Doznao sam, iz srpskih medija, kako je bivša SFRJ doista bila Velika Srbija, budući je državna TV objavila kako je ovo tek drugi posjet Srbiji nekog visokog američkog dužnosnika nakon skoro 30 godina od posjeta Jimmy Cartera (Titov sprovod). Srbi drže kako je Carterov posjet 1980. godine bio posjet Srbiji. To je slično kao kad govore o uspjesima srpske reprezentacije u , primjerice, košarci, pa nabroje sve uspjehe od 1945. godine, a ne od dobivanja nezavisnosti 2006. godine. Potvrdilo se i ono o čemu sam često znao polemizirati s neistomišljenicima da je Srijem jedan od najvažnijih dijelova ove tvorevine koju nazivaju Zapadni Balkan, budući je Joe Biden sletio u zračnu luku Surčin (Srijem), a i predsjednik Tadić je razgovarao s njim u bivšoj Palači Federacije (danas Palata Srbija, također Srijem). Iz skromnih izvješća moglo se zaključiti da je Biden ribao Tadića, a onda su, nasmiješeni, objavili priopćenje kao da su razgovarali o ljubičicama. No, ne mogu me prevariti! Biden je, zasigurno, dobio ono po što je došao. Nešto su natuknuli oporbeni novinari (priznanje Kosova, regionalizacija Srbije, usvajanje novoga statuta Vojvodine, micanje Dodiga,...), ali sve u svemu - redovito. No, posjet Prištini bio je uistinu dojmljiv. Podsjetilo me na moje školske dane, kad smo svako malo išli na auto-cestu dočekati Tita i njegove goste. Amerikanac je svima rekao ono što su htjeli čuti, uz poneki prijekor. U tako malo riječi stala je cijela jedna politika velike države, pa tko je imao i mrvicu sumnje u opstojnost države Kosovo sad je razuvjeren, posebice nakon briljantnog posjeta kosovskom parlamentu.
Bio je planiran i posjet srpskom parlamentu, ali su se radikali valjano pripremili za slučaj da Biden dođe besjediti. Na mini-transparentima bile su ispisane brojne uvrede, a s grudi ponosnih radikala smješio se ratni zločinac na privremenom radu u Haagu. Naravno da je posjet srpskoj skupštini odgođen.
Imao sam zadovoljstvo promatrati i posjet crnogorskoga predsjednika Filipa Vujanovića, te svakako zabilježiti njegov posjet Crnogorcima u Vojvodini (Lovćenac, malo mjesto na sjeveru Bačke). Istodobno sam osjetio žalost zbog toga što hrvatski premijer Sanader, za posjeta Beogradu, niti ne pomisli otići u neko mjesto s većim brojem Hrvata. Tri su godine prošle od referenduma na kome su Crnogorci proglasili svoju i nezavisnost Srbije, a tek je ovoga svibnja crnogorski predsjednik, negdašnje drugo oko u glavi, posjetio kolegu Tadića. Možda zbog opsadnog stanja zbog Bidena, tek Tadić je pokazivao vidljive znake neuroze, osmjeh mu je bio, čak i u diplomatskim okvirima, odveć kiseo, a nije bilo nikakvih konkretnih dogovora. Jednako tako nije bilo niti pozitivnoga odgovora iz EU glede stavljanja Srbije na bijelu Shengen listu. Ali, zato su srpski mediji puni gostiju iz Hrvatske. Začudo, umjesto pjevača ili glumaca, Srbiju posjedaju pisci i novinari, pa su tako Dežulović i Jergović imali u nekoliko dana zapažene nastupe. Jednostavno ne razumijem što je generalna ideja hrvatskih intelektualaca? Ponovno stvaranje zajedničke države, ovaj puta pod imenom Zapadni Balkan, ili samoukidanje Hrvatske? Razumijem da se ne može biti zadovoljan svime što se u Hrvatskoj događa, ali je Srbija posljednja zemlja koja može za hrvatske probleme imati sluha. Slušam, gledam i čitam što rade Hrvati u Srbiji i prisjećam se kako je Domovinski rat bio završnica obračuna baš s takvom politikom naspram Hrvata. Neki to nisu najbolje shvatili, jer su vjerojatno stjecanje hrvatske nezavisnosti doživjeli kao vlastiti gubitak i to daleko u inozemstvu, te svoju osobnu frustraciju liječe u državi koja nema nikakav demokratski kapacitet.
Joe Biden je prošetao istočnim dijelom Zapadnog Balkana, slikao se nasmiješen, a ostavio jednake probleme, prometni kolaps u Beogradu, te jedan cijeli nacionalni korpus koji je ljepio plakate s Putinovom slikom i natpisom "samo vas promatram". Očito u srpskim vrućim glavama i dalje bukti hladni rat, ne pitajući za cijenu i posljedice sasvim izglednog poraza.