Šesnaesti listopad - što to bješe?

 „Šesnaesti dan je listopada...“ grmjelo je iz mnogih auta što su se poput rijeke slijevali prema Zagrebu prije dvadeset dvije godine. U jednom od njih bio sam i ja, skupa s mojim susjedima, vjerujući da činim nešto jako dobro, ne samo u povijesnom smislu, nego i u praktičnom, pa ako hoćete i u ekonomskom. „Vratili smo Jelačića bana, vratili smo vjeru u Hrvate“ bio je slogan što smo ga, poput mantre, ponavljali gledajući u ponosnoga konjanika, koji je još i rođeni Srijemac na što sam i danas silno ponosan. Da nije bilo toga osjećaja, vjerovatno ne bi bilo ni Hrvatske. Zlobnici bi rekli „možda nije ni trebalo“, ali nisu u pravu, jer je alternativa upravo ono što imamo danas u Srbiji, a to svakako niti jedan Hrvat (i ne samo Hrvat) ne bi poželio sebi niti vlastitoj djeci.

 Posljedica krivoga odgoja dolazi do izražaja upravo ustoličenjem nove srpske vlasti i povratkom na vrh države istih onih koji su jurišali na tek uspostavljenu Hrvatsku. Srpski premijer, odličan učenik svog poznatog učitelja pokopanog pod lipom, bez okolišanja vrijeđa Nijemce, a zatim okrivljuje novinare za krivu interpretaciju. Ipak, nije ovo '41 niti '91, tako da su mediji danima puštali snimku na kojoj se vidi kako premijer laže. Izgovoriti javno kako su upravo zločinci Nijemci oni koji priječe ulazak Srbije u EU iako je ona, je li, nevina žrtva tih istih Nijemaca, može samo neobrazovana budala.  Na drugoj strani, na križ srama, prije nego zaglavi robiju, prikucan je bivši Tadićev ministar Oliver Dulić, premda je radio samo ono što i većina ostalih ministara – krao državne novce. On bi trebao biti primjer. Pitanje je samo: otkuda Duliću hrvatska putovnica? Zapravo, znamo otkuda, dobio ju je u hrvatskom veleposlanstvu, ali – zašto? Nije rođen u Hrvatskoj, ne deklarira se kao Hrvat,... Eto zašto trebamo biti jako ponosni svakoga dana, a osobito šesnaestog listopada svake godine.

Zaprijetit ću srpskim šupcima

Vratimo se posljedicama srpske politike od koje smo, na sreću, pobjegli. Nogometna utakmica mladih nogometaša Srbije i Engleske završila je pobjedom Engleza, ali i sveopćom tučom. Ništa novoga, rekli bismo, pa to je za nogomet posve normalno. Ali, snimka koju nije emitirala državna televizija pokazuje zapravo da se radilo o teškom obliku rasizma i fašizma. Crnac u redovima engleske repke vrijeđan je tijekom većega dijela utakmice, da bi ga na kraju počastili urlanjem majmunskoga glasanja. Kad je tuča već otpočela, s tribina su se čuli povici: „ubij majmuna“, „daj ga ovamo“, „ubij ga, mamu mu j....“. Što bi poznati nogometni mag, Plattini, rekao za nas Hrvate – pravi šupci. Ovoga puta nije se oglasio sa sličnom formulacijom, ali oštro su reagirali povijesni srpski prijatelji, Britanci, tražeći da se Srbija isključi iz međunarodnih natjecanja. Srbima je svejedno, budući su tako loši da će se i sami iz tih natjecanja isključiti, barem nogometnih.

