CroSirmium

Nož, žica, sikirica

2012-01-25T20:14:00.001+01:00

Multietnička,multikulturalna, multikonfesionalna, multijezička, tolerantna, primjer suživotaza cijelu Europu... Samo su neki od epiteta koje srpske vlasti umjetno kače uzVojvodinu i mašu tom definicijom pred međunarodnom javnošću. Ono što se sinoćdogodilo hrvatskim navijačima u Novome Sadu nije incident, kako bi htjelesrpske vlasti i mediji predstaviti događaj, nego kontinuitet započet 1988.godine „jogurt-revolucijom“. Srbi uvijek nađu (loš) izgovor kad se nešto lošedogodi u njihovoj režiji, pa sam pokušao i ja predvidjeti koji će biti ovogaputa. Srbi nisu izbačeni iz hrvatskoga ustava, dakle to ne stoji. Nijeprovedena nikakva vojna ili policijska akcija, niti su izvršavane deložacije iznasilno useljenih stanova. Nisu, čak, igrali Hrvati i Srbi jedni protiv drugih.Analizirajući sam tijek utakmice, sve je bilo u športskome duhu, pa i navijanjenaših navijača, a pobjeda nad našim dužnicima Francuzima čista kao suza. Dakle,posve drugi su razlozi ovakvog divljanja.

U Srbiji su sepojavile brojne skupine navijača iz Makedonije, Slovenije te ostalih zemaljasudionica ovoga natjecanja. Ni prema jednoj od tih skupina nije primjenjenabilo kakva nasilna akcija. Način na koji je proveden napad na veliki brojhrvatskih navijača navodi na logičan zaključak da je sve bilo unaprijed dobroorganizirano. Nitko me ne može razuvjeriti da za akciju ovakvih razmjera nijeznala BIA i policija, zato što smo sve to već osjetili na vlastitoj koži 90-ihgodina. Beograd, grad koji je već nekoliko desetljeća „Juden frei“, ostao je usjeni Novoga Sada (također „Juden frei“), grada čiji image ne može popravitiniti jedan fantastičan EXIT festival. To je prijestolnica svih doseljenika izHrvatske i BiH, sudionika rata u tim državama, frustriranih zbog vojnog isvakog drugog poraza, kojima je cilj napraviti od Srbije „Croaten frei“ državui umalo im to nije i uspjelo. Nevolja je u tome što im se kod svakih izboraaktualna vlast i oporba maksimalno upucavaju, znajući da se radi o ogromnombroju sigurnih glasača kojima treba obećati ono što oni žele čuti: Kosovo jeSrbija, Knin je Srbija, Banja Luka je Srbija,... Jedini (ozbiljan) neprijateljsu Hrvati i to su osjetili na vlastitoj koži Hrvati autohtoni stanovniciSrbije. U konkretnom slučaju, nisam posve siguran što je u pozadini ovogfašističkog divljanja. Predmnijevam da bi moglo biti zastrašivanje pred budućeutakmice hrvatske repke, kako bi se obeshrabrili navijači iz Hrvatske da uopćei ne dođu, moglo bi biti i podgrijavanje pobjedničke atmosfere pred mogućisusret Srbije i Hrvatske, ali prije će biti da su razlozi puno dublji. Poslanaje poruka da se ne želi kandidatura za članstvom u EU, te da je vrijeme da semakne Tadić. Sva današnja i sutrašnja gluma (policijska uhićenja, paradažandarmerije, medijska priopćenja) samo su licemjerna predstava za lakovjerne.Ovo što se sinoć dogodilo, prava je slika Srbije i Vojvodine. U takvom sustavužive Hrvati, kojima se ne može dogoditi jedan Pupovac ili Stanimirović, jer sesvaki pokušaj političkog organiziranja završava ili u krvi, ili posvemašnjommarginalizacijom.

Prije samo dvadana dogodio se „performans“ na novosadskom keju, šetnici pokraj Dunava, u znakobilježavanja obljetnice zločina kojega su proveli mađarski fašisti. Nadam seda je Zuroff ostao još koji dan kako bi mogao vidjeti na djelu one koji za sebetvrde kako su vječite žrtve zlih osvajača. Uzalud je isprika novosadskogagradonačelnika, kad nije uspio dobiti dozvolu od crkvenih vlasti za nazočnostna već spomenutoj komemoraciji. Možda u toj činjenici i treba tražitiorganizatore napada na hrvatske navijače sinoć, te hrvatske građane ukontinuitetu, s manjim ili većim intenzitetom.

Oglasila se, namoje ogromno (pozitivno) iznenađenje, jedna hrvatska partija iz Subotice, DSHV:

Demokratskisavez Hrvata u Vojvodini(DSHV) osudio je napade na hrvatske navijače posle rukometne utakmice u NovomSadu. DSHV je naveo da je s gnušanjem primio vest o "skandaloznomponašanju jednog broja šovinizmom ostrašćenih građana Srbije u vojvođanskimmestima Veternik i Ruma prema navijačima reprezentacije Hrvatske tokom njihovogpovratka kući".

"Zar je moguće da u državi Srbiji postoje snage koje zaustavljaju kolonehrvatskih navijača, sekirama i palicama zavode red, pale vozila s hrvatskimregistarskim tablicama", navodi se u saopštenju. Dodaje se da su tako zasamo nekoliko sati umanjeni svi napori države da organizuje Prvenstvo Evrope urukometu na visokom nivou. DSHV se pita šta će se dogoditi ako posle ovebeznačajne utakmice za srpske navijače, u nekoj od sledećih utakmica dođe dosusreta reprezentacija Srbije i Hrvatske i u Beograd dođe 10.000 hrvatskihnavijača.

Nisam čuo niti riječ od Milorada, Borisa, Vojislava, Žarka,...

Još jednom: nemojte misliti kako je ovo slučajni incident,kao što nisu bili balvani u Dalmaciji ili prije nekoliko tjedana na Kosovu.Srbija provodi svoj paklenski plan, nakratko zaustavljen nakon ratnog poraza odHrvata i kosovskih Albanaca koji ima samo jedan cilj za čije ostvarenje imajusamo jednog neprijatelja – Hrvate. Ako netko misli da pretjerujem, neka ode nabilo koji internetski portal i pročita komentare. Većina ima razumijevanje zanovosadsku akciju, a najupečatljiviji je jedan koji veli: “Jasenovac vam nećemooprostiti.” Toliko o multičetničkoj Vojvodini. Može li Hrvatska živjeti s time?

Guske, magla,... već viđeno!

2012-01-21T21:37:00.000+01:00

subota, 21.1.2012. 20 sati
Gledam na srpskoj državnoj televiziji kako hrvatski policajci tuku prosvjednike protiv ulaska u EU. Na hrvatskim forumima ne mogu pronaći petoro mladih Hrvata koji hrle k EU, dok državni mediji iznose najnovija istraživanja o 60 postotnoj potpori. Budući živim u "dijaspori", u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji, pratim i njihove medije. Sama sprdnja s Hrvatima, s Hrvatskom i EU. Idem pogledat kako naši danas stoje u rukometu.

subota, 21.1.2012. 22 sata
Pogledao dokumentarac "Društvo tišine". Potpuno sam svjestan kako je moje stajalište o EU ispravno. Jedno je biti članom europske obitelji, europske zajednice, a posve drugo članom organizacije poput današnje EU. Razmišljam hoću li uopće sutra prošetati do hrvatskog veleposlanstva i sudjelovati na referendumu. Ako ne odem, bit će mi žao što nisam svojim glasom pokušao spasiti moju Domovinu. Ako odem - imat ću osjećaj kako sam ju prodao. Teška noć.

Subota, 21.1.2012. 23 sata
Dopisnica PTC-a iz Zagreba zadovoljno izvješćuje kako su Hrvati konfrontirani glede referenduma, a najčešće se spominje izreka: ovo vam je kao da vas pozovu na tulum u pet sati ujutro. Sprdnja na srpskim medijima ne prestaje, ali ta je sprdnja prožeta zavišću od koje su mnogi u Srbiji pozeleneli. U posljednjim vijestima PTC pokazuje buduću granicu kod Iloka i pita se: hoće li ovo biti iduće godine granica s EU?

Nedjelja, 22.1.2012. 14 sati

S velikim nestrpljenjem Srbija iščekuje rezultate hrvatskog referenduma. I pokraj evidentne namjere da se srpske integracije vežu uz Rusiju, velika je doza zavisti zbog vrlo mogućeg i posve izvjesnog članstva Hrvatske u EU. Budući da se naredno "primanje" predviđa za Crnu Goru tek negdje 2020. godine, Srbija bi dugo, dugo gledala na Bajakovu na stijeg sa žutim zvjezdicama, od kojih je jedna hrvatska. Ako do tada uopće i bude EU u ovakvome izdanju. Ovih se dana u Beogradu ponovno čuju ratni bubnjevi, a razlog je pronađen u navodnom pokušaju atentata na državni i crkveni vrh, te komentare istoga od strane jednog pisca iz Crne Gore. Našlo se mjesta za pljuvati i po Angelini Jolie, jer se u njezinom filmu "Zemlja krvi i meda" Srbi ne prikazuju u duhu Memoranduma. A samo prošle godine u Srbiji je zatvoreno više od 60 tisuća malih obrtničkih radnji i poduzeća. Vjerojatno je to zasluga Angeline i Nikolaidisa. Odoh do Fruške Gore obić vinograd, obrezati jedan čokot loze i nešto okrenuti na žaru. Isuse Bože, zar ste zaboravili na Vincekovo?

Nedjelja, 22.1.2012. 15 sati
Izlaznost je vrlo mala, tek nešto preko 10%. Moji Srijemci i Slavonci ni toliko: u Vukovaru tek oko 7%. Još nekoliko sati i znat ćemo kako su ljevaci uspjeli namjestiti referendum, ili će proeuropski građani Hrvatske masovno pojuriti na glasačka mjesta tek nakon ručka i poslijepodnevnog odmora. Pronašao sam i vijest da se predviđa raspad BiH, ali i da Rusi traže prekid rada Haaškoga tribunala, jer je odveć antisrpski intoniran.

Njezino ime je Kristina Ćurković!

2012-01-14T18:39:00.001+01:00

Ima nade za Hrvatsku!

Potresno pismo Ružice Erdelji.

2012-01-13T17:13:00.001+01:00

''Zarobljena sam na dan pada Vukovara 18. 11. 1991. g. u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Odveli su nas do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba, muškarce od žena. Autobusima su nas odvezli na Velepromet. Oduzeli su mi sve što sam imala kod sebe, torbu, novac, imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela misleći da će nam poslužiti u spašavanju. Na Veleprometu su nas postrojili uz zid. ... Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno.
Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni. .... Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. ... Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. ... Jedan dan Stanimirović, Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću.
29. 11. 1991. potrpali su nas u kamione i vozili preko Negoslavaca, gdje nas je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje, iz kamiona nismo smjeli izaći sve do Šida. U Šidu su nas držali cijeli dan u kamionima, nitko nije smio sići. Predvečer su nas vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici...Razmijenjeni smo 6 prosinca, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama, u Bosanskom Šamcu.... Kada sam se vratila u Vukovar 1998. g., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje.... O stradanju sam dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu.... Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu... Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života.''

Hristos se rodi, bre!

2012-01-08T05:00:00.000+01:00

Čitam jučer u hrvatskome tisku kako je policija intervenirala u Srijemu (Mirkovci, Borovo) zbog divljanja nekoliko mladića tijekom proslave srpskoga Božića. Očekivao sam reagiranje Stipe Mesića, Žarka Puhovskog, ali i čitave plejade novinara boraca za poštivanje antifašizma na ovim prostorima. Puno je bilo slika ustaških kapa na Thompsonovim koncertima, ali su izostale ove srpsko-božićne. Kako bih udovoljio svima koji još uvijek vjeruju u dobre namjere istočnih susjeda, postavio sam fotografije sa prošlogodišnje proslave srpskoga Božića u Subotici, a kako javljaju prijatelji sa sjevera Bačke, i ove je godine bilo slično. Jednako se događa u mjestima sa značajnijim brojem Hrvata i Mađara, poput Slankamena, mjesta u Srijemu iz koga je protjerana većina hrvatskog stanovništva.
Osobno sam vidio u nekim mjestima u Srijemu kako u ovim dernecima sudjeluju i svećenici SPC,što samo potvrđuje moju sumnju da SPC potiče i odobrava ove provokacije koje nemaju nikakve veze s kršćanstvom, a ponajmanje s proslavom Božića, blagdana mira. Prosudite sami, pa obavijestite Efraima Zuroffa. On vjerojatno ne zna da se ovo događa, te da se radi o potomcima onih koji su na početku WW2 ponosno obavijestili Hitlera kako je Beograd prvi "Juden frei" grad u okupiranoj Europi. Najbolja osoba za obavještavanje Zuroffa bio bi svakako predsjednik republike Josipović, budući je zasigurno vodeći antifašist u Hrvatskoj, te mu prirodno pripada uloga upozoravanja na fašističke elemente u vlastitoj državi.
A koliko ima veze rođenje Krista sa spodobama sa fotografija, ostavljam čitateljima da sami zaključe.

photo e-novine

Čestitka

2012-01-07T11:34:00.002+01:00

Svim posjetiteljima CroSirmiuma koji danas proslavljaju Božić, želim čestitati i zaželjeti sreću!

Hrvatski dužnosnici čestitaju Božić Srbima u Zagrebu

Ovo je lijep primjer kako se jedna demokratska država odnosi spram jedne manjine koja je u velikoj mjeri sudjelovala u razaranju države u kojoj živi.

Ne želeći umanjiti današnji srpski blagdan, želim samo opomenuti Petra Kuntića i njegove DSHV suradnike da u Beogradu nije bio nikakav prijam visokih srpskih dužnosnika kad je bio hrvatski Božić, niti su na bilo kakav način Hrvatima čestitali, što najbolje govori o uspješnosti politike koju ova stranka i njezini čelnici provode nakon pada Miloševićeva režima.

Tko ne smije biti fašist?

2012-01-04T18:18:00.001+01:00

Horti i Hitler, fašisti

Pavelić i Hitler, fašisti

Knez Pavle i Hitler - ??

Srbi sustavnonjeguju kult nevine žrtve, vlastite dakako. Na prostoru na kome žive skupa sostalim narodima, ispada kako su svi protiv njih, kako su uvijek morali trpjetiteror bez valjanog razloga. I doista, kad se malo prelista srpski tisak iinternetski portali, postoje brojni dokazi o istinitosti ove tvrdnje. Nažalost, nema dublje analize niti povijesnog konteksta, a poruke koje seodašilju takvim svjedočanstvima ne idu u pravcu odavanja pošte žrtvama, negoprije svega upiranje prstom u krvnika, te skoro otvorena prijetnja osvetom.Osobito se upire prstom u Hrvate i Mađare, jer se s njima dijeli životniprostor, dočim se Nijemce spominje s oprezom iz poglavito ekonomskih razloga. Međutim, svakom ioledobronamjernom promatraču nije teško zaključiti kako stvari ne stoje takocrno-bijelo. Kad se govori o WW2, vrijeme bez TV-a i interneta, glavni sudokazni materijal rijetke fotografije, te svjedočanstva preživjelih. No, Srbine drže do svjedočanstava ostalih, posebice Hrvata i Mađara, jer kad bi to učinili,postalo bi posve razvidno kako su zločine činili oni totalitarni sustavi kojisu za to imali priliku. Tako su Nijemci, Mađari i Hrvati prednjačili početkomrata, a Srbi na njegovom kraju. Svejedno je koji su motivi i razlozi zazločine: zločin je uvijek i samo zločin i za njega nema opravdanja. Kod Srba,na žalost, već desetljećima postoji ogromna razlika u tretiranju zločina, takoda ispada kako oni nisu nikada i ni prema kome vršili djela nasilja, kako suuvijek vodili obrambene ratove, kako su žrtve drugih naroda samo logični razvojsituacije u kojoj se nekadašnja žrtva ima prirodno pravo osvetiti. Na posebnommjestu nalaze se ustaški zločini, te zločini mađarskih fašista u vrijeme WW2. OJasenovcu i prenapuhivanju broja žrtava već je puno puta govoreno i dokazano, asada su „zanimljive“ žrtve takozvane racije u Bačkoj, tijekom 1942. godine.Novi Sad, Čurug, Titel, Žabalj i još neka mjesta bila su te zime poprištemmasovnih ubojstava što su ga počinili Hortijevi fašisti. To je dokumentirano,dokazano i – točka. Mađarska je kažnjena na više načina zbog svoje fašističkeprošlosti. Hrvatska je, također, kažnjena oduzimanjem velikog dijela državnogteritorija, ali i na razne druge načine. Međutim, ništa manje strašni srpskizločini, počinjeni za vrijeme i nakon WW2 na području današnje Hrvatske i Vojvodine, klasificirani su u skupinu„opravdane odmazde“, pa se skoro i ne trebaju tretirati kao zločini, premasrpskim izvorima. Ima svjedoka, dakako, i o tim zločinima.Već od jeseni 1944. iprodora ruske Crvene armije, događaju se masovna ubojstva Mađara u Bačkoj iHrvata u Srijemu. Mnogi su bili mišljenja da ako nisu radili zločine, netrebaju bježati, no bili su u krivu. Od listopada44-te do konca 45-te otvoren je lov na Hrvate u Srijemu (i posvuda) i u njemusu sudjelovali svi kojima je bilo dolova. Već sam o tome pisao u prijašnjim postovima, ali ponovno se dotičem oveteme zbog izjave Ane Frenkel, suradnice centra Simon Wiesenthal koja veli: „ŠandorKepiro na suđenju nije nijekao da je bio mađarski žandarmerijski kapetan u vrijemekada je provedena Novosadska racija. On je tijekom Drugog svjetskog rata biodva puta osuđivan zbog svoje uloge u raciji, a nakon rata pobjegao u Argentinu.Da li nevin čovek bježi?”

Tko je mislio da nevini ne trebaju bježati, platio jeglavom, draga moja Ana Frenkel.

Hrvatski narod je uspio postaviti na svoje mjesto ustaše,NDH i Antu Pavelića, jednako kao što su Mađari postavili Hortija i NijemciHitlera. A što je sa Srbima? Oni su rehabilitirali četnički pokret DražeMihajlovića, tipično fašističku vojnu organizaciju, suradnicu njemačkihnacista! Posljednji je rehabilitiran knez Pavle Karađorđević. Imaju li pravoSrbi spočitavati Hrvatima Pavelića, ili Mađarima Hortija, kad su puhali u istutikvu u isto vrijeme?

Sveti Vinko, moli za nas!

2012-01-01T11:43:00.001+01:00

Beograd je, nakon kratke stanke u vrijeme Miloševićeve vladavine, te nakonNATO-bombardiranja, već desetu godinu omiljeno mjesto u “regiji” zanovogodišnje tulume. Tisuće veselih cura i mladića iz Slovenije, BiH, teHrvatske, prenapuči Beograd tijekom nekoliko dana novogodišnjih blagdana.Hoteli, moteli i hosteli su puni, a na brojnim splavovima na Savi i Dunavupraktički nema slobodnih mjesta. Autor ovih redaka osobno je vidio skupinu odnekih dvadesetak cura iz Ljubljane kako mrtve pijane hodaju (ako se to takomože nazvati) uz Balkansku ulicu, od kolodvora prema centru grada. Njima su sepridružile i cure iz Dalmacije (nisam uspio razumjeti iz kog su mjesta). Očekivanjasu im velika, poglavito će se i ispunit, a pravi je užitak vidjeti sjaj u mladimočima, bez obzira na motiv i uzrok koji je do njega doveo.
Srpski mediji ovu pojavu “najezde” turista iz susjednih država tumačeekstremno primamljivom turističkom ponudom koju Beograd nudi. To je u velikojmjeri i točno, budući zemljopisni položaj Beograda doista pruža iznimnidoživljaj: dvije rijeke, spoj zapadne i istočne kulture, gastromomskobogatstvo,... Uz nabrojano, cijene su također čimbenik koji mlade opredjeljujeza boravak u srpskoj prijestolnici, premda bi se ove godine o tome moglo diskutirati.
Ipak, pod sumnjom da bih mogao biti i pristran zbog nacionalne pripadnosti,čini se da je po hrvatskim gradovima i ove godine bilo puno ljepše, međuostalim i zato što je Hrvatska puno ljepša od Srbije, tako da sam uživaogledajući fotke iz Dubrovnika, Splita, Zadra, sve do Osijeka. Još jednom sam seuvjerio da tako lijepe države nema na svijetu.

No, cirkus brzo završava, posjetitelji se vrate svojim normalnim životima, aostaju stare i poznate beogradske dileme koje mogu stati u nekoliko riječi:Kosovo, EU ili Rusija, opće siromaštvo, te predstojeći izbori, uz najavu mogućeglavne teme – sjeverna srpska pokrajina. Godina je završena veselom porukom izZagreba: Hrvatska odustaje od tužbe za genocid, što će reći: i dalje ćemosvakoga dana i u svakoj prigodi guslati o Jasenovcu i ustašama, ali zato višenikada nećemo spominjati Vukovar, Škabrnju i rat u kome, je li, Srbija nijeniti sudjelovala. Jedina, rekao bih, dobra vijest za Miloševićeve sljedbenike,uključujući tu i Tadića. Odmah nakon ove objave, dogodio se i interview sMiloradom Pupovcem, iz koga moram izdvojiti neke dijelove, radi usporedbe skatastrofalnim nastupima hrvatskih političkih “prvaka” u Srbiji, predvođenimPetrom Kuntićem.

Izborikoji su prošli i ono što danas radimo, nisu samo jedni izbori, konstituiranjeSabora i Vlade, nego dani i odluke koje se mogu mjeriti s najznačajnijim danimai odlukama koje je hrvatska politika imala.
Na ovaj način Pupovac uspoređuje razinu važnosti izbora prije samog ulaskaHrvatske u EU, kao da je to upravo ona točka za koju se njegova strankazauzimala. I ovo je na tragu sveopćeg zaborava rezultata srpskog fašističkogdivljanja po Hrvatskoj. Na istom tragu je i slijedeća izjava:

S ovim bi izborima moglo, zapravotrebalo završiti jedno, a započeti novo razdoblje. Trebalo bi staviti točku nadvadeset godina politike u kojoj je Hrvatska dobila nezavisnost, kroz ratostala bez dobrog dijela srpske, svoje treće po redu historijske manjine (nakonnjemačke i talijanske) zajedno s kojom je postala moderna samostalna nacija,također, kroz rat i poraće, formirala reprivatizacijski, neomerkantilni tipkapitalizma – na taj način ostavši bez većine atributa ekonomske suverenosti –postala članicom NATO-a i došla do na korak od ulaska u EU. Tih dvadest godinaHrvatska bi trebala završiti u vrijeme tri ozbiljne i velike krize: krize Unijekojoj bi se za nešto više od godinu dana trebala pridružit, krizekapitalističkog poretka i krize politike u samoj Hrvatskoj. Nakon razdobljazamora u politici proširenja, Uniju je počeo potresati što ekonomski, štopolitički nacionalizam; sa druge starane, kapitalistički poredak očito višenije u stanju odgovoriti ni na globalne ni na nacionalne elemente krize ni ustabilnim ekonomijama kakve su, od Drugog svjetskog rata, postojale u Evropi.

Što time želi reći? Da Hrvati trebaju zahvaliti Srbima za stjecanjenezavisnosti? Odmah daje i ocjenu dosadašnje hrvatske politike:

Mislim na to da se politika uHrvatskoj zasnivala na trima legitimacijskim osnovama: nacionalnomkonzervativizmu s natruhama liberalnih vrijednosti, antikomunizmu iantijugoslavenstvu/antisrpstvu i da, kao takva, nije pružala emancipatorskipotencijal za hrvatsko društvo.

Slijedi recept koga bi se trebala držati nova hrvatska vlada:

Trebalo bi nastaviti obnovu međuetničkih,hrvatsko-srpskih odnosa, oslobađanje od etnocentrizma i ratnog naslijeđa,vladavinu prava i borbu protiv korupcije, te implementiranje kako normi, tako ivrijednosti acquiscommunitairea ukonsolidiranju države. Ono što bi u političkoj sferi trebalo učiniti a štodosad nije činjeno je unaprijeđenje međuetničke tolerancije priznavanjem,afirmacijom i integracijom posebnosti identiteta nacionalnih zajednica na načinda ljudi s njima mogu živjeti bez straha; početi upravljati političkimdijalogom i pregovaranjem kako bi se bolje koristili politički potencijali ikako bi se stvorila politička kultura participacije; od simbolički jake državesa slabim funkcijama početi graditi državu koja bi imala jake funkcije svugdjegdje za tim postoji opravdana potreba; nastaviti povratak Srba, kako fizički,tako i kulturno-historijski…

Ili, drugim riječima, treba zaboravit sve što se događalo od VIII. sjednicesrpskih komunista i krenuti s politikom “bratstva i jedinstva”. Povratak Srba uHrvatsku, Pupovac dodatno pojašnjava:

Srbi nisu samo fizički prognani iz prostora ukojima su živjeli, već su prognani iz hrvatske historije i hrvatske kulture.Tako se, osim Vladana Desnice, o srpskim piscima u Hrvatskoj ne govori, i to naisti način na koji se, osim o Svetozaru Pribićeviću – a i o njemu sve rijeđe –ne govori o srpskim političarima. Ili, kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj,onda se malo ili nimalo govori o tome da li bi ga bilo i kakav bi bio da nijebilo Srba. Potrebno je izbjeći obnavljanje procesa asimilacije koji je najvišemaha imao tokom ratnih godina, a mogao bi se, bojim se, obnoviti i u novimokolnostima. Zato je važno da Srbi u Hrvatskoj imaju razvijene vlastitepolitičke i manjinske institucije.

Na pitanje što misli o većinskom mišljenju u Hrvata da je Hrvatska vodilapravedan i obrambeni rat, Pupovac pojašnjava:

U Hrvatskoj dominira takvo mišljenje.Štoviše, ono je ozakonjeno unošenjem u preambulu Ustava. Po mom sudu, tosprečava Hrvatsku da se suoči sa stvarnom ulogom hrvatske politike u vrijemeTuđmana u rasprivanju i vođenju rata, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni iHercegovini, te ratnom raspadu Jugoslavije; osim toga, to sprečava prosječnog hrvatskoggrađanina da se suoči s iskustvom drugih, posebno Srba u Hrvatskoj. O timtemama ne samo da se ne govori, nego govor o njima još uvijek nije dopušten.Kao što ni žrtve i stradanje na srpskoj strani nisu priznati. Čim se otvori topitanje, odgovara se kako se na taj način želi izjednačiti “žrtva (Hrvatska) iagresor (Srbi)”. Uostalom,“pravda, istina, obrana” u jugoslavenskim su ratovimaslužili za pokriće nepravde, neistine i unutarnje i vanjske agresije. Mislim datim riječima na postjugoslavenskom prostoru treba dati novi smisao ili naprostopustiti da se same osmisle.

