i 1850-ih godina. Najstarija je crkva iz 14. stoljeća u Moroviću na groblju. U Srijemskoj biskupiji do rata 1991. godine živjelo je u 28 župa oko 50.000 vjernika katolika koji su kontaktirali s Crkvom i još nekoliko desetaka tisuća onih Hrvata katolika koji su zbog političkih pritisaka pod komunističkom vlašću živjeli kao kriptokatolici. O svim vjernicima vodila su brigu 22 biskupijska svećenika i 2 redovnika. Sad je ovdje oko 30.000 vjernika katolika koji kontaktiraju s Crkvom i oko 20.000 kriptokatolika, a sve to u 29 župa. Ovdje je i 19 dijecezanskih svećenika te 1 redovnik. Osim njih na ovom prostoru živi 10 redovnica.

Pripremao sam se za povratak u Srijem, dok su tisuće rock-hodočasnika hrlili k Zagrebu na koncert U2. Bilo bi lijepo kad bih mogao ostati, ali... Možda ova dva zagrebačka koncerta neće promijeniti ništa, ali vjerujem da će se jednoga dana pojaviti netko s imenom U3 ili slično tko će uspjeti od Hrvatske napraviti pristojnu zemlju u kojoj se neće rasprodavati ništa, pa ni nacionalni ponos, a termini poput "fašizam" i "antifašizam" ostati samo u udžbenicima. Sadašnja politička elita očito nije sposobna i to je dokazala nebrojeno puta, te će zasigurno otići s puno vitra u poderanim jedrima.