Orao pao, orao pao...

Dvoglavi orao, državni i heraldički simbol Srbije, u samo nekoliko dana više puta je pao s nebesa, uz tresak i podizanje velike prašine, što ne pristaje jednoj tako lijepoj i ponosnoj ptici. Ipak, ne radi se o orlu koji sâm misli vlastitim glavama, nego o grabljivcu kojim se upravlja daljinskim upravljačem iz Beograda. Očito je dežurni kod daljinca pritisnuo krivi gumb.

Unatoč činjenici da će već koncem srpnja Međunarodni sud pravde u Haagu donijeti neku vrstu preporuke (ne i konačnu presudu) u svezi nezavisnosti Kosova, ministar Vuk Jeremić mirne duše Crnogorcima priopćava kako njihova država ima granicu samo sa Srbijom, ne i s Kosovom. Već idućega dana, Crnogorci najavljuju međudržavni sporazum s Kosovom o pitanju granice između dviju država. Političari bi trebali biti pragmatični, no u Srbiji još uvijek živi diktatorski duh, samo se seli iz jedne osobe u drugu.

Njemački medijski div, WAZ, najavio totalno povlačenje iz Srbije! Javio se još jedan uvrijeđeni srpski ministar, Mlađan Dinkić, s izjavom da ako to WAZ učini, treba mu trajno zabraniti eventualni povratak na srpsko tržište. Odmah su se oglasili njemački i EU-dužosnici, među prvima Jelko Kacin:

"Ako WAZ ne vidi budućnost u Srbiji, najvećoj državi u regiji s tržištem od osam milijuna potencijalnih kupaca, to predstavlja ozbiljan signal koji dovodi u pitanje način na koji se uspostavlja vladavina prava u toj državi", smatra on.

Treći puta srpski je orao pao u nogometnoj utakmici protiv Australije. Ovaj pad odjeknuo je, dakako, najglasnije i još uvijek zvoni u srpskim ušima diljem svijeta. Gromoglasno najavljivani trijumfalni pohod na krov nogometnoga svijeta od strane mnogih srpskih medija i javnih osoba, završio je onako kako i zaslužuje: na posljednjem mjestu skupine u kojoj su bili još Njemačka i Gana. Ne bi bilo korektno kad bih rekao da su srpski nogometaši bili očajno loši. Na koncu, pobijedili su jednu Njemačku. No, megalomanski zahtjevi srpske javnosti za sveopćom dominacijom uvijek i svagdje, trebali su se ostvariti putem nogometne lopte, što je bilo posve razvidno nakon pobede nad Nijemcima. Evo nekih naslova iz srpskoga tiska: „Bog je Srbin“, „Srpski orao očerupao njemačku kokoš“, „Srbija na krovu svijeta“, „Najslađa pobjeda na putu ka tronu“... i k tomu slično. Srbi bi trebali biti presretni što su prvi puta nastupili na svjetskom nogometnom prvenstvu kao nezavisna država, te bi to trebao biti razlog za sveopće nacionalno slavlje. Naravno, nije tako bilo, te je izostala očekivana proslava na beogradskim trgovima

Također jučer, u Istanbulu, srpski je predsjednik Tadić izrekao još jednu „povijesnu“ rečenicu: „EU se mora očitovati želi li uopće države jugoistočne Europe u svom članstvu, te da im na tom putu pruži konkretnu pomoć.“ Očita je namjera srpskoga predsjednika da ne spomene obveze Srbije prema Haagu, a one su ključni uvjeti za bilo kakav nastavak pregovora oko ulaska u EU. Najveći europski krvolok nakon WW2, đeneral Mladić, i dalje je na slobodi, što nikako ne bi bilo moguće bez potpore državnoga aparata, zato Tadićeve riječi vrijede vrlo malo, skoro pa ništa.

Srpski je orao prošloga tjedna sav ugruvan od silnoga padanja!

Znate li da su se nogometaši Srbije i Slovenije ipak susreli? Gdje? U zračnoj luci!