Zanimljiv je i odgovor na pitanje zašto nema dopredsjedničkog mjesta uMilanovićevoj vladi:

Razloga za to sigurno ima više, kakopolitičkih tako i nepolitičkih. Povremeno se može čuti kako u Socijaldemokratskojpartiji ima pripadnika srpskezajednice i kako iz njenih redova dolaze čak tri člana Vlade koji su porijeklometnički Srbi. Neki idu toliko daleko da zaključuju kako ni Samostalna demokratskasrpska stranka ni Pupovacviše nisu potrebni. Svakako je dobro da i u drugim strankama ima Srba i da suoni u Vladi, ali nije dobro ukoliko se polazi od pretpostavke da se oni netrebaju baviti Srbima i njihovim problemima. Još je manje dobro ukoliko se toostavlja SDSS-u, kao što se činilo svih ovih godina, a onda ga se optužuje dagleda samo partikularne interese Srba. Manjinske stranke, pa onda i SDSS, nemogu u društvima kao što je hrvatsko biti proglašene nepotrebnim i zamijenjepripadnicima manjina u nacionalnim strankama, a da to ne proizvede ozbiljneporemećaje u razvoju promanjinske politike. A što se sudjelovanja u Vladi tiče,mi danas ne bismo prihvatili lijepe geste već jedino ozbiljnu participaciju. SMilanovićem kao mandatarom postigli smo dogovor o pojačanom učešću na nivoupomoćnika ministara, direktora odjela i članova uprava, te smo usuglasilizajedničke elelmente programa Vlade. To je potreban minimum. Vrijeme moždadonese više od toga.

Vidite li kako se srpski zastupnik očituje o važnim političkimpitanjima u Hrvatskoj, u toj istoj Hrvatskoj u kojoj su njegovi sunarodnjacičinili stravične zločine? Nema niti jednoga razloga da još otvorenije ne nastupii hrvatski zastupnik u Srbiji,samo to očito nije Petar Kuntić i njegovisljedbenici, koje tako snažno podupire hrvatska diplomacija. A zapravo je jednostavno: samo umjesto riječi "Srbi" staviti "Hrvati" i - ravno na TV!

Bliži se i trenutak referenduma, na kome će Hrvati ponovno donijeti odlukuprotivno svojim interesima, ali i pod teškim pritiskom izvana. Jedino se možemomoliti svetome Vinku da prosvijetli (ili oduzme) pamet svima koji će toga dana zaokruživatisudbonosno DA, kao prilikom ulaska u zajedničku državu sa Srbima. Ako ikomenešto znači, evo jednoga mišljenja, javno iznijetog, od strane François de Bernarda, voditelja GERM-a,studijske i istraživačke skupine o mondijalizaciji za francuski LeMonde.

Moram reći da kada bih u ovome trenutku bio Hrvat, dabih bio protiv Europljana i EU, odnosno protiv njihovih čelnika, te bih bio uiskušenju da im nakon toliko neumjesnosti, bezobrazluka i aljkavosti svimakažem da prošetaju.
Zapravo, kako smo ih dočekali i kakav blistavihorizont im predlažemo? Možemo se kladiti da nijedna zemlja nije imala općenitološiji doček u europsku zajednicu od ove – unatoč tome što je udovoljila svimkriterijima i etapama pristupnog ugovora.

Sretna vam nova godina, poštovani čitatelji CroSirmiuma. Prihvatili steGregorijanski kalendar, prihvatite i članstvo u EU,pa onda poslije gledajte štoćete.

Čestit Božić 2011.

2011-12-25T00:29:00.000+01:00

Čestit Božić svim vjernicima posjetiteljima CroSirmiuma!

Čari crvenoga Božića

2011-12-20T04:44:00.000+01:00

Nakon slomaHrvatskog proljeća, istinskog hrvatskog intelektualnog otpora Titovojstrahovladi, među Hrvatima u bivšoj Jugoslaviji zavladao je muk. Hrvatska jestavljena pod leću, Hrvati pod najveće moguće povećalo, a Crkva u Hrvatadodatno pritisnuta da otkaže vjernost Vatikanu i postane autohtona komunističkacrkva. Uspjeh je bio zagarantiran, budući su hrvatski intelektualci, u strahuza vlastite živote i živote svojih obitelji, ušutjeli i prihvatili Titovultimatum. No,nije se uspjelo ubiti tradicijsko, u velikoj mjeri folklorno,vjerovanje Hrvata, čiji su korijeni duboko u kršćanskoj povijesti. Ruralnesredine, poglavito u Srijemu, Slavoniji i Baranji, nisu prihvaćali Titovenaputke o „religiji kao opijumu“, negosu i dalje njegovali duh kršćanskih svjetonazora, obiteljske vrijednosti, tenacionalnu kulturu.

Živio sam, kaošto i danas živim, u Srijemu, u Zemunu. Duboki su korijeni moje i mnogihhrvatskih obitelji na ovom prostoru koga se tako lako odrekla hrvatska država,pa mogu svjedočiti o post-proljećarskim vremenima. Nije točno da je Tito davaomogućnost Hrvatima jednakopravnog sudjelovanja u vlasti i javnom životu uopće.Takav privilegij dopao je samo onih Hrvata koji su bili spremni pljunuti nasvoju naciju, na svoje podrijetlo, na svoje svjetonazore. Drugim riječima, smiosi biti vjernik, kršćanin, ići redovito u crkvu, odbijati članstvo u SKJ(savezu komunista jugoslavije), ali to je isključivalo svaki napredak u službi,te pozorno praćenje od strane udbe i njezinih satelita. No, čini se, barem kadse pogleda unatrag i usporedi s današnjicom, kako je to vrijeme zapravo biloispunjeno dostojanstvom i radošću. Božić je imao posebno mjesto međuobiteljskim blagdanima, a on se u Srijemu obilježavao, mogli bi reći,spektakularno. Studenti iz Zagreba i Osijeka, te Beograda i Novoga Sada, hitalibi k svojima u nekoć brojna hrvatska mjesta diljem Srijema kako bi proslaviliBožić u svoj svojoj punini. Nije motiv bio samo gastronomske naravi, iliokupljanje radi okupljanja, već najdublja veza s vjerom naših pređih,njegovanje nacionalne svijesti, te tihi i snažni otpor komunističkom diktatu. Veličanstvenesu bile Polnoćke, osobito u Zemunu, Mitrovici i Slankamenu, kad se silnomnoštvo nije moglo smjestiti u velike crkve, nego je moralo stajati vani. Iakose znalo da će udbini žbiri pomno pratiti svaku izgovorenu riječ, svaku gestuili pokret tijela, iskrenost i dubinanacionalnoga ponosa vodili su srijemske Hrvate kroz tminu te svete noći odsvojih kuća do crkve i natrag, stavljajući pod kušnju njihovu vjeru iodgovornost za mladež. Ponosim se što sam tih godina pripadao onom dijeluhrvatskoga naroda koji nije dopustio da ga se ušutka i posve zatomi.

Danas se osjećamslično. Nema Tita, ali njegov duh je živ u sljedbenicima politike koju je onzagovarao. Za razliku od komunističkog vremena, postoji država Hrvatska u kojojje dopušteno proslavljati Božić, ali u toj se državi bezočno krade iupropaštava narodna supstanca, da mi se prosto gadi javno proslavljati bilo što,a osobito Božić. Ovdje gdje živim, dakle u bivšoj jugoslavenskoj republiciSrbiji, ne samo da da je živ Titov, nego je ujedinjen s Dražinim duhom, tejavno proslavljanje Božića ima težinu kao u prva kršćanska vremena. Beogradsvijetli, jednako kao Novi Sad ili Zagreb, ali ta vanjština ima tek turističkiznačaj. U ulici u kojoj živim, jedino je moja kuća okićena Božićnimsvjetiljkama, te na taj način obilježena. Susjedi namjerno ne žele upaliti nitijednu žaruljicu, sve dok ne prođe „ustaški Božić“. Pred Novu godinu sve ćesvjetliti i nagovještavati blagdan. Unatoč okolnostima, u našoj se obitelji svihovih dana osjeća duh Božića. Ako smo onoga prije zvali crvenim, ovaj je svakakocrni, ali jednako nam je drag, premda su isti udbaši u crkvi i oko nje.

Ne gledam TV,osobito ne hrvatsku, jer me onespokojava ogromna količina osvetničkoga gnijevanaspram bivše vlasti. Puno je zanimljivije slušati što govore Miloševićevisljedbenici, ujedinjeni s Tadićevim, glede odbijanja EU da im dadne kandidaturuza članstvo. U ovo predbožićno vrijeme, trebamo se pripravljati za burnepolitičke promjene, kako vele srpski jastrebovi, jer Njemačka ne samo da jeuzela Kosovo, nego bezobrazno crta granice bivše Austrougarske imperije. To imaznačiti da i Otomansko carstvo dobiva natrag svoj dio ispod Save i Dunava, velesrpski tragičari. No, predbožićno je vrijeme, pa neću o tome. Ispričat ću jedanautonomaški vic koji zasigurno jako ljuti Slobine pristaše.

Sosa pokušavaprobuditi Lalu:

-Ajde ustaj, već je pola šest, zakasnit ćešna posao!

-Pusti me još malo. Tako lijepo sanjam...– ne da se Lali probuditi.

-Ma, pusti sad snove, trebaš na posao –uporna je Sosa.

-Ovako lijep san mi prekidaš – ljutito ćeLala.

-Pa, što si sanjao?

-Eto, kao ja krenuo nekim poslom u Beograd...

-Čudna mi čuda: krenuo u Beograd!

-Da, ali baš sam stigao do Zemuna i pokazujemputovnicu na carini!

Je li gotovo?

2011-12-08T22:32:00.001+01:00

Kažu kako je lakobiti analitičarom nakon ovakvih izbora u Hrvatskoj. Pročitao sam na desetkehvalospjeva novim vladarima, još više cipelarenja bivšega režima, sve s ciljemuvjeravanja hrvatske javnosti kako će se napokon živjeti bolje. Htio sampridonijeti rasvjetljavanju ovoga povijesnog trenutka, na svoj način, iz svogkuta i iz vizure urbanoga Hrvata izvan Hrvatske.

Najprije, hvalaHDZ-u što je za vrlo kratko vrijeme uspio materijalizirati plemenitu ideju s konca XX. stoljeća kad je stvaranadržava Hrvatska. Doduše, on je jedini krivac za njezinu propast, no o tome suovih dana svi pisali. Sve skupa, napuštanje Jugoslavije, obrana države inaroda, te obnova europskih kulturnih vrijednosti, bit će zakopani izaboravljeni iz jednostavnog razloga što su izravni sudionici toga procesa uvelikom broju bili PROTIV te ideje, što je tek danas, nakon pravog političkogzemljotresa, posve razvidno. Narod, ponešen nacionalnim zanosom, osvjestio setek kad je osjetio praznu lisnicu i vidio kako se lupeški vlada državom. No,isti taj narod još uvijek ne vidi tko su mu susjedi, budući nova vlast obećavarazvitak najboljih odnosa sa susjedima. U Srbiji, nakon proglašenja rezultataizbora, svi su odahnuli. Politička smrt HDZ-a tumači se kao poraz ideje nezavisnehrvatske države i povratak na one stare „ključeve“ po kojima Srbi imaju pravo upravljati hrvatskom državom nanačin i uz metode iz Titova doba. Nije mali broj komentara u srpskim medijimatipa „naši su pobijedili“, ma što se pod time podrazumijevalo. Poglavito senaglašava kako će nova vlast povući optužbu za genocid, što je prijeki put dopotpunog redefiniranja puta u hrvatsku samostalnost.

Dakle, u Srbijisu ovakvi rezultati izbora u Hrvatskoj dočekani s oduševljenjem.

Pogodite zašto.

Nadalje, ne biviše na Hrvatsku trebalo gledati kao na srednjeeuropsku katoličku državu, jerse pokazalo da nije niti jedno od to dvoje. Nemoguće je da predsjednici takvedržave budu Mesić i Josipović, ili da je na ulasku u EU predstavlja Čačić ili,još gore, Šeks. Nije spojivo s katoličkim svjetonazorom da se tako bezobzirnokrade, poput bivšega premijera i još tko zna koliko osoba na visokimpoložajima. Možda je istina da je povijest učiteljica života, ali to se ovdjene može primjeniti, tako da će ove godine većinskom katoličkom stanovništvuBožić čestitati najviši dužnosnici koji nisu katolici.

Na koncu, tek susada stvoreni uvjeti za neku novu Hrvatsku, budući sam posve siguran da ova nećedugo izdržati. Ne mislim tako zbog toga što su Pusićka i Milanović nesposobni iglupi političari, nego zato što su na vlast došli nakon nacionalnog razočarenjasvenarodnim pokretom oličenom u HDZ-u i to sa ne više od 25% biračkoga tijela.Ova činjenica pokazuje visoki stupanj apstinencije od političkoga života, tevisoka očekivanja od stranoga miješanja u hrvatsku politiku. Nije rijetkostčuti u hrvatskim domovima slijedeću rečenicu: „Barem da nas Nijemci okupiraju!“

Rodit će se, ilise je već rodila, generacija Hrvata koji će imati dovoljno mudrosti za vođenjeovako lijepe države. Pitanje je samo koliko će se dugo opirati ova sadašnjanesposobna politička elita i koliku će štetu nanijeti, ne samo ekonomsku, negoprije svega moralnu.

Još da nije svjedoka...

2011-11-20T08:00:00.001+01:00

Samo je danprošao od obilježavanja dvadesete obljetnice mučeničke smrti Vukovara. Samojedan dan, ali dovoljan da se puno stvari posloži kako bi se dobio pravi dojamo mjestu na koga su Vukovar postavilipojedinci u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj je dan idealna prigoda za podsjećanje načinjenice o prirodi srpske politike naspram Hrvatske i Hrvata, pa krenimoredom.

U vrijemesvečanoga mimohoda ulicama Vukovara, na radio postaji Dunav-Vukovar treštala jesrpska narodna glazba. U eter je išla emisija čestitki i pozdrava, pa se jemoglo čuti: „Dragom sinu Ljubiši čestitam rođenje sina Uroša, s pjesmom...“ Ionda se eterom razlegla ćirilica.

Na jednom srpskomportalu objavljen je tekst „hrvatskoga novinara“ Dežulovića u kome onpojašnjava kako je besmisleno uopće se sjećati nekakvih povijesnih trenutaka imjesta (pa i Vukovara), jer kome je,zaboga, stalo do podsjećanja na tragične događaje s puno krvi i razaranja. Ponjemu, te bi događaje trebalo zaboraviti, izbrisati iz povijesnog pamćenja. Zanimljivo da ovaj „novinar“ želizaboraviti samo događaje iz hrvatske povijesti. Nije se usudio opomenuti Židoveda zaborave na izgnanstvo iz Egipta, na Sion, Zid plača ili Kristalnu noć. U vrijeme dok jeBeograd pokušavao da u kratkom roku, nakon Vukovara, ubije i Hrvatsku (jesen'91), novinar je sjedio u Beogradu koji je imao sve elemente fašizma. Čekao je„oslobođenje“ Vukovara, kao uposlenik Slobodne Dalmacije iz Splita. Za one kojine znaju kako je izgledao Beograd u to doba, evo nekoliko slika. Četničke hordese šalju na srijemsku bojišnicu (Vukovar, Mirkovci,...), pun ih je grad. Topoviiz Bačke nemilice sipaju vatru po već ubijenom Vukovaru. Nitko, ali baš nitkood Hrvata nije se smio činiti živim tih dana, a kamoli progovoriti hrvatski , akamoli sjediti u zapovjedništvu JNA. Odviše je gorkih svjedočanstava opostupanju naspram Hrvata, da bi ikome palo na pamet da „hrvata“ u fašističkomegnijezdu. No, novinar iz Splita ima razumijevanje od strane srpskih bojovnika,koji ga vode u obilazak tek „oslobođenoga“ Vukovara, kao da se radi o muzeju.

Ne mogu nitipovraćati dok čitam njegov tekst. Ne mogu, jer znam kako smo bježali tih danaih svojih kuća i stanova po Srijemu od fašističkih napada, kako su nam bacalibombe po kućama, kako su nas otpuštali s posla, kako su nam djecu vrijeđali uškolama, kako su likovali nad smrću Vukovaraca, kako su se veselili što će većza Novu godinu srpska vojska „osloboditi“ Zagreb.

A Dežulovića, udžipu, vozi srpski „časnik“ po ubijenom Vukovaru!

Nemam više štoreći za taj čin.

Na državnoj TV(PTC) tek štura vijest, iz koje se ne zna točno tko je koga ubijao u Vukovaru,ali se iz preuzetoga materijala može zaključiti da se radilo o Hrvatima. No,kao i prije dvadeset godina, jedini koji se očitovao i izravno komentirao tedogađaje bio je Nenad Čanak, novosadski lider Lige socijaldemokrata Vojvodine.U svom nastupu na državnoj TV on je rekao kako je užasnut nad činjenicom da sei danas vukovarske ubojice slobodno šeću, te da se o zločinima nad srijemskimHrvatima skoro i ne govori. A radilo se o brutalnim ubojstvima (klanje,vješanje žicom,...) čija je posljedica prisilno iseljavanje skoro 40 tisućasrijemskih Hrvata.

To se zovehrabrost i čestitost, dragi moji„novinari“.

Žene u crnom ustrogom su centru Beograda zapalile svijeće i podsjetile srpsku prijestolnicuda se mora postidjeti zbog svoje sramne uloge u vukovarskoj tragediji. No,istoga dana, do podne, na istom su mjestu imali performans i protivnicikorištenja životinja u proizvodnji odjeće. Nekoliko golišavih osoba iz Zagreba(?) leglo je na hladni beogradski asfalt, dok je cijeli skup osiguravalodesetak policajaca. I sve to na dan vukovarske tragedije.

Za ne vjerovatije koliko su „novinari“ neosjetljivi na očite primjere promoviranja fašizma.Istoga dana, kad se s tugom i sjetom spominjemo branitelja naše Domovine,unakažen je i obeščašćen spomenikbraniteljima u Borovu, dočim ponosno stoje spomenici srpskim fašistima iteroristima, istim onima zbog kojih danas „novinari“ mogu slobodno pljuvati posvemu hrvatskom.

Začudo, nitko od„novinara“ nije se sjetio spomenuti kako je danas, prije 23 godine, nasrijemskoj strani ušća Save u Dunav, Milošević održao miting sa koga je poslana fašističkaporuka prije svega Hrvatima. Vjerojatno se i to treba zaboraviti, kao štoŽidovi „zaboravljaju“ Kristalnu noć, ili Jasenovac. No, teško je odoljetičarima beogradskih splavova, koji tako čovjeka znadu ljuljati, da i sam počnevjerovati u iskrivljenu sliku koju desetljećima stvaraju srpski mediji. Takopoljuljani novinari ne vide ono o čemu sam pisao u ovome postu.

Na njihovunesreću, ima nas koji o tome svjedočimo, kao izravni promatrači i žrtve. Iimamo za to dovoljno snage i volje, poput Židova.

Photo: HRSvijet

Dvadeset tužnih godina slave

2011-11-17T20:44:00.001+01:00

Neka je vječna slava i hvala svim braniteljima Hrvatske, osobito onima koji su svoje živote ugradili u njezine temelje. Mučenički Srijem nikada neće zaboraviti heroje Vukovara!

Oj, udbaška zemljo mila...

2011-11-11T19:49:00.001+01:00

Predskazanje eksperta, ili pusta tlapnja?

Grme topovi umome Srijemu. Prvi vikend iza Svisvetih provodim na Fruškoj Gori, kodroditelja. Sjedimo nijemo i osluškujemo tutnjavu koju Dunav užasno vjernoprenosi iz ne tako dalekog Vukovara. Mati svaki puta zažmiri, kad začujeglasniji zvuk granatiranja.

-Bome, teško jeovo i slušati – tiho šapuće, kao da bi je netko mogao čuti iza zidinaobiteljske kuće.

-Kako je kod vasu gradu? – pita otac tražeći ljepši odgovor.

Razmjenjujemoinformacije, sve jedna gora od druge. Srbi mobiliziraju Hrvate po Srijemu iguraju ih namjerno na prvu crtu bojišnice. „Neka ginu, ionako ih se trebamoriješiti.“ Od oca doznajem koga su sve otjerali u srpsku vojsku, tko jepobjegao i kako se susjedi odjednom počinju agresivno ponašati. Jedva hvatamoHrvatski radio kako bismo čuli što se točno događa u Hrvatskoj. Na ulicama tekponeki mještanin, žurno promiče, jedva da se uspije javiti.

Po povratku uZemun, telefon čujemo još sa donjega kata. Žurno otvaram vrata stana i podižemslušalicu.

-Bogu fala, tu si!– čujem uzdah olakšanja s druge strane žice.

Prijatelj izdjetinjstva već drugi dan zove, zabrinut zbog moga nejavljanja. Misli da su memobilizirali. Dolazi sa suprugom kod nas. On bježi već dva tjedna od kako su gaprvi puta pokušali na prijevaru odvući u rat.Pričamo o otvorenom lovu naHrvate. Otpuštaju se s posla, uvjetuju radno mjesto odlaskom na bojišnicu kaodragovoljci, učestale su telefonske prijetnje...

Ne možemo se čutis našima iz Hrvatske. Telefoni ne rade, te se moramo snalaziti odlaskom uMađarsku, samo što je sve manje novaca, a i sve teže je izaći preko granice. Napovratku te čeka brkati milicajac s riječima:

-I? Što radiTuđman?

Ipak, bili smoponosni. Znali smo da će biti teško, da će pasti mnoge žrtve, ali smo vjerovaliu konačnu pobjedu. Što smo mislili da će biti pobjeda? U najkraćem: imat ćemosvoju hrvatsku državu, demokratsku i bogatu, koju će svi Hrvati diljem svijetaizgrađivati i podizati tako da u njoj život bude dostojan čovjeka. Ova misaonije mi izlazila iz glave dokle god je trajao rat i svi mi koji smo živjeli uSrijemu, a nismo se odazvali pozivu srpske vojske, vjerovali smo da smo takopomogli pravednu borbu našega naroda zaoslobođenjem od srpske i komunističke hegemonije.

I jesmo!

Što imamo danas,nakon čitavih dvadeset godina od krvave srijemske epopeje?

Visoki dužnosnicileže u zatvoru, optuženi za teška kriminalna djela, na sve strane korupcionaškeafere, bahatost moćnih tajkuna, a oni koji su poput mene vjerovali u Hrvatsku,skrajnuti su s javne scene. Generali slavne hrvatske vojske leže u tuđinskimzatvorima!

Podižu sespomenici četničkim banditima!

Mladež nema jasnepredodžbe o svojoj budućnosti, a o prošlosti uči iz sumnjivih udžbenika i odjoš sumnjivijih nastavnika.

Što nam togovori? Da nije vrijedilo boriti se i ginuti za svoju Domovinu?

Silne sugeneracije umirale s hrvatskim imenom na usnama, mnogi ne dočekavši hrvatskistijeg na Markovu trgu. Mi koji smosuvremenici ove Hrvatske ne možemo vjerovati da su u svim strukturama vlasti,od te slavne i mučeničke 1991. godine do danas, sjedili udbaši, učenici inasljednici nedavno uhićenoga Boljkovca, ali i Rankovića i ostalih Titovihzločinaca. Ne samo da ova Hrvatska nije hrvatska, nego je i njezina suprotnost.

Ali, to se u Hrvatskoj ne vidi.

Hrvatska plešesvoj samrtni tango. Svi se smiju i izruguju HDZ-u, pače i oni koji su sto putagori od njega, ali nisu htjeli preuzeti ni mrvicu odgovornosti za vlastitinarod i državu. Cipelare u medijima aktualnu vlast, već ih sviju vide uzatvorima, a sebe na njihovim mjestima u Saboru, Vladi, Upravnim odborimajavnih poduzeća i posvuda. Je li to u interesu države i naroda? Mislim da nije.Hoće li ova medijska haranga donijeti dobra? Neće. No, to će ovi nesretnici tekosjetiti.

Taj nesretni HDZ,koji je dopustio da od državotvornoga pokreta postane simbolom pljačke ikorupcije, jednom riječi – lupeška stranka, čini se da nestaje s političkescene uz tresak. Ovi koji vjeruju da će baštiniti sve dobro iz HDZ-ove vlasti(država, suverenitet, sloboda), zarad vlastitoga probitka, uskoro će i samimorati donositi sudbonosne odluke. Zvijeri jedva čekaju da se na čelu Hrvatskenađu „stari drugovi“, s kojima će se moći „pošteno“ dogovoriti.

Ali,to se uHrvatskoj ne vidi.

Ljudi žele veće plaće, siguran posao, dobar auto. Posvelegitimni zahtjevi. Hoće li se to dogoditi s „novim“ vlastima koje će (gleironije!) uvesti Hrvatsku u umiruću EU? Probajte i zamisliti tko će sjediti uVladi, pa će vam biti jasno kako će se i s kime Hrvatska predstaviti Europi.

Htio bihvjerovati da nije potrošena sva ona energija akumulirana kroz desetljećahrvatske šutnje pod Titovim režimom, nakon propasti prijašnje hrvatske države,a koja je tako veličanstveno huknula u Tuđmanovo doba. Vjerujem da svi mišutimo, iz raznih razloga, ali da nećemo dopustiti da nam ponovno slobodaizmakne iz ruku. Možda ne na ovim izborima. Možda treba dopustiti da se sviudbaši, ne samo oni iz HDZ-a i SDP-a, potroše, da bi neki novi pokret osiguraoHrvatima dostojanstven život. Još uvijek vjerujem da su obiteljske vrijednostii kršćanski svjetonazor one silnice koje trebaju voditi hrvatski narod i državuu ovom tisućljeću, a nikako zapadno-balkanska krčma, ili anglo-saksonskiimperijalizam.

Vjerujete li i vi?

