Početak ili nastavak?

Ustaška zmija

Dosadile mi priče o „dubokoj podijeljenosti“ u hrvatskom društvu, lansirane od strane aktualne vlasti i njezinih medijskih jastrebova. Svako društvo, pogotovu demokratsko, mora biti podijeljeno oko mnogih stvari, pa naravno i oko politike. Čak ni u Sjevernoj Koreji ne misle svi jednako, samo ne smiju glasno reći. Međutim, opasne su namjere onih koji izmišljaju duboku podijeljenost hrvatskog društva, budući drže da je njihovo stajalište jedino ispravno, a svi koji se s njime ne slažu – uzroci su duboke podijeljenosti. Možda bi to i pilo vodu, da se u Hrvatskoj živi bogato i dobro.

Nova se predsjednica tek treba dokazati. Na tom mjestu, dakako. Dvojica posttuđmanovskih predsjednika pokazali su svoje (ne)znanje, ali uporno pokušavaju svu krivicu svaliti na pokojnog predsjednika i njegovu „kriminalnu pretvorbu“, a onda i na HDZ-ovu lupešku politiku predvođenu Sanaderom. Koliko je potrebno da bi se vidjeli rezultati nečije vladavine? Deset godina? Dvadeset? Podsjetimo se Njemačke. Razrušena, kažnjena zbog nacističkih zločina, 1945. godine bila je na koljenima i bez perspektive. Nakon dvadeset godina njezina industrija je toliko napredovala, da im je falilo radnika, te su ju okupirale horde s istoka Europe. Trebam li reći što je danas Njemačka? Znam, netko će reći da je to neusporedivo s Hrvatskom. Zašto? Ajmo pretpostaviti da je Tuđman doista opljačkao Hrvatsku. Nakon njegove smrti na vlasti su bili svi oni koji su i za njegovoga života bili teški oporbenjaci i protivnici njegove politike, pa dakle nije bilo čudo što su provodili „detuđmanizaciju“ u Hrvatskoj. U njihovom tumačenju, to je značilo „dehrvatizacija“, a nikako ispravljanje loših gospodarskih poteza. Osim Sanaderove vlade, bilo je i ljevičarskih, dakle antituđmanovskih. Što su napravile? Pogledajte u vlastite novčanike! Dovoljno sam star da pamtim govore partizanskih junačina, koje su nam dovodili u školu radi "njegovanja tečevina revolucije". Jedan je govorio: "Prije rata nismo imali ništa. Onda su došli Nijemci i sve nam uzeli. Sad ponovno nemamo ništa!"

Dakle, dobili smo novu predsjednicu, uskoro ćemo dobiti i novu vladu, vjerovatno HDZ-ovu. Ima li šanse da se politika promijeni? Po sastavu Kolindina kabineta – ima. Po aktualnim i eksponiranim političarima – nema. Bez novih ljudi nema nove politike, pa dakle niti boljitka za državu, pogotovu u ovim teškim trenucima za čitavu Europu, kad nam nad glavama visi ratna sjekira. Izmišljati nekakve ustaške zmije i prozivati političke neistomišljenike, krajnje je primitivno i vulgarno. Nadam se da će sa političke scene nestati takva retorika.

A sad - sve ispočetka!

Država koja nikada nije postojala

Možda je netko pomislio da će Srbija biti optužena za genocid, ali to se nije moglo dogoditi, budući čak niti jedna Njemačka nije osuđena za djelo koje je nedvojbeno počinila. Države se ne osuđuju zbog genocida. Zaključak: možete pobiti skoro sve pripadnike drugog naroda, s naglaskom na ono „skoro sve“, a da ne odgovorate za genocid. Drugim riječima, Srbi su imali namjeru napraviti Veliku Srbiju radeći sve, pa i zločine, znajući da će međunarodna zajednica malo prosvjedovati, ali na koncu sve zaboraviti i promatrati tko je koliko jak, kako bi s njime uspostavila dobre odnose. Srbi su pogriješili što nisu bili učinkoviti u ostvarivanju ovoga cilja i to većina Srba zamjera Miloševiću.