Za Dom nespremni

Prosto nevjerojatno zvuče riječi prosvjeda, osude, što li već, iz usta dvoje vodećih ljudi Hrvatske, nakon splitskoga koncerta potpore hrvatskim haaškim uznicima. Razumio sam da Josipović i Kosorica imaju fundamentalne zamjerke na tri razine: što je uopće koncert održan s tom nakanom, što je sve prenosila državna HTV i što je na njemu u više navrata publika rabila pozdrav "za Dom spremni". Povod za prosvjed bile su reakcije veleposlanstava država EU. Odlučio sam postaviti ovdje najkraću inačicu povijesti "inkriminiranoga" pozdrava, pa preporučam mladim čitateljima da sami prosude o njegovoj fašistčkoj pozadini.

Prvi puta (koliko je meni poznato) sličan pozdrav rabila je hrvatska vojska u XVI. stoljeću! Naime, godine 1566. Nikola Šubić Zrinski junački brani Siget od najezde daleko brojnijih Turaka. Nakon dugotrajnih borbi i dugačke opsade, umjesto da se predaju krenuli su u posljednji juriš i zadali Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski uzviknuo je "Za dom sad u boj!"

U XIX. stoljeću, ban Josip Jelačić koristi sličan pozdrav za motivaciju vojnika i naroda. Kada bi išli u bitku, ban bi uzviknuo "Za dom!", a vojska bi odgovarala "Spremni umrijeti!"

Kasnije je taj pozdrav poprimio oblik koji ima i danas - "Za dom spremni!"

Točno je da su taj pozdrav, ili neke modificirane inačice tog pozdrava koristili i ustaše.. Točno je i to da su partizani koristili pozdrav "zdravo". Poznato je i to da su zločine činili i ustaše i partizani. Pa ipak, nitko ne zamjera pojedinim političarima kad se okupljenom mnoštvu obrate sa "drugarice i drugovi, zdravo".

Generacije i generacije branile su Hrvatsku i ginule uz ovaj pozdrav! Istina, ne morate ići po cesti i vikati "Za dom spremni!" baš kao što danas po cesti ne mašete hrvatskim zastavama i ne vičete "hvaljen Isus" ili "živio papa". Ali, odricanje ovog pozdrava i izjednačavanje istoga sa zločinom znači odricanje nacionalnog identiteta, odricanje pripadnosti hrvatskom narodu, znači jednostavno - iskrivljavanje povijesti. Zbog toga s nevjericom slušam što izgovaraju najodgovorniji političari u Hrvatskoj, osuđujući svakoga tko se usudi uzviknuti "Za Dom spremni", umjesto da hrvatskim neprijateljima i zlonamjernim (ili krivo obavještenim) kritičarima pojasne što znači taj usklik. Ne trebaju zaboraviti da se s tim pozdravom Hrvatska obranila od srpske agresije i povratila toliko žuđenu nezavisnost, bez koje danas ne bi bilo hrvatskog predsjednika Republike na Pantovčaku. Očito imamo vlast ograničene samostalnosti i nacionalnoga identiteta.

Uzgred, čestitam svima koji su nastupili na koncertu, jer su time pokazali da su iskreni hrvatski domoljubi, jednako kao i tisuće posjetitelja koncerta. To nije bio čin mržnje prema bilo komu, već izraz iskrene ljubavi prema svom rodu i Domu. Onaj komu bi to moglo zasmetati neka preispita svoju savjest i posve sigurno će ondje pronaći puno tamnih mrlja.

Orlovi tupih kandži

Nogomet je uistinu planetarno ludilo! Stotine milijuna ljudi diljem svijeta grčevito gleda na TV-u svoje ljubimce, teško preživljavaju poraze, ali zato euforično slave pobjede. Kruha i igara, pokazalo se, najbolja je metoda za vladanje masama, pa iako to sve znamo i dalje nasjedamo i prihvaćamo da nas nogomet periodično posjedne kao niti jedna poznata ideologija.