Tko je važniji: Proeski ili Jelačić?

2011-10-16T18:51:00.000+02:00

Ispravljanjepovijesnih pogrešaka i očitih nepravdi uvijek je teška zadaća za svaku vlast,napose za vlast koja nema utemeljenje u demokratskim tečevinama suvremenogasvijeta. Nakon pada Berlinskoga zida i društvenoga uređenja kojeg je on biosimbolom, započeo je proces rehabilitacije nepravedno osuđenih, ubijenih, iliekonomski upropaštenih pojedinaca, žrtava komunističkoga terora. Naravno,nasljednicima tih režima najteže je bilo vratiti imovinu. Pred bivšujugoslavensku republiku Srbiju postavljena je ozbiljna zadaća restitucijeoduzete imovine, na pravedan i pravičan način. No, ovdje se svaki očekivanipotez koji vodi u krilo civiliziranoga svijeta dočeka na nož.

Treba donijetizakon koji bi ovu oblast uredio. Znaju dobro Tadić i njegovi da su u Srijemu,Bačkoj i Banatu komunisti pobili, protjerali i opljačkali na tisuće autohtonihNijemaca, Hrvata i Mađara, te da bi rehabilitacijom i povratom imovine državapriznala svoje teške zločine. A Srbinu je teško i pomisliti na to, tim priješto će nakon takvoga čina Srbija ostati bez velikoga imetka. Ipak, pritjeraniuza zid, srpski vlastodršci pripremaju donošenje zakona. I onda, da sve bude unjihovom stilu, imovina će se vratiti svima koji nisu bili pripadniciokupatorskih snaga. To znači, ako je nečiji djed bio u njemačkoj, hrvatskoj ilimađarskoj vojsci, neće imati pravo na konačnu pravdu. Može, ali ako može dokazati da je nasilno mobiliziran, da nijepočinio niti jedan zločin, te da svoju današnju državu Srbiju neizmjerno voli ipoštiva. Mađari su već reagirali, Nijemci također, ali Hrvati –ne. Vjerojatnose Jadranka i Ivo slažu s time da su svi oštećeni Hrvati bili ratni zločinci,te da im kao takvima imovinu ne treba vraćati. Jedno od reagiranja možetepročitati ? Ovdje.

Pitam se je limoguće isti takav zakon donijeti i u Hrvatskoj, pa oduzeti imovinu svima kojisu četiri godine držali Hrvatsku pod okupacijom, te počinili stravične zločine?

Sjedili suponovno nasljednici SFRJ u Beogradu, na sesiji tzv. Igmanske inicijative. Nitijednu riječ nisam čuo od hrvatskoga predsjednika na tragu aktualne situacije.Samo tapšanje po Tadićevu ramenu i obećanja neizrecive vjernosti.

A dok se Hrvatskai Srbija pripremaju za izbore, nezamjećeno prolazi 16. listopada, dan koga bisvi Hrvati trebali s ponosom slaviti. Ne,ne radi se o obljetnici tragične smrtimladoga makedonskog pjevača, nego o rođendanu jednog od najvećih hrvatskihsinova, bana Josipa Jelačića. Brzi pregled hrvatskih medija jasno daje naznanje kako je ovo posve obična nedjelja, uz pokoji trač s estrade,crnukroniku, te sportske rezultate. Jedino će u Lisinskome biti održana priredbapod nazivom „Srijemci Hrvatskoj“, u povodu dvadesete obljetnice progonstva izsvog zavičaja. Siguran sam da su organizatori sretni što će ovu priredbuupriličiti baš na banov rođendan, ali sam razočaran zbog promjene naziva.Naime, prije devet godina, Srijemci su organizirali sličnu priredbu pod nazivom„Srijem Hrvatskoj“, što su fašističke stranke i mediji u Srbiji protumačili kaoželju Hrvatske za povratom Srijema u državni sustav. Vjerojatno je promjenanaziva trebala zadovoljiti srpske fašiste.

Kako bilo,ponosan sam što danas mogu privatno obilježiti banov rođendan, uz dobru večerui bocu vina, te čestitam svim Srijemcima i ostalim Hrvatima koji se diče svojimčasnim pretkom. Jelačića nam nikada nije falilo, ali smo ih, na žalost, brzozaboravljali.

Lijepa naša lisnica

2011-10-06T23:43:00.000+02:00

Miholje u Slankamenu. Na sam spomen kirbaja u nekoć najhrvatskijem mjestu u Srijemu, mnogim Slankamencima i Srijemcima krenu suze. Doista, taj je događaj iščekivan tjednima, planirani su preostali dani godišnjeg odmora, ili neka druga mogućnost, samo da se toga dana bude u Slankamenu. Proslava je tradicionalno obilježavana svetom misom, u obiteljima, a vrhunac slavlja bila je zabava u Hrvatskome domu, jedinoj hrvatskoj kulturnoj instituciji koja je uspjela preživjeti Titovo čišćenje svega hrvatskog.
Ovo je podsjećanje na period do Domovinskoga rata.
Vjerujem da je većini posjetitelja ovoga bloga poznato da je Slankamen bio prvo hrvatsko mjesto u Srijemu koje je osjetilo Miloševićev šovinistički bič, te da je u njemu danas tek 20% Hrvata, s tendencijom opadanja, budući u ovome mjestu godišnje umre tridesetak Hrvata, a rodi se jedno ili nijedno dijete. Poznato je i da je Slankamen prvi uspio obnoviti rad najstarije kulturne udruge u Srijemu (osnovana 1902.), kao i da je prva ozbiljnija manifestacija s predznakom "hrvatska" bila 100. obljetnica osnutka društva. Sve što se događalo nakon te proslave, već je viđeno u komunističkom periodu. Najprije se diskreditiraju nositelji kulturnog i političkog života, zatim se na njihova mjesta postave nesposobni poslušnici, a onda čitava zajednica ode u materinu.
Upravo tako se dogodilo.


Tomislav Žigmanov (prvi s desna) u Slankamenu

Evo Miholja 2011. godine. Nema naznaka da se nešto ozbiljno događa, budući Crkva nema volju "buditi" svoje vjernike, a "kulturnim djelatnicima" se ne da potruditi ni oko čega. Čak se nitko nije udostojio niti otključati i otvoriti vrata nekadašnjeg Hrvatskoga doma, a o nekakvom programu da i ne govorim. Međutim, na svečanoj misi ipak su se pojavili političari, ovoga puta hrvatski. Nazočni svećenici nisu ih htjeli za stolom, Hrvatski dom je bio zaključan, te su jedino u crkvi mogli pokazati svu svoju bezosjećajnost i licemjerje. U svoje udobne naslonjače nazočna gospoda zasjeli su i preko slankamenske žrtve, svojim izravnim zauzimanjem da hrvatski kulturni i nacionalni identitet u ovome mjestu (a i šire) zamre. Ne drži se bradati gospodin za srce kod pjevanja "Lijepe naše", nego za punu lisnicu, i vjeruje da će tako i ostati, po cijenu da u Srijemu ne bude niti jednoga Hrvata. U svojoj častohlepljivosti, doveli su i televiziju koja služi jedino njihovoj promidžbi, tako da ih se može nazvati "hrvatskim zastupnicima".
Među njima je bio i izvrsni hrvatski intelektualac, vjerojatno jedan od ponajboljih publicista iz Subotice, Tomislav Žigmanov. Ne mogu vjerovati da si je ovaj vrsni intelektualac dopustio biti u takvome društvu. Vjerujem da može pronaći posao adekvatan njegovoj naobrazbi, tako da se ne mora spuštati tako nisko da ga se trpa u isti koš s Groznicom ili Kuntićem. Pojavljivanje istinskoga bunjevačkog bluesera u KGB-društvu razočarala me je i potresla, te uvjerila da je hrvatska zajednica u Srbiji ostala bez možda ponajboljeg člana. To svakako može veseliti samo hrvatske neprijatelje, kojih nije malo.

Neće bit zaludu

2011-09-14T00:26:00.000+02:00

Odavna sam imao potrebu proviriti u arhivu bloga, ali nekako mi se nije dalo. Srijem tone sve dublje u letargiju, asimilacija se uspješno i sustavno provodi, pa naziv bloga djeluje nekako anahrono, zastarjelo. Svatko ima pravo kritizirati osobe koje javno objavljuju svoja djela, tako sam i ja bio spreman prihvatiti kritiku svake vrste, jer ona dobro dođe svakome piscu da ocjeni vlastite uradke i provjeri ispravnost svojih promišljanja. Dakako, redoviti čitatelji CroSirmiuma znaju da je ovo iznuđen potez, budući je u Srijemu (i Srbiji uopće) nezamislivo pisati i objaviti vlastite tekstove, osobito ako su na hrvatskom jeziku i ako su "kritičkiji" no što bi bilo normalno. Budući ne spadam među profesionalne prodavače magle, nego iznašam plodove vlastitoga promišljanja iz kuta urbanoga Hrvata, ovo je jedini medij na kome mogu slobodno objavljivati, premda sam često imao prijetnje, pače i ozbiljne pokušaje zastrašivanja cijele obitelji.
Ovaj kratki osvrt ima svoj povod. Naime, ako pogledate na desno, vidjet ćete da je broj posjetitelja prešao 25 tisuća. Naravno, u usporedbi s "pravim" portalima i blogovima, ovo je skromna cifra, jer se zapravo radi o nekoliko desetaka redovitih čitatelja, jednom broju profesionalnih blogomana, ali i onih kojima je zanimanje pratiti što se događa na mreži. Ova cifra bi me, zapravo, trebala obeshrabriti. Zanimljivo, događa se upravo obratno. Mnoga moja stajališta i ocjene pokazale su se točnima, pa držim da će tekstovi objavljeni na ovome blogu (i još gdjegod) pomoći u rješavanju većine problema s kojima se susreće moj narod dulje od stoljeća. Vjerujem da će biti tako.
Imam razloga i za proslavu ovoga jubileja. Naime, provjeravajući tko sve preuzima postove CroSirmiuma, vrlo sam se iznenadio spoznavši da se radi o portalima čija je posjećenost velika. Dakle, mali kamenčić proizveo je male valove, koji bi se mogli pretvoriti u jedan veliki, ako se puno malih kamenčića baci u vodu.

Svega ovoga ne bi bilo da srijemski Hrvati nisu bili (i još uvijek su) izloženi represiji svake vrste, te sustavnim zatomljavanjem. Bloga ne bi bilo da Tadić nije nastavio Miloševićevu politiku (drugim sredstvima), a hrvatska vlast šutke prešla preko svega. No, kad čuješ podatak da su Subotičani ove godine potrošili 120.000 eura za proslavu stote Dužijance, te da se u javnosti spekulira sa velikim financijskim malverzacijama vezanim uz ovu ogromnu cifru, kao i činjenicu da je iz Srijema hrvatski jezik posve protjeran, a njegovanje hrvatske kulture i identiteta uopće svedeno na nekoliko bezvrijednih folklornih "manifestacija", onda CroSirmium dobiva novu snagu. Znam, drugovi iz udbe sad će se slatko nasmijati, uvjereni kako nikakav blog ne može promijeniti tijek povijesti. Isto je tako mislio i Tito govorivši kako će "prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati imati svoju državu". Smijat će se i hrvatski prvaci, koji povremeno svrate da čuju što misli "oporba", uvjereni također kako internetska stranica sa ovako malom posjećenošću ne može ugroziti njihove plaće i privilegije. Jest, točno je CroSirmium ima samo dvanaest sljedbenika. Analogija s Isusom možda je pretenciozna, ali na ovome mjestu, držim, posve prikladna.
I tako - idemo dalje. Upravo onako kako piše u sučelju bloga: promatram, razmišljam i bilježim. Pozdravljam sve prijateljske blogove i posjetitelje, zahvaljujem mnogima na potpori koju mi pružaju redovitim čitanjem ili povremenim mailovima. Zahvaljujem i hrvatskoj intelektualnoj eliti iz Srbije koja neće objaviti niti jedan redak koji nije odobrio Tadić, a kamoli cijelu knjigu (imam ih nekoliko napisanih i pripravljenih za tisak). Na poseban način zahvaljujem jednom gospodinu koji redovito izvještava sve "relevantne čimbenike" o mom djelovanju, bilo da se radi o pisanju, putovanjima, godišnjim odmorima, ili pripremanju roštilja. Možda mi otvaranje tih arhiva jednoga dana pomogne da postanem predsjednik države.

Milan Cindrić posjetio Kukujevce

2011-09-03T23:37:00.005+02:00

Josipovićevo obraćanje napuštenome selu

S oduševljenjem sam primio vijest da će predsjednik Republike posjetiti Srijem. To je bio dokaz da predsjednikovi ljudi prate što piše CroSirmium, te da su posljednji postovi nagovijestili ovaj posjet koga Hrvati u Srijemu čekaju od utemeljenja Republike Hrvatske.

Službeno, moglo se čuti slijedeće, među ostalim:

„Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, u pratnji svog domaćina predsjednika vlade Vojvodine Bojana Pajtića, posjetio je hrvatsku zajednicu u Srijemu.“

Iz službenih priopćenja obično se može doznati gdje i što se dogodilo, pa bi prema ovome predsjednik posjetio središte hrvatskoga puka u Srijemu, njegov reprezentativni dio. Za nas koji ovdje živimo, ali i za sve naše sunarodnjake rasute diljem Hrvatske i svijeta, već sam spomen mjesta u kome je boravio Josipović izaziva jezu.

Kukujevci.

U Kukujevcima je prije rata živjelo 500 hrvatskih obitelji, koji su činili ogromnu većinu pučanstva u tom mjestu. Srpski fašisti ubili su sedmero, ostali su se, pod pritiskom i terorom, razbježali za samo nekoliko mjeseci, tako da danas ovdje živi samo pet obitelji ili samo dvadeset Hrvata.

Je li ovo dovoljan dokaz da se radilo o etničkom čišćenju?

U velikoj i (nekoć) lijepoj kukujevačkoj crkvi najprije su pljačkaši odradili svoje, a onda je u nju jedan srpski „poduzetnik“ uselio – pilanu! Tek nakon mnogih pokušaja i intervencije Crkve, pilana je iseljena, a iza nje ostala pustoš.

Ovo je doista mjesto u koje je najprije trebao doći predsjednik Hrvatske, ma tko to bio, ali se čini da je posjet došao isuviše kasno – skoro dvadeset godina nakon protjerivanja kukujevačkih Hrvata.

Tadićevi Hrvati na dužnosti

Sjedio sam s nekoliko svojih prijatelja Hrvata pokraj TV-a i promatrao izvješće iz Kukujevaca. Josipovića su dočekali Tadićevi Hrvati, po kojima je danas sve idealno, Srijemom teku med i mlijeko, a Hrvati su obožavani do bola. Ova garnitura, predvođena DSHV-ovim prvacima, koja je praktički izvršila puč u hrvatskoj zajednici, već nekoliko godina puše u jedra Tadićevom DS-u, makar vjetar koga ispuštaju i nije osobito jak. Tadiću puno znači da Hrvati ne „talasaju“, premda je svjestan da bi itekako imali razloga. Kuntićevi „prvaci“ provode oštru cenzuru, tako da mnogi intelektualci (a i svi ostali) ne mogu izreći javno svoje mišljenje, a u strogo kontrolirane hrvatske medije postavljaju se istaknuti borci u srpskoj vojsci tijekom Domovinskoga rata. Povijest se krivotvori, brišu se imena nepoželjnih ili nepoćudnih Hrvata, zarad materijalnog probitka nekolicine Kuntićevih istomišljenika. Laž i krivotvorine oružja su kojima se pučistički klan obilato koristio sve do trenutka kad su dobro plaćeni naslonjači postali zagarantirani. Sad šute, plješću, podižu ručice u znak odobravanja.

Blago Tadiću i svim budućim srpskim predsjednicima dok imaju ovakve podanike.

Međutim, idiličnu sliku koju su predstavili medijima Josipović, Pajtić, Kuntić i biskup Gašparović, u cijelosti je „pokvario“ jedan odseljeni Hrvat iz Kukujevaca, koji danas živi u Virovitici. Čujte, dakle, što veli Milan Cindrić:

„Najprije su u selo dolazili policajci. Odvodili su nas do postaje, tukli i prijetili da moramo reći gdje je oružje, gdje su nam radio-predajnici i kako komuniciramo s „ustašama“, kako su se izrazili. Mnogi su od nas dobijali teške batine, a da nismo bili svjesni zašto nam se to događa. Sedmero je ubijeno, od kojih je jedna osoba teško i krvnički izmasakrirana. Istodobno, u naše su mjesto dolazili Srbi iz Hrvatske, koji su imali točne adrese kuća u kojima žive Hrvati, ne samo u Kukujevcima, nego diljem Srijema. Jednom prigodom, srpski mi je policajac rekao: „Kad ste već tako tvrdoglavi, najprije ćemo polovicu otjerati silom, a ostali će otić milom!“ Rezultat je postignut: u Kukujevcima više nema Hrvata!“

Da nije bilo svjedočenja Milana Cindrića, doduše u mikrofon Slobodne Europe, u svijet bi otišla idilična slika nove srpsko-hrvatske ljubavi. No, niti jedna laž, pa ni ova Kuntićeva, neće dugo živjeti, premda je načinjena velika šteta u Srijemu. Postavljanjem poslušnika na važna mjesta, uz aktivnu potporu Crkve kojoj također odgovara prešućivanje, načinjena je šteta očuvanju identiteta ostatka ostataka Hrvata u Srijemu. Navest ću primjer koji to zorno dokazuje.

Slankamen je poznato mjesto u kome se dogodio pogrom sličnih razmjera poput Kukujevaca, no sudbina je htjela da u tom mjestu „preživi“ oko 20% Hrvata. Nakon pada Miloševića, nekoliko hrabrih Hrvata uspjelo je obnoviti djelovanje najstarije hrvatske kulturne udruge u Srijemu (osnovana 1902. godine), te napraviti veličanstvenu proslavu 100. obljetnice. Nakon toga, za očekivati je bilo kako će Slankamen prednjačiti u kulturnim i prosvjetnim aktivnostima, a da će njegov primjer slijediti i ostala mjesta. No, unatoč povoljnoj političkoj klimi, dogodilo se upravo obratno. Ušutkani su svi Hrvati koji su bili angažirani oko kulturne udruge, mnogi su i politički „likvidirani“, a nekima je zabranjeno pojavljivanje u medijima u bilo kojoj prigodi. Čak se išlo do toga da se brišu iz službenih bilježaka (primjerice, nekadašnji dopredsjednik HNV-a za Srijem izbrisan je iz arhive ove krovne institucije kao da nikada nije ni obnašao tu dužnost!). Danas u Slankamenu nema nikakve kulturne udruge, odnosno njezine obnovljene prostorije koristi nekolicina „dužnosnika“ u privatne svrhe.

Na nesreću, ovo stanje podržala je i Crkva, čiji interes više nije vjersko i nacionalno prosvjećivanje hrvatskoga puka u Srijemu, nego očuvanje svojih strateških političkih pozicija.

Ovako misli veliki broj Hrvata u Srijemu, samo se ne smiju javno očitovati, budući su sjećanja na Miloševićeve bojovnike još svježa, a strah od "svojih" nije ništa manji.

Dakle, posjet predsjednika RH Srijemu napravljen je na najboljem mjestu, ali je poslana pogrješna poruka. Smiješno je bilo promatrati srijemskoga biskupa kako čita pozdravni govor nevjerniku! Ipak, iz reagiranja mojih sunarodnjaka, zaključio sam da su poruke koje su odaslali Josipović, biskup i srpski dužnosnici pravilno shvaćene: mir, mir, mir, nitko nije kriv!

Izjasni se hrabro kao Nesrbin

2011-08-28T15:56:00.005+02:00

„...osumnjičen za masovna mučenja, ubojstva i nasilno premještanje nesrpskog stanovništva...“ glasio je dio optužnice Goranu Hadžiću, magacioneru iz Borova, nekoć predsjedniku jedne od srpskih „država“ izvan Srbije. Odavna mi smeta ovakva formulacija, koju naglašavaju srpski mediji (a nerijetko i hrvatski!), izbjegavajući spomenuti ime hrvatsko, posebice u slučajevima koji škode ugledu srpskoga imena.

Haaški sud donosi presude prema političkim naputcima iz centara moći, tako da nije upitno hoće li Hadžić biti osuđen. Jest, hoće, jer će se tom presudom zatvoriti rad Tribunala. Nesretni Šešelj, koji čami u Haagu već osam godina, bit će vjerojatno ona osoba koja će pogasiti žarulje u pritvorskoj jedinici.

Dakle, u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji biti će proveden popis stanovništva, kako srpskog tako i slovačkog, mađarskog i nesrpskog (otuda onaj haaški uvodnik). Očaj tisuća nezaposlenih Srba natjerao ih je da se u peterostruko većem broju prijave za instruktore i popisivače, kako bi od svakog popisanog dobili manje od jednoga eura na ime honorara. Bit će zanimljivo što će nam reći rezultati popisa, barem kad su nesrbi u pitanju, hoću reći Hrvati, budući se ovdje izbjegava i izreći njihovo ime. Eto, bila je nedavno i proslava jubilarne stote obljetnice Dužijance, folklorne manifestacije subotičkih Hrvata, pa se niti gradonačelnik Subotice, niti nazočni predsjednik vojvođanske vlade nisu usudili spomenuti da se radi o hrvatskoj manifestaciji. „Duh zajedništva, vrednote, suživot, tradicija,...“ sve su to riječi ispred kojih je trebalo u naslovu stojati „hrvatsko“. No, ne smije se, nije politički ugodno, niti preporučljivo. Mogli bi se Bunjevci naljutiti, budući oni drže da je Dužijanca i njihova. A nije ugodno Srbima čuti kako Hrvati ovdje žive i prije nego su ih naselili Pavelić i Tito, kako neki misle.

I onda, dolazi Merkelica, poliva hladnom vodom Tadića i srpski vrh, otkrivajući dobro skrivanu tajnu kako je Kosovo nezavisna država. Sutradan, dolazi Kosorica u Prištinu, a beogradski se mediji usijavaju. Njemica je smjela tuširati Srbe, a Jaca ne smije? No, kako se je sijalo, tako se i žanje. Uzalud se trudi nesretni Jeremić, neuspješni šef srpske diplomacije, da stalnim pojavljivanjem u društvu Novak family spriječi nova priznanja Kosova, te osudu Hrvatske radi njezina neprimanja u EU. Kosovo je priznalo već stotinu država svijeta, Hrvatska će nagodinu u EU, te će na Bajakovu vijoriti plava zastava sa žutim zvjezdicama od kojih je jedna nesrpska.

Vratimo se popisu u Srbiji. Subotička politička elita, posvema dezorijentirana, radi kampanju „Izjasni se HRabro“. Bilbordi su postavljeni u Subotici, bit će još ponegdje u Bačkoj i to je sve. To mu dođe kao kad bi u Teheranu netko postavio bilbord na kome piše „Ne jedite svinjetinu“. Srijem, sa Novim Sadom i Beogradom, trebalo je biti ciljano „tržište“ za kampanju, budući je ondje strah od izjašnjavanja najveći iz razloga pretrpljenoga terora i katastrofalnih posljedica etničkog čišćenja. Nitko se od Subotičana niti ne pojavljuje u tom području, pa je rezultat slabo zanimanje za popisivače i popis uopće. Registrirano je samo šest instruktora u Subotici i tek po jedan u Staroj Pazovi, Baču i Irigu. To je još jedan u nizu neuspjeha političkoga vodstva Hrvata u Srbiji, ali i hrvatske diplomacije.

U tako lošim uvjetima, medijima se obratio i jedan od nositelja izvršne vlasti u Vojvodini, zamjenik pokrajinskog tajnika za nacionalne odnose, Hrvat po zanimanju, riječima:

„Nije slučajno uvjerenje da se među 200 tisuća nacionalno neopredijeljenih građana Srbije krije veliki dio Hrvata.

Naravno da nije slučajno, kao što nije slučajna ni činjenica da su na odgovornim mjestima zasjeli profesionalni demagozi i karijeristi kojima ovakvo stanje savršeno odgovara.

I tako, vidjet ćemo koliko ima nas nesrba u Srbiji. U vrijeme posljednjega popisa mnogi današnji Hrvati po zanimanju nisu se takvima izjašnjavali, jer nije bilo plaćeno. Čim su dobili plaće, više i nije važno ima li Hrvata u Srbiji. Čim manje, tim bolje, a uštedjet će se i na bilbordima. Lakše je čuvati malo, nego veliko stado.

Ako si već pastir, ili čobanin.

Ovo je dan i moje pobjede

2011-08-05T19:06:00.009+02:00

Nije teško napisati ironični tekst u povodu proslave obljetnice Oluje, osobito ako ste dovoljno stari da ste mogli upamtiti svaki detalj, pa i onaj najsitniji, koji svjedoči o prvoj polovici kolovoza 1995. godine. Hvalospjeva u Hrvatskoj ima u mjeri u kojoj to dopušta „civilizirani“ svijet i većina strogo kontroliranih medija, dočim u Srbiji ovaj događaj budi tužnu uspomenu na propast još jednog velikosrpskog projekta. Od početnog ushićenja i uvjeravanja kako će Hrvatska biti samo ono što se po magli može vidjeti sa zagrebačke katedrale, do vojničkoga poniženja i bježanije kakvu povijest modernoga ratovanja nije zabilježila.

Srbija ima ozbiljan problem čija je glavna značajka u tome što intelektualna elita, iako posve svjesna svih činjenica o Oluji, namjerno, koordinirano i besramno laže srpsku javnost, jednako kao i svi prijašnji srpski prvaci još od srednjega vijeka. Kosovski mit ima svoje mjesto u srpskoj povijesti, slijedi petsto godina praznine, zatim mit o „prkosnim“ Srbima u XIX. stoljeću, sve do antifašističkog mita u prošlome stoljeću. Mora se priznati da je Srbija postajala sve veća i veća nakon oslobađanja od Turaka i njezin je teritorij svoj vrhunac dostigao stvaranjem Jugoslavije.

Poraz od Hrvatske, nekoć gubitničke države, dotukao je Srbe do te mjere da su spremni prekrižiti iz svojih Julijanskih kalendara 5. kolovoza i kolektivno obrisati sjećanja svih sunarodnjaka diljem svijeta. Ali, Srbi imaju izgovor za poraz, budući se radi o nepobjedivoj naciji: cijeli se svijet protiv njih urotio. Jednako misle i danas, dok mažu oči srpskoj javnosti kako je Kosovo još uvijek dio Srbije, pa tako daju u TV Dnevniku redovitu vremensku prognozu za Prištinu. Nevjerojatno zvuči da čak i u odličnim uspjesima sjajnih srpskih sportaša, poput Đokovića, Srbi ne vide u kom smjeru trebaju gledati.