Hrvati nisu htjeli Veliku Hrvatsku. Njima je i ova mala posve dovoljna, samo da je nezavisna i da veliki dečki mogu njome upravljati na način da sebi naprave ugodan život. Završnica Domovinskog rata morala je biti onako oštra, budući su Srbi već pokrali pol Hrvatske i počeli uspostavljati svoju vlast na okupiranom teritoriju. Da su se mogli drukčije dogovoriti, ne bi Hrvati radili Oluju. A onda su napravili pogrešku. Kad je već započela Oluja, kad je vojska već bila nadomak Banja Luke, a u Spačvi velika razorna moć, trebalo je naučiti Srbe redu i da nije lijepo rušiti tuđe. Hoću reći, da su Hrvati trebali vojno poraziti Srbe tako što bi došli do Zemuna, najistočnijega grada hrvatskog povijesnog prostora. Dakako, nastao bi kaos i velika humanitarna katastrofa, te bi se hrvatska vojska morala povući s teritorija Srijema, ali danas ne bismo imali agresivne Srbe u Vukovaru, Lici i drugdje.

Naravno, ovo je laička opservacija, nastala iz potrebe komentiranja presude haaškoga suda.

Država koja je postojala

Meni osobno neke su stvari sjele. Srbi su u svojoj tužbi spominjali II. svjetski rat, ustaše, Jasenovac i to povezivale s aktualnim događanjima s početka 90-ih. Naravno, židovski lobi jako je osjetljiv na samo spominjanje ustaša i to su Srbi htjeli iskoristiti. Ova presuda zapravo je sveopća amnestija ustaškog pokreta, izuzev ustaških zločina koje su radili pojedinci, pa tako i cjelokupne NDH, države koja je postojala i bila država, ma što o tome pisali povjesničari. Za nas u Srijemu to znači da ne moramo tajiti da smo bili dijelom hrvatske države, da je postojala granica na Savi i Dunavu, te da imamo pravo zahtijevati da se istraže i osude zločini nad Hrvatima počinjeni od listopada 1944. godine do svibnja 1945. godine, a i kasnije. Nije, dakle bilo genocida, pa čak ni u fašističkoj Srbiji koja je „prva u Europi izvjestila Hitlera da je riješila židovsko pitanje“. Nedić je obavijestio Hitlera, naime, da je Beograd prvi Juden Frei grad u Europi. Ipak, ostalo je nekoliko živih Židova, tako da se i ovdje ne radi o genocidu. Ne bi bio genocid niti da je Hrvatska sravnila sa zemljom srijemske gradove, uključujući i Zemun, ako bi u njima na životu ostalo barem stotinu Srba. Tako sam razumio haašku presudu. Nije bio genocid ni u Srebrenici, jer koliki samo broj rođaka redovito dolazi na komemoraciju. Čak niti onaj nesretni ISIL neće odgovarati za genocid, jer službeno nije priznata država!

Genocid je, jednostavno, kategorija koju treba izbrisati iz prava kao nemoguću i neostvarivu. Nema te sile koja može ubiti toliko ljudi, a da ne preživi barem jedan!

Mogu ovako biti ironičan do besvijesti, ali nešto sam i ozbiljno mislio. Ono o NDH. Nemoj da mi još netko kaže kako je to bila genocidna tvorevina čije su žrtve bili Srbi. Brojke jednostavno govore suprotno. Čak i danas, kad je u Hrvatskoj negdje oko 4% Srba, a u Srbiji 1% Hrvata, sve govori u prilog neravnopravnosti. Srbi zauzimaju značajna mjesta u državnoj upravi, grade im se kuće, financiraju kulturne i političke udruge, dočim su Hrvati u Srbiji ignorirani do te mjere da ih se skoro niko iz vlasti niti ne spominje. Ali, čim ih netko spomene (poput nove hrvatske predsjednice), prema njima krene bujica uvrijeda. To je dobar znak da su Srbi svjesni postojanja hrvatske zajednice u Srijemu i Bačkoj i da ju neće još dugo moći držati u zatvoru. Osim ako te zajednice ne nestane. A vidjeli smo da je to nemoguće, čak i nakon genocida!