Poput većine Hrvata, volim gledati nogomet, a osobito svjetska i europska prvenstva. Budući živim u Srbiji u kojoj se na poseban način odnose prema svemu hrvatskom (pa i nogometu), prisiljen sam gutati razne komentare koji često znaju biti vrlo vulgarni, pa tako i ovoga puta kad naša repka nije uspjela otići u JAR. Vickasti Srbi vole se rugati Hrvatima, pa je tako nedavno glavni vic bio ovaj:

Kakva je razlika između fudbalera i nogometaša? Velika: nogometaši ne idu u JAR!

Jezički čistunci među Srbima ne prestaju se rugati hrvatskome jeziku, pa im je tako smiješan izraz "nogomet", ali nije "rukomet". Nadalje, rodna podjela također se izvrće ruganju, pa je tako smiješno govoriti "voditeljica", ili "profesorica", ali i dalje u srpskim školama djecu uče učiteljice, a ne učiteljke i tako dalje. Dakle, htio sam reći da je odlazak Srbije na Svjetsko prvenstvo u JAR doživljeno kao planetarna pobjeda.

Od službene nezavisnosti Srbije, koju joj je "podarila" Crna Gora 2006. godine, ovo je prvi puta da Srbija sudjeluje na nekom nogometnom prvenstvu. Doduše, Srbi prisvajaju sve što im odgovara, pa su tako do sada sudjelovali na deset svjetskih prvenstava. To je politička poruka koja govori da je Jugoslavija, zapravo, bila Velika Srbija. To bi se kod Srba moglo nazvati kroničnom krizom identiteta: najprije niječu da je bilo rata, onda priznaju da je bilo, ali da nisu sudjelovali u njemu, zatim da su sudjelovali, ali da je to bio građanski rat, da bi radi Ejupa Ganića priznali kako su Srbija i BiH bile dvije države u ratu! Ostavimo politiku po strani. Srpski su nogometaši posebno naglasili kako će tek sada zaigrati najbolje što znaju pod srpskim stijegom i uz srpsku himnu. Procjene i ankete govore da će Srbija do polufinala, a onda... Uz malo sreće, mogli bi biti i prvaci svijeta! Kad je već javnost pripremljena za takav scenarij, u većim gradovima organizira se masovno gledanje utakmica uz alkohol, pljeskavice i trubače. Ali, već na prvoj stepenici do vrha, srpski su orlovi polomili i nokte i kljunove, a trubači ostali bez honorara.

Šok nakon poraza od Gane trajao je samo jedan dan, u kome su se novinarska pera i "stručni" analitičari utrkivali u osudama suca, utjecaja klime i čega sve ne kako bi opravdali loš orlovski početak. Ne smijem niti pomisliti što bi se dogodilo da su Srbi pobijedili! Ovako, nakon proplakane noći, svanuo je dan u kome se najavljuje posve drukčija taktika protiv Nijemaca. Srbi, vele stručnjaci, bolje igraju kad imaju nadmoćnijeg protivnika, a Njemačka je pravi izazov. Nema većega zadovoljstva za sveopću srpsku stvar, nego pobijediti Nijemce ili Hrvate u bilo čemu! Zato se treba opskrbiti s novim bocama piva za 18. lipnja, kad će se napokon znati tko će biti novi prvaci svijeta u nogometu: Srbi ili netko drugi. Ionako je srpski orao s državnoga grba puno ljepši od njemačkoga koji je sav onako... poput raščupane kokoši (objašnjenje jednog od mojih susjeda).

Još se sjećam kako su navijači protestirali dok je službena himna bila Hej, Slaveni. Sad svi pjevaju Bože, pravde, pokazuju tri prsta, a đeneral Draža omiljeni je lik među veselim navijačima. Pred samu utakmicu sa Ganom, prolazio sam pokraj jednog beogradskog restorana u kome su sjedili pijani dečki. Veličanstveno! Draža, Đurđevdan, Mjesečina, Kalašnjikov (ima li još nešto od Bregovića što sam zaboravio?), Jelen i ostala piva... Tijekom tekme, sve su se češće čule psovke na račun pojedinih igrača i izbornika, a na kraju...