Silne su optužbe izriču svake godine u početku kolovoza, žrtve se umnožavaju, zločini izmišljaju, pojavljuju novi i novi svjedoci, a stari borci poput Štrbca dobivaju svoja mjesta u medijima. No, niti jedan srpski dužnosnik, niti jedan novinar nije spreman izustiti jednu riječ o fašističkom teroru nad srijemskim Hrvatima, baš u vrijeme Oluje. Po srijemskim je mjestima, od države organizirano, pokušano protjerivanje i one šačice Hrvata koja je preživjela prvi val nasilja 1991. godine. Pod oružjem su istjerivani iz svojih kuća, da bi se u njih uselili „goloruki“ Srbi iz Krajine i tek na ozbiljan pritisak na Miloševića od strane NATO-a, protjerivanje je prestalo. No, rezultat fašističkoga divljanja po Srijemu jest etnički očišćena regija, u kojoj skupa žive žrtve i zločinci.

Ovo nećete čuti iz ustiju Ive Josipovića, niti Borisa Tadića. Ovaj posljednji dobro znade o tome kako se država Srbija odnosila prema svojim mirnim i lojalnim građanima hrvatske nacionalnosti, ali ima svoga Subotičanina koji također o tome neće ništa reći, pače i na nedavnoj sjednici srpske skupštine na kojoj su grubo vrijeđani srijemski Hrvati (i Hrvati uopće) i na kojoj je jedini glas u njihovu obranu došao od Nenada Čanka, autonomaškoga prvaka iz Novoga Sada.

Ironija i jest u tome da se baš ovih prvih dana kolovoza oglasio još jedan „borac“ za srpska prava, nekadašnja prva perjanica JUL-a, perverzne naci-komunističke partije Miloševićeve supruge, vlasnik medijske kuće Pink, čija je zadaća bila (i ostala) zaglupljivanje Srba preko glazbe i jeftine zabave. Došavši do hrpe novca, rečeni medijski magnat gubi mjeru do koje se može, pa tako svoj privatni problem s hrvatskom carinom podiže na međunacionalnu razinu. Na njegovu nesreću, Hrvatska je ta koja ima more, luke, marine i Dalmaciju, a ne Srbija. Vjerojatno mu to teško dolazi do pameti, budući ima kvalifikaciju osrednjega basista još osrednjijeg banda iz 80-ih. Djeca to ne znaju, ali netko i zna.

Profašističke stranke u Srbiji mašu navodnim planovima „zapada“ o totalnom razbijanju Srbije, pa se čak i u skupštini pokazuju mape na kojima je Srbija u granicama ispod Save i Dunava, dakle bez Vojvodine, Kosova i Sandžaka. Neke od njih malo su se istuširale, našminkale i obukle u civilnu odjeću, no ispod svega toga i dalje je onaj četnik s Dinare, s bradom do pasa, bez druge želje osim one za Velikom Srbijom u kojoj žive samo Srbi, premda ne zna što bi s njom poslije radio.

Takvima je Oluja najcrnja noćna mora, baš kao i cijenjenim novinarima iz Slobodanove Dalmacije, čije kolumne ovih dana pune stubce po srpskim novinama.

Eto još jedne srpske ironije. Dok se spominju čuvene traktorijade, od Knina i Petrinje do Srijema i Kosova, nezadovoljni proizvođači malina iz Šumadije blokiraju traktorima ceste i prijete kako će spriječiti dolazak tisuća posjetitelja glasovitog trubačkog festivala u Guči. Iz Guče poručuju: samo se, braćo, usudite, pripremili smo trista bagera da vam sve traktore pobacaju u Moravu. Malina ne mora biti, ali pečenja, piva i cajki – mora. Pod svaku cijenu!

I tako, ovdje u Srbiji sve započinje i završava s traktorima. U pauzi između dvije traktorijade, znalci crtaju zemljopisne mape, na kojima čak i Željko Mitrović i Tonči Huljić imaju hrpu besplatnih vezova po srpskim marinama u Splitu, Dubrovniku ili Zadru i ne moraju plaćati carinu niti ostale pristojbe. Nevolja je u tome što traktora polako ponestaje, jer svake godine sa srpske zemlje nestane oko 35 tisuća seljaka. Za toliko se povećava „građanstvo“ Beograda.

Nemojte misliti da nitko od srijemskih Hrvata ne slavi Oluju, jer im ona nije donijela ništa dobro. Dapače, vrlo smo ponosni na Oluju i na sve cure i dečke koji su u njoj sudjelovali oslobađajući Hrvatsku od zla i okupacije, te stavljajući točku na plan po kome bismo ili nestali, ili postali roblje. Stoga, ovo je i naš praznik, koga ne smijemo proslavljati javno, neće nas biti u koloni vozila koja će pohrliti put Knina ili Čavoglava, ali nitko nam ne može zabraniti da sa smiješkom prošećemo srpskom prijestolnicom, kao što sam to danas ja učinio. U mislima k boljoj i ljepšoj budućnosti za Hrvate i Srbe, duhom sam u Kninu (i u Čavoglavama, što da ne?), slavim pobjedu moga naroda. Tko gubi, ima se pravo srditi!

Pobuna, balvani,...Traktori? Ajd u k!

2011-07-26T16:27:00.005+02:00

Tko bi i pomislio da bi ovo ljeto 2011-to moglo biti toliko zanimljivo, da bi zavrijedilo prijekid godišnjeg odmora i cjelovito posvećivanje analizi istoga.! A htio sam se opustiti na moru, u Dalmaciji, te pripremiti za „nove radne pobjede“ nakon povratka doma. No, ovaj je post iznuđen, jednostavno je morao biti napisan u sredini ljeta.

A komšija na susjeda?

Dobar je đak Boris Tadić. Naučio je neke od najvažnijih lekcija i sad nam prezentira svoju učenost. Sukladno Memorandumu 2, nježno dodiruje hrvatskoga predsjednika, te kompletno bosansko predsjedništvo, stvarajući privid intimosti i dobrih namjera. Osim Brijuna, odlazi i u rodno Sarajevo, te poručuje narodima u „regiji“:

„Nikad više ne smijemo dopustiti da krene susjed na susjeda niti komšija na komšiju.“

Nešto slično izgovorio je i Milošević kosovskim Srbima, a ova je Tadićeva zapovijed, prijetnja ili što već, izostavila najvažniji dio: nikad više komšija na susjeda. Dakako, već sam naviknut čitati između redova, kad govore srpski političari, te sam posve siguran da ovo nije lapsus, niti spontano izgovorena rečenica, već prejudiciranje mogućih „pokreta“ u budućnosti. Netko mi može zamjeriti na zlonamjernosti, ali budemo vidjeli. Ovo neodrživo stanje u BiH neće se riješiti samo od sebe, niti to mogu napraviti Tadić i Josipović. Treba pričekati Mladićevu osudu ili smrt u Haagu, što bi trebalo pokazati smjer u kome će se kretati politika „na ovim prostorima“. Smrt bi, za Srbe, bila najbolja, jer bi neosuđeni Mladić ostavio nedorečenom osudu za genocid. Kako reče Drago Hedl, Hrvatska je već odustala od tužbe za genocid, samo što još to ne smije javno izreći.

Koliko Hrvata vrijedi jedan Francuz?

Nekako se sve zgusnulo. Šljivančanin odlazi na slobodu, ispraćen poljupcima generala Gotovine, Đuro Brodarac umire u hrvatskom zatvoru, a Goran Hadžić ekspresno leti u Haag. Sve je jednostavno za shvatiti. Dečki koji su u Beogradu pretukli jadnoga Francuza dobili su dvjesto godina robije, a Veselin koji je ubio tko zna koliko Hrvata – samo osam. Nije teško izračunati omjer koliko Hrvata vrijedi jedan Francuz. U optužnicama vukovarskim krvolocima, uključujući i ovoga magacionera, provlači se formulacija „nesrpsko stanovništvo“. Kako je teško nekoga optužiti za ubijanje, protjerivanje i mučenje Hrvata!

Isus je, izgleda, zaboravio Split

Ipak, ljeto je ljeto, jedino vrijeme kad mogu otić na more, te sam odlučio natempirati putovanje tako da pogledam utakmicu Hajduk-Barcelona. Moja supruga je žestoka navijačica Torcide, oduvijek, te joj nisam mogao odbiti želju za putovanjem u Split baš za ovu tekmu. Oni koji su bili, znaju kakvo je nevrijeme zadesilo Split toga dana, a za one koji ne znaju, samo ću reći da onakvu oluju, kišu i tuču nisam vidio niti u Srijemu nikada, ali baš nikada. Sretan sam što sam auto ostavio kod prijatelja u garaži (ne zbog tuče, nego zbog BG-tablica), tako da nije bilo štete na njemu. Ali, ne pamtim da sam ikada vidio Split u ovakvom kaosu. No, sve što sam doživio poslije toga bilo je za povijest. Rijeke ljudi slijevale su se k Poljudu, ozračje je bilo svečarsko, a više od polovice gledatelja priželjkivalo je barem jedan balun u Barcinoj mriži. Na trenutak, pomisliš kako je život lijep i kako ga samo čovjek svojim blesavim postupcima može pokvariti. No, tekma traje devedeset minuta, malo se poslije ode feštati, a izjutra shvatiš da si samo na jedan tren provirio u bajku. Lijepo je bilo s Hajdukovcima slaviti na Poljudu, budući nije bilo natjecateljskoga žara. Ostaje žal samo za tim da nije sigurno kad će Barcelona doći na Poljud u Ligi prvaka.

Oduševio me jedan Torcidaš s Hajdukovom majcom na kojoj je pisalo AJD U K (vidi sliku). Pitao sam ima li je gdje za kupiti, a kad je čuo da sam došao čak iz Zemuna na utakmicu, skinuo ju je i darovao mi. Fala, Tonči! Nije ovo samo lokalni dalmatinski naziv voljenoga kluba, nego i politička poruka.

Novi križari

Vrijeme se pokvarilo u Dalmaciji, ali ne toliko kao u Zagrebu i Srijemu, gdje je temperatura pala sa 38 na 14 stupnjeva. Iz Splita odlazim u Zadar i istoga dana me zatiče vijest da je nekakav luđak u Norveškoj ubio skoro stotinu djece. Već narednoga dana sve postaje puno jasnije. Nije riječ o mudžahedinima, niti Bin Ladenovim sljedbenicima, ponajmanje o Gadafijevim bojovnicima, već o fašisti komu su uzor srpski fašisti iz devedesetih. Ma, ne mogu vjerovati! Čitam na internetu izvadke iz njegova Manifesta u kome se preko 300 puta spominju Srbi u pozitivnom kontekstu. Dobro, netko mu je pomagao u interpretiranju srednjevjekovne povijesti, ali očevidno su njegovi zaključci glede posljednjega rata. Nesretni Norvežanin drži kako je vrijeme da se povede novi križarski rat u kome bi Europa bila „očišćena“ od muslimana. Ovo ne bi zavrijedilo niti jedan redak, da nisam pročitao neke komentare u srpskom tisku koji (doduše prikriveno) opravdavaju ovakvo stajalište. Navodno, norveški je fašist iznio glasno ono što više od polovice Europljana misli, tako da se vjeruje kako će ovaj njegov zločin dovesti na vlast ekstremnu desnicu u mnogim europskim državama. Na pomolu bi bio sveopći rat, a nije teško zamisliti tko bi bio na čijoj strani. O fašističkim idiotima možda drugi puta, ako bude potrebno. Za sada želim samo zabilježiti što se je dogodilo ovog vruće-hladnog ljeta.

Dok jednom ne smrkne...

Grčka je posudila puno novaca. Nije vraćala dug, pa je posudila još. Na koncu su morali prodati veći dio države, kako bi namirili vjerovnike. Možda nije najtočniji, ali je sigurno najslikovitiji opis trenutačnog stanja u Grčkoj. Poznanici koji su bili ovoga ljeta u Grčkoj, žale se na skupoću, ne samo u hotelima, nego i u običnim dućanima (litra mlijeka 2,50 €). U Hrvatskoj se bilježi rast potrošnje, porast broja turista, te odlične ocjene za čistoću mora i cjelokupni ugođaj. Može i bolje, ali drago mi je vidjeti vlastitim očima da je turistička Hrvatska počela znakovito rasti. Najveća kritika s moje strane ide na cijenu trajekata, na što bi trebalo obratiti pozornost idućega ljeta. Samo nešto niže cijene povećale bi broj posjetitelja dalmatinskih otoka, za koje svi vele da ih nema na svijetu.

U sredini turističke sezone, u Hrvatsku se vratio Ivo Sanader, odsjevši u Remetincu. Dok čekamo početak suđenja i konačnu osudu svih (uhićenih) lupeža, veselo dočekujemo svršetak ljeta i početak predizborne promidžbe. S ovakvim medijima u Hrvatskoj, svaki drugi rezultat osim pobjede koalicije HDZ-SDP (?) bio bi ravan biblijskome čudu. Za vrijeme kratkoga boravka u Hrvatskoj, pozorno sam pratio sve što se u medijima objavljivalo, te više dvojbi nemam: Hrvatska je definitivno izgubila suverenost, čim je dopustila da se njezina povijest u toj mjeri krivotvori, da počinjem sumnjati i u ono što sam vidio vlastitim očima.

Po povratku u Srijem (sad ću i ja reći jednu povijesnu istinu: bivša istočna hrvatska pokrajina), dočekao me je Drago Hedl na državnoj TV. Kad Srbi trebaju napraviti nekakvu „multi-kulti“ emisiju, oni pozovu takve likove, koji u Hrvatskoj ne smiju prošetati ni vlastitom ulicom. Tako su redoviti gosti Hedl, Pupovac i Puhovski, koji o ozbiljnim temama govore rječnikom nekadašnjih polit-komesara. Zbog svega viđenog, priželjkujem bilo kakav poraz sadašnjih hrvatskih vlastoljubaca, tako da se zauvijek napravi zaslužena lustracija. Nove generacije bit će pametnije, pod uvjetom da ih ne truju razni Hedli i Puhovski.

Uvod u novu traktorijadu

Pod dojmovima utakmice u Splitu, stižem doma i uključujem TV. Gledam poznate slike: barikade, balvani, ljudi viču, neki političari u odijelima govore kako treba izdržati... Pomislih kako se radi o podsjećanju na neslavnu srpsku pobunu u Hrvatskoj, ali ubrzo shvatim da su to najnovije vijesti s Kosova. Srbi neće da se roba carini na ulasku iz Srbije, jer drže da je država Kosovo nepostojeća, te da se radi o srpskom teritoriju. Odlučili su se za primjenu "oprobano" lošega recepta: balvani, barikade,... Ako se budu držali staroga scenarija, eto nove bježanije u Beograd i Srijem. Ondje ima mjesta koliko hoćeš, a ima i dovoljno Hrvata, te ostalih nesrba s kojima bi se mogla napraviti "humana razmjena stanovništva". Nevolja je u tome što će Srbija neminovno morati napraviti restituciju i vratiti imovinu bivšim vlasnicima, a među njima su i Nijemci kojima je uzeto skoro 400 tisuća hektara zemlje i većina industrijskih pogona. Možda bi bivši i budući traktoristi trebali ovo uzeti u obzir pri odabiru novoga mjesta boravka. Očito se neke povijesne nepravde ispravljaju. Sporo, ali - pravedno.

Prvi srpski TV šovinizam

2011-07-01T17:28:00.006+02:00

Srpski medijski prostor uvijek je imao vrsne humoriste, te povremeno vrlo dobre satiričare. Još u komunističko doba, često su znali iskočiti iz zadanih parametara pojedini novinari, publicisti ili glumci, a nije bio rijedak slučaj da su neki završavali prijevremenim umirovljenjem ili totalnim udaljavanjem iz javnosti. Jedan od takvih vrsnih satiričara bio je i pokojni Milovan Ilić Minimaks. Na žalost, upamtio sam ga i po najgorem šovinizmu, osobito prema Hrvatima i Albancima. Prvi ozbiljniji incident napravio je na glazbenom festivalu Mesam, što se je počeo održavati u Beogradu kasnih 80-ih godina. Ilić je bio voditeljem dodjele nagrada, pa je prozvao Arsena Dedića i Gabi Novak na pozornicu. Istaknuti hrvatski umjetnici bili su odjeveni u svečano crno ruho.

- Arsen, je li to što ste obukli crno znakovito, ili...? - provocirao je Ilić.
Arsen nije otprve shvatio nakanu, pa je prešutio. No, Ilić je nastavio:
- Dakle, budući da dolazite iz Zagreba, vjerojatno je crna boja ondje popularnija od drugih.
Na ovu bezobraznu provokaciju, Arsen i Gabi su sišli s pozornice i napravili mali skandal. No, u srpskim medijima nije osuđivan Ilić, nego hrvatski umjetnici koji se, eto, ne znaju našaliti.

Nekoliko dana nakon ovog incidenta, Ilić je u svojoj autorskoj emisiji ispričao vic.
"Otišao sam prije nekoliko dana u Zagreb. Htio sam se provozati tramvajem, pa sam na Trgu sjeo u jednoga. Dogodila se zanimljiva situacija: ja sjedoh - svi sjedoše, ja ustah - svi ustaše!"

Ovaj je vic, nakon incidenta s Arsenom i Gabi, doživio ovacije na otvorenoj srpskoj sceni. Očito ruganje Hrvatima i podsjećanje na ustašku prošlost nailazi na svoje obožavatelje.

Ilićevo šovinističko divljanje bilo je zamjetno neposredno pred rat 90-ih. Dosta toga se može pronaći na Internetu, ali sam odabrao jednu snimku iz emisije u kojoj mu je gost bio Vojislav Šešelj. Obratite pozornost na reakcije publike na očite šovinističke (pa čak i fašističke) Šešeljeve izjave. Nekoliko tjedana nakon ove emisije, srpske su postrojbe počele provoditi Šešeljev plan, dakle Ilićeva satira nije bila satira, već zlokobni nagovještaj zločina.

Godina je 2011. Na privatnoj srpskoj televiziji pretenciozna naziva Prva srpska televizija, pojavio se Ivan Ivanović, nasljednik Milovana Ilića Minimaksa. Njegova emisija, po uzoru na zapadne Stand Up humoristične emisije, postala je vrlo gledana zbog vulgarnog izričaja voditelja, ali i ponovnih šovinističkih "pošalica". Omiljene teme su mu katolici i Hrvati. Katolike je svrstao među pedofile, Svetog oca kao vodećeg pedofila među njima, a Hrvate - pa oni su oduvijek bili ustaše, pa zašto bi se nešto mijenjalo u tom stereotipu, kad publika to voli slušati. Ipak, u jednoj od svibanjskih emisija, Ivanović je ispričao vic, koji ću parafrazirati:

"Novi vođa Al Quaide odlučio je osvetiti se Europljanima, tako što će na njih baciti atomsku bombu. Predlažem da sačeka još dvije godine da u EU uđe i Hrvatska, pa da je onda upotrijebi!"

Na ovu "šalu" i nekoliko vrlo vulgarnih "šala"u svezi posjeta Svetog oca Hrvatskoj u lipnju, reagirala je jedna mala stranka, Demokratska zajednica Hrvata, uputivši otvoreno pismo državnoj instituciji koja izdaje nacionalne dozvole medijima u kojem se traži da se Prvoj srpskoj televiziji oduzme dozvola zbog govora mržnje. Predsjednik DZH, Đorđe Čović, bio je pozvan u specijalnu emisiju ove televizijske kuće, skupa sa spomenutim šaljivdžijom Ivanovićem, u kojoj su ga pet voditeljki jednostavno - samljeli. Naravno, nisu htjeli pustiti inkriminirane snimke, nego su iz ovog slučaja izašli tako što su "dokazali" kako Hrvati nemaju smisa za humor, te ne razumiju niti "obične" šale. Ivanović se, krajnje bezobrazno, obraćao gospodinu Čoviću, a na njegova pojašnjenja ignorantski i ponižavajuće se nalaktio na naslonjač, praveći grimase koje je publika burno pozdravljala.
Ista publika kao ona Šešeljeva prije dvadeset godina.
Isti naboj kao onaj Ilićev prije dvadeset godina.
Ispalo je da se DZH i njezin predsjednik moraju braniti, kao da su oni zagovornici govora mržnje!
Jest, mora se priznati, Đorđe Čović nije se snašao. On je ponavljao navode iz otvorenoga pisma, pokušavao izvući barem jedan smješak ili odobravanje kod voditeljki i publike, no očito je doveden u studio radi ismijavanja.
Sve smo ovo već vidjeli. Lijepo je rekao mladi srpski političar Čedomir Antić: "Trebamo biti svjesni da su Srbi i Hrvati dva neprijateljska susjedna naroda koji svoja neriješena pitanja nisu riješili posljednjim ratom."
Jedino što želim izvući kao zaključak jest moja potpora gospodinu Čoviću što je, unatoč spoznaji o unaprijed izgubljenoj bitci, smogao hrabrosti da izrekne ono što svi Hrvati osjećaju u Srbiji: da ih se bezočno izlaže šovinističkom izrugivanju.

Zbogom, tata!

2011-06-12T12:17:00.004+02:00

Svaki čovjek pamti one događaje koji su imali utjecaja na ključne životne odluke, na promjene u načinu razmišljanja, ili pak na radikalne zaokrete koji su daljnji tijek života usmjerili ka dobru ili zlu. Često su takvi događaji u tijesnoj vezi s povijesnim gibanjima, ali se isto tako mogu dogoditi i u redovito vrijeme.

Meni se prekretnica dogodila 4. lipnja 2011. godine, kad mi je umro otac.

Nisam vjerovao da ću tako teško doživjeti smrt oca. Očekivanu, nakon duge bolesti. Čitavih jedanaest godina moj se otac borio s posljedicama moždanih udara, od kojih je onaj treći, od 15. svibnja 2011. godine, bio fatalan po njegov ovozemaljski život. Ovaj je post moja sinovska dužnost, ostaviti makar i kratko svjedočanstvo o čovjeku čiji je život bio i nagrada i kazna u isto vrijeme. Prosudite sami.

Štefanija i Đuro imali su sretan brak, no nisu imali sreće s djecom. Rodili su ih šestero i niti jedno nije doživjelo prvu godinu. Vrijeme nakon I. svjetskoga rata nije bilo sretno, štoviše, više je bilo gladi i bolesti, te su djeca umirala od neimaštine. Štefanija zatrudnje i sedmi put, u ljeto 1936. godine. U jesen iste godine, njezin muž Đuro umire od srčanog udara, a sirota Štefanija mora teško raditi u nadnici kako bi donijela na svijet svoje sedmo dijete. Kad se dijete na proljeće rodilo, obitelj i susjedi molili su da ga dragi Bog uzme čim prije, kao i šestero braće i sestara prije njega. No, Bog je imao drukčiji plan. Dijete je preživjelo. Svećenik je, kod krštenja, predložio da se djetetu dade ime pokojnoga oca, što je majka prihvatila, ophrvana tjeskobom i neizvjesnošću sutrašnjega dana. Mali je Đuro preživjeo, unatoč bogohulnim vapajima svega okruženja. Štefanija je morala teško raditi kako bi othranila svoje čedo. Ne samo na polju, nego i služeći po gazdačkim kućama. Dok nije bila doma, maloga je Đuru vezivala konopom za stol, kako ne bi pobjegao vani. Jedva ga je othranila i podigla do škole. A onda je umrla od tuberkuloze.

Đuru prihvaća ujak Ilija, sažalivši se na sestrino nesretno dijete. Dok je išao u školu, mali je Đuro morao pomagati ujaku u svakodnevnim poslovima, ali je i pokraj svega bio odličan učenik, jedan od ponajboljih u razredu. Prijelomni trenutak bio je svršetak osnovne škole. Đuro je odlučio preuzeti odgovornost za svoj život i otisnuo se iz hraniteljske obitelji u svijet. Pronašao je školu s internatom u kojoj je izučio zanat preciznog mehaničara, te odmah dobio zaposlenje u zemunskome Teleoptiku. Život u hotelu za samce, svakodnevne obveze na poslu, ispunjavale su njegov život radošću. Napokon je postao svoj čovjek!

Oženio je Maru, djevojku koja je također ostala bez oca, skoro pa i bez majke koja se preudala. I ona je imala ujaka za skrbnika. Dvoje se siročadi vjenčalo i započelo avanturu zvanu život ispočetka, od ništice, ili čak nešto ispod ništice. Đuro je radio, Mara je kuhala i spremala malu podstanarsku sobicu i maštala da jednoga dana postanu prava obitelj. No, mukama nikad kraja. Đuro odlazi u vojsku, Mara se vraća ujaku kako ne bi živjela sama, ali vojni se rok nije završio nakon dvije godine. Đuro je bio odabran za odlazak u mirovnu misiju UN u Egipat, gdje je trebao provesti šest mjeseci. Očito su Titovi generali birali siročad, one za kojima skoro ne bi imao tko ni plakati ako bi poginuli, ili one za koje se nije imao tko zauzeti. I tako, Đuro je otišao u Egipat, preživjeo šest mjeseci i vratio se doma u Zemun. Mnogi se nisu vratili, mnogi su se razboljeli, ali ne i Đuro. Imao je od prvoga dana poduzetnoga anđela čuvara. Nedugo zatim, dobiva sina. Podstanarska soba na zemunskome Gardošu, vlaga i stroge gazde, ali puno srce. Napokon ima obitelj! Ima dijete, pa još i sina! Zbog loših uvjeta stanovanja, sele kod rođaka, istaknutoga komunista s viškom stambenoga prostora, kako bi djetetu osigurali topli dom. No, čim su dijete krstili u crkvi, dobili su otkaz. Rođak nije htio riskirati blistavu političku karijeru zbog podstanara-kršćana, pa još i katolika-Hrvata. Đuro pronalazi novi dom za ženu i tek rođenoga sina, u blizini medicinske škole, puno lošiji, ali je barem obitelj postala nezavisna i bez pritisaka. Shvativši da neće od komunista dobiti stan, Mara prodaje dio imanja kojeg je naslijedila od oca, te kupuju stan na kredit, u blizini Teleoptika. Klasično soc-realističko naselje: okolo zgrade, unutra parkić za djecu i penzionere. Skromno i učinkovito.