No, započeo sam priču o Jelačiću. Baš na njegov rođendan, 16. listopada, završeni su radovi na na njegovoj rodnoj kući u Petrovaradinu. Srpski mediji su o tome šutjeli, osim nekoliko kratkih novinskih izvješća. Zapravo, nisu ništa ni trebali pisati. Točno je da je kuća građevinski obnovljena, ali samo zato što je prošle zime teško stradala pod snijegom, no njezina prava obnova bila bi samo u slučaju privođenja namjeni, odnosno kad bi u njoj bio smješten Hrvatski kulturni centar, a to se neće dogoditi, barem ne skoro. Ovako, obnovljena je samo zgrada u kojoj nekoliko stanara uživaju znajući da je istim sobama šetala obitelj Jelačić još početkom XIX. stoljeća. Ipak, hrvatski politički prvaci odmah su sebi prikačili zasluge za ovaj događaj, premda je jedino bivši gradonačelnik Novoga Sada izravno zaslužan. Zaključak je: šupci ostaju šupci, bez obzira na naciju i vjeru, a istinski heroji ostaju heroji u vijeke vjekova.

Kontrolirano nestajanje

Božidar Lusavec: čovjek koji je rekao istinu

Kad sam prije tjedan dana pisao post o aktualnim srpskim vlastima i usput spomenuo hrvatskoga političkog prvaka u kontekstu odnosa naspram te iste vlasti, nisam znao što će se dogoditi tijekom istoga dana. Ne mogu da ne prokomentiram najbolniju točku u Srijemu, mjesto na kome je počelo, a izgleda da se sve  i svršilo. Slankamen.

Redoviti čitatelji znaju iz prijašnjih postova što za srijemske Hrvate znači Slankamen, pa sada neću o tome. Pokušat ću pojasniti kako nesposobni političari mogu od torte napraviti drek i to vrlo uspješno. Dakle, nakon pada Miloševića, odškrinula su se vrata demokracije, te je Srbija teška srca priznala da na njezinom teritoriju još uvijek ima Hrvata kojima je i službeno priznat status nacionalne manjine. Slankamenski Hrvati imali su nekoliko izvrsnih angažiranih pojedinaca koji su vrlo brzo uspjeli povratiti i ugled, ali i značajnu imovinu koju je Slankamen na silu izgubio tijekom rata. Vidjevši gorljive ljude koji rade za svoj narod i hrvatska diplomacija morala je stati iza istih, tako da je 2002. godina bila godina posvemašnjeg preporoda Hrvata u Slankamenu, koji je postao zvijezdom vodiljom i drugima u Srijemu. Slankamenski su Hrvati proslavili 100. obljetnicu udruge koja nosi neuobičajeno ime za kulturnu udrugu (Stjepan Radić), župa je bila aktivna s odličnim zborom i dramskim odjelom, a planovi za budućnost su  bili ambiciozni. Jedan mali, ratom izmučeni Slankamen, iznjedrio je i jednog od osnivača krovne hrvatske udruge u Srbiji, Hrvatskog nacionalnog vijeća, koji je u jednom trenutku postao dopredsjednikom za Srijem i obnašao tu dužnost dvije godine. Kratko je trajao taj labuđi pjev. Hrvatski neprijatelji, uvidjevši da im je bio uzaludan trud oko zatiranja hrvatstva u Slankamenu, rade sve kako bi kompromitirali i eliminirali predvoditelje kulturnih  aktivnosti. Ova je metoda poznata odprije, ali se prvi puta dogodilo da hrvatski politički prvaci sudjeluju u toj raboti.

Hrpa lažnih podataka na stranici ZKVH

Kad je već bilo posve razvidno da srpska vlast ne gleda s odobravanjem na događanja u Slankamenu, te da su se i druga mjesta ohrabrila i pokrenula, čelni ljudi DSHV-a napravili su odlučni korak da se dodvore srpskim vlastima, te na silu maknu sve istaknute Hrvate u Slankamenu, kako bi se stvar „smirila“. Pri tome, uvjeravali su javnost da se radi o „nesposobnim osobama čije je daljnje djelovanje samo smetnja uspješnom radu u oblasti kulture i prosvjete među srijemskim Hrvatima“. Ti isti „nesposobni“ Hrvati, zapomagali su i tražili potporu u odlučnoj bitci, no bez uspjeha. DSHV ih je otpisao, stao na drugu stranu instaliravši upravo one koji su za sebe jamčili veću učinkovitost u radu. Što imamo danas, deset godina nakon priznavanja statusa manjine i proslave 100. obljetnice slankamenske udruge? Imamo rezultat DSHV-ove antihrvatske politike, a on izgleda ovako.