No, dobro, možda će netko pomisliti da je nama Hrvatima krivo što su Srbi uspjeli otići u JAR, a mi nismo. Točno! Nitko ne bi bio sretniji od mene da mogu gledat naše kockice na tribinama. Ovako, ostajem doma navijati za onu repku koja mi se, nakon prvih utakmica najviše dopadne, a to svakako nije Srbija. Nekako su mi ostali u sjećanju ti orlovi... u vrlo lošem sjećanju... Ma, zapravo, ne sviđa mi se njihov pristup igri. Osim toga, ne možemo Miljenko Jergović i ja navijati za istu repku!

Svejedno, ipak se radi o športu, tu ne bi trebalo biti politike niti šovinizma, ali ne dao Bog da Srbi postanu svjetski prvaci u nogometu! Tko bi to mogao slušati narednih sto godina!? Pol godine bi tulili o Jasenovcu, svjetskoj uroti protiv Srba i o četničkom antifašizmu, a drugu polovicu godine o tome kako su svjetski prvaci u nogometu i da je Kosovo Srbija. Nepodnošljivo!

Ne bojte se. Ako ste gledali kako su Nijemci odigrali prvu tekmu protiv Australaca, sve vam je jasno. Ako ipak vjerujete u snagu srpskih orlova, brzo izvadite novce iz banke i u prvu kladionicu.

Subotička sapunica

Okončana je još jedna u nizu tragičnih epizoda serijala nazvanog hrvatska zajednica u Srbiji. Da se radi o klasičnoj sapunici svjedoče scenarist, redatelj i glumci, pa tko voli neka uživa. No, ako ozbiljno razmotrimo situaciju, uživanju mjesta nema, a ponajmanje likovanju ili zluradosti. Ako će netko biti sretan zbog ovakvih rezultata druge izborne skupštine HNV-a, onda su to hrvatski neprijatelji, a oni su brojni. Dakle, ne želim propustiti komentiranje ovog događaja, kako bih ostao dosljedan mojim nakanama da stvari nazovem pravim imenom i kako bi se greške mogle ispravljati. A to će biti vrlo težak proces, ako je suditi po tome tko je preuzeo odgovornost za opstojnost Hrvata u Srbiji. U Zemunu (moj grad sa slike) nitko nije zadovoljan ovime što se dogodilo, osim možda jednoga koji je u Kuntićevoj milosti, pa još za to dobiva i plaću za posao koji on sam naziva "prodaja znanja".

Najprije ću podvući crtu i ukratko analizirati sličnosti s utemeljenjem prvoga saziva HNV-a. Ostvaren na sličan način, dakle izbornom skupštinom uz mnoge manjkavosti zakona, letio je na krilima postmiloševićevske euforije, no iskrene želje kod srpskih vlasti za njegovim uspješnim djelovanjem dakako nije ni bilo. Među samim vijećnicima postojala je oštra podijeljenost na političare (DSHV) i tzv. "kulturnjake", ali su političari na svaki način pokušavali da postanu većina u Vijeću, najčešće kupnjom nesigurnih protivnika, a onda i brutalnim uklanjanjem onih koji na kupnju nisu pristajali. Mnogi projekti nisu mogli biti realizirani upravo zbog nastojanja DSHV-a da uspostavi diktaturu zarad materijalnih interesa nekolicine svojih članova. To je napokon i napravljeno, kad je mandat HNV-a već istekao, dakle 2008. godine. Dvije godine DSHV radi najveće političke zločine nad svojim pukom. promovirajući beskrupuloznost i nekompetentnost vlastitih kadrova, a zakida zajednicu za rješavanje vrlo bitnih pitanja u obrazovanju i njegovanju jezika, pri tome je Srijem najviše nastradao. Fućka se DSHV-u za Srijem!