Đuro useljava obitelj u novi stan u jesen 1968. godine. Naredne godine, sin mu polazi u školu i prvi puta odlaze na more. Na Hvar. Mara je oboljela od astme, te joj je liječnik preporučio more kao terapiju. Nakon dvije godine, Đuro kupuje auto, treći u zgradi. Bio je jedan fićo, jedna Škoda Octavia i Đurina Škoda 110 L. Da su mu roditelji bili živi, vjerojatno bi ponovno umrli, ali od sreće. Od toga doba Đuro doživljava samo lijepe trenutke. Sin je đak generacije u osnovnoj školi, završio je i glazbenu školu, zatim odličan učenik glasovite Zemunske gimnazije, te odličan student. Radost je trajala do sinove ženidbe, 1989. godine. Jednu godinu su živjeli skupa sa sinom i snahom, zatim su preselili u novu kuću u Marinom rodnom mjestu, Slankamenu, gdje su kanili provesti lijepe trenutke u mirovini.

Onda se dogodio Milošević.

Sin je dobio otkaz zbog nacionalne pripadnosti (cijela istina), snaha trpjela šovinističke napade, te su bili pred izborom: bježati nekamo ili pokrenuti vlastiti posao. Đuro nije vjerovao da bi ga netko, nakon tolikih godina, mogao tjerati iz njegovoga Zemuna i Srijema, pljuvati na ulici i nazivati ustašom. I pokraj toga, nije htio popustiti pred fašističkim napadajima, premda je savjetovao sina i snahu da ako žele pobjegnu iz pakla. To je bio jedan od glavnih uzroka njegovih zdravstvenih problema, što je imalo svoj epilog u srpnju 2000. godine kad je doživio moždani udar. U beogradskoj bolnici Sv.Sava nije bilo lijekova, nije radio skener, jednostavno – trebalo je velikim novcima platiti barem i osnovno liječenje. Obitelj je, na sreću, imala nešto ušteđevine, te se je izvukao s lakšom oduzetošću desne strane, ali čistoga uma. Drugi moždani udar imao je 2009. godine, u vrijeme velikih ljetnih vrućina, da bi ga treći udar u svibnju 2011. godine stajao života.

Tri tjedna sam svakodnevno odlazio kod oca u bolnicu i izlazio od njega očiju punih suza. „Bože, smiluj mu se. Nije zaslužio ovako patiti!“, govorio sam pri izlasku iz bolnice. Poduzimao sam sve kako bi liječnici učinili čudo i održali ga u životu. Pomoći, na žalost, više nije bilo. Umjesto u Slankamen, mjesto koje je jako volio, u kome postoji bolnica za rehabilitaciju bolesnih od moždanoga udara, poslali su ga u Melence, mjesto pokraj Zrenjanina. Tjedan dana nakon odlaska u Melence, moj je otac umro. Umro je sretan, budući je ostavio uspješnu obitelj, sina, snahu i dvoje unučadi.

Gubitak oca za mene je nenadoknadivi gubitak, jer je s njime umrla polovica moje osobnosti. Uvijek sam se oslanjao na njega, učio na njegovom primjeru i za mene je on bio sinonim za poštenje i odgovornost za vlastite postupke. Na koncu, i u materijalnom smislu učinio je najviše što je mogao za svoju obitelj: osigurao je dom. Čovjek koji je život započeo bez roditelja, bez imovine, koji je sve što je stvorio teško zaradio vlastitim radom, koji je svoju cjelokupnu imovinu ostavio obitelji, zaslužuje najveće moguće poštovanje i počasno mjesto na Nebu.

Rekoh, ovo je za mene prekretnica, zbog spoznaje o tome kako se dobro dobrim ne vraća, te da nema pravde na ovome svijetu. Na sprovodu su bili svi njegovi pravi prijatelji, kolege s posla, rodbina, susjedi. Bilo je očito da mnogih nije bilo koje je otac držao za velike prijatelje i činio samo dobra djela cijeloga života. I to je za mene i obitelj bilo veliko razočarenje koje nas je otrijeznilo i otvorilo posve novu stranicu u našem životu, ali o tome drugi puta. Htio bih s posjetiteljima CroSirmiuma podijeliti još jednu tajnu koju sam otkrio u vrijeme očeve smrti. Naime, imam dokaz Božje nazočnosti na Zemlji.

Bila je subota, 14. svibnja, otac je bio vrlo raspoložen, gledao je na TV-u neku utakmicu i nije se moglo naslutiti nikakvo zlo. U kasno poslijepodne, majka ulazi u sobu držeći u rukama goluba. Prekrasnog goluba! Pokazuje ga meni i ocu. Veli da je stojao ispred vrata našeg doma i da je dopustio da ga uzme u ruke. Na nogama je imao prstenje, jedan zlatni, a drugi žuti, no nisam mogao vidjeti na njima nikakve oznake.

- Zalutao je, siromah, ili se je zamorio od letenja, - zaključila je majka i odnijela ga u stražnju prostoriju u kojoj držimo alat, dala mu jesti i piti.

Odlučili smo ga pokloniti nekom od golubara, vjerujući kako će oni znati otkuda je i čiji je. Sutradan ujutro, oca je pogodio moždani udar, te sam ga hitno prebacio u bolnicu. U bolnici je proveo dva tjedna. Golub nije napuštao naš dom. Redovito je dolazio jesti, kad je bio žedan dolazio bi do česme, ne plašeći se, a mi bismo mu sipali vodu u malenu posudicu i on bi pio. Nije bio ozlijeđen, letio je po okolici, ali samo na kratko. Većinu vremena provodio je u našem dvorištu. Posljednji puta posjetio sam oca u subotu, 4. lipnja, poslijepodne, skupa s majkom i sinom. Bilo je jasno da su u pitanju posljednji sati ili minuti. Po povratku iz posljednjega posjeta, pozvao me jedan dobri čovjek koji je skupa s ocem ležao u bolnici i samo mi kratko priopćio: „Dragi moj, prije dvije minute ostali ste bez oca.“ Zastao sam na dvorištu, pokušavao zaustaviti suze kako ne bih djecu dodatno potresao, ali mi je prišla kćer i rekla: „Tata, nema više goluba!“ I doista, nije ga više bilo. Nije došao na mjesto na kome je spavao tri tjedna.

Ne vjerujem u slučajnosti, zapravo siguran sam da za sve na ovome svijetu postoji razlog zašto se događa, pa tako i sada. Golub je došao po moga oca, odveo ga na bolje mjesto, a moja je obitelj dobila dokaz o ispravnosti naših kršćanskih svjetonazora od kojih nismo odustajali ni kad nam je život bio u opasnosti.

Završavajući ovu priču, vjerujem da ste svi vi, moji vjerni čitatelji, shvatili da sam samo htio ostaviti svjedočanstvo na ovaj za mene vrlo važan trenutak. I hvala vam što ste, dok ste ovo čitali, suosjećali sa mnom. Život ide dalje i nema opuštanja.

Neprijatelji, vi koji ovo redovito čitate, koji mi prijetite, koji mi prisluškujete telefon, koji prebrojavate „prijatelje“ na Facebooku, ili prijatelje uopće, koji pratite moje djelovanje na ostalim portalima ili forumima, koji ste se do nedavna izdavali za moje prijatelje, licemjerno koristeći moja iskrena dobročinstva, koji ste pokušali kompromitirati moju djecu kod njihovih nastavnika, koji ste pisali svoja zlikovačka izvješća i slali srpskim i hrvatskim vlastima, a osobito vi koji ste mi otvoreno radili o glavi, znajte da ste od 4. lipnja 2011. godine i službeno postali moji neprijatelji. Ne moram pojašnjavati što to znači, dovoljno je da znate. Mene osobno i moju obitelj više nitko ne može i neće povrijediti, stoga ne pokušavajte. Ali se dobru ne nadajte, jer dobro niste zaslužili. Vidjet ćete goluba, na ovaj ili onaj način, a „nagrada“ za ovo što ste činili i činite neće izostati, u to ne sumnjajte. Neki od vas već su „nagrađeni“.

Zbogom, tata. O svemu si znao, o prijateljima i neprijateljima, o licemjerima i častohlepljivim lažljivcima, ali si na onaj svijet otišao spokojno, čista srca i duše. Zato, uvijek ću te se sjećati, pa i onoga dana kad po mene dođe golub. Volio bih da to budeš ti.

O Duhovima 2011.

300 godina !!

2011-05-13T21:09:00.003+02:00

Kad se za neku osobu može reći da je starosjedilac, domaći, svoj na svome ili kako se već u nekim područjima kaže? Koliko se generacija treba roditi da bi takva obitelj za sebe mogla reći kako je autohtona? Neka ova pitanja budu uvod u priču koju želim ispripovjediti mojim vjernim čitateljima.

Godina je 1711. Samo nekoliko godina nakon glasovite Bitke kod Slankamena u kojoj je naša kršćanska vojska do nogu potukla Turke, jedan mladi vojnik dobiva namještenje u Petrovaradinu. Mladac je rodom iz Hercegovine, zavojačen u Austriji, odgojen u hrvatskom duhu, a svoju budućnost svezuje uz vojničku službu. Premještaj u Srijem, područje odlučne obrane od Osmanlija, doživljava kao promaknuće, a budući da mu je bila tek dvadeseta, bio je željan bitaka i dokazivanja. Ubrzo dobiva priliku. U 1716. godini odigrala se još jedna bitka s Turcima, baš kod Petrovaradina, koju austrougarska vojska, pod vodstvom Eugena Savojskog (vidi sliku) veličanstveno dobiva i od toga doba Srijem štuje i slavi svoju Tekijsku Sniježnu Gospu, jer je upravo 5. kolovoza ostvarena pobjeda uz Njezinu pomoć.
Mladi vojnik biva lakše ranjen, te ponosno sudjeluje u oslobađanju Beograda. Do konca 1718. godine, Austrougarska je pod svojom vlašću imala dijelove Srbije sjeverno od Zapadne Morave i Banat.

Hrvatski vojnik, o kome govorim, moj je (...)djed Josip.

Dobiva namještenje u Zemunu, ženi se i dobiva petero sinova. Turska je povratila Beograd, ali je Zemun ostao razvijeni pogranični grad, u kome su cvjetale trgovina i obrt. Od petorice sinova, samo je jedan ostao u rodnome gradu, dok su se ostala četvorica razasula po okolici, ali ne dalje od Srijema. Nisam detaljno istražio što se dalje s njima događalo, osim za jednoga, onoga čiji sam izravni potomak. Točnije, ja sam 14. generacija mog djeda Josipa i živim u istom mjestu. Smijem li onda za sebe reći da sam svoj na svome?

Kako ćete mi vjerovati da su ovi podaci točni? Ni ne morate. Meni je dovoljno što sam do njih došao nakon ozbiljne istrage, a na svu sreću Katolička crkva je uvijek imala dovoljno pismenih svećenika koji su bilježili sve podatke o svojim župljanima. Dakle, to su izvori.

Ove godine, dakle, baš 5.kolovoza, kanim obilježiti, odnosno proslaviti 300. obljetnicu dolaska moje obitelji u Srijem. Skromno, u krugu obitelji, nakon hodočašća na Tekije, uz svečani ručak i nazočnost 15. generacije, moje djece. Ponosim se time, premda država u kojoj se moj zavičaj trenutno nalazi, ne voli niti čuti da bi neki Hrvat mogao ovdje biti starosjedilac. Uvriježeno je mišljenje da nas je ovdje naselio Pavelić u vrijeme NDH. Pa, ako netko i tako misli, ovaj će ga post barem natjerati na razmišljanje ili privatno istraživanje.

Vrlo sam ponosan na svoje pređe! Bilo je među njima vojnika, umjetnika, liječnika, obrtnika, poljodjelaca i svi su dali svoj osobni doprinos razvitku rodnoga kraja. Htio sam s vama, dragi čitatelji, podijeliti svoju radost, ne samo zbog jubileja, nego zbog činjenice da su svih 15 generacija ove grane moje obitelji bili Hrvati. Uvijek i danas. Unatoč svemu.

Lijep pozdrav i hvala na čestitkama!

Zvone Boban

2011-05-13T18:55:00.006+02:00

Svibanj 1990. godine započeo je proslavom praznika (ne)rada, uz janjce, odojke, roštilj i alkohol koje je tradicionalna buntovna radnička klasa ondašnje Jugoslavije trošila nemilice. Imao sam još neki dan godišnjeg odmora, pa sam ga htio spojiti s neradnim danima, no nije mi se posrećilo. Direktor poduzeća poduzeo je mjere da me u lijenčarenju spriječi. No, dobro, ostat ću doma. Ljeto je ionako već blizu, a onda - zbogom žohari!
Nedjelja, 13. svibnja 1990. godine bila bi ista kao i mnoge prije nje, da se nije dogodila nogometna utakmica između Dinama i Zvezde u Maksimiru. Država u rasulu, Milošević nasilno promijenio Ustav, na pomolu su višestranački izbori, a u zraku se mogla osjetiti ogromna količina prijetećeg zla. Zvezdini huligani imali su zadaću demolirati Dinamov stadion, narugati se Hrvatima, bahatiti se svjesni da će iza njih stati moćna vojna, policijska i obavještajna mašinerija, koja je već odabrala novoga vožda. Zadaća bi bila u cijelosti ispunjena da nije bilo jednoga čovjeka, Zvonimira Bobana, Dinamova kapetana.
Možda je i u tim trenucima izgledalo budalasto njegovo nesportsko ponašanje, ali netko je morao stati na stanu pravednika, u ovom slučaju, hrvatskih navijača. Milicija je počela tući BBB, dopuštajući divljanje Arkanovih huligana. Ništa novoga u Hrvatskoj. Vlast je i onda, kao i danas, protuhrvatska, s time što je u onakvoj državi to bilo "normalno". Zvone Boban je, riskirajući sportsku karijeru, zaštitio navijače u onoj mjeri u kojoj mu je to bilo moguće. Drugi nisu učinili ništa.
Istoga ljeta, zapriječene su hrvatske ceste balvanima. Pet godina kasnije, Oluja je otpuhala drvosječe. Još pet godina kasnije, drvosječe su kupili nove pile i jedva čekaju da ih upotrijebe. Čeka se samo povoljan trenutak.

Al' čeka i Zvone Boban!

Prije neki dan, u Beogradu je zamalo odigrana utakmica finala Kupa Srbije u nogometu. Zamalo, budući su nogometaši Vojvodine iz Novoga Sada prije kraja napustili teren, ogorčeni tendencioznim suđenjem i vrijeđanjem igrača Partizana koji su ih zvali "pola Mađar-pola ustaša". Uslijedila je žestoka reakcija uprave kluba i dijela novosadske javnosti. Netko se dosjetio, pa usporedio ovu utakmicu s onom iz 1990. godine. Nije dobra usporedba. U Novom Sadu nema ustaša, pa skoro ni Mađara, grad je naseljen tisućama pridošlica iz krajeva koji su trebali postati dijelom Velike Srbije (a nisu), pa je njegova kulturna fizionomija u cijelini promijenjena. Stadion Vojvodine nosi naziv "Karađorđe", što samo potvrđuje konstataciju da od multikulturalizma u Novom Sadu (a i većem dijelu bivše jugoslavenske federalne jedinice Vojvodine) nema niti "M". Uostalom, o tome su se već izjasnili i zastupnici velikih nacija, poput Engleza ili Nijemaca, svojom potvrdom da je multikulturalizam neuspjeli projekt. Dakle, vrijeđati dečke iz Vojvodine da su "pola Mađari-pola ustaše" u najmanju je ruku pogrešno, ali za njih dovoljno uvrjedljivo. Zaboga, bolje da su im vikali da su pedofili, lupeži, stoka,... samo ne Mađari i ustaše.
Nema dana da u Srbiji netko ne priziva ustaše. Na koncu će ih i dozvati!

Započela je oštra polemika na forumima. U pravu su oni koji vele da je šovinizam (koji za tren oka preraste u fašizam) temeljni problem Srbije, te da ga ratni porazi, gubitak Kosova i ekonomsko beznađe kod mladih ljudi samo pojačava. Na žalost, nema vidljivog znaka da će se nešto promijeniti u svijesti prosječnog Srbina-mitomana. On i dalje vjeruje u superiornost svoje nacije, u vječitu ugroženost od susjeda, a onda redom Vatikana, Amerike i ostalog nepravoslavnog svijeta. Rješenje vidi u nasilju i vječitom izazivanju sukoba. Ako nema Hrvata, dobri su i Novosađani.

Al' uvijek se nađe neki Zvone Boban!

Jesam li spomenuo ustaše?

2011-05-01T09:16:00.006+02:00

Srpski mediji imaju neutaživu žeđ za glasnim i nedvojbenim kvalificiranjem svojih susjeda Hrvata, ne samo u njihovoj državi, nego i u svojoj. Na krilima haaške presude hrvatskim generalima, etikete se lijepe nemilice. Zamislite kako bi mogli izgledati budući udžbenici, ako ih budu pisali stručnjaci iz SANU i neke srodne hrvatske institucije, uz blagoslov Save Štrpca, predsjednika Srbije i patrijarha SPC. Ovako izgledaju ovih prvih svibanjskih dana srpski mediji, malo (ali vrlo malo) deformirani.

Danas je Praznik rada, 1. svibnja. Ovaj je praznik poznat po tome što su ustaše protjerale 157 tisuća nedužnih i golorukih Srba, poglavito žena i djece, te invalida, iz Zapadne Srpske Slavonije, u ustaškoj udruženoj zločinačko-genocidnoj akciji "Bljesak". Prema tvrdnjama objektivnih svjedoka poput Stipe Mesića, ustaški bojovnici su, tijekom ove akcije, u tri smjene palili kuće nevinih srpskih građana, čiji je jedini grijeh bio što su Srbi. Ničim izazvana ustaška agresija na goloruki srpski narod proizvela je nekoliko tisuća žrtava, za koje niti jedan ustaša nije odgovarao. Ustaška država se nije zaustavila na tome. Nekoliko mjeseci nakon "Bljeska" uslijedila je nova ustaška akcija pod imenom "Oluja", koja je od strane nezavisnog i nepristranog suda u Haagu okvalificirana kao udruženi zločinački pothvat koji su predvodili Tuđman, Šušak i ustaški generali, među kojima i ozloglašeni ustaša i legionar Ante Gotovina. Ustaše su protjerale skoro milijun golorukih srpskih civila, staraca, žena i djece, te pobile oko 12.756 Srba tijekom ove akcije, a još 6.872 Srbina nakon akcije, o čemu zorno svjedoče preživjeli, kao i malobrojni pošteni Hrvati. Ustaška ideologija nije skorašnjeg datuma. Jedan od poznatijih ustaških bojovnika bio je i Josip Jelačić, koji se još u XIX. stoljeću zločinački udruživao sa svojim sunarodnjacima ustašama radi zatiranja srpskog imena. Tom prilikom stradao je i neznatan broj Mađara. U XX. stoljeću ustaški je pokret dobio nove vođe i sljedbenike, poput Stjepana Radića, ustaškoga popa Alojzija Stepinca, te ponajvećeg ustaše poglavnika Ante Pavelića, sve do posljednjega, ali ne i manje krvoločnoga Franje Tuđmana. Moglo bi se zbrojiti da je u posljednjih sto godina ustaška vlast pobila u svojim zločinačkim logorima ili u udruženim zločinačkim pothvatima više od deset milijuna Srba, a još toliko prognala izvan svoga teritorija koga nepravedno i ničim izazvano naziva državom Hrvatskom. Protiv ustaša borili su se antifašisti udruženi u oslobodilački pokret, koga su činili Titovi partizani i Dražini četnici. Ove dvije oslobodilačke i antifašističke (samim tim i antiustaške) vojske uspjele su nanijeti ustašama velike gubitke, te pobijediti u ratu. Najpoznatiji ustaški logori i stratišta na kojima je pobijeno više od 13 milijuna Srba jesu Jasenovac, Bleiburg, Jadovno, Široki Brijeg, Huda jama, Jajinci, Ada Ciganlija i Sajmište.

Svibanjska događanja od prije dvadeset godina ponovno su u žiži srpske javnosti. Čini se sve kako bi se opravdali zločini nad Hrvatima počinjeni tijekom prve dvije ratne godine. Presuda hrvatskim generalima i očita amnestija srpskih zločina nad Hrvatima dala je jak vjetar u jedra istoj onoj politici koja već sto godina radi protiv stvaranja hrvatske države, a koja je (naizgled) bila do nogu poražena u Domovinskom ratu. Haag je pustio duha iz boce, a ovaj je izletio krvavih očiju, što ne sluti na dobro. Retorika o ustašama, vječitim srpskim neprijateljima, njegovanje mita o srpskom stradanju od ustaša, te krivotvorenje povijesnih činjenica, ponovno su u punom zamahu. Sve smo to već vidjeli u žestokoj promidžbenoj kampanji (1986-1991) koja je bila uvodom u agresiju na Hrvatsku i Hrvate. Je li vrijeme naivnog povjerenja prošlo, ili tek dolazi? Jesmo li spremni prihvatiti da su ustaše svi Hrvati koji stoje na braniku Domovine? Odgovor će biti poznat na prvim parlamentarnim izborima.

Zločinački pothvat u Slankamenu

2011-04-30T18:02:00.006+02:00

Na današnji dan, 1.svibnja 1991. godine, u lijepom srijemskom mjestu Novi Slankamen, dogodio se prvi ozbiljni incident u kome su žrtve bili srijemski Hrvati. Za slabo ili nikako obavještene, navest ću samo nekoliko činjenica koje ovaj incident objektivno opisuju.
U ovom mjestu većinu stanovništva činili su Hrvati, oko 70%. Osim što su bili organizirani oko katoličke župe (o kojoj pisani dokumenti sežu u XI. stoljeće) slankamenski su Hrvati imali i kulturnu udrugu osnovanu još u XIX. stoljeću, a formalno utemeljenu 3. kolovoza 1902. godine, koja je svima bila poznata kao Hrvatski dom. Imala je ona svojih uspona i padova, osobito u vrijeme komunizma, ali preživjela je i činila temelj opstojnosti hrvatskog puka ne samo u ovom mjestu, nego diljem Srijema. Nema Hrvata (ali ni Srbina) koji nije čuo za jedini preživjeli Hrvatski dom u Srijemu. No, on nije bio ustanova zatvorenoga tipa, o čemu mogu posvjedočiti desetci ne-Hrvata koji su aktivno sudjelovali u raznim odjelima, od dramskog do folklornog. Desetljećima unatrag, na zgradi Hrvatskoga doma, u vrijeme državnih praznika, vijorile su dva barjaka: državni (jugoslavenski) i hrvatski (SR Hrvatska). Poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj i promjene državnih obilježja, slankamenski su Hrvati na svom Domu izvjesili novi hrvatski barjak. To je bio povod da ih se medijski sotonizira i pokrene čitav državni stroj kako bi se ovo "ustaško" gnijezdo uništilo. Tog je dana, 1. svibnja 1991. godine, policija skinula hrvatski barjak s Hrvatskog doma. No, Hrvati se nisu dali, te su ga ponovno izvjesili. Reagirala je policija, prepilila barjak, te započela teror nad slankamenskim Hrvatima, čiji je ishod trajno raseljavanje većine hrvatskog pučanstva iz ovoga mjesta. To je bila inicijalna kapsla i za cijeli Srijem, iz kojeg je od toga dana do konca 1993. godine, odselilo cca 30 tisuća Hrvata.
Je li tko spomenuo udruženi zločinački pothvat?
Vrlo brzo, sa Hrvatskoga doma u Novom Slankamenu uklonjen je u natpis. U tom anticivilizacijskom i fašističkom činu izravno su sudjelovali dvojica mještana, Jovica Ješić i Jovica Novaković, uz odobravanje većine domaćih Srba. Nek se znadu njihova imena. Povijest će ih već staviti na mjesto koje zaslužuju, ako već pravosuđe neće.
Dvadeset godina je prošlo od događaja kojega sam opisao. U međuvremenu, dogodilo se nekoliko znakovitih događaja. Nakon pada Miloševića, mala skupina preostalih slankamenskih Hrvata uspjeva povratiti upravu nad zgradom koja se nekoć zvala Hrvatskim domom, ali ju zatiče praznu, opljačkanu i totalno devastiranu. Uspjeva i organizirati proslavu stote obljetnice osnutka, koju su bezuspješno pokušali spriječiti fašističke organizacije u Srbiji, u suradnji s domaćim Srbima i novopridošlim Srbima iz Hrvatske. Upravo taj događaj bio je signal za srpsku vlast da se definitivno obračuna s ostatkom ostatka Hrvata u Slankamenu. Pronađeni su "pošteni" Hrvati koji su maknuli vodstvo koje je ponovno pokrenulo Hrvatski dom, te učinilo sve da Hrvatski dom postane samo jedna oronula zgrada u kojoj nema nikakvih kulturnih događanja. Nekoliko "poštenih" Hrvata koristi je u svoje privatne svrhe, ali zato dobivaju znatna financijska sredstva, podjednako iz Srbije i Hrvatske.
Danas je jubilej tragičnih slankamenskih događanja. "Pošteni Hrvati" nisu se udostojili čak niti otvoriti Hrvatski dom na današnji dan, a kamoli upriličiti nekakvu manifestaciju koja bi imala zadaću sačuvati od zaborava ovaj vrlo važan događaj u povijesti srijemskih Hrvata. Današnje vođe Hrvatskoga doma bili su aktivni sudionici Domovinskoga rata, ali na srpskoj strani. Njihova je uloga bila značajna u "oslobađanju" Vukovara i agresiji na Osijek, ali i na zatiranju svakog traga hrvatske opstojnosti u ovome mjestu. Etničko čišćenje u Slankamenu i cijelome Srijemu bilo je provedeno organizirano, sustavno, uz znanje državnih organa, u to nema nikakve sumnje, puno prije opsade i uništenja Vukovara. Ipak, kako se čini, to se nikada neće kvalificirati kao udruženi zločinački pothvat. A to je jedina ispravna kvalifikacija.
Dragi Slankamenci, razasuti diljem Lijepe Naše i svijeta, čestitam vam što ste preživjeli. Njegujte uspomenu na vaš Slankamen, jer se uistinu imate čime dičiti. U vrijeme dok ste u njemu živjeli, Slankamen je bio i hrvatski i lijep. Danas nije niti sjena, no to i sami znate. Zamjeram vam jedino to što ste tako malo spremni učiniti da se istina o vašem stradanju čuje dalje od vašeg novoga mjesta boravka, što nemate svoga Savu Štrbca. Samozatajnost, skromnost i predanost materijalnim stvarima dugoročno ne donosi korist. Ako to do sada niste i sami uvidjeli, neće vam koristiti niti ovaj post.

