Zbogom, tata!

Svaki čovjek pamti one događaje koji su imali utjecaja na ključne životne odluke, na promjene u načinu razmišljanja, ili pak na radikalne zaokrete koji su daljnji tijek života usmjerili ka dobru ili zlu. Često su takvi događaji u tijesnoj vezi s povijesnim gibanjima, ali se isto tako mogu dogoditi i u redovito vrijeme.

Meni se prekretnica dogodila 4. lipnja 2011. godine, kad mi je umro otac.

Nisam vjerovao da ću tako teško doživjeti smrt oca. Očekivanu, nakon duge bolesti. Čitavih jedanaest godina moj se otac borio s posljedicama moždanih udara, od kojih je onaj treći, od 15. svibnja 2011. godine, bio fatalan po njegov ovozemaljski život. Ovaj je post moja sinovska dužnost, ostaviti makar i kratko svjedočanstvo o čovjeku čiji je život bio i nagrada i kazna u isto vrijeme. Prosudite sami.

Štefanija i Đuro imali su sretan brak, no nisu imali sreće s djecom. Rodili su ih šestero i niti jedno nije doživjelo prvu godinu. Vrijeme nakon I. svjetskoga rata nije bilo sretno, štoviše, više je bilo gladi i bolesti, te su djeca umirala od neimaštine. Štefanija zatrudnje i sedmi put, u ljeto 1936. godine. U jesen iste godine, njezin muž Đuro umire od srčanog udara, a sirota Štefanija mora teško raditi u nadnici kako bi donijela na svijet svoje sedmo dijete. Kad se dijete na proljeće rodilo, obitelj i susjedi molili su da ga dragi Bog uzme čim prije, kao i šestero braće i sestara prije njega. No, Bog je imao drukčiji plan. Dijete je preživjelo. Svećenik je, kod krštenja, predložio da se djetetu dade ime pokojnoga oca, što je majka prihvatila, ophrvana tjeskobom i neizvjesnošću sutrašnjega dana. Mali je Đuro preživjeo, unatoč bogohulnim vapajima svega okruženja. Štefanija je morala teško raditi kako bi othranila svoje čedo. Ne samo na polju, nego i služeći po gazdačkim kućama. Dok nije bila doma, maloga je Đuru vezivala konopom za stol, kako ne bi pobjegao vani. Jedva ga je othranila i podigla do škole. A onda je umrla od tuberkuloze.

Đuru prihvaća ujak Ilija, sažalivši se na sestrino nesretno dijete. Dok je išao u školu, mali je Đuro morao pomagati ujaku u svakodnevnim poslovima, ali je i pokraj svega bio odličan učenik, jedan od ponajboljih u razredu. Prijelomni trenutak bio je svršetak osnovne škole. Đuro je odlučio preuzeti odgovornost za svoj život i otisnuo se iz hraniteljske obitelji u svijet. Pronašao je školu s internatom u kojoj je izučio zanat preciznog mehaničara, te odmah dobio zaposlenje u zemunskome Teleoptiku. Život u hotelu za samce, svakodnevne obveze na poslu, ispunjavale su njegov život radošću. Napokon je postao svoj čovjek!

Oženio je Maru, djevojku koja je također ostala bez oca, skoro pa i bez majke koja se preudala. I ona je imala ujaka za skrbnika. Dvoje se siročadi vjenčalo i započelo avanturu zvanu život ispočetka, od ništice, ili čak nešto ispod ništice. Đuro je radio, Mara je kuhala i spremala malu podstanarsku sobicu i maštala da jednoga dana postanu prava obitelj. No, mukama nikad kraja. Đuro odlazi u vojsku, Mara se vraća ujaku kako ne bi živjela sama, ali vojni se rok nije završio nakon dvije godine. Đuro je bio odabran za odlazak u mirovnu misiju UN u Egipat, gdje je trebao provesti šest mjeseci. Očito su Titovi generali birali siročad, one za kojima skoro ne bi imao tko ni plakati ako bi poginuli, ili one za koje se nije imao tko zauzeti. I tako, Đuro je otišao u Egipat, preživjeo šest mjeseci i vratio se doma u Zemun. Mnogi se nisu vratili, mnogi su se razboljeli, ali ne i Đuro. Imao je od prvoga dana poduzetnoga anđela čuvara. Nedugo zatim, dobiva sina. Podstanarska soba na zemunskome Gardošu, vlaga i stroge gazde, ali puno srce. Napokon ima obitelj! Ima dijete, pa još i sina! Zbog loših uvjeta stanovanja, sele kod rođaka, istaknutoga komunista s viškom stambenoga prostora, kako bi djetetu osigurali topli dom. No, čim su dijete krstili u crkvi, dobili su otkaz. Rođak nije htio riskirati blistavu političku karijeru zbog podstanara-kršćana, pa još i katolika-Hrvata. Đuro pronalazi novi dom za ženu i tek rođenoga sina, u blizini medicinske škole, puno lošiji, ali je barem obitelj postala nezavisna i bez pritisaka. Shvativši da neće od komunista dobiti stan, Mara prodaje dio imanja kojeg je naslijedila od oca, te kupuju stan na kredit, u blizini Teleoptika. Klasično soc-realističko naselje: okolo zgrade, unutra parkić za djecu i penzionere. Skromno i učinkovito.