Župa je u očajnom stanju, ne samo zbog nesposobnog i nezainteresiranog župnika, nego prije svega zbog toga što su iz javnog života maknuti sposobni Hrvati, te im onemogućeno djelovanje u onim područjima u kojima boljih nema. Nema crkvenoga zbora, nema mladih, nema angažirane djece, nema Božićnih igrokaza, nema dočeka Nove Godine, nema,... Nema ni vjernika na nedjeljnoj misi. Kulturna udruga praktički ne postoji, iako na službenim stranicama ZKVH (Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata) stoje mnogi netočni podaci (zapravo svi osim adrese). Ogromni novci koje je Hrvatska darovala Slankamenu radi obnove dvorane i prostorija nekadašnjega Hrvatskog doma, uludo su potrošeni i nikad Slankamenci neće točno znati njihovo krajnje odredište. Dvorana jest lijepa, ima grijanje, binu, svlačionice i stolce, ali je otvorena samo jednoga dana u godini, ili ako umre netko od članova obitelji novoustoličene slankamenske političke elite. Prvi web-site među srijemskim kulturnim udrugama ukinut je skupa s njegovim kreatorima! Da dojam bude još tragičniji, jedini slankamenski vijećnik, dopredsjednik HNV-a za Srijem, izbrisan je (!) sa službenih stranica HNV-a  kao da nije ni postojao!! Posljednji puta hrvatska „elita“ bila je u Slankamenu 20.ožujka 2007. godine, kada je završen progon aktualnoga dopredsjednika HNV-a, u čemu je odlučujuću ulogu imao DSHV.

Čovjeka su ubili, politički i duhovno.

Tko je bio dopredsjednik od 2005. do 2007.?

Na žalost, u svemu je sudjelovala i Crkva, aktivno se uključivši u progon jednoga čovjeka i ideje iza koje su stajali njegovi sljedbenici. Doduše, njezin glasnogovornik u tim danima ubrzo je otkazao vjernost Majci Crkvi, oženio se i nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, ostao je gorak okus u ustima. Možda je baš taj okus ponukao jednoga svećenika da ove godine, na kirbaj, olakša svoju dušu preko propovijedi kojom je samo potvrdio veliku grešku koja je nanijeta Slankamenu i čije su posljedice neizlječive. Rekao je preč. Božidar Lusavec, među ostalim, slijedeće (parafraziram):

„Slankamen je nekoć slovio za najhrvatskije mjesto u Đakovačkoj biskupiji, za koga su se „otimali“ svi svećenici. Ako su postojale četiri klase župa, Slankamen je svakako bio u prvoj. A pogledajte se danas: otjerali ste dvojicu župnika neposredno prije rata, onaj „ratni“ je imao sreću da je otišao na vrijeme, ali je zato već naredni doživio isto. I ovoga župnika također ogovarate i uskraćujete mu suradnju. Svake nedjelje, pune su pijace Slankamenaca, a o vjeri i o nacionalnom identitetu nitko ne misli. Vjerujete samo u svoj novčanik!“

U crkvi je bilo malo svijeta, premda je bila subota. Nije bilo nikoga iz hrvatske diplomacije, niti iz HNV-a, niti iz DSHV-a, niti iz ZKVH-a, nikoga od odseljenih Hrvata... Tako su „nagrađeni“ slankamenski politički prvaci, a s njima i cijeli Slankamen, za slijepu poslušnost i pristajanje na ultimatume. Ne znam trebam li spomenuti da je na kirbaj Hrvatski dom bio zatvoren, te da nije bilo niti jedne kulturne manifestacije u povodu blagdana zaštitnika ove župe, svetog Mihovila. Znakovito je i to da su, samo dva dana prije, svi značajni ljudi hrvatskoga Srijema bili u Zemunu na obilježavanju dana sv. Vinka Paulskog i sestara redovnica utemeljiteljica Zemunske bolnice, a na dan slankamenskoga kirbaja u Golubincima je bio koncert u spomen njihova prerano preminula voditelja tamburaškog orkestra. Tako su se nekadašnji „prijatelji“ zahvalili i odužili Slankamencima za njihov pristanak na nestajanje, stavljajući ih na posljednje mjesto koje bi posjetili radi zajedničkog slavlja.