Nemoguća usporedba

2011-04-24T12:31:00.004+02:00

U Srbiji nema disonantnih tonova, kad jer riječ o hrvatsko-srpskim odnosima. Poglavito se zastupa mišljenje službenoga Beograda, koje se manje-više razlikuje u nijansama, ovisi o političkoj opciji koja ga zastupa. Sve što se moglo i može čuti odnosi se isključivo na hrvatsko-srpske odnose u Hrvatskoj, bivšoj, sadašnjoj, budućoj. Nevjerojatno zvuči, ali u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji oduvijek žive Hrvati, pa čak i danas, pa čak i u glavnom gradu i oni su svakako u interakciji sa Srbima. O njima nitko ne piše, njihov status i položaj nitko ne promatra, nemaju svog Savu Štrpca, a matična država ih skoro i ne spominje, kao da ih nema. Ako očekujete brojke, neće ih biti ovoga puta. Potaknut preduskrsnom radijskom emisijom „Peščanik“ od 22. travnja ove godine, možda jedine koja ima kritičkiji odnos prema stvarnosti, odlučio sam prokomentirati dvoje sudionika, koji su medijski vrlo zastupljeni u Srbiji i do čijeg se mišljenja općenito ovdje drži.

U svom podsprdljivom komentaru, kao i uvijek kad piše o Hrvatima, Boris Dežulović veli kako je nekoć poznati, a danas poludjeli hrvatski glumac Božidar Alić imao dvije recitacije koje je trebao izrecitirati na Trgu bana Jelačića ovisno o ishodu suđenja. Narod se pripremao za, kako veli, proslavu konačnog trijumfa Tuđmanove politike. Po Dežuloviću, svi dosadašnji hrvatski dužnosnici (nakon osamostaljenja Hrvatske) bili su nesposobni, korumpirani i doveli su državu u totalno rasulo, tako da je sadašnjim vlastima presuda Gotovini došla kao „kec na desetku“. On, nadalje, iznosi svoje mišljenje kako ovo nije presuda cijelom hrvatskom narodu, nego „samo“ njegovim najvišim dužnosnicima iz vremena rata, koje on još naziva i „Tuđmanovih krvavih deset godina“. Glasoviti „brijunski stenogram“ uspoređuje sa sastankom Hitlerovog užeg kabineta pred napad na Poljsku. Osim toga, brilijantni se novinar zgražava nad činjenicom da se branitelji i svi ostali nezadovoljnici bune protiv toga što su ovi transkripti uopće došli do Haaga, a ne zbog toga je li istina što u njima piše. Na koncu, zaključuje kako je histerija u Hrvata otišla predaleko i da samo Majka Božja može znati kamo će sve to odvesti.

Ovako nešto bi se moglo očekivati od Borisa Tadića ili Vuka Jeremića, kao i plejade srpskih novinara poznatih javnosti već dvadeset i više godina. Od nekoga tko se deklarira kao hrvatski intelektualac – nikako. Prvo, nije se narod pripremao za proslavu trijumfa Tuđmanove politike, nego za proslavu vlastite slobode u svojoj državi. Svaki onaj tko ne razumije gorčinu i razočarenje sviju koji su javno prosvjedovali ili zatajno tugovali u svojim domovima, bolje da i ne komentira, poput Dežulovića. Ne radi se o tome je li istina što piše u državnoj arhivi, nego tko smije iznositi povjerljiva dokumenta izvan države! Ako je Mesić to napravio mimo zakona i ovlasti koje je kao predsjednik imao, onda je to uistinu veleizdajnički čin. I točka! Novinari su tu radi informiranja javnosti, oni trebaju istraživati i to uopće nije sporno. Ali, iznositi zaključke na temelju vlastite percepcije, a ne činjenica, to ne spada u novinarstvo. To se zove krivokletstvo. Usporediti Tuđmana s Hitlerom... Da je živ, Milošević bi uzeo Dežulovića za ministra informiranja, a zasigurno bi mogao dobiti zaposlenje i kod Tadića ili Jeremića.

Dubravka Ugrešić evocira svoje uspomene na ratno vrijeme, hoteći prikazati Hrvatsku kao jedinu fašističku državu u Europi. Esej započinje rečenicom: „Početkom rujna 1992. godine krenula sam na posao. Bila sam zaposlena u Zavodu za znanost i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.“

Spisateljica je bila zaposlena? U to vrijeme, Hrvatska je već okupirana, pobijene su tisuće Hrvata, a još više protjerano iz svojih kuća, Vukovar je sravnjen sa zemljom. U to vrijeme, u antifašističkom i kozmopolitskom Beogradu redom se otpuštaju Hrvati sa svojih radnih mjesta (premda ih nije ni bilo na visokim položajima u državnim institucijama), iako lokalni Hrvati nisu rušili balvane po cestama (a također su „izbačeni“ iz srbijanskoga ustava), Hrvatska nije okupirala Šumadiju ili Srijem, pobila ili protjerala lokalno srpsko pučanstvo i proglasila nekakvu NDH na tom prostoru. Uzgred, Srbi su se pobunili što su „izbačeni“ iz hrvatskog ustava, a do njegove promjene je došlo tek godinu dana nakon „balvana“.

„Haranga ili lov na vještice započeo je s Mirom Furlan, čiji je jedini grijeh bio to što joj muž Srbin!“

Nadalje, Ugrešićeva nabraja novinare, pisce, kulturne djelatnike koji su napuštali Hrvatsku ili im je znatno bilo otežano djelovanje. Hrvatska, fašistički monstrum, bila je puna oružja, koje se moglo kupiti na placu pod imenom kvočka (revolver), pilići (meci), kinder-jaje (ručna bomba).

Spisateljica nije bila u Beogradu tih dana. Sve se je moglo kupiti na Zelenom Vijencu i po drugim mjestima pod svojim pravim imenom: kašikara, kalaš, CZ, zolja,... po vrlo pristupačnim cijenama. Kad su već skladišta JNA bila otvorena, mnogi su iskoristili priliku da se opskrbe za potrebe antifašističke borbe. Kod „osloboditelja“ Slavonije moglo se povoljno kupiti TV, škrinja, namještaj, motorne pile, pa i čitave tvornice.

„Ljude je, u to vrijeme, na razne načine gutao mrak.“

U antifašističkoj Srbiji toga doba, u kojoj nije bilo rata, pucano je u hrvatske kuće. Naoružane osobe dolazile su kod srijemskih Hrvata gurali im puščane cijevi u usta, tjerali na napuštanje svojih domova, silovali djevojke, a povremeno ubijali po nekog od uglednijih Hrvata. Za primjer. Niti jednome Hrvatu nije bilo omogućeno objaviti bilo što u srpskim medijima, pače ni demanti bezočnih laži o njihovu protudržavnom djelovanju na teritoriju Srbije. Niti jednome. Na sve terorističke akte naspram Hrvata u Srbiji, niti jednom se nije dogodilo da se „uzvrati“, iako je itekako bilo razloga za samoobranom. A mrak je progutao mnoge srijemske Hrvate, o čemu dakako postoji precizna evidencija.

Jedan primjer srpske fašističke propagande. U ožujku 1990. godine, u beogradskim TV-Novostima, novinarka Zorica Kordić piše članak o navodnom naoružavanju srijemskih Hrvata radi uspostave NDH na tom prostoru. Navode se „neimenovani“ izvori koji vele kako su Dunavom stigli brodovi puni oružja, a Hrvati ih u čamcima prenose i dijele svojim sunarodnjacima. Začudo, i pokraj sustavnog državnog terora vršenog nad njima, srijemski Hrvati nisu iskoristili svo to silno oružje koje im je Tuđman poslao, nego su u najvećem broju protjerani. Svi pokušaji da se ova „vijest“ demantira ostali su bezuspješni.

„U to vrijeme, prema naputku hrvatskog ministarstva kulture, čišćene su biblioteke od nepodobnih knjiga i autora. Ponegdje su gorjele i lomače.“

Početkom svibnja 1992. godine, u Hrvatskom domu u Novom Slankamenu (Srijem, Srbija), skupina hrvatskih Srba upala je u Hrvatsku čitaonicu i na dvorištu spalila knjige od neprocjenjive vrijednosti, uz nazočnost srpske policije. Čitaonica je neprekidno djelovala od 1902. godine, dakle utemeljena je prije beogradske „Politike“, primjerice. Sve se to, gospođo Ugrešić, događalo u antifašističkoj, multinacionalnoj Srbiji u kojoj nije bilo rata. Niste znali? Baš me čudi. Lokalni Srbi, pomognuti od uvježbanih terorista, pokušali su ubiti nekoliko istaknutih kulturnih djelatnika u ovom hrvatskom mjestu, ali im to nije uspjelo. No, uspjelo im je opljačkati i devastirati najstariju čitaonicu u Srijemu, te ju vrlo brzo obojiti u boje srpske zastave (!). Lomača je uništila ne samo knjige, nego i vjeru ovdašnjih Hrvata u opravdanost miroljubive politike naspram većinskog srpskog pučanstva. Trebam li reći da u Slankamenu više nema niti jednoga hrvatskog obilježja, a niti jedan Hrvat nije zaposlen u državnoj upravi.

„Na smeću su bile i moje knjige. Moje kolege, profesori književnosti, šutjeli su!“

U Srijemu, u mjestima u kojima su u većem broju živjeli Hrvati (u nekima su bili i većina), svi su nazivi škola i ulica promijenjeni, tako više nema Šenoe, Nazora, Gaja, Radića i tako dalje, ali su na njihova mjesta došli srpske vojvode iz I. svjetskog rata, Sveti Sava i vladika Nikolaj, osvjedočeni ljubitelj fašizma. To se događalo u antifašističkoj, multikulturnoj, tolerantnoj Srbiji u kojoj nije bilo rata, gospođo Ugrešić. Osnovna škola „Vladimir Nazor“ u Zemunu promijenila je ime, kako bi se zatro i posljednji trag bilo čega hrvatskog u mom gradu. Miniran je samostan Sestara Milosrdnica, utemeljiteljica glasovite Zemunske bolnice, koji se nalazi u centru grada, nakon čega one definitivno napuštaju Zemun. U fašističkom Zagrebu i danas radi pravoslavna gimnazija i srpska „Prosvjeta“, Pupovac, Stanimirović, Uzelac i ostali sjede u udobnim državnim foteljama, a za boravka u Srbiji bestijalno se provode na račun hrvatskih poreznih obveznika. Fašistička Hrvatska obilježava sjećanje na Jasenovac, obnavlja Teslinu i Milankovićevu kuću, pače i četnički spomenik u Srbu, dočim antifašistička Srbija ne želi ni čuti, a kamoli adaptirati rodnu kuću bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. O svemu tome šute moje kolege i susjedi, ali šutite i Vi, gospođo Ugrešić.

Kada sam profesoru i dugogodišnjem suradniku rekla da odlazim s fakulteta, on je rekao: „To je najbolje što možete učiniti.“ I ni riječi manje. I ni riječi više. I ni riječi – nikada poslije.

Autora ovih redaka, u zimu 1990. godine , pozvao je direktor firme u kojoj je bio zaposlen i ovim riječima se obratio: „Čuj, moram ti reći da ovo nije moja osobna odluka, ali – dobio si otkaz. Hrvatima i Slovencima više nema mjesta kod nas! Pametan si, snaći ćeš se već nekako.“ Ni riječi manje, više, niti ikada. U antifašističkoj Srbiji, gospođo Ugrešić, prije nego je počeo rat u Hrvatskoj! Nekako u istom razdoblju, Hrvate se otpuštalo s posla po hitnom postupku, pače i u privatnim poduzećima. Jedan moj prijatelj, brilijantni student, sudac u jednom općinskom sudu u bivšoj jugoslavenskoj pokrajini Vojvodini, prepričava kako su ga najurili s posla riječima: „Neće nama ustaše suditi u srpskim sudovima!“

Ne omalovažavajući spisateljske niti intelektualne kapacitete Dežulovića ili Ugrešićeve, moram reći kako mi se gadi permanetno pljuvanje po Hrvatima, ne samo iz ratnoga razdoblja, nego i danas. Mogu čak i vjerovati kako su imali neugodnosti zbog svog djelovanja ili svjetonazora, ali to je neusporedivo sa srpskim fašizmom koji, u stanovitim tragovima, postoji i danas. Sve što sam rekao spreman sam povući onoga dana kad u centru Beograda, ili najdalje u Zemunu, bude otvoren Hrvatski kulturni centar koji će financirati srpska država. Budite uvjereni da se to nikada neće dogoditi. Barem dok Srbi vladaju Beogradom.

Da su moji sunarodnjaci porušili Čačak ili Niš, odveli u zarobljeništvo tisuće Srba, pobili i protjerali 150 tisuća Srba iz Srijema i Bačke, savjest mi ne bi dopustila da se žalim na činjenicu da su me susjedi Srbi poprijeko gledali. Osobito ako sam se rugao njihovoj borbi za nacionalno oslobođenje i nezavisnu državu.

Za podsjetnik, preporučam čitateljima tekstova spomenutih talentiranih pisaca kratki uvid u činjenice. Usporedbe radi.

1986. godine Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU) završava pisanje Memoranduma u kome se definira navodni neravnopravni položaj Srba i Srbije u jugoslavenskoj federaciji.

23. rujna 1987. godine održana je VIII. sjednica srpskih komunista na kojoj je Slobodan Milošević praktički preuzeo svu vlast u Srbiji.

9.srpnja 1988. godine, započela je nasilna promjena ustavnog uređenja SFRJ pučem u Novome Sadu („jogurt-revolucija“), čiji je završetak 5. listopada iste godine za posljedicu imao formalno rušenje ustavnog poretka SFRJ.

28.lipnja 1989. godine, na mitingu na Kosovu (Gazimestan), Milošević najavio krvavi raspad SFRJ.

Hrvatski narod u SR Hrvatskoj koristi svoje ustavno pravo za odcjepljenje od SFRJ, te nakon demokratskih izbora, Hrvatski državni sabor zasjeda 30.svibnja 1990. godine koji je proglašen Danom državnosti. Iste godine, potaknuti i logistički pomognuti iz Srbije, lokalni Srbi u dalmatinskom zaleđu blokiraju ceste 17. kolovoza („balvan revolucija“).

31.ožujka 1991. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ubijaju hrvatskog policajca Josipa Jovića.

1.svibnja 1991. godine, srpski fašisti režu i uklanjaju hrvatski barjak s najstarije hrvatske kulturne ustanove u Istočnome Srijemu, s Hrvatskog doma u Novom Slankamenu, a mještanima prijete ubojstvima.

2.svibnja 1991. godine izvršen je masakr nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu naselju.

19. svibnja 1991. godine hrvatski narod na referendumu izjašnjava se za samostalnost.

2. kolovoza 1991. godine izvršen je masakr nad hrvatskim civilima u Dalju, Erdutu i Aljmašu.

7. rujna 1991. godine faktički je priznata nezavisna Republika Hrvatska, međunarodno diplomatsko priznanje uslijedilo je 15. siječnja 1992. godine, a prijam u UN 22. svibnja 1992. godine.

Pobunjeni Srbi iz Hrvatske, uz svaku vrstu pomoći Srbije, pobili su ili protjerali više od 150 tisuća Hrvata iz takozvane Krajine, koja nikada nije bila tretirana kao međunarodni subjekt.

5.kolovoza 1995. godine, za samo 72 sata, vojska RH oslobodila je okupirani dio državnoga teritorija. Tom prilikom zbrinula je najmanje 10 tisuća starih osoba srpske nacionalnosti koje su mladi napustili tijekom bijega u Srbiju. Nakon „Oluje“, srpski teroristi pokušavaju nasilno izbaciti preostale srijemske Hrvate iz svojih stanova i kuća, kako bi u njih smjestili izbjegle Srbe iz takozvane Krajine. Za zločine tijekom „Oluje“ RH je vodila preko 4000 postupaka i osudila preko 2000 počinitelja raznih kriminalnih djela. Za zločine nad srijemskim Hrvatima nitko nije odgovarao.

Ovo su fakti bez kojih nema razumijevanja srpske agresije na Hrvatsku i opravdanog razočarenja Hrvata u presude haaškog tribunala. Ovo su fakti koji dokazuju nemogućnost bilo kakvog izjednačavanja krivnje. Ovo su fakti koji jasno predočavaju tko je odgovoran za stradanje tisuća ljudi, te nijedna drukčija interpretacija ovih povijesnih događanja ne može biti vjerodostojna, kao što nema drukčijeg tumačenja uloge Hitlerove nacističke Njemačke.

Ovdje nema mjesta relativiziranju.

Sretan Uskrs!

2011-04-23T09:54:00.002+02:00

Svim kršćanima, posjetiteljima bloga CroSirmium,
želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

Selektivno pravo

2011-04-17T14:45:00.001+02:00

Dok se nizozemski sudac smije, zadovoljan što je ispunio očekivanja svojih poslodavaca i uz to napunio vlastiti bankovni račun, pun je eter komentara na njegovu posljednju presudu, kojom su dvojica hrvatskih generala osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Presuda odgovara nekim krugovima u EU koji ne znaju što bi učinili s prostorom koji nazivaju i Zapadni Balkan, te su odlučili izjednačiti žrtve i krvnike prema unaprijed određenim mjerilima.

Ne, nema to veze s pravdom, ali, na žalost, ni s pravom.

No, što se može. To je trenutačni odnos snaga u svijetu. Po tome, moguće je da nekoliko navijača beogradskoga Partizana za ubojstvo francuskog navijača dobiju istu kaznu kao i hrvatski generali, ali je isto tako moguće da namjerno (suci bi rekli neselektivno) rušenje Vukovara ima manju težinu od vojne operacije Oluja, i tako bismo mogli redati primjer do primjera.

Živimo u takvom svijetu u kome se odluke donose na temelju privatnih interesa, koji često ne moraju biti i državni. U centru donošenja odluka je novac i to treba biti jasno svima.
Čitajući komentare na raznim portalima, izdvajaju se dva ekstremna mišljenja. Jedno je srpsko i ono ide za tim da će slijedeći pokušaj ostvarenja Velike Srbije, čija je zapadna granica na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, biti napokon uspješan. Drugo je hrvatsko: ako ponovno dođe do hrvatsko-srpskoga rata, onda ne treba stati kod Banjaluke, nego tjerati do Zemuna i Drine, jer će kazna opet biti ista. Povijest i statistika, na žalost, govore da će sukoba i rata zasigurno biti, budući nisu riješeni glavni problemi.
Kad je već riječ o problemima, presude Haaškoga suda samo su pogoršale stanje u hrvatsko-srpskim odnosima, vrativši sat unatrag dvadeset godina, a možda i cijelih sto. Na žalost, imam dojam da je netko upravo i htio da se to dogodi.

Bolje ne praviti povijesne usporedbe, jer one potiču na nasilje. Kako opravdati bombardiranje njemačkih gradova na koncu WW2, uz milijune žrtava i opravdanje kako se radi o osveti za njemačku fašističku avanturu? Zar to nije bilo neselektivno bombardiranje? Ako se prihvati "princip" da pobjednici ne trunu u zatvorima, onda je sasvim OK da đeneral Mladić uživa svoje penzionerske dane, jer bi on (u tumačenju Haaškoga suda) trebao biti pobjednik. No, tko se zadnji smije...

Teško će biti narednim generacijama Hrvata i Srba koji će učiti povijest kao u zrcalu.

Srbija se, izgleda, već suočila s poviješću, pa je izjednačila četnike i partizane na antifašističkoj razini, premda su se gledali preko cijevi. Hrvatska bi, dakle, trebala revidirati svoje stajalište o NDH, pa je proglasiti jednim od pokušaja uspostavljanja nezavisne države, a zaboraviti njezine fašističke protagoniste. Ako će Srbi praviti memorijalni centar Draža Mihajlović, nije nedopušteno stomatološki fakultet u Zagrebu nazvati Dr. Ante Pavelić. I jedan i drugi su bili spremni, jedan za Dom, drugi za (antifašističko) klanje.

Ne, povijest više ne pišu pobjednici, ili se suvremena "pobjeda" drukčije definira. U svakom slučaju, moćnici će već ugurati Hrvatsku i Srbiju u neku zajednicu kako bi ih lakše kontrolirali i pljačkali. Shvatio je to i grobar Toma Nikolić, pa želi zasjesti na srpsko prijestolje prije nego se Šešelj vrati iz Haaga i zakuha političku juhu u Srbiji. Sad ili nikad treba srušiti Tadića, ukloniti druge kandidate, te mirno pregovarati s EU-moćnicima s pozicije lidera u regiji, kad je već Hrvatskoj zaljepljena etiketa zločinačke države. Kad Tadić, nakon pobjede u Haagu nad Hrvatskom, dobije kandidaturu za EU, onda je kasno za Šešelja i Tomu. Doduše, Srbi to znaju riješiti i kraćim putem (Obrenović, Đinđić).

Selektivno smo nesretni, ne zato što smo glupi, nego što smo mali i ne znamo puno krasti poput bivših kolonijalnih sila i zato će nam uvijek biti ovako. Mi Hrvati uvijek ćemo imati Jelačića i Gotovinu, ali to nam neće donositi sreću. Samo trenutačnu radost, ushićenje i buđenje nacionalnoga zanosa, nakon koga padamo u duboku depresiju. I tako u ciklusima.

Dresden, nekažnjeni zločin

Vukovar, selektivno bombardiranje

Krvava njiva

2011-04-16T20:57:00.003+02:00

Dok sjedite u svojim udobnim naslonjačima i gledate TV, promislite: jeste li sretni danas?

Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći:

JUDA: Sagriješih predavši krv nedužnu!

EVANÐELIST: Odgovoriše:

GLAVARI: Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!

EVANÐELIST: I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi. Glavari svećenički uzeše
srebrnjake i rekoše:

SVI: Nije dopušteno staviti ih u hramsku riznicu jer su krvarina.

EVANÐELIST: Posavjetuju se i kupe za njih lončarovu njivu za ukop stranaca.

Stoga se ona njiva zove ʺKrvava njivaʺ sve do danas. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji:

Uzeše trideset srebrnjaka ‐ cijenu Neprocjenjivoga kojega procijeniše sinovi Izraelovi ‐ i dadoše ih za njivu lončarovu kako im naredi Gospodin.

Posljednja bitka Domovinskoga rata

2011-03-14T18:36:00.009+01:00

Napokon će odahnuti milijuni znatiželjnika, kad se u Haaškoj sudnici pročita presuda hrvatskim generalima, a to će se dogoditi 15. travnja. Nije mogao biti odabran bolji datum. Samo dva dana nakon izricanja presude, uslijedit će Cvjetnica, pa Veliki Tjedan i Uskrs. Idealno za obje strane.
Obje strane?

U ovom slučaju nema drukčijeg tumačenja, osim postojanja pobjednika i poraženog. Ako hrvatski generali budu osuđeni, Srbi su pobijedili. To nitko neće moći osporiti. Nakon toga uslijedit će već pripremljeni scenarij sveopćeg ponižavanja Hrvata, da bi na koncu sve završilo velikodušnom ponudom za ulaskom u neku novu zajednicu, uniju, savez, u kom će formalno Hrvati biti ravnopravni, a zapravo će postati tuđe sluge. Najteža posljedica bit će gubitak suvereniteta, odnosno Hrvati će imati državu samo na papiru, formalno, ali neće njome i upravljati.
Druga mogućnost jest oslobađajuća presuda. No, što bi ona značila? Na prvom mjestu, potvrdu precizne definicije karaktera rata, jer je on uistinu bio i oslobodilački i obrambeni. Nakon toga, padaju u vodu sva lažna svjedočenja i namjerni pokušaji da se rat kriminalizira i proglasi građanskim. Stavila bi se točka i moglo bi se pristupiti vođenju jedne smirenije vanjske politike, a susjednu Srbiju postavilo na mjesto koje joj i pripada - agresorsko i gubitničko.
Nema srednjih rješenja! Nema poravnavanja, niti izjednačavanja! Ne može biti neriješeno - pobjeda ili poraz. Zato, budimo pripravni i dočekajmo presudu u duhu Uskrsa, čak i ako nismo praktični vjernici, jer nakon ove presude ništa više neće biti isto.

Zakašnjeli potezi očajnika

2011-02-26T19:21:00.003+01:00

Nije vrijeme da se progovori o temi "vojvođanskih Hrvata", dok Zagreb vrije i gori, kao što već dvadeset godina nije vrijeme da se ova grana hrvatskoga roda uopće i spomene. No, već je deset dana prošlo od objavljivanja otvorenoga pisma što su ga napisali i potpisali subotički politički prvaci, a koje nije naišlo na bilo kakav odjek u javnosti, te ću ga prokomentirati radi umirivanja vlastite savjesti da i o ovom pitanju ništa nisam prešutio.
Radi se, prevedeno na hrvatski, o zakašnjelom reagiranju DSHV-a na agresivne nastupe tzv. bunjevačke zajednice u Srbiji, koja ima potporu srpskih vlasti već nekoliko godina. Da se razumijemo: gospodaBunjevci koji nisu Hrvati pretjerali su sve granice lijepog ponašanja, ali nisu prekršili zakone Republike Srbije. Oni vele kako su nacionalna manjina, ali nisu Hrvati, te da je njihova matična država Srbija. Skok u vlastiti trbuh. I sada, Subotičani pišu otvoreno pismo koje naslovljavaju na desetke adresa. Na iste te adrese skoro isti ljudi slali su otvorena pisma i kad je trebalo oklafrati svoje sunarodnjake koji jesu Hrvati (samo drukčijeg političkog mišljenja), pa uočavam veliku sličnost među ova dva pisma. Dakle, ozbiljnijom raščlambom došlo bi se do zaključka da je uvijek postojao neki ozbiljan razlog za pisanje.
No, nije tako.
Zašto su se DSHV-ovci odlučili ovako temeljito obratiti srpskim i hrvatskim autoritetima? Na jesen će biti popis stanovništva u Srbiji, bit će i izbora, pa treba osigurati "glasačku bazu". Kad bi se na sadašnjih 70-ak tisuća deklariranih Hrvata dodalo i još 25 tisuća deklariranih Bunjevaca, eto cifre od sto tisuća. Lijepa prilika da se Kuntić predstavi kao njihov zastupnik, povukavši analogiju s Pupovcem u Hrvatskoj.
Ne ide tako. Bunjevce više nitko ne može nagovoriti da postanu Hrvati. S druge strane, kad im je priznat status nacionalne manjine, DSHV se smješkao, jednako kao i kad im je maternji jezik (bunjevački) priznat kao službeni jezik u Vojvodini ili kad su dobili svoje medije na istom jeziku. Onda je bilo nužno reagirati, najoštrije, prosvjedovati, animirati hrvatsku i svjetsku javnost, Vijeće Europe,... Ali, kako bi onda Kuntić zasjeo u Tadićev zastupnički stolac u srpskoj skupštini i postao nijemi promatrač skupštinskih zasjedanja?