Đuro useljava obitelj u novi stan u jesen 1968. godine. Naredne godine, sin mu polazi u školu i prvi puta odlaze na more. Na Hvar. Mara je oboljela od astme, te joj je liječnik preporučio more kao terapiju. Nakon dvije godine, Đuro kupuje auto, treći u zgradi. Bio je jedan fićo, jedna Škoda Octavia i Đurina Škoda 110 L. Da su mu roditelji bili živi, vjerojatno bi ponovno umrli, ali od sreće. Od toga doba Đuro doživljava samo lijepe trenutke. Sin je đak generacije u osnovnoj školi, završio je i glazbenu školu, zatim odličan učenik glasovite Zemunske gimnazije, te odličan student. Radost je trajala do sinove ženidbe, 1989. godine. Jednu godinu su živjeli skupa sa sinom i snahom, zatim su preselili u novu kuću u Marinom rodnom mjestu, Slankamenu, gdje su kanili provesti lijepe trenutke u mirovini.

Onda se dogodio Milošević.

Sin je dobio otkaz zbog nacionalne pripadnosti (cijela istina), snaha trpjela šovinističke napade, te su bili pred izborom: bježati nekamo ili pokrenuti vlastiti posao. Đuro nije vjerovao da bi ga netko, nakon tolikih godina, mogao tjerati iz njegovoga Zemuna i Srijema, pljuvati na ulici i nazivati ustašom. I pokraj toga, nije htio popustiti pred fašističkim napadajima, premda je savjetovao sina i snahu da ako žele pobjegnu iz pakla. To je bio jedan od glavnih uzroka njegovih zdravstvenih problema, što je imalo svoj epilog u srpnju 2000. godine kad je doživio moždani udar. U beogradskoj bolnici Sv.Sava nije bilo lijekova, nije radio skener, jednostavno – trebalo je velikim novcima platiti barem i osnovno liječenje. Obitelj je, na sreću, imala nešto ušteđevine, te se je izvukao s lakšom oduzetošću desne strane, ali čistoga uma. Drugi moždani udar imao je 2009. godine, u vrijeme velikih ljetnih vrućina, da bi ga treći udar u svibnju 2011. godine stajao života.

Tri tjedna sam svakodnevno odlazio kod oca u bolnicu i izlazio od njega očiju punih suza. „Bože, smiluj mu se. Nije zaslužio ovako patiti!“, govorio sam pri izlasku iz bolnice. Poduzimao sam sve kako bi liječnici učinili čudo i održali ga u životu. Pomoći, na žalost, više nije bilo. Umjesto u Slankamen, mjesto koje je jako volio, u kome postoji bolnica za rehabilitaciju bolesnih od moždanoga udara, poslali su ga u Melence, mjesto pokraj Zrenjanina. Tjedan dana nakon odlaska u Melence, moj je otac umro. Umro je sretan, budući je ostavio uspješnu obitelj, sina, snahu i dvoje unučadi.

Gubitak oca za mene je nenadoknadivi gubitak, jer je s njime umrla polovica moje osobnosti. Uvijek sam se oslanjao na njega, učio na njegovom primjeru i za mene je on bio sinonim za poštenje i odgovornost za vlastite postupke. Na koncu, i u materijalnom smislu učinio je najviše što je mogao za svoju obitelj: osigurao je dom. Čovjek koji je život započeo bez roditelja, bez imovine, koji je sve što je stvorio teško zaradio vlastitim radom, koji je svoju cjelokupnu imovinu ostavio obitelji, zaslužuje najveće moguće poštovanje i počasno mjesto na Nebu.