Zašto baš Slankamen? Zato što je to paradigma hrvatstva u Srijemu! Svima je bilo jasno (osobito hrvatskim neprijateljima) da, ako Slankamen izgubi hrvatski identitet, onda ga je izgubio i cijeli Srijem. Mogu se busati u prsa hrvatska svi Mitrovčani i Zemunci, svi Beščani i Petrovaradinci i svi ostali, jer umiranjem Slankamena, umro je veći dio srijemskoga hrvatskog duha. Nikada Srijem više neće biti isti, dokle god je mrtav hrvatski Slankamen! Lijepo je, samo na drugi način, ovo izrekao i preč. Božidar Lusavec. Slično, samo o drugoj prigodi, izrekao je i ratni župnik slankamenski, preč. Edo Španović. Ostalo je samo da se oglase i politički prvaci, prije svega oni iz DSHV-a, te makar posthumno priznaju svoju kardinalnu pogrešku. Makar da isprave krivotvorene podatke u svojim službenim dokumentima.

Prije točno godinu dana, nakon posta objavljenog na CroSirmium-u, oglasio se Petar Kuntić, „narodni zastupnik“, komentarom na moj post iz Slankamena. Nije ga bilo ove godine, jednako kao ni Mate Groznice, Zlatka Načeva, Tomislava Žigmanova, te slankamenskih „prvaka“, Ivana Gregurića, Ivana Tomića, Vlatka Aleksića, Zdravka Lozančića. Nije bilo ni biskupa Gašparevića, niti preč. Španovića, ali ni predstavnika srijemskih udruga, prije svih Krunoslava Đakovića, odbjegloga svećenika, a danas istaknutog „kulturnog“ djelatnika. Nije bilo ni srijemskih svećenika, tek četvorica, a znalo ih je biti i po šesnaest. Nikoga nije bilo, ali je zato bio preč. Boško Lusavec da izrekne nazočnim Slankamencima istinu u oči. Cijeli tjedan  boli ih  spoznaja da nije sve svršilo onako kako su htjeli: zataškavanjem i zaboravom. Jedino im je nepoznato: otkuda Bošku informacije? Tko mu je dao podatke? Tko ga je ponukao na takvu propovijed? Nije upitno je li to sve istina, nego – kako je i zašto izašla na vidjelo? No, činjenice su činjenice, istina je samo jedna i lako je provjerljiva. Jedno je sigurno: ovoga puta se neće dogoditi da Slankamenci traže izopćenje ovoga svećenika, jer iznosi neugodnu istinu u javnost. Možda je ovo pravo mjesto da se postavi pitanje čelnicima DSHV-a i Petru Kuntiću osobno: ovo ste htjeli postići uklanjanjem „smetnji“? Je li ovo rezultat promišljene i odgovorne nacionalne politike na očuvanju hrvatskog identiteta? Jeste li zadovoljni nakon „hitnog“ sastanka od prije pet godina učinkovitošću osoba koje ste tako snažno podržali? Osjećate li barem mrvicu grižnje savjesti dok čitate ove retke? Imate li snage da priznate i pokušate ispraviti grešku, osim ako ne držite da se uopće i radi o grešci? Tko pogriješi u malim stvarima, još će lakše pogriješiti u velikim.

Htio sam ove godine otići na kirbaj u Slankamen. Imam prijatelja ondje, a imam i lijepih uspomena od prije. Htio sam i otišao sam. Danas se kajem i žalim zbog te odluke, jer je Slankamen postao hrvatska sramota. Nedolazak relevantnih gostiju, od biskupa, svećenika i političkih prvaka, do kulturnih djelatnika, samo je potvrda ove konstatacije i dovoljan pokazatelj da je Slankamen pušten niz vodu. A ako je tomu tako, onda je posve jasno kakva je sudbina ostatka srijemskih Hrvata. Ona bi se mogla u dvije riječi riječi opisati kao – kontrolirano nestajanje.