Nekoliko puta sam pregledao tko su potpisnici otvorenoga pisma. Većinu poznam. Mnogih uglednika nema, među njima i jedan broj osnivača DSHV-a. Ista je sudbina, izgleda, zadesila DSHV, kao i HDZ: daleko su odmakli od izvornih načela. Veliki je ovo promašaj za DSHV, ali ne čudi, jer se ovo vodstvo odavna otuđilo od svoga naroda i posvetilo samo stjecanju materijalnih dobitaka.
Da se je ovo dogodilo u trenutku kad su Bunjevci aplicirali za status naroda, pozdravio bih ovo uz salve i vatromet. Danas, tumačim ovo samo kao potez očajnika.

Reciprocitet - vrhunsko licemjerje!

2011-02-20T13:16:00.006+01:00

Rješavanje „srpskoga pitanja“ mnogi politički eksperti (i „eksperti“) drže ključnim za političku i makroekonomsku stabilnost u jugoistočnoj Europi, odnosno ovom geopolitičkom prostoru kojem se sve više dodjeljuju naslovi poput Balkanska unija, Zapadni Balkan i ini s ciljem nasilnog prekrajanja volje naroda koji na tom prostoru žive za samostalnošću. Pitanje je na koje postoji nekoliko odgovora, od kojih su dva dominantna. Prvi odgovor, ili rješenje ovoga pitanja, jest srpski, a on je prisutan još od stjecanja samostalnosti Srbije potkraj XIX. stoljeća i uz male preinake glasi: Srbi žele državu u kojoj će svim raspoloživim resursima hegemono raspolagati srpska politička elita. U tom rješenju bivša SFRJ bila je skoro idealna državna tvorevina, premda ni ona nije zadovoljavala baš sve srpske potrebe. Drugo rješenje proistječe iz rezultata raspada SFRJ i želje naroda koji su tu državu tvorili za samostalnošću i kreiranjem vlastitoga puta razvitka, koji počiva na odricanju od srpske i bilo čije hegemonije. Rat u kome je Hrvatska pobijedila trebao je upravo promovirati provedbu tog drugog rješenja.

No, ako za trenutak zaboravimo raspad bivše države i posvetimo se aktualnoj situaciji, nije teško zaključiti kako se pristupa kreiranju ekonomske i političke stabilnosti „regiona“. Ucjenjena Hrvatska, vođena nesposobnim i korumpiranim političarima, pristala je na preinaku rezultata rata u kojem je pobijedila, tako da njegova definicija više nije „oslobodilački“, nego „građanski“. Ta definicija zatvara mnoga poglavlja iz bliske nam prošlosti, a otvara put na kojem je moguće utamničiti generale pobjedničke vojske, dok istodobno poražena strana svoje osumnjičenike za najteže ratne zločine nakon WW2 ponosno čuva i njeguje mit o njihovoj „slavnoj“ ulozi u obrani nacionalne časti.

Za ovakav slijed događaja isključiva krivnja je na hrvatskoj strani.

Nit je Hrvatska nagrađena zbog „konstruktivne suradnje“, nit je Srbija kažnjena zbog nesuradnje. Čini se, upravo je obratno.

Ovih dana privlači pozornost izjava jednog srpskog ministra o tome kako Srbi u Hrvatskoj trebaju dobiti državnu konstitutivnost. Dakle, vraćanje u Titovo i Miloševićevo vrijeme i potvrda da se u srpskoj politici strateški ništa ne mijenja. Istim povodom, hrvatska strana odgovara stidljivom izjavom svoga veleposlanika u Beogradu da će se „Hrvatska založiti za reciprocitet u pravima Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji“. Ovo je do te mjere licemjerno i uvredljivo za Hrvate (osobito za one u Srbiji), da moram ovome posvetiti svoj komentar.

Da bi se u nekoj (političkoj) stvari moglo uopće primjeniti pravilo reciprociteta, moraju postojati odgovarajući preduvjeti. Kad su hrvatsko-srpski odnosi u pitanju, to ne bi trebalo biti preteško, ali očito da jest. Može li se položaj Hrvata u Srbiji usporediti s položajem Srba u Hrvatskoj? Naravno i to ću vrlo rado učiniti.

Autohtoni Hrvati žive na prostoru Srijema (i Bačke) stoljećima. Neću ulaziti u dublju analizu (budući treba puno prostora), ali uz Dunav Hrvati žive praktički „od stoljeća sedmog“. Na tom su prostoru oni starosjedioci, bez obzira u kojoj su državi živjeli. Država Srbija je suverena u Srijemu od 1991. godine, zapravo od 2006. godine kad je formalno postala samostalna (nakon izlaska Crne Gore iz državne zajednice SiCG). Za vrijeme raspada SFRJ (u kojoj su Hrvati bili konstitutivni narod, ne zaboravimo), Srbija je vršila sustavni teror nad Hrvatima na svom teritoriju (Srijemu, Beogradu i Zemunu), što je rezultiralo masovnim iseljavanjem Hrvata najčešće u Hrvatsku. Niti jednom se nije dogodilo da su Hrvati na teror uzvratili bilo kakvom metodom samoobrane, niti su učinili bilo kakav zločin prema državi Srbiji ili većinskom srpskom narodu.

Srbi se u Hrvatsku doseljavaju sa svog povijesnog prostora, nastanjujući oblasti koje nikada nisu pripadale državi Srbiji. U vrijeme raspada SFRJ, Srbi u Hrvatskoj masovno sudjeluju u oružanoj pobuni protiv države Hrvatske, rade najteže zločine uz pomoć sunarodnika iz Srbije s ciljem odvajanja dijela državnog teritorija i njegovog pripajanja Srbiji.

Ima li ovdje mjesta za bilo kakvu usporedbu? Može li se govoriti o jednakoj krivnji Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, pa im onda dodijeliti jednake „kazne“ ili jednaka „prava“?

Na žalost, kako sam već rekao, hrvatska je strana ta koja promiče politiku jednakosti u pravima, ali u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Evo zašto.

Nikad se neće dogoditi da Srbija uopće spomene kako na njezinom današnjem državnom teritoriju žive autohtoni Hrvati. To se vidi i po istraživanjima među mladeži i po obrazovnim programima. Hrvati su svedeni na statističku anomaliju. Na koncu, pogledajte medije u Hrvatskoj i Srbiji, pa ćete imati preciznu sliku o zastupljenosti jednih i drugih.

Nikad se neće dogoditi da Srbija prizna svoju ulogu u protjerivanju Hrvata iz Srijema, niti u agresiji na državu Hrvatsku. O prekomjernoj ulozi sile u tim događanjima da i ne govorim.

Nikad Srbija neće prihvatiti samostalnu Hrvatsku, a pogotovu njezine sadašnje granice. Formalno da, ali suštinski – ne. To je posve razvidno iz novoga „prijedloga“ za konstitutivnošću Srba u Hrvatskoj.

Gospodin Kuprešak, hrvatski veleposlanik u Beogradu, iznosi ideju o reciprocitetu, znajući da je Hrvatska sve učinila da srijemske Hrvate učini politički mrtvima, da ih svede na minornu folklornu skupinu, te da ih prepusti totalnoj asimilaciji. Ili, bolje reći, ništa nije učinila da ih afirmira na političkoj razini. No, ako je reciprocitet službeno stajalište Zagreba, kako se misli to stajalište provesti u djelo? Natjerat će Tadića da promjeni srpki ustav i uvede članak da je „...Srbija država Srba, Hrvata i ostalih nacionalnih zajednica...“? Nekad se ne mogu načuditi naivnosti (da ne upotrijebim riječ koju bih zapravo trebao) hrvatskih dužnosnika u svojoj nakani da se budućnost države i naroda gradi zatiranjem prošlosti. Da je Hrvatska imala minimum sluha za svoje strateške interese (pa i zaštitu hrvatske manjine u Srbiji), najmanje što je trebala napraviti jest otvaranje hrvatskoga konzulata u Zemunu i obnavljanje Jelačićeve rodne kuće u Petrovaradinu. Onda bi mogli povjerovati u ozbiljne namjere u svezi rješavanja hrvatsko-srpskih odnosa na temelju reciprociteta.

Sve smo bliži, čini se, novom srljanju u propast zvanu Balkanska unija, ili predvorje Europske unije, u kojoj će vodeća država biti Turska i koja će postati jedna ekonomska unija čije će priključenje EU nastupiti tek kad se stabilizira ekonomski i politički. U prijevodu – uzalud nam trud, Hrvati!

(Ne)predvidljivi scenarij

2011-01-29T18:20:00.005+01:00

„Prema Ustavu, Balkanija je savez nezavisnih država u čijem su sastavu: Republika Srbija, Republika Srpska, Republika Hrvatska, Republika Crna Gora, Republika Albanija, Republika BH Federacija, Republika Kosovo te Republika Makedonija.“

Noćna mora za sve, osim za Srbe!

Ali, ide li doista politika tzv. međunarodne zajednice k tome cilju?

Ako je suditi po ponašanju hrvatske diplomacije u Beogradu, to je već svršena stvar. U vrijeme najveće političke krize od utemeljenja (posljednje) hrvatske države, nikad nije bilo toliko upucavanja Srbiji kao u posljednja dva mjeseca. Hrvatski veleposlanik rado se pojavljuje na javnim mjestima u vrijeme praznika u društvu srpskih političara ili gospodarstvenika, pače i u dane kad je to bilo krajnje neprimjereno (uhićenje Purde, primjerice). Ne smeta službenom Zagrebu ni to što su napokon objavljena svjedočanstva iz srpskoga logora u Nišu, u kome su tijekom „građanskoga rata“ zatvarani, mučeni i ubijani hrvatski vojnici i civili, te ponosno i s ushićenjem predstavlja „prvu damu mediteranske glazbe“ koja se, zapravo, ne sjeća svoga obećanja da u Srbiji zapjevati neće, budući su joj (neki) Srbi iščupali dušu. Hrvatska žurno priprema svoj nastup na predstojećem Sajmu turizma u Beogradu, na kome će biti glamurozno predstavljena njezina turistička ponuda. Već nekoliko godina unazad, u Zemunu se održavaju Dani Hvara, pa će tako biti i ove zime. Ima toga još. Ne pada na pamet gospodi s Dedinja niti spomenuti srijemske Hrvate, a kamoli posjetiti ih u trenucima kada polagano izdišu, osim skoro inkognito na Božićnoj misi u Zemunu. No, srijemskim je Hrvatima već pun kufer hrvatske diplomacije, još od Markovića (financijske makinacije), preko Staničića (u vrijeme obnašanja dužnosti u Bugarskoj davao neprimjerene izjave o „toplim“ i „hladnim“ Hrvatima), te Kuprešaka (promicatelj kulturnih vrjednota poput Tereze), tako da se doima kako se u Beograd dolazi na višegodišnji nagradni odmor.

Sve se to događa u trenutku kad se prijeti hrvatskim braniteljima, a preko njih i čitavoj naciji. Prijeti se s ciljem poništavanja rezultata rata u kom se hrvatski narod izborio za samostalnu državu i revidiranjem povijesnih činjenica. To više uopće nije upitno. Primjer njemačko-francuske pomirbe uopće nije vjerodostojan, budući su se Nijemci najprije pokajali, zatim i platili za svoje zločine, pa tek onda tvorili dobrosusjedske odnose s Francuzima. Katarzu proživljavaju i današnje generacije Nijemaca.

O čemu razmišljaju hrvatski politički prvaci, dok su Mladić i Hadžić na slobodi i dok se cijela Srbija smije Brammertzovim kritikama o nesuradnji s Haagom? Da ironija bude veća, srpski je sud donio presudu dečkima koji su u navijačkoj tuči u centru Beograda prebili jednoga Francuza (koji je, na žalost, preminuo) na kazne do 35 godina zatvora, a za zločine u Vukovaru Šljivančanin dobiva samo deset. Hrvatsko vodstvo srlja u novu zajednicu sa Srbima tolerirajući njihovu unisonu rehabilitaciju srpskoga fašizma, gdje treba očekivati i iskapanje kostiju Draže Mihajlovića i vjerojatno davanje statusa sveca. Kako bi uopće mogla funkcionirati ta nova zajednica u kojoj bi gubitnici pisali udžbenike povijesti? Moglo bi se dogoditi da jedan od pisaca takvog udžbenika bude i Miljenko Jergović, koji đenerala Dražu doživljava kao trodimenzionalnu osobu.

Proces ujedinjavanja se nastavlja. Ceca bi na Maksimir, uvjerena kako će ju doći slušati (i gledati) deseci tisuća razdraganih Hrvata, kojima ne smeta što je ona bila supruga Miloševićeva krvoloka Arkana. Partybreakersi su najavljeni s dva koncerta u Zagrebu. Frontman banda, Cane, tim je povodom dao interview zagrebačkom tisku u kome govori o globalnoj politici i tekućim problemima među umjetnicima. Vrlo odmjeren nastup, što ne čudi, budući je njegova mati Hrvatica iz Srijema. Proces "ujedinjenja" mogao bi biti okončan koncertom Olivera Dragojevića na beogradskom Ušću, na istom mjestu sa koga je Milošević odapeo svoje otrovne strijele put Hrvatske. Ovo je, dakako, samo predmnijevanje, ali se u beogradskim „kulturnim krugovima“ i ovo spominje kao mogućnost.

Vratimo se izmišljenom citatu s početka teksta. Nova zajednica, u koju Hrvati svjesno srljaju i bez magle, bit će zajednica pod srpskom dominacijom, koja će se, ponovno, morati raspadati u krvi. Ovoga puta, Hrvati će dati legitimitet toj „državi“, pa će dakle i njihova odgovornost za krvavi raspad biti najveća, jednako kao što su Srbi skrivili krvavi raspad SFRJ. Što je sve bilo na stolu za kartanje, kad se je morala donijeti ovakva odluka – kasno ćemo doznati.

Danas su prosvjedovali hrvatski branitelji u Vukovaru. Srpski mediji sa smiješkom komentiraju taj prosvjed, uz skriveni komentar: „Tko se zadnji smije...“.

Samo je ime ostalo

2011-01-16T10:10:00.003+01:00

Svaka sličnost je slučajna: nositelji Next-Yu politike

Nema više nepoznanica, kad je aktualna hrvatska vlast u pitanju. Ova garnitura povlači očajničke poteze, po dikatatu izvana, koji imaju za cilj ispunjenje krajnjeg cilja: ostati na vlasti pod svaku cijenu pristajanjem na sve što izvana zapovijedaju.

Vratili smo se u 1945. godinu, kad je trebalo plaćati prevelike račune što ih je poglavnik napravio, a oni su se odnosili na odricanje od nacionalnog i državnog suvereniteta, te znatnog dijela teritorija. Posljedice su poznate: ne samo da je izgubljena država, nego i veći dio naroda. Uz to, sve što je mislilo i htjelo progovoriti hrvatski, ušutkano je i osuđeno na podaništvo i duboki naklon pred pobjednicima.

Zašto smo dopustili da se ponovno nađemo na strani poraženih, kad se to nije dogodilo? To je jedino pitanje koje mi se postavlja ovih dana, kad je očito da su hrvatski politički prvaci istaknuli bijelu zastavu. Moglo bi se, čak, reći – skinuli gaće.

Beogradski mediji s užitkom daju prostora provjerenim srpskim „borcima za pravdu“, ali puno je zanimljivije sve ono što se događa među prostim pukom, na ulici, na pijaci, na radnim mjestima. Nakon stanovite stanke, ponovno se čuje retorika iz devedesetih o ustaškim zločinima, o tome kako će pravda napokon pobijediti, a Srbija dobiti nagradu koja je nekada imala ime „svi Srbi u jednoj državi“, samo što bi se ta država sutra mogla zvati EU. U čitavoj priči osnovna ideja je ta da se zaboravi fašistička prošlost Srbije, a istakne ista takva prošlost Hrvatske. Jedina smetnja takvom slijedu događaja bila je Hrvatska i Hrvati, ali to se danas promijenilo.

Rekao bih, s ogromnim nestrpljenjem očekuje se presuda generalu Gotovini, jer će to biti točka na Domovinski rat (vjerojatno ga tako više nećemo smjeti zvati), potvrda definicije da se radilo o građanskome ratu, te oduzimanje prava Hrvatskoj da tuži Srbiju za genocid (i bilo što drugo), kao i utiranje puta Velikoj Srbiji. Slučaj Purda samo je lakmus, pokusni balon, kako bi se vidjela reakcija Hrvatske, a ona je bila više nego zadovoljavajuća, gledano iz Beograda.

Na krilima novog srpskog nacionalizma, osokolili su se razni Štrbci, pa se čini kao da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, te ju stiže zaslužena kazna, poput one nakon WW2. Nitko, ali baš nitko nije za to kriv – osim hrvatskih vlasti. Osjećao sam se poniženo gledajući reportažu RTS-a sa dočeka "srpske nove godine" (13. siječnja) iz jedne beogradske kavane, na kome je nazočio i hrvatski veleposlanik u Beogradu (ime nebitno, ali spomenut ću ga: Željko Kuprešanin). Veselo okruženje, alkohol, srpski narodnjaci, a Srbija zapovijeda uhićenjem hrvatskih branitelja. Nazdravlje, Željko!

Je li mogao tko zamisliti da (poražena) Njemačka tuži Englesku ili SAD za prekomjerno granatiranje njemačkih gradova i ubijanje civila? Ili, nama bliže, možete li zamisliti da NDH tuži SFRJ za neselektivno ubijanje njezinih državljana? Ili, još bliže: može li Srbija tužiti NATO za dvije tisuće poginulih u bombardiranju 1999. godine? Odgovori su poznati i društveno prihvatljivi. Ali, zato je moguće da Srbija traži uhićenje Hrvata iz onih područja koje je držala pod okupacijom i to ova Srbija koja svoje ratne zločince (najveće nakon WW2) ne želi predati sudu u Haagu. Tako će se dogoditi da pobjedniku sude, a agresora nagrade! Srbi su se uzoholili, pa neke svoje „kulturne“ programe nazivaju NEXT-YU, aludirajući na sve ubrzanije procese „reintegracije“ prostora ex-yu.

Neć biti iznenađenje ako se, kroz koju godinu, na automobilima u „regionu“ pojave i ovakve pločice. To će biti kazna svima koji apstiniraju u političkom životu Hrvatske (napose na izborima), koji uživaju u svojim hedonističkim navikama, a drugima prepuštaju donošenje strategijskih nacionalnih odluka. Dakako, to je i nagrada Srbima za dosljednost u provođenju nacionalne strategije. Na koncu, prenosim i pismo što su ga najvišim državnim dužnosnicima RH uputili branitelji Splita. Držim da su pogodili i adresu i temu, a odjek toga pisma bit će vidljiv vrlo brzo, čak i prije presude generalu Gotovini. Bojim se da je, u ovom trenutku, od Hrvatske ostalo samo ime i ponešto državnih (grafičkih) obilježja.

Poštovani ministre pravosuđa RH gospodine Dražene Bošnjakoviću,

odlučno odbijamo mogućnost procesuiranja hrvatskih branitelja na temelju iskaza pripadnika četničkih hordi, od kojih su neki nosili kokarde na glavi i drugi petokraku jugosoldateske, a čiji je jedini cilj bio u krvi slomiti rađanje hrvatske države.

Gospodine ministre,

hrvatski branitelji Grada Splita Vam poručuju da od Vaše kolegice iz Republike Srbije zatražite popis svih hrvatskih branitelja koji su napadali i ratovali na području Republike Srbije i možete im dati jamstvo za njihovo izručenje, dok istodobno zatražite izručenje svih njihovih državljana koji su napadali Republiku Hrvatsku ratujući na njenom teritoriju.

Obraćamo se i predsjedniku Republike Hrvatske gospodinu Josipoviću da isti prijedlog iznese i gospodinu Tadiću na službenim bilatelarim susretima, a ne da cijelu problematku razvodnjava sa pitanjem oko objave registra branitelja, dok ne pokazuje interes za objavom registra svih onih agresora koji su razarali i ubijali diljem Lijepe Naše.

Poručujemo gospodinu Josipoviću da je njegova prvenstvena zadaća štititi interese Republike Hrvatske i svih njenih građana, što bi se nedvosmisleno trebao očitovati i u ovom slučaju, a ne dodvoravati se agresoru i onima koji nikada nisu željeli stvaranje slobodne, neovisne i suverene hrvatske države.

Koordinacija braniteljskih udruga Grada Splita

Vremenska anomalija

2011-01-06T18:12:00.003+01:00

Više nije potrebno dokazivati kako je Srpska pravoslavna crkva (SPC) zapravo politička organizacija koja tek u minornim vanjskim pojavnim oblicima ima dodirnih točaka s vjerom, odnosno kršćanstvom. Ova se tvrdnja može vrlo lako dokazati, a ovoga puta ću na tu hrpu dokaza nabaciti i tri najnovija.

Već svi znaju (službeno i neslužbeno) kako će Sveti Otac ove godine posjetiti Hrvatsku, ali i Srbiju, odnosno krajnji njezin sjever, Suboticu, dio s najvećim postotkom katolika u Srbiji. Već svi znaju kako će službeni posjet uslijediti za proslave 1700-te obljetnice Milanskoga edikta, ali malo tko zna kako se Srbija priprema za taj događaj. Dakako, sve mora biti megalomanski, pa će takav biti i kompleks građevina u Nišu, s križem visokim nekoliko desetaka metara. U utrku se uključilo i Užice, gradić u zapadnoj Srbiji, koje je nekoć slovilo za partizanski kraj (ne znam samo zašto), pa je svoju partizanštinu dokazalo i promjenom imena. Za one koji ne znaju, do prije Miloševića ovo se mjesto zvalo Titovo Užice. E, dakle, to je mjesto odlučilo izgraditi najviši križ na svijetu, visok tristo trideset i tri metra (333 metra!), dakle viši i od Eiffelova tornja. Križ će biti postavljen na najviši vrh planine Zlatibor, a njegova izgradnja koštati će cca 20 milijuna eura. Imat će Papa što i vidjeti. Tako će Srbi pokazati da, ne samo da su skloni brzoj promjeni ideologije, nego i da vole podilaziti aktualnim političkim događanjima. Ako treba u četnike – svi u četnike, kad to propadne – svi u partizane, malo poslije – ponovno u četnike. Neki duhoviti Srbi ovih dana nagovještavaju kako bi nekadašnje Titovo Užice trebalo promijeniti ime u Hristovo Užice. Barem za narednih nekoliko godina do promjene aktualne političke situacije.

Novi patrijarh SPC, Irinej, prvi puta čestita Božić i odmah podastire dokaz da organizacija na čijem je čelu ne baštini kršćanske vrijednote s ostatkom kršćanskoga svijeta. On osuđuje međunarodnu zajednicu zbog šutnje dok su se događali zločini nad Srbima (misli na nove, nedokazane sumnje u svezi prodaje ljudskih organa u vrijeme rata na Kosovu). Tek pri kraju božićne poslanice, čestita Božić već otrcanim frazama o miru, jedinstvu, slozi,...

Mora da je vrlo nezgodno biti Srbin. Po jednom kalendaru primaš plaću, po drugom proslavljaš vjerske blagdane, pa čovjek zna izgubiti računicu. Eto, većina je dočekala Novu Godinu, a onda započela pripreme za Božić. U kršćanskom svijetu, kada nekomu čestitate blagdane, kažete „Sretan Božić i Nova Godina“, jedino Srbi rade obratno.Kad već spominjem proslavu... Danas sam imao priliku prošetati gradom. Tisuće badnjaka (suhoga lišća koje se unosi u kuću i ritualno spaljuje, samo što se to u gradu ne radi), užurbane domaćice, kavane pune, a glazba trešti kako da su sve turbo-folk zvijezde dobile svoj dan za pokazivanje talenta. Izgleda da su ostali nakon proslave nove godine zabludjeli Slovenci i Hrvati. Na jednom mjestu vijore barjaci i to oni četnički, poznati iz okupacije Hrvatske, nalik piratskim (lubanja s kostima i prigodnim koljačkim natpisom). Veseli simpatizeri stranke koja je barjake izvjesila očito su se držali nekog trećeg kalendara, jer ovakvom znakovlju zasigurno nije mjesto o proslavi Božića. Čuo sam i razgovor između dvojice pripitih.

- Jesi li postio?

- Da, naravno, a danas postim na vodi.

- Zbilja?

- Da, idem na splav da napravim roštilj!

I tako, dok očekujemo posjet Svetoga Oca, pomalo sam zabrinut. Što ako papa najavi svoj dolazak u subotu, a Tadić ga zaboravi dočekati, jer će mu patrijarh savjetovati da se drži srpskoga kalendara?

Jedan drugi Irinej, episkop Bački (koga u Novome Sadu od milja zovu Pit Bulović), također pred Božić, daje izjavu u povodu najnovijeg istraživanja komunističkih zločina tijekom i nakon WW2. Parafrazirat ću: „Nije normalno izjednačiti zločine koje su radili fašisti (Nijemci, ustaše...) i komunisti, premda svaki zločin Crkva osuđuje. Međutim, fašisti su zločine radili sustavno, a komunisti radi osvete i tom prilikom su stradali i oni fašisti koji su bili najveći zločinci!“ Razumjeli ste? Ima dobrih i loših zločina! Nazdravlje, gospon popo! Ovakav stav jednog od vodećih ljudi iz SPC nagovještava mogući ishod istrage komunističkih zločina, odnosno, zataškavanje ili (još gore) opravdavanje nekih zločina. No, već je prikupljeno više od 20 tisuća imena pobijenih diljem Srbije i zakopanih u masovne grobnice. Radi se o Srbima. Mogu s velikom vjerojatnošću prognozirati da se zločini nad Hrvatima neće procesuirati. Sjetite se: nisu svi zločini isti!

