 |
| Mjesto u kojem nema šajkača ni šubara |
Druga je polovica srpnja, pravo vrijeme za odlazak iz Srbije, države koja
nema more, ali ima agenciju za istraživanje pomorskih nesreća u kojoj sjede,
ništa ne rade i primaju plaće zaslužni rođaci političara na vlasti. Doduše,
samo privremeni, na dva tjedna, ali ipak je veliko olakšanje za čitavu obitelj.
Pomalo sam se plašio da ne susretnem četničkoga vojvodu Tomu, ali on je ipak
samo jedan dan boravio u Dubrovniku. Nije bio ni blizu Zadra, kamo ću izjutra
krenuti. Svake je godine isto: djeca predlažu destinaciju, mi prebrojavamo
novce i onda donosimo odluku većinom glasova, s tim da je moja riječ
posljednja. Hoću reći, samo potvrđujem ono što je ¾ obitelji već odlučilo. Djeca su pokušavala putovati u Grčku, Tursku, Crnu Goru, ali se na koncu sve
završilo konstatacijom da nigdje nema Hrvatske. Odnosno, da budem precizniji –
Dalmacije. Ma, mogu svi novinari svijeta govoriti kako je Hrvatska skupa, kako
su domaćini neljubazni, kako nema pješčanih plaža za malu djecu – mi ljetujemo
baš u Hrvatskoj. Ne u inat, nego unatoč mnogim negativnostima kojima je
Hrvatska opterećena. Za hrvatsku obitelj „iz regije“ odlazak ne ljetovanje u
Hrvatsku ima nekoliko dimenzija. Prva je što je hrvatsko more najljepše, druga
je što se ondje osjećamo sigurno i lijepo, treće što je ondje malo Srba budući
oni ne žele ostavljati svoj novac ustašama (tako većina razmišlja), četvrto jer
ondje imamo puno rodbine i prijatelja koje pokušavamo posjetiti u dva tjedna
godišnjega odmora. Kad već mnogi mogu rabiti inačice poput „bivša SFRJ“,
„republika srpska“, Istra i slične, onda bih ja rekao da na godišnji krećem iz
bivše NDH. To je povijesna činjenica, a i neki moji članovi obitelji su bili
aktivni dužnosnici u toj državi. Doduše, svi su zbog toga platili glavom, ali
svejedno – imaju nasljednike.
Dakle, sada znate da sam od sutra na godišnjem odmoru u Hrvatskoj. Za mene
će to biti, kao i uvijek, veliko punjenje baterija i ispunjenje roditeljske
dužnosti da svojoj djeci ponudim sretno djetinjstvo i mladost. Teško je,
vjerujte. Neće biti fotki s ovog ljetovanja, jer su prijašnja iskustva veoma
bolna, naravno pri povratku u Srbiju. Uostalom, treba samo pogledati većinu
srpskih foruma na kojima Srbi iznose svoje mišljenje o ljetovanju u Hrvatskoj,
pa će sve biti jasnije. Ipak, pristajem biti ustaša i ljetovati na „njhovom
moru“.
 |
| Folklorni običaji u Srijemu |
Večer prije odlaska odlučio sam provesti kod prijatelja u Slankamenu. Dan
je prošao bez kiše, već nas je uhvatila „putna groznica“, pa nije bilo teško
odvesti se dunavskom magistralom do ovog lijepog i živopisnog mjesta. Povod za
poziv bila je manifestacija koju organizira lokalni KUD, a koja ima naziv „Dani
breskve“ koja se organizira već nekoliko godina. Pomislio sam da je to još samo
jedna „ijada“ poput mnogih, ali sam se prevario. To je, zapravo, politička manifestacija pod krinkom
predstavljanja folklornog stvaralaštva i druženja mladih. Ovoga puta, vele,
imali su goste iz inozemstva, iz Rumunjske, a ostatak gostiju bio je iz
„srpskih zemalja“. Domaćin veli kako su im dolazili KUD-ovi iz Baranje i
Republike srpske, te iz južnijijh dijelova Srbije. Sve same srpske zemlje. Za
nekoga tko je odrastao u Srijemu, držim da sam vrlo dobro čak odlično upoznat s
tradicijom ovoga podneblja. Ipak, gledajući i slušajući što su sve domaćini i
gosti pokazali, nikada ne bih pogodio gdje se nalazim, budući je čak i domaći
KUD prikazao plesove od svuda, samo ne iz Srijema. Više je sličilo nekom skupu
onih koji su došli u osmoj ofenzivi. Što je najtragičnije, u lokalnom KUD-u
aktivno sudjeluju i hrvatska djeca, koja moraju nositi šajkače i šubare,
pjevati isključivo srpske pjesme, te putovati isključivo u „srpske zemlje“.
Organizator se dodatno narugao domaćim Hrvatima time što je ugostio udrugu iz
Tavankuta (kao Bunjevce, dakako, ne kao Hrvate), kao da Hrvata u Slankamenu i
Srijemu nema. Vjerovatno i nema, mora se priznati, jer da ih ima, onda svakako
ne bi pristali na ovako sraman nastup. Tim prije što u Slankamenu postoji kulturna
udruga stara 112 godina, koja je prije desetak godina (nezasluženo) dobila
prestižnu nagradu „Najselo“ što ju dodjeljuje Hrvatska matica iseljenika. I
tako, dok promatramo kako hrvatski dječaci veselo plešu u šajkačama,
ocjenjujemo umjetnički doseg priredbe. Vrlo kratka ocjena bila bi slijedeća:
Srbi su postigli cilj napravivši od Slankamena krajiško-vlašku oazu u kojoj su
zakopani i najmanji tragovi hrvatskog postojanja. Na žalost, u tome su aktivno
sudjelovali i lokalni Hrvati, uz potporu DSHV-a, svjesno se odričući svojeg
nacionalnog dostojanstva pristajanjem na kolektivnu asimilaciju. Žalosno je za
nas koji znamo što je ovo mjesto značilo u ne tako davnoj prošlosti. Nakon
službenoga dijela priredbe, uslijedio je nastavak „pod šatrom“ i tek se ondje
vidjela prava nakana organizatora.
Fala Bogu, danas putujem prema hrvatskome moru, ostavljajući iza sebe
Srijem, šajkače i šubare, te se predajem slušanju klapa i Miše Kovača. Odlazim
u mjesta u kojima nema golišavih srpskih cajki i drčnih đilkoša koji svoje
nacionalno opredjeljenje stavljaju iznad svih ostalih.