Rekoh, ovo je za mene prekretnica, zbog spoznaje o tome kako se dobro dobrim ne vraća, te da nema pravde na ovome svijetu. Na sprovodu su bili svi njegovi pravi prijatelji, kolege s posla, rodbina, susjedi. Bilo je očito da mnogih nije bilo koje je otac držao za velike prijatelje i činio samo dobra djela cijeloga života. I to je za mene i obitelj bilo veliko razočarenje koje nas je otrijeznilo i otvorilo posve novu stranicu u našem životu, ali o tome drugi puta. Htio bih s posjetiteljima CroSirmiuma podijeliti još jednu tajnu koju sam otkrio u vrijeme očeve smrti. Naime, imam dokaz Božje nazočnosti na Zemlji.

Bila je subota, 14. svibnja, otac je bio vrlo raspoložen, gledao je na TV-u neku utakmicu i nije se moglo naslutiti nikakvo zlo. U kasno poslijepodne, majka ulazi u sobu držeći u rukama goluba. Prekrasnog goluba! Pokazuje ga meni i ocu. Veli da je stojao ispred vrata našeg doma i da je dopustio da ga uzme u ruke. Na nogama je imao prstenje, jedan zlatni, a drugi žuti, no nisam mogao vidjeti na njima nikakve oznake.

- Zalutao je, siromah, ili se je zamorio od letenja, - zaključila je majka i odnijela ga u stražnju prostoriju u kojoj držimo alat, dala mu jesti i piti.

Odlučili smo ga pokloniti nekom od golubara, vjerujući kako će oni znati otkuda je i čiji je. Sutradan ujutro, oca je pogodio moždani udar, te sam ga hitno prebacio u bolnicu. U bolnici je proveo dva tjedna. Golub nije napuštao naš dom. Redovito je dolazio jesti, kad je bio žedan dolazio bi do česme, ne plašeći se, a mi bismo mu sipali vodu u malenu posudicu i on bi pio. Nije bio ozlijeđen, letio je po okolici, ali samo na kratko. Većinu vremena provodio je u našem dvorištu. Posljednji puta posjetio sam oca u subotu, 4. lipnja, poslijepodne, skupa s majkom i sinom. Bilo je jasno da su u pitanju posljednji sati ili minuti. Po povratku iz posljednjega posjeta, pozvao me jedan dobri čovjek koji je skupa s ocem ležao u bolnici i samo mi kratko priopćio: „Dragi moj, prije dvije minute ostali ste bez oca.“ Zastao sam na dvorištu, pokušavao zaustaviti suze kako ne bih djecu dodatno potresao, ali mi je prišla kćer i rekla: „Tata, nema više goluba!“ I doista, nije ga više bilo. Nije došao na mjesto na kome je spavao tri tjedna.

Ne vjerujem u slučajnosti, zapravo siguran sam da za sve na ovome svijetu postoji razlog zašto se događa, pa tako i sada. Golub je došao po moga oca, odveo ga na bolje mjesto, a moja je obitelj dobila dokaz o ispravnosti naših kršćanskih svjetonazora od kojih nismo odustajali ni kad nam je život bio u opasnosti.

Završavajući ovu priču, vjerujem da ste svi vi, moji vjerni čitatelji, shvatili da sam samo htio ostaviti svjedočanstvo na ovaj za mene vrlo važan trenutak. I hvala vam što ste, dok ste ovo čitali, suosjećali sa mnom. Život ide dalje i nema opuštanja.

Neprijatelji, vi koji ovo redovito čitate, koji mi prijetite, koji mi prisluškujete telefon, koji prebrojavate „prijatelje“ na Facebooku, ili prijatelje uopće, koji pratite moje djelovanje na ostalim portalima ili forumima, koji ste se do nedavna izdavali za moje prijatelje, licemjerno koristeći moja iskrena dobročinstva, koji ste pokušali kompromitirati moju djecu kod njihovih nastavnika, koji ste pisali svoja zlikovačka izvješća i slali srpskim i hrvatskim vlastima, a osobito vi koji ste mi otvoreno radili o glavi, znajte da ste od 4. lipnja 2011. godine i službeno postali moji neprijatelji. Ne moram pojašnjavati što to znači, dovoljno je da znate. Mene osobno i moju obitelj više nitko ne može i neće povrijediti, stoga ne pokušavajte. Ali se dobru ne nadajte, jer dobro niste zaslužili. Vidjet ćete goluba, na ovaj ili onaj način, a „nagrada“ za ovo što ste činili i činite neće izostati, u to ne sumnjajte. Neki od vas već su „nagrađeni“.

Zbogom, tata. O svemu si znao, o prijateljima i neprijateljima, o licemjerima i častohlepljivim lažljivcima, ali si na onaj svijet otišao spokojno, čista srca i duše. Zato, uvijek ću te se sjećati, pa i onoga dana kad po mene dođe golub. Volio bih da to budeš ti.

O Duhovima 2011.