Ipak, zbog mojih prijatelja Srba, koji spadaju u malobrojne vjernike koji shvaćaju značaj Božića, želim im od srca čestitati Božić. Neka vlastiti mir grade skupa s nama koji imamo samo jedan kalendar i neka im Bog dadne obilje blagoslova.

Čestit Božić!

2010-12-24T16:28:00.004+01:00

Braniteljima,

svim čestitim Hrvatima koji se nisu ogriješili o Božje i ljudske zakone,

svima koji blagdan rođenja Kristova proslavljaju s ushićenjem i radošću

neka je

ČESTIT BOŽIĆ!

Pomirbena glazba

2010-12-18T15:49:00.002+01:00

Prosinac je mjesec darivanja, prekomjernog trošenja i (ne)realnih očekivanja. Potrošačka euforija trese cijeli svijet, a Božić je sve više prilika za promociju novih proizvoda, ili rasprodaju zaliha, a sve manje jedan od najradosnijih kršćanskih blagdana. Sve je izvana u bojama Božića, a iznutra samo novčane transakcije. Nije to novost, nije ni europski defekt, pače i u Japanu u prosincu bilježe shopping-groznicu. U Hrvatskoj je ovaj prosinac bio obilježen glazbenim događajima koji su logički slijed političke klime što se, čini se, dobro primila među razdraganim pučanstvom. Koncerti srpskih pop-zvijezda, poput Balaševića ili Joksimovića, dobro su posjećeni, a kritike su odlične. Također i koncerti Parnog Valjka, te Tereze Kesovije u Beogradu i Novome Sadu izazvali su oduševljenje.
Tako bi, zapravo, trebalo biti. Umjetnici stvaraju, a publika ocjenjuje njihova djela, ne razmišljajući pri tome otkuda su došli, kojoj naciji ili političkoj organizaciji pripadaju.
No, trenutak je doista specifičan, kao što je „na ovim prostorima“ (glupava inačica za bivšu Jugoslaviju) puno toga specifično. Svi ovi glazbeni događaji, koji opijaju dušu i tijelo tisuća mladih, dolaze u doba smanjenja presude vukovarskom krvniku Šljivančaninu i uhićenja bivšega hrvatskog premijera Sanadera. O onom prvome neću niti riječ. O Sanaderu samo nekoliko. Ako je točno da su Nijemci izričito zahtijevali da se najveći lupeži u Hrvatskoj moraju razotkriti i suditi, onda je jasno da je šjor Ivo ponajveći među njima. I dobro je ako će se iduće godine raščistiti situacija, te dati odgovor na pitanje: može li Hrvatska postati normalna država dostojna potpore jedne Njemačke, ili ju treba utopiti u nekakvu zajednicu sa Srbijom, BiH, Albanijom i ostaviti neka trune u svom beznađu. Još uvijek nisam siguran, ali predmnijevam da će se „čistka“ dogoditi. I veselim se tomu! No, ako je potrebno „smjestiti“ jakim igračima da bi se cijela momčad oslabila, onda neka nam Bog pomogne!
Kako rekoh, glazba je plemenita djelatnost i djeluje na ljudsku dušu na razne načine. Nekako u sjeni „velikih“ estradnih zvijezda, dogodio se koncert dalmatinskih pjesama u beogradskom Sava-centru. Čim sam dočuo za njega, kupio sam karte za cijelu obitelj, obavijestio prijatelje, te s ogromnim nestrpljenjem očekivao kako će izgledati program. Na žalost, samo su akreditirani novinari mogli unijeti svoje foto-aparate, tako da neće biti mojih fotki, a silno sam želio na taj način prenijeti dio prekrasnog ozračja koje se dogodilo u toj dvorani. Nastupili su: klapa Kumpanji s Korčule, klapa Kampanel iz Primoštena, Meri Cetinić, Goran Karan, Tedi Spalato, te Vinko Coce. Program jest bio reprezentativan, ali i publika. Sigurno blizu četiri tisuće ljudi pljeskalo je i pjevalo uz poznate dalmatinske note. U foajeu sam susreo puno prijatelja i poznanika, među njima dakako najveći je broj Hrvata, od kojih su neki doputovali iz Subotice ili Sombora. Krasno je bilo pjevati uz hrvatske umjetnike! Ovo se zove uspješna promocija hrvatske glazbe i kulture.
Ipak, uvijek se mora provući i neko „ali“.
Samo tri dana prije ovoga koncerta, na župnu crkvu u Rumi nasrnula je hrpa huligana, te preskočivši ogradu, polupala dekorativnu rasvjetu. Već smo skoro bili zaboravili na rušilačke napade na katoličke crkve po Srijemu, tako da sam ostao zatečen ovim događajem. Zanimljivo da je vijest prenijeta poput vremenske prognoze, poput izvješća o cijenama mrkve na placu. Dakako, ne treba podizati tenzije ako nije potrebno, ali ne treba ni šutjeti. Kad se sličan incident dogodi u Hrvatskoj (poput razbijenog autobusa s navijačima Partizana u Zadru), dva dana se vrti na svim TV-postajama izvješće o tome.
Na već spomenutom „morskom“ koncertu u Beogradu, nastupio je i duet svećenika iz Rume. Željko i Blagoje otpjevali su pjesmu Doris Dragović i dobili pljesak publike. Možda je to dobar primjer kako se prevladavaju međunacionalne razlike i konflikti.
Šteta, neće biti fotki s koncerta, nisam ih uspio pronaći ni iz drugih izvora, tako da mi morate vjerovati na riječ da je bilo prekrasno. Osobito zbog toga što na koncertu nije bilo političara oko kojih bi se okupili znatiželjni novinari.

Svijeća za ponosnu Hrvatsku

2010-12-09T17:17:00.005+01:00

Odazivajući se pozivu udruge Puteus i sućuračkog web-portala www.sucurac.info, palim svijeću u znak prosvjeda zbog sramne presude Haaškog tribunala ratnom zločincu Veselinu Šljivančaninu.

Neka svijetli i podsjeća na stradanje Hrvata Kaštel-Sućurca od savezničkog bombardiranja, stradanje Hrvata Vukovara i Škabrnje, stradanje Hrvata na Bleiburgu, stradanje Hrvata u Srijemu, stradanje Hrvata...

Stradanje Hrvata.

Neka ovo bude i poticaj za početak stvaranja naše Domovine ponosne Hrvatske, u kojoj neće biti mjesta dužnosnicima spremnim na izdaju i dovođenje naroda u ponižavajući položaj.

Mirko i Slavko

2010-11-26T17:55:00.003+01:00

Pripadam onoj generaciji rođenoj desetljeće nakon WW2 koja je odrastala uz ratne filmove i bivala indoktrinirana komunističkom demagogijom strahovladajuće manjine. Bombardirali su nas filmovima o Titovoj revoluciji, o nepobjedivosti njegovih boraca, ali prije svega o „domaćim izdajicama“ i „fašističkim slugama“. Iz tog doba upamtio sam jedan vic koji je (tajno) kružio Srijemom.

- Ivo, možeš li nam reći tko su bili partizani? – upita učiteljica prvašića.

- Mogu. To su bili naši osloboditelji, borci protiv fašizma, komunisti. – spremno će Ivo.

- A tko su bili ustaše? – uslijedio je novo pitanje.

- Ustaše su bili moj tata, striko, ujak, susjed Ante, susjed Pero...

Nije samo jugoslavenska kinematografija uzveličala heroje WW2, nego su to činili i mnogi glasoviti svjetski sineasti. No, svima je zajedničko jedno: Nijemci (rjeđe Talijani ili Japanci) predstavljani su kao bezdušne zvjeri koje su radile zločine koje svijet do tada nije vidio. Nije bilo niti jednoga filma u kojem ta zvjerska nota njemačkog časnika ili vojnika nije potencirana do praga izdržljivosti. Tek koncem 90-ih pojavilo se nekoliko filmova u kojima se pojavljuje i poneki „pošteni“ Nijemac, ali rijetko. Fašistička Njemačka, osvajač Europe, genocidni egzekutor, zasluženo je postavljena na pijedestal zla. Nema razumnog čovjeka koji ne bi potvrdio kako je Hitler za sobom poveo milijune sunarodnjaka u okupaciju i potčinjavanje mnogih naroda. Nije bilo šanse da se neki njemački političar pojavi u nekoj od zemalja pobjednica i ondje zavapi za relativiziranjem zločina tijekom rata. Okupacija je, apriori, nasilni čin začinjen zločinima.

U hrvatskom slučaju sve je naglavačke.

Predsjednik okupatorske države dolazi u službeni posjet državi koja je bila okupirana i otvoreno niječe okupatorsku ulogu, nazivajući okupaciju Hrvatske incidentom i ružnom epizodom u odnosima dvaju naroda. Ide i dalje. Posjećuje krajeve u kojima je hrvatska krv liptila, susreće se sa sunarodnjacima od kojih su mnogi izravno sudjelovali na strani okupatora! I sve to u trenutku dok se najveći srpski ratni zločinci slobodno šeću po Srbiji, obožavani od tisuća istomišljenika.

Konac djelo krasi!

Susreće se srpski predsjednik s gospodarstvenicima i izgovara skoro bogohulnu rečenicu u kojoj veli kako je ovo samo jedna faza procesa koji je nezaustavljiv, ali će predstavljati novu stranicu u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa. Nije se mogao sjetiti inačice za bratstvo-jedinstvo. No, ima nas koje sjećanje još dobro služi. Naime, na početku uspostavljanja „dobrih međudržavnih odnosa“, jedna je delegacija hrvatskih gospodarstvenika došla u Srbiju negdje 2003. godine, prije ubojstva Đinđića. Hrvatska zajednica u Srbiji imala je neku bijedu od zastupničkog tijela, ali u njemu su formalno sjedili i osobe zadužene za gospodrarstvo. Jedan od njih bio je pozvan na taj prvi susret u Veleposlanstvu RH u Beogradu. Nakon uvodnih formalnih govora, taj je gospodin podravio nazočne i izrekao notorne činjenice o proganjanju Hrvata u Srbiji, te izrazio nadu kako će se mnoge nepravde učinjene naspram hrvatskih djelatnika u Srbiji čim prije ispraviti. Bio je oštro opomenut od strane hrvatske diplomacije zbog navodnog „nacionalističkog naboja“ u svom izlaganju.

A čovjek je samo izrekao ono što nitko ne želi čuti. Srbi su zatirali sve što je hrvatsko u Srbiji, znajući da će obespravljeni Hrvat, nakon što je ostao bez posla i bilo kakve šanse za novim radnim mjestom, napustiti svoj zavičaj i na taj način osigurati radno mjesto Srbinu. To se događalo u stotinama slučajeva, poglavito u državnoj službi. Kad to netko javno izgovori, napadnu ga hrvatski političari i gospodarstvenici, jer im kvari „povoljnu investicijsku klimu“.

Sva bijeda hrvatske politike vidjela se za Tadićeva posjeta Hrvatskoj. Nije u Tadićevoj sviti bilo hrvatskih političkih prvaka iz Srbije, a scenografija je sličila nekoć veličanstvenim Titovim dolascima s putovanja po nesvrstanome svijetu. Hrvatski predsjednik tijekom cijeloga posjeta imao je pokajnički naklon naspram gosta, koji se, nasuprot Ivi, ponašao kao osloboditelj, pomiritelj i izbavitelj. Ozarena lica uspaljenih Srba u Gračacu samo su stavila točku na epizodu koja se vjerojatno neće još dugo nazivati Domovinskim ratom. Vjerujem da je braniteljima bilo mučno, ali njima je odavna već pozlilo čim su morali prihvatiti činjenicu da im na okupirani teritorij, kao slavodobitnik, dolazi predsjednik okupatorske države! Uzaludno je bilo i pismo koje su protjerani Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata uputili hrvatskom predsjedniku u nadi da će se zauzeti da se njihova kolektivna i osobna tragedija barem nazove pravim imenom. Ivo i Boris su novi Mirko i Slavko, samo se čeka tko će ih prvi staviti u strip ili na film. Pretpostavljam, TV Pink. Dakako, Boris bi mogao biti Mirko.

Nije hrvatski narod izrodio redatelja koji bi smio napraviti film poput Neretve, Sutjeske ili Užičke republike, te zato mladi Hrvati neće imati svoje junake poput onih koje su glumili Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović ili Boris Dvornik. Znate li zašto? Zato što se Srbi ne smiju predstaviti kao bradati fašistički okupatori, nego kao ugledna, prefinjena gospoda aristokratskih manira.

Mislite o tome!

Narodne poslovice

2010-11-24T18:12:00.004+01:00

Tadić se suglasio da je pitanje izbjeglica prioritetno i inzistirao na tome da srpske institucije prikupljaju informacije o tome. Dodao je kako je u razgovorima posvećena pozornost pitanju srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, naglasivši značaj zaštite kulture, jezika i pisma manjina.

Ako te netko jednom prevari - ti si naivan i predobar.

Ako te netko prevari drugi puta - on je budala.

Ako te netko prevari i treći puta - ti si budala.

Kandidat za Oscara

2010-11-14T11:03:00.005+01:00

Čak i najneozbiljniji promatrači hrvatske političke scene nisu mogli odoljeti da zaplješću Borisu Tadiću na sjajno odigranoj roli poniznog Willie Brandta, koji u svojoj skrušenoj pokajničkoj pozi prikuplja potrebne ocjene za umjetnički dojam, pri tome ne rekavši ništa što bi uzdrmalo njegov politički rejting unutar kvazi-države čiji je predsjednik. Namjerno sam ovaj tekst napisao cijeli tjedan nakon inkriminisanoga događaja, pročitavši umne kolumne cijenjenih i malo manje cijenjenih novinarskih likova s obje strane granice, kako bih mogao na cijeli događaj staviti točku. Ili, bolje rečeno – tri točke, jer s žudnjom očekujem Tadićevu repliku u Zagrebu, za službenoga posjeta kolegi Ivi, njegova izbavitelja i sljedbenika.

Četvrtak, 4. studenoga 2010. godine svakako treba zabilježiti kao jedan od značajnijih datuma u hrvatskoj povijesti. Srpski je predsjednik prešao preko Dunava sa srpske na hrvatsku stranu, u Vukovar, simbol hrvatskog stradanja za nezavisnost, da bi ondje izgovorio nekoliko rečenica o kojima se raspravljalo cijela dva dana. Danas se više nitko i ne sjeća da je Tadić bilo što rekao prije tjedan dana.

Danas sam ovdje da se poklonim žrtvama i odam počast. Ovdje sam i da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti. Klanjajući se žrtvama na Ovčari danas mislimo na budućnost. Sve što se događalo među Hrvatima i Srbima u 20. stoljeću treba biti dio prošlosti, to sve treba biti uklopljeno u knjigu prošlosti, a nakon toga moramo stvoriti knjigu budućnost

Drugim riječima, zaboravimo na srpske zločine tijekom XX. stoljeća, ali nikako ne zaboravimo ustaške (hrvatske) zločine. „Oluja“ mora biti okvalificirana kao zločinačka akcija, a hrvatski generali (Gotovina) osuđeni za ratni zločin protiv srpskoga pučanstva. Knin je, dakako, prekomjerno granatiran, dočim su u Vukovaru Srbi samo branili vlastite živote. Tko nije ovako shvatio ovaj dio Tadićeva govora, vrlo brzo će uvidjeti kako je u krivu.

Svaka pravda mora biti zadovoljena. Mi moramo istinom osvijetliti 90-e godine. Ne postoji nijedan razlog ili politička volja koja sprječava da se otkrije istina - rekao je Tadić dodajući da je donio dio dokumenata o vukovarskoj bolnici ali da će se nastaviti potraga za svim ostalim dokumentima koji bi mogli odgonetnuti sudbinu nestalih.

Kako smo kasnije doznali, nije bilo relevantnih dokumenata koji bi potkrijepili Tadićevu izjavu. Ali, tu je bio Stanimirović sa svojom tvrdnjom o sumnji u identitet ubijenih na Ovčari.

Dirljiv je bio kohabitirajući nastup Ive i Borisa. Usporedite sami.

Dolazak Tadića na Ovčaru i Paulin Dvor nije nikakvo izjednačavanje ova dva stratišta i dalje će se raditi za bolju budućnost naše dvije zemlje (Ivo Josipović).

Svi koji razmišljaju na način da je posjeta Ovčari i Paulin Dvoru izjednačavanje žrtve i agresora nisu razumjeli svrhu moga posjeta i duboko griješe (Boris Tadić).

Očito su protokoli dvojice predsjednika dugo sjedili skupa u istoj dvorani i točno utvrdili što će se govoriti u javnosti. Idemo dalje.

Ovakvi susreti nužan su preduvjet da Hrvatska i Srbija, po uzoru na Francusku i Njemačku, imaju zajedničke udžbenike povijesti (Boris Tadić).

U tim novim udžbenicima pisat će slijedeće: tijekom posljednjega desetljeća XX. stoljeća, na prostoru Zapadnoga Balkana vodio se građanski rat u kojemu su sudjelovali Hrvati i Srbi. I jedni i drugi su radili zločine, ali se na koncu sve završilo sretno uspostavljanjem političkih, ekonomskih i kulturnih veza između dva naroda koji govore istim jezikom i imaju zajedničku prošlost. U zajedničkim udžbenicima iz kojih povijest uče mladi Nijemci i Francuzi stoji slijedeće: tijekom četiri godine rata, nacistička Njemačka okupirala je Francusku i nanijela joj ogromne žrtve. Zbog svoje fašističke prošlosti, Njemačka je godinama plaćala ratnu odštetu, a i danas trpi posljedice vladavine režima kojega su Nijemci na demokratskim izborima doveli na vlast. Teškom mukom, Nijemci su doživjeli katarzu i tek danas njihova mladež može hodati uspravno po svijetu, a svaki pojavni oblik nacizma doživljava osude iz cijeloga svijeta.

Razlika je očita.

Epilog.

Tadić je stisnuo zube, odglumio pokajnika, te dobio nagradu u vidu pohvale iz vrha EU. Josipović je nagrađen za još jedan korak ka konačnom raskidu s politikom državne nezavisnosti.

Primjetite slijedeće: Tadić nije sa sobom poveo „hrvatske prvake“ iz Srbije (čitaj Subotice). To najbolje govori o iskrenosti njegove izjave da se snažno zalaže za ravnopravnost dvaju naroda u domicilnim državama. Obratite pozornost tko je bio u Josipovićevoj sviti za nedavna posjeta Beogradu (ali i u Vukovaru), te što će se dogoditi za posjeta Zagrebu. Ako se to zove ravnopravnost, onda se taj pojam na hrvatskom prevodi drukčije.

Posjetio je Tadić Paulin Dvor, gdje su ubijeni Srbi tijekom ratnih godina. Ivo Josipović nije posjetio niti jedno hrvatsko stratište u Srbiji u kojima su ubijeni Hrvati nakon rata. Uočite razliku: tijekom rata i nakon rata. Hrvatski predsjednik omogućio je srpskom kolegi da zabilježi reckicu u EU i doma, ali još uvijek sam pod dojmom onih famoznih udžbenika. Dakle, Srbi su rehabilitirali četnike, evidentno fašističku vojnu i političku formaciju iz WW2, koja je svoje sljedbenike imala i u „građanskom ratu“ 91-95, tako da će u udžbenicima stojati slijedeće: na području Zapadnoga Balkana postojali su više antifašističkih pokreta (partizanski, četnički,...) i samo jedan fašistički – ustaški. I kad god netko iz Hrvatske podigne glavu i zausti da izgovori nešto kontra aktualnog mišljenja, bit će proglašen ustašom, dakle fašistom. Hrvatski predsjednik je, prihvaćanjem rehabilitacije četništva, učinio stoljetni korak unatrag i doveo hrvatsku mladež u vrlo neugodan položaj, budući će morati pred svojim nastavnicima odgovarati lekciju za koju će unaprijed znati da je krivotvorina. Ali, ako želiš pet...

Dan sjećanja

2010-10-31T14:48:00.003+01:00

U proteklih dvadeset godina i najtvrđi komunisti prihvatili su štovanje vjerskih blagdana i tradicijskih vjerskih običaja, makar zbog susjeda ili boljih izbornih rezultata. Ne vjerujem, dapače siguran sam, da niti jedan od njih nije prihvatio niti jedan "vjerski zakon" i tim činom od nevjernika postao vjernikom. No, volimo parade, volimo cirkuse, pa onda i najveće vjerske blagdane zlouporabljujemo radi vlastite promocije. Tako je i o blagdanu Svih Svetih.

U vrijeme stare Yuge, stvari su bile puno jasnije nego danas. Drugovi na funkcijama i njihovi poslušnici bili su na jednoj strani (tad se činilo brojnijoj i moćnijoj), a oni koji su bili "robovi" zastarjelih ideologija (vjernici) na drugoj. Jedni su druge vješto izbjegavali. Prvi su imali materijalnih interesa, a drugi nisu htjeli zagaditi svoj obiteljski ponos. Kako znamo, stvari su se rapidno promijenile, pa tako imamo situaciju da nekadašnji drugovi zauzimaju prva mjesta u crkvama, dok su vjernici morali prijeći u stražnje klupe. Na žalost, Crkva se prilagodila novoj situaciji, prigrlivši "nove vjernike" poput onoga bludnoga sina koji "bijaše izgubljen, a nađe se".

Nit su novi vjernici - vjernici, nit od njihovoga busanja u vjernička prsa ima bilo tko koristi, Crkva ponajmanje.

Već nekoliko godina izbjegavam o velikim blagdanima odlaziti na veliku misu. Gadi mi se! Trebao bih doživjeti svečanost trenutka, vjerničko nadahnuće i susret s dragim prijateljima, braćom, a ondje zateknem hrpu licemjera, pervertita i nakaza, koji ne samo da ne vjeruju u Boga, nego mu se smiju u lice. Zato sam napravio vlastitu "reformu" i odlučio odlaziti na misu na kojoj jamačno neće biti drugova vjernika (nemojte mi samo reći kako je to priznavanje poraza, jer to uistinu i jest). Tako sam i blagdan Svih Svetih interno nazvao Danom sjećanja i čini se da je to djelovalo relaksirajuće. Tog dana, obično za večerom (budući je u Srbiji 1. studenoga radni dan), cijela se obitelj podsjeća naših pređih, kako onih slavnih, tako i onih manje slavnih. No, prije svih sjetimo se naših mrtvih, ubijenih zbog svoje nacionalne pripadnosti ili vjerskog opredjeljenja. Najveći broj ubio je Tito, upravo u ovo vrijeme Svisvetih, kad je nastupilo "oslobođenje". Jest, Tito je mnoge srijemske obitelji "oslobodio", pa tako i moju. Dva člana moje najuže obitelji ubijeni su i zakopani u tajnu masovnu grobnicu, skupa sa stotinama sunarodnjaka čija je jedina krivnja bila što su pripadali hrvatskome rodu. Jedina dokazana krivnja!

Znam mjesto na kome je pokopan djed, prolazim pokraj njega skoro svakoga dana, a ne mogu ni za Svi Svete ondje upaliti svijeću. Što ako bi me netko vidio? Pa, završio bih kod suca. Zato odlazim na groblje, palim svijeću kod križa, a misli upravljam k Nebu, jer jedino s njega može doći pravda ili bolje rečeno ispravljanje nepravde.

Dan sjećanja, 1. studeni, za mene će uvijek biti tužna prigoda za lamentiranje nad sudbinom mog napaćenog naroda, kojemu ni dva svjetska rata, ni diktatorski režim, nisu uspjeli probuditi onu mrvu nacionalnoga ponosa bez koje ni jedan narod ne može graditi sretniju budućnost. Zato, pozdravljam sve vas koji se danas sjećate svojih mrtvih i radi toga odlazite put groblja, osobito vas u Srijemu. Upalite jednu malenu svijeću i za sve one mučki ubijene i zatrpane diljem Srijema, od Zemuna do Mitrovice, od Pazove do Petrovaradina. To je najmanje što možete učiniti za njihove duše. I za svoje!

Jok ašik dušmani, ama taman čorba- komšija!

2010-09-22T19:00:00.004+02:00

Dva mjeseca unazad, posjetio sam prijatelja u večernjim satima, kaneći provesti ugodno veče u razgovoru i gdjekojoj čašici. Dok smo sjedili u primaćoj sobi, iz susjedne je prostorije dolazio zvuk televizijskog prijamnika, na koji nisam obraćao pažnju do trenutka kad mi je to počelo smetati u sastavljanju smislenih rečenica. Naime, supruga mog prijatelja toliko je pojačala ton, da je gotovo postalo neprijatno. No, nije samo glasnoća bila smetnja, nego jezik kojim su govorili glumci.

Turski.

Ubrzo završava večernja epizoda i supruga nam se pridružuje, ispričavajući se kako nije mogla prije skuhati kavu, jer ne može propustiti tursku seriju "1001 noć", koju još popularno zovu i Šeherezada po glavnom liku. Upitah je li može slušati ovaj tvrdi jezik, nakon onih lepršavih latino-sapunica, na što će ona: "Ma, kako ne! Pa, ima tu puno riječi koje i mi koristimo u svakodnevnoj konverzaciji!"

Nekoliko dana poslije i moja je supruga započela s redovitim gledanjem Šeherezade. Ja ne gledam, ali slušam. Doista, višestoljetna vladavina Turaka Balkanom morala je ostaviti dubokog traga. Na genetskom kodu (poglavito kod Srba) to je posve očito, ali i u običajima, jeziku, kuhinji,...

Jest, lijepa je to promjena ne gledati sisate ljepotice, nego konzervativne turske gospođe, kao i prekrasne krajolike Istanbula, te sam odlučio povremeno pogledati neku od epizoda. Jučer me pozvao onaj prijatelj s početka ovoga posta i priopćio svoju odluku da više nikada ne pogleda Šeherezadu. Došao je do spoznaje kako je to samo jedan od oblika specijalnoga rata protiv Srba i ropstva u koje će Srbija neminovno biti uvučena nakon što Turska dobije pravo restauracije dijela Otomanskoga carstva!

Eto, čuo sam jedno mišljenje u nizu ksenofobičnih što ih je srpska intelektualna elita plasirala od pojave Memoranduma. Ipak, za slučaj da mi zatreba, počet ću s osnovnim tečajem turskoga. Za početak, dobro je slušati Šeherezadu. Da nam uđe u uho!