Prilika za izravne izbore namjerno je propuštena, budući je trebalo učiniti stanoviti napor kako bi se Hrvati animirali za masovniji upis u birački popis, a to subotičkim vlastodršcima nikako nije odgovaralo. Zašto? Zato što bi takve izbore DSHV glatko izgubio! No, to su moje pretpostavke, nisu činjenice, pa za sada ne možemo provjeriti tko je u pravu. Kad se zna da u Srijemu sa Beogradom i Novim Sadom živi više od polovice Hrvata u Srbiji, jasno je zašto oni nisu potrebni Kuntiću. No, kako stvari stoje, Kuntić će biti potreban njima, a ako se bude naspram tolikog broja sunardonjaka odnosio kao do sada, Srijemci će doživjeti ignoriranje veće nego od bilo koje srpske vlasti, od Tita do Tadića.

Ono što sve Hrvate u Srbiji treba zabrinuti, napose Kuntića i njegove, jest činjenica da je hrvatska država na izbornoj skupštini bila zastupljena na vrlo niskoj diplomatskoj razini, što u prijevodu znači - fućka se Hrvatskoj i za Kuntića i za bačke Hrvate. Doduše to i nije neka novost, ali je Zagreb barem znao odglumiti i poslati veleposlanika, ili predsjednika Sabora (kao prije osam godina). Očito je na Markovu trgu sve manje glumaca. Scenarista ne nedostaje.

Činjenica je da je broj vijećnika smanjen sa 35 na 29, da je omjer u Vijeću 18 naprama 11 za DSHV, te da će na ključnim mjestima sjediti isti oni koji su minirali rad prijašnjeg saziva. To znači da nitko, ali baš nitko neće moći utjecati na donošenje odluka od značaja za Hrvate u Srbiji, ako to nije po volji diktatorskom režimu! No, jednako tako je radio i srpski parlament u vrijeme Miloševića, pa se vidjelo kako je prošao, dakle preporučam Kuntiću i njegovim banovima da malo promisle o budućim potezima. Dakako, neće me poslušati, ali svejedno - javno sam izrekao!

Ustoličena je diktatura vođena samo jednom idejom: dobro unovčiti svoj autokratski položaj, dok se još može. Ima i nečega dobroga u novoj diktaturi, a to je da su se otkrile mnoge masne fleke u prijašnjim političkim potezima. Na primjer, među vijećnicima je mali broj bivših vijećnika, pa i nekih koji su bili najaktivniji u prvom sazivu. Moje su spoznaje da se mnogi ne žele više eksponirati u stvarima koje su unaprijed poznate, pa dakle ne žele glumiti napuhane lutke. Izostali su izbornici iz mnogih mjesta, osobito iz Srijema, pa ne mogu ne spomenuti Slankamen, za mene najveće razočarenje. Politički prvaci Slankamena bili su udarna pesnica kad god je trebalo nešto polomiti u Vijeću, zauzvrat su dobivali dobro plaćena mjesta u upravnim odborima, priliku da poprave svoje materijalno stanje i tapšanje po ramenu. Sad ih nije bilo među izbornicima. Izostali su još neki "razbijači", među kojima i sretno oženjeni svećenik, moralna nakaza, čija je uloga u čistkama "neposlušnih" Hrvata bila tako velika, da prosto ne mogu povjerovati da ga nisu nagradili mjestom u Vijeću. Doduše, još nije kasno da mu Kuntić pronađe kruh, kad je već obrukao Svetu Majku Crkvu i sve srijemske vjernike.

Nije bilo ni Kuntićevih medijskih pesnica, koji su uspjeli oprati vlastitu prošlost još iz doba Domovinskoga rata i zasjesti na mjesta na kojima više i nije važno jesi li Hrvat ili Kinez, budući većina u Vijeću može učiniti da i granatiranje Vukovara bude domoljubni čin bačkih Hrvata.

Sad je sve u rukama strojovođe koji treba voziti lokomotivu na nuklearni pogon, a školovao se prije sto godina na parnjači!

Jedan od posljednjih poteza staroga vodstva bila je odustajanje od adaptacije Jelačićeve kuće u Petrovaradinu, te formiranje podružnice u Mitrovici. Poruka srijemskim Hrvatima je očita, razumjeli smo je i tako ćemo se ponašati. Samo, neka ne zaborave da trag koji ostavljaju postaje sve dublji, ožiljci sve bolniji, a narodno pamćenje je dugovječno. Osim narodnoga suda, postoji još jedan, pravičan i nepotkupljiv, na čije se odluke ponekad i ne čeka dugo.

Pa, "uživajmo" u sapunici dok Esmeralda ne progleda!

Možda nije mjesto, ali je vrijeme za jednu čestitku.

Svima koji danas proslavljaju Imendan

želim samo sreću u životu!

Štakori su pametniji

U predvečerje vikenda koji bi mogao uvelike opredijeliti budući položaj Hrvata u Srbiji, kao munja sijevnula je vijest sa tiskovne konferencije u Vladi Vojvodine o ostavci jednog od vojvođanskih "ministara", Dr. Tamasza Korhecza, koji već deset godina sjedi u fotelji glavnog i odgovornog za pitanja vojvođanskih manjina. Srpski mediji spekuliraju o motivima, portali su prepuni komentara, ali pravi razlog doznat ćemo tek nakon završetka izbora za nacionalna vijeća u Srbiji. Naravno, za one narode koji su se za te izbore i izborili.
Odmah da kažem, ni po čemu ne treba pamtiti Korhecza, jer u biti ništa posebno nije niti učinio, osim što je znao prosipati demagoške mudrosti kad su mediji to od njega zatražili. Zakoni koji se tiču prava manjina u Srbiji pisani su u Beogradu, a njihovi autori svakako nisu ozbiljno konzultirali Korhecza, bez obzira na njegovu naobrazbu. Dakle, jedini koji mogu (eventualno) žaliti su Mađari i to oni kojima je dotični "ministar" uspio rješiti pitanje namještenja.
Korhecz je, poput pravoga kapetana, posljednji napustio brod koji tone. Ili možda prvi? Ne želim raditi projekciju na buduće događaje, premda mi nije nepoznata pojava da štakori osjete prije ljudi da će brod potonuti.
Prolazeći kroz Staru Pazovu, mjesto u Srijemu u kojem u značajnom broju žive Slovaci, nisam mogao ne primjetiti veliki bilboard pokraj ceste na kome se Slovaci pozivaju da 6. lipnja izađu na izbore i izaberu svoje zastupnike u Slovačkom nacionalnom vijeću. Vjerojatno svoje birače pozivaju i politički prvaci ostalih vojvođanskih manjina, ali gorčina izostanka hrvatskih izbora premašuje sve ostale okuse. Tiho se približava nedjelja, 6. lipnja, kad će u Subotici biti potvrđeno da će srpski establishment upravljati Hrvatima u Srbiji, te im na taj način trasirati put ravno u propast, što je samo drugi naziv za totalnu asimilaciju. Možda mi je u nekom trenutku bilo žao mojih sunarodnjaka koje je Milošević otjerao iz Srbije, kako bi rješio pitanje udomljavanja dijela Srba iz Hrvatske, ali danas im zavidim. Mnogi od njih s nevjericom prate što se događa u Srijemu i Bačkoj, ali također mnogi od njih nisu iznenađeni. Politika pronalaženja "lojalnih" ili "poštenih" Hrvata (formulacije Titovih komesara smrti) do sada je davala rezultate od koristi za srpsku državnu politiku, pa je logično da je ni Tadić ne želi mijenjati. Završni komentar bit će moguć tek nakon izbora novoga HNV-a, ali budući je poznata metodologija kandidiranja elektora, nije teško prejudicirati buduću politiku. Zašto Srbi žele prevlast nad manjinama, to je jasno i politički opravdano, iako nije ni demokratski niti moralno. Ali, kad Hrvati žele to isto - u ovome trenutku jedino se može nazvati samoubojstvom.
Je li Korhecz na vrijeme napustio brod, ili je zakasnio, vidjet ćemo možda već u nedjelju, ali zasigurno do konca godine. Hrvatski politički prvaci nemaju više kredibiliteta pred vlastitim narodom, pa bi jedino ostavke i povlačenje iz političkoga života moglo da im sačuva ono malo časti što je još imaju.
Ako je uopće